Daily Archives: 26.07.2019

Svetska profitabilnost dvostruko veća od srpske

Niske profitne stope koje ostvaruje privreda Srbije nisu samo pokazatelj aktuelnog stanja; one utiču i na budućnost jer pokazuju da naša zemlja nije atraktivna za investitore

Ekonomija

Profitabilnost privrede Srbije znatno je manja nego u svetu. Manja je ne samo od razvijenih privreda – što se može smatrati očekivanim – poput Sjedinjenih Država ili država zapadne Evrope, nego i od zemalja u razvoju, kao i od svetskog proseka. Takođe – manja je po svim kriterijumima po kojima se profitabilnost meri.
Manja je, prvo, njena poslovna profitabilnost, koja se iskazuje stopom poslovnog dobitka, a koja predstavlja odnos između poslovnog dobitka i poslovnih prihoda. (Poslovni dobitak pak predstavlja razliku između poslovnih prihoda i poslovnih rashoda.)
Drugo, manja je, kada se napravi međunarodno poređenje, i ukupna profitabilnost privrede, koja se meri stopom neto dobitka. A stopa neto dobitka, da i to napomenemo, pokazuje koliko se neto dobitka ostvaruje na svaki ostvareni dinar poslovnih prihoda.
Treće, možda i najvažnije, komparativno gledano, u Srbiji preduzeća ostvaruju manji prinos na uložena sredstva. To, naime, ilustruje stopa prinosa na sopstveni kapital (ROE).

PROFITABILNOST PRIVREDE SRBIJE ZNATNO JE MANJA NEGO U SVETU. MANJA JE NE SAMO OD RAZVIJENIH PRIVREDA, POPUT SJEDINJENIH DRŽAVA ILI DRŽAVA ZAPADNE EVROPE NEGO I OD ZEMALJA U RAZVOJU, KAO I OD SVETSKOG PROSEKA

Ovo su, maksimalno uprošćeni, neki od najvažnijih rezultata analize profitabilnosti privrede Srbije, koju je za najnoviji (56) broj Kvartalnog monitora, uradio Milutin Živanović sa beogradskog Ekonomskog fakulteta. Nažalost, ova mala studija prošla je u domaćoj javnosti sasvim nezapaženo iako, zapravo, mnogo govori o karakteristikama, ne samo srpske privrede nego i čitavog društva i države, posebno o sposobnosti da privlače investitore i generiše, kako se to kaže, rast.

PROFIT, ALI MALI: Iako je profitabilnost privrede Srbije niska, važno je da ona u poslednjih šest godina, tj. od 2013, od koje počinje Živanovićeva studija, ipak raste. Sa izuzetkom 2017, kada je blago opala. Ono što je pak za prošlu godinu značajno, prema Živanovićevim rečima, jeste da “za razliku od prethodnih godina, u kojima su na profitabilnost preduzeća snažno uticale promene na finansijskim tržištima i promene cena na tržištima energenata i sirovina, rast profitabilnosti u 2018. prevashodno je bio determinisan rastom poslovne aktivnosti preduzeća”.
Kada je pak reč o poboljšanju profitabilnosti osnovnog biznisa preduzeća (koje se, da podsetimo, meri stopom poslovnog dobitka), Živanović kao najznačajnije ističe da je ono bilo “stabilno”. Tu pak stabilnost, kao i sam rast profitabilnosti, Živanović objašnjava “oporavkom privrede Srbije”, koji je pak bio tesno povezan sa “ekspanzijom evropskih privreda”. Za činjenicu, međutim, da je “rast stope poslovnog dobitka u ovom periodu bio relativno nizak”, Živanović kaže da je “posledica skromnog rasta domaće privrede”.
Kao i obično, podaci uzeti sami za sebe ne govore dovoljno, odnosno prava slika stiče se tek kada se oni uporede sa drugim. To je upravo ono o čemu je bilo reči na početku. Zadovoljstvo rastom profitabilnost privrede Srbije ubrzo splasne ili se čak pretvori u nezadovoljstvo kada se pogledaju rezultati koje ostvaruju druge privrede. I kao što Tabela 1 pokazuje, Srbija u pogledu profitabilnosti znatno zaostaje takoreći za celim svetom.
Ako je “sasvim očekivano”, kako to kaže Živanović, da “preduzeća koja posluju u domaćoj privredi beleže nižu stopu poslovnog dobitka u odnosu na preduzeća koja posluju na tržištima SAD i zapadne Evrope” – zato što je reč o inovativnim, tj. tehnološki znatno naprednijim i pravno uređenijim privredama gde su profiti veći – onda je mnogo “manje očekivano da poslovna profitabilnost domaće privrede značajno zaostaje i za profitabilnošću zemalja u razvoju”. Sa druge strane, pozitivno je da su “domaća preduzeća beležila gotovo konstantan rast stope poslovnog dobitka u analiziranom periodu, dok je u svetu ona varirala u skladu s kretanjem poslovnog ciklusa. Ono što je, međutim, “zabrinjavajuće, jeste to da je na globalnom nivou došlo do značajnog rasta poslovne profitabilnosti tokom 2017. i 2018, dok je u Srbiji poslovna profitabilnost u 2018. bila na istom nivou kao i 2016, i to pre svega zbog pada poslovne profitabilnosti u 2017”.

