Daily Archives: 08.11.2019

Vučićev najbolji neprijatelj

Vučiću je u interesu da od Jeremića pravi svog najljućeg neprijatelja, tj. najvećeg opozicionara. Nije tu bitan Jeremić nego što se na taj način dis/kvalifikuje čitava ta opoziciona “korpa”

Kada bi ga sam pravio, Vučić sebi ne bi mogao da smisli boljeg neprijatelja od Vuka Jeremića. To je za njega prosto idealan protivnik. Pošto se Jeremić na “političkom spektru” gura za mesto s Vojislavom Šešeljom. Dakle, otprilike tamo gde se nalazi Vučićeva podsvest. Ali i, što je važnije, svest gotovo svih naprednjaka. Tako da oni nikada neće glasati za nekoga ko se u njihove redove umuvava iz demokrata. A, sa druge strane, oni koji glasaju za “građansku opciju” po definiciji ne podnose nikakav, pa ni umiveni šešeljizam.

Tako da Jeremić nikada neće moći da prođe na izborima. Zato je Vučiću u interesu da od Jeremića pravi svog najljućeg neprijatelja, tj. najvećeg opozicionara.

Nije tu bitan Jeremić nego što se na taj način dis/kvalifikuje čitava ta opoziciona “korpa”. A pošto kad u korpu stavite samo jednu trulu jabuku, neće one koje su zdrave uticati na ovu jedni da se “rastruli” nego će ta jedna (eh, da je jedna) pokvariti sve jabuke.

A to znači i Demokratsku stranku. Koja bi u toj korpi, u normalnoj situaciji, trebalo da bude ona koja diktira politiku i određuje pravac.

Zato je Vučić namerno najviše napadao Jeremića – i opet će, samo da ovo sa Bastaćem prođe, a proći će jer to nije politika – tu se pravi galama i diže prašina, da se u toj buci i magli ne bi videle nove (i male) stranke koje su stvarna alternativa Vučiću i koje bi mogle da privuku građane.

Jer, Vučića su izbušili sa svih strana. I to ne politički neprijatelji nego stranački prijatelji. Akronim SNS sve više znači “stranka niskih strasti”. Toliko se to razobručilo.

Može Vučić (verovatno) da posmenjuje celo Predsedništvo i Glavni odbor, ali zapravo – ne može. Time bi, prvo, pokazao sopstveni neuspeh; drugo, mogao bi da dovede samo gore i, treće, smenjeni to ne bi mirno gledali. Tako je Vučić u izvesnom smislu postao talac stranačke vrhuške koja mu se kune na vernost, a radi šta hoće.

Na proslavi 11 godina partije 27. oktobra u Novom Sadu Vučić je “ponovo najavio velike promene u stranci na predstojećim stranačkim izborima u novembru, istakavši da iz svojih redova moraju da izbace one koji su se borili samo za lične interese”.

Međutim, 2. novembra u Politici predsednik Izvršnog odbora SNS Darko Glišić kaže da “ovog meseca sigurno neće biti održana stranačka skupština, a o promenama u vrhu stranke odlučivaće se posle izbora”.

I, gle čuda, posle sastanka Predsedništva SNS 4. novembra Vučić “velike promene” i ne pominje”; umesto toga najavljuje da će se na izbornoj listi naći “najmanje 20 odsto novih lica”.

Sa druge strane, Vučiću treba sve više pirotehnike da prikrije slabe ekonomske rezultate. Rast bruto domaćeg proizvoda, kojim se ovih dana toliko hvali, ove godine će jedva biti nakarikan na oko 3,5 odsto, što je znatno manje od prošlogodišnjeg rasta. Što je još gore, industrijska proizvodnja pada, poljoprivreda takođe, rast BDP-a zapravo vuku građevinarstvo (rast od oko 16 odsto – ali zahvaljujući i besmislenim radovima) i komunikaciono-informacione usluge.

