Monthly Archives: februar 2020

Mediji i ekonomska politika u Srbiji

Krajem prošle godine iz štampe je  izašla knjiga profesora dr Petra Đukića “Bespuća ekonomske politike – tranzicija, institucije i razvoj”. Profesor Đukić spada u retke akademske radnike koji posmatra kako se u medijima i kroz medije prelamaju aktuelne ekonomske “teme i dileme”

Presovanje

Mediji u Srbiji, bez obzira na njihov formalni pluralizam, skoro dve decenije nakon demokratskih promena i otvaranja zemlje na nižem su nivou profesionalizma nego što su bili u bivšojJugoslaviji, pa i u Srbiji u 20. veku. Tako su i u samom novinarstvu danas praznina i nedostaci koji doprinose lošim učincima ekonomske politike. Samo je jednim delom ova praznina nastala kao rezultat tehnoloških promena. Kažemo praznina jer je očigledno da je kratka internet ili televizijska poruka sa slikom postala snažan alat površnosti i neznanja. Svojevremeno su novinari koji su radili u ekonomskim glasilima ili privrednim rubrikama novina, radija i televizije prolazili posebne provere i osposobljavanja, bili upućeni na ličnu komunikaciju, prisustvovanje sednicama, stručnim i naučnim skupovima, kao i na mnoštvo ličnih kontakata.

TRADICIJA:
Danas se novinarski tretman neke stručne ekonomsko-političke teme najčešće svodi na citiranje dve rečenice izrečene u mikrofon ili na kolegijalno komentarisanje po sistemu “listanja štampe”. Njihova znanja i orijentacije uglavnom proističu iz pretrage po internetu, elektronske razmene materijala, pitanja koja postavljaju jednim te istim ekspertima.
Da li je i u ranijim periodima bilo tako? Sudeći po iskustvima i svedočenjima iz ove oblasti, u vreme bivše Jugoslavije, pa i dobrim delom nakon njenog raspada, zadržan je dobar kritički diskurs u većini novina i medija koji su pratili ekonomsku politiku. Kritika ekonomske politike na izvestan način i u jednom periodu bila je prihvaćena od vlasti kao manji problem, a za novinare je to bilo sigurnije pribežište nego da su se bavili analizom spoljne politike, unutrašnjih političkih odnosa, demokratizacije i sl.
Pritisci na medije odnosili su se više na pisanje o vlasti i opoziciji nego o ekonomiji. Tako su se odmah nakon raspada zemlje i srljanja Srbije (u okviru SRJ) u jednu od najvećih hiperinflacija ikad zabeleženih, s velikom dozom sigurnosti u medijima mogle iznositi procene o pogubnosti loše vođene monetarne politike, kao i reakcijama na sankcije. Mnogi tadašnji mediji poput Borbe (do 1994), Naše borbe (1994-1998), Ekonomske politike (do 1998) pisali su kvalitetne tekstove, a kasnije su veoma stručne priloge o ekonomskim temama emitovali Studio B, Radio Beograd 2. i 3. program, BK televizija i konačno TV i radio B92. Bilo je i pojedinih studentskih glasila, kao što su Radio indeks ili radio-emisija u kojima su dopuštani izvesni kritički sadržaji o ekonomiji i politici. Bez obzira na loše uređivačke epizode koje su bile uvod u raspad zemlje (čuvena rubrika Odjeci i reagovanja), list Politika je bio kvalitetan izvor informacija. Stručni deo redakcija nekako je uspevao da radi svoj posao čak i u Ekspres politici ili pak TV Politici. Nekadašnji veliki ekonomsko-politički izazovi poput sankcija, hiperinflacije, privatizacije, restrukturiranja, velikih monetarnih promena, devalvacija ili velikih kriza i slomova berzi zahtevali su viši nivo dubljeg i temeljnijeg znanja nego što to ekonomske i političke teme zahtevaju danas. O tome imamo i svedočenja kvalitetnih novinara i urednika čuvenih i veoma kvalitetnih novina kao što su Ekonomska politika, Borba i Naša Borba, delom Politika, Privredni pregled… Tu su i novine iz lokala kao što su Kikindske, Pančevac, Užičke vesti, koje danas više ne postoje.

VLADAJUĆA ELITA JE JEDNOSTAVNO ISTERALA CELOKUPNU REDAKCIJU EKONOMSKE POLITIKE IZ PROSTORIJA U ZGRADI BORBE 1998. GODINE

Sve je to na ovaj ili onaj način povremeno stavljano pod lupu cenzure, u čemu ni danas ne oskudevaju naši mediji. Međutim, sa stanovišta nekadašnjeg vremena to se moglo razumeti. Raspad zemlje, rat u okruženju, sankcije, hiperinflacija i ogromne društvene protivrečnosti davale su izvesni legitimitet onima koji su zahtevali da se, bar informativno, ne širi panika, kao što to mogu delovati vesti o eskalaciji hiperinflacije, nemaštine ili pogubnosti organizovanog (netržišnog) snabdevanja građana osnovnim namirnicama. Prenosili su prilično verno slike i prilike sa savetovanja ekonomista i njihove kritike na račun ekonomske politike. Zvanično jedina televizija s nacionalnom frekvencijom tada je bila u potpunosti pod kontrolom vlasti, odnosno osnivača (Vlade Srbije). Ona je davala ton ključnim izveštajima i analizama, ali se slobodno i kritičko privredno novinarstvo nekako probijalo, čak i postajalo dominantno.

NEKAD I SAD: Sadašnje informacije iz ekonomske politike i realnog privrednog sektora prilično se razlikuju od nekadašnjih. One nude brojne prednosti korisniku, koji u bilo kom trenutku može da “proveri” informaciju zahvaljujući Guglu. Međutim, veliki je problem u tome što nedostaju analize iz više uglova ili bar neophodno vreme da se one konsultuju. Verovatno ima više razloga za to. Navedimo nekoliko:
1. Novine je čitao daleko veći deo relevantne populacije nego danas. Današnja istraživanja govore da u Srbiji novine stalno čita svega oko četiri odsto stanovništva. Sa druge strane, pre dve decenije nije bilo interneta na kojem bi se mogla naći kratka, ali slikovita i skoro