DINAR GURA DOBIT: Ukupna profitabilnost privrede, koja se meri stopom neto dobitka (koja pokazuje koliko se neto dobitka ostvaruje na svaki ostvareni dinar poslovnih prihoda), prošle godine je praktično stagnirala. Naime, piše Živanović, “nakon snažnog rasta u periodu 2014-2017, u prošloj godini ostvarila je jedva primetan rast”. “Kvaka” je bila u tome, objašnjava Živanović, što je taj “snažan rast ukupne profitabilnosti od 2014. do 2017. bio pre svega rezultat “privremenih kretanja na finansijskim tržištima kao što su jačanje realne vrednosti dinara i pad realnih kamatnih stopa”. Prošle godine su, međutim, “realne kamatne stope stagnirale u odnosu na 2017, tako da nisu značajnije uticale na troškove privrede”. Sa druge strane, “kretanje realnog kursa u odnosu na evro i dolar imalo je umereno pozitivne efekte na profitabilnost privrede. Realna vrednost dinara u odnosu na evro i dolar u 2018. bila je 3,6 odsto veća nego u prethodnoj godini, što je uticalo na manje troškove kamata na devizne kredite, a time i na poboljšanje finansijskog rezultata. Međutim, vrednost dinara u odnosu na ponderisani prosek evra i dolara na kraju 2018. bila je nepromenjena u odnosu na kraj 2017, zbog čega su efekti pozitivnih kursnih razlika bili čak 83 odsto manji nego prethodne godine. Sve je to uticalo da domaća preduzeća u 2018. ostvare negativan rezultat iz finansiranja i time znatno uspore rast ukupne profitabilnosti privrede”, zaključuje Živanović.

NISKE PROFITNE STOPE POKAZUJU DA SRBIJA CELIM SVOJIM PRIVREDNIM AMBIJENTOM, ALI I (PRAVNIM) UREĐENJEM DRŽAVE, KAO I KVALITETOM LJUDSKOG POTENCIJALA, ZAPRAVO NIJE RAJ ZA INVESTITORE. AKO BAŠ NIJE PAKAO

Naravno, i ovde je ključno poređenje sa svetom. I opet, kao što je rečeno na početku, a što još bolje pokazuje Tabela 2, zaostatak Srbije je frapantan. Tako da reči autora analize deluju gotovo utešno. “Kao što je ranije naglašeno”, kaže dakle Živanović, “privreda Srbije je u razdoblju 2013–2018. značajno poboljšala ukupnu profitabilnost merenu stopom neto dobitka. Time je uspela da smanji zaostatak za posmatranim privredama, kao i za svetskim prosekom, ali je srpska profitabilnost još uvek 40 odsto niža od svetskog proseka”.