Među pomenuta “pirotehnička sredstva” spada i najnovija Vučićeva izjava da je Srbija “za kratko vreme postigla rezultate koji će ući u udžbenike”. Evo nečeg gde je predsednik SNS-a stvarno u pravu. Zbilja je za udžbenike kako je Vučić uspeo da u poslednjih šest godina (da mu velikodušno ne računamo 2012, kada je došao na vlast i kada je zabeležen pad BDP-a od jedan odsto) ostvari prosečan rast BDP-a od svega 2,1 odsto, dok je čitav svet rastao po stopi od 3,5 odsto, zemlje u razvoju 4,7 odsto, a evropske zemlje u razvoju, među koje spada i Srbija, 4,4 odsto. I treba li podsećati da je Srbija u razdoblju 2001-2008. ostvarila rast od 5,9 odsto.

AV – obmanjivač javnosti. Dobar naslov. Za (neki) sledeći broj.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 7. novembar 2019.

Skuplja dara nego mera

Povećanje plata, naravno, poželjno je i neophodno. Ali ono mora da bude realno zasnovano. Veštačko naduvavanje plata u evrima jačanjem dinara ima brojne negativne, ekonomske, socijalne i moralne posledice

Plata od 500 evra

Pet stotina evra, koliko će “za koji dan, već u novembru” iznositi prosečna plata u Srbiji – kako je to 27. novembra na proslavi 11. rođendana Srpske napredne stranke rekao Aleksandar Vučić – postala je mera njegovog uspeha. Paradoksalno, on gotovo i nema čime drugim da se pohvali, a bolje bi mu bilo da se ni time nije hvalio. Ne pre svega zbog toga što će i onda plate u Srbiji biti među najnižim u regionu (o srednje-istočnoj Evropi da i ne govorimo) nego zato što je taj nivo postignut na vrlo sumnjiv način. Tako da bi možda bilo bolje, dugoročno gledano, da i nije dostignut. Slikovito rečeno – skuplja dara nego mera. Evo i kako i zašto.

RAST DINARA: U stvari, kada je o plati reč, prvo treba podsetiti da sa tih famoznih 500 evra Vučić “preti” već četiri godine. Naime, još u januaru 2016. obećao je da će “za oko dve godine” prosečna plata u Srbiji dostići navedenu sumu. Dakle, u ovom času građani Srbije imaju više razloga da se osećaju prevarenim nego ponositim zato što je cilj konačno ostvaren. To jest, kad bude i ako bude ostvaren, pošto u ovom trenutku još nije.
Međutim, kao što je već rečeno, zbog načina na koji će tih 500 evra biti dostignuto mogu da budu i zabrinuti. Štaviše, može da se kaže: bolje bi bilo da je Vučić još malo sačekao.
Ovako je, da ga više ne bi “prozivali” zbog neispunjenog obećanja, odlučio da plate veštački poveća, tj. bez prethodno obezbeđenih solidnih temelja. Čime je, može se sasvim opravdano reći, ličnim i interesima svoje partije podredio interese privrede i čitave nacije.
Najpre, ovaj rast plata u evrima rezultat je u velikoj meri – rasta dinara. To jest – pada evra. Pre samo tri godine jedan evro je vredeo blizu 124 dinara, danas svega (srednji kurs) 117,5 dinara. Po današnjem kursu poslednja plata za koju postoje zvanični podaci, dakle za avgust, koja je iznosila 54.115 dinara, kada se preračuna vredi blizu 460 evra. Kada bi se računala po kursu od pre tri godine, sadašnja (tj. avgustovska) prosečna zarada kretala bi se oko 435 evra.

ZA VUČIĆA POGODNO ZA SRBIJU POGUBNO

To, međutim, nije sve. Trenutna vrednost dinara znatno je iznad takozvane ravnotežne, kolokvijalno rečeno – realne. Drugim rečima, dinar je precenjen najmanje 10 odsto, a možda i svih 20. Da uzmemo ovu “konzervativniju” procenu, evro bi u tom slučaju vredeo oko 130 dinara. Što znači da bi za prosečnu platu od 500 evra “prosečni zaposleni” morao da primi čisto 65.000 dinara. Što je za oko 20 odsto više od zarade koju je primio u avgustu. Jeste da Srbiju mnogi vide kao zemlju čuda, ali čini se da bi i za domaće čudotvorce to povećanje bio pretežak zadatak.
Zato se, dakle, evro i dalje drži na minimumu. Ma koliko ova “politika” za Vučića bila dobra, tj. predizborno-marketinški poželjna jer stvara privid velikih plata, za privredu ona je vrlo štetna. Za Vučića pogodna, za privredu pogubna.

