Daily Archives: 13.06.2019

Srbija na opasnom putu

Sve je manje slobode i sve više bezakonja. To ne može na dobro da izađe

Đe smo bili svuđ smo poginuli – da parafraziram naziv one nezaboravne pozorišne predstave – ostalo je još samo fudbalsko polje Kosovo, ali i tu će uskoro “krvca da procveta”. Sudeći makar po izvinjenju koje je predsednik Fudbalskog saveza Srbije Slaviša Kokeza uputio naciji posle poraza od Ukrajine u Lavovu (“Parizu istoka”, u kojem su 1939. od 340.000 stanovnika trećina bila Jevreji, dok ih je posle rata ostalo 300). Ne navijačima fudbalske reprezentacije, niti ljubiteljima fudbala uopšte nego celoj celcatoj naciji, a ko nije osetio sramotu posle tog „debakla“, taj i nije deo nacije nego izrod i izdajnik. I ubuduće, naredio je major Kokeza, za Srbiju ima da se gine. Onaj Mihajlović tražio je samo da se peva himna, ovaj traži “…oltar otadžbine”.

Nije samo jasno da li se ta ideja rodila u Kokezinoj glavi – što je malo verovatno – ili mu je to došapnuo neki vis maior, ali svejedno, i ovaj slučaj pokazuje koliko smo duboko zabasali. Kad sve postane nacionalno pitanje, znači da je đavo odneo naciju.

Drugi znak, koji s prethodnim (na prvi pogled) nema mnogo veze, jeste novo omalovažavanje Evrope. Konkretno sastanka predsednika Srbije, Albanije i Kosova sa francuskim predsednikom i nemačkom kancelarkom u Parizu, najavljenog za početak jula. Ministar spoljnih poslova Srbije i potpredsednik Vlade Ivica Dačić, čim se vratio iz Rusije, počeo je da dovodi u sumnju pariski samit. Te da li će biti, te „ako ga bude“, te ako nas pozovu… Što je implicite značilo da Makron i Merkel nisu ni kadri da organizuju taj susret, da on i nema mnogo smisla, da Srbija nije mnogo ni zainteresovana za njega… i tome slično, svakakavo se značenje u to moglo učitati, ali ništa “laskavo“ za dve najjače članice Evropske unije. Onda je, posle nekoliko dana, to ponovio i predsednik Vučić. S kakvim motivima, da li da se i on malo dodvori Putinu – što mu je u konkurenciji sa Dačićem uzaludno – nije ni važno. Kako god bilo, to će Rusiji doneti neko sitno zadovoljstvo – jer su još malo zagorčali život Evropi – ali to Srbiji neće doneti ništa dobro. Zašto ministar spoljnih poslova Srbije vodi rusku spoljnu politiku, to je pitanje kojim bi morala da se pozabavi premijerka Ana Brnabić.

Treći miljokaz na putu kojim se Srbija kreće je politički motivisano nasilje. Koje sve više raste. Za samo dva dana, u petak i subotu, u Novom Sadu su desničarski nacionalisti pretukli tri studenta iz suprotnog političkog tabora. Reč je o aktivistima nevladine organizacije “Krov nad glavom” i protesta #1od5miliona. Time je samo nastavljen niz iz Kruševca, Brusa, Požarevca, Grocke… Za sve ove slučajeve karakteristično je da su ih učinili predstavnici vlasti ili njima bliske grupe. I ništa manje važno – niko od počinilaca, čak i kada su uhvaćeni, dosad nije odgovarao. Tačnije, nijedan slučaj nije do kraja rešen, niko nije kažnjen. Drugim rečima, sezona lova na opoziciju je otvorena. A lovostaja nema. Država se pokazala totalno nespremnom, nevoljnom, nesposobnom – šta god – da zaštiti svoje građane. Što znači da države i nema.

Nije isključeno da u toj situaciji građani počnu da se, u cilju samoodbrane, samoorganizuju – lokalni frontovi su tako i nastali – možda i da se naoružavaju. Makar bejzbol palicama. Poput onog Šešeljevog vozača kome ni dlaka s glave nije falila. A kamoli da je istog trenutka uhapšen, osuđen i upućen na izdržavanje kazne.

Sve je manje slobode i sve više bezakonja. To ne može na dobro da izađe.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 13. jun 2019.