SRPSKI PARADOKS: “Stope poslovnog i neto dobitka važni su pokazatelji profitabilnosti preduzeća, ali nam one ne daju informacije o prinosima na ulaganja koje ostvaruju ključni ‘stejkholderi’ u preduzećima, tj. vlasnici i kreditori”, kaže Živanović. Da bi se zadovoljile te potrebe, “koriste se stopa prinosa na ukupnu imovinu” (skraćeno ROA, koja predstavlja odnos između neto dobitka uvećanog za troškove kamata i poslovne imovine preduzeća) i”stopa prinosa na sopstveni kapital” (ROE: odnos između neto dobitka i sopstvenog kapitala).
“Iako je efikasnost upravljanja imovinom i kapitalom tokom posmatranog perioda uglavnom blago povećavana, rast ovih stopa prinosa ipak je dominantno bio određen rastom neto dobitka”. Problem je, međutim, u tome što su “ključni faktori koji su doveli do rasta neto dobitka bili oni na koje sama preduzeća imaju relativno mali uticaj. Tu se pre svega misli na jačanje domaće valute u odnosu na evro i dolar i konstantan pad kamatnih stopa”. Što znači da će u budućnosti, ako dođe do slabljenja dinara, odnosno ako kamatne stope počnu da rastu, a i jedno i drugo je lako moguće, i pomenute stope prinosa počeće da opadaju.

PROSEČNO VREME IZMIRENJA OBAVEZA PREMA DOBAVLJAČIMA U SRBIJI GOTOVO JE DVOSTRUKO DUŽE OD SVETSKOG PROSEKA

Poređenje stope prinosa na ukupni kapital (ROA) sa stopom prinosa na sopstveni kapital (ROE) pokazuje (kao što se vidi na grafikonu) da ova druga poslednjih godina znatno brže raste. Štaviše, poredeći sve pokazatelje profitabilnosti, Živanović je došao do jednog zanimljivog zapažanja, da ne kažemo otkrića, koji bi bismo mogli nazvati – srpski paradoks. On se ogleda u činjenici da “domaća privreda, iako ima niže stope neto dobitka nego analizirane privrede, beleži veću efikasnost upravljanja sopstvenim kapitalom, čime smanjuje zaostajanje za svetskim prosekom kada je u pitanju ROE. Budući da je za domaća preduzeća inače “karakteristična manja efikasnost upravljanja imovinom”, postavlja se pitanje otkud tako nagli skok efikasnosti upravljanja sopstvenim kapitalom. Objašnjenje je, što bi se reklo, “tipično srpsko”. Reč je pre svega o značajnom prolongiranju vremena isplate obaveza prema dobavljačima”, kako to stručno kaže Živanović, a zapravo je reč o jednoj od najvećih boljki srpske privrede – neplaćanju računa. Na kraju krajeva, to potvrđuje i podatak koji iznosi – da je “prosečno vreme izmirenja obaveza prema dobavljačima u Srbiji gotovo dvostruko duže od svetskog proseka”.
Priča o profitabilnosti privrede – iako je za nju najvažnija – nije važna samo za privrednike. Stopa prinosa na angažovani kapital, bilo ukupni (ROA) bilo sopstveni (ROE) naročito je važna iz investicionog ugla, da tako kažemo. One, naime, pokazuju da je Srbija zemlja u kojoj uloženi evro odbacuje relativno mali, tj. manji prinos nego što je to slučaj u drugim zemljama. A što dalje znači da Srbija nije baš atraktivna za ulaganja, kao što se u nas često misli, naprotiv.
A niske profitne stope generalno su važne i sa društvenog stanovišta jer pokazuju da Srbija celim svojim privrednim ambijentom, ali i (pravnim) uređenjem države, kao i kvalitetom ljudskog potencijala, zapravo nije raj za investitore. Ako baš i nije pakao.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 25. jul 2019.