PAD INDUSTRIJE: Nije to, međutim, ono najgore. Precenjen dinar odgovora uvoznicima a ne odgovara izvoznicima. Drugačije rečeno, on destimuliše izvoz, a stimuliše uvoz. Spoljnotrgovinska kretanja u poslednje tri godine – otkako je, dakle, dinar polako počeo da jača – to lepo ilustruju. Jer od tada praktično uvoz raste znatno brže od izvoza. Ove godine, da uzmemo samo taj podatak, za osam meseci izvoz (11,5 milijardi evra) je porastao 6,9 odsto, a uvoz (15,4 milijarde evra) 8,7 odsto. Rezultat je, između ostalog, porast spoljnotrgovinskog deficita sa 3,4 milijarde za osam meseci prošle na 3,9 milijardi evra u istom razdoblju ove godine.
U maloj (u smislu tržišta, inače nije Srbija mala) i otud od izvoza zavisnoj zemlji kao što je naša, to se odmah odrazi na industriju. Naravno – nepovoljno. Što se vidi iz podataka da je industrijska proizvodnja od januara do kraja avgusta 2019. bila jedan odsto manja nego prošle godine, dok je kod prerađivačke industrije (što je još gore) pad bio i veći – 1,4 odsto.
Manja proizvodnja – manja dobit. (Može, doduše, tako i da ne bude, ali u vrelo retkim, izuzetnim slučajevima.) To ima dve vrste posledica, obe negativne. Najpre, to smanjuje zarade zaposlenih; naravno, realno zasnovane – na rastu produktivnosti i prodaje. To dovodi do toga da zaposleni manje troše, što ne samo da znači teži život nego i smanjuje takozvanu tražnju, što dodatno nepovoljno deluje na proizvodnju. Sa druge strane, smanjuju se i ulaganja. Ili bar ne rastu potrebnim tempom. To je upravo ono što se dešava u Srbiji. Domaće privatne investicije već godinama zaostaju za potrebama. Domaći preduzetnici investiraju oko 10 odsto BDP-a, tj. oko četiri milijarde evra, a trebalo bi bar 15 odsto BDP-a (najmanje šest milijardi evra). To se negativno odražava i na bankarski sektor. Kreditni plasmani privredi bili su prošle godine čak i manji (za tri odsto) nego pretprošle. Banke praktično žive od kratkoročnih potrošačkih, tj. zajmova građanima, što nisi veliki rizik. To jest, rizik u slučaju devalvacije dinara. Što je još jedan razlog koji utiče na to da evro bude potcenjen, a dinar precenjen, sa svim daljim negativnim posledicama.
Smanjenje investicija pak, da se vratimo na osnovnu temu, znači manje novih preduzeća, odnosno sporiji rast, ako ne i stagnaciju privrednih kapaciteta. Privreda tavori.
Manje preduzeća – manje novih radnih mesta. Naravno, onih produktivnih, visoko sofisticiranih, ne motača kablova. Tavore i građani.
Ovde se, međutim, priča ne završava nego se širi na državu. Manje novih (i atraktivnih) radnih mesta u privredi povećava konkurenciju za zapošljavanje u državnoj službi. A tu pak glavna kvalifikacija postaje – politička klasifikacija, tj. partijska knjižica. Što pogoršava kvalitet svih javnih servisa i službi. Sa čim se takođe suočavamo.
Ni tu, međutim, nije kraj. U takvom privrednom i društvenom ambijentu oni vredni, preduzetni, spremni da se uhvate ukoštac s konkurencijom napuštaju zemlju. Oni manje ambiciozni se pasiviziraju: jedni udare brigu na veselje, drugi legnu na rudu, treći pređu u botove, itd. Naravno, reč je o generalnoj tendenciji, margina uvek postoji.
Sve u svemu, tako se smanjuje i moralni i materijalni kapital, odnosno potencijal, društva. Ono slabije prati svetske trendove, postaje manje sposobno za kompeticiju sa drugim zajednicama, zaostaje. Izloženo je velikoj opasnosti da na kraju odumre.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 30, oktobar 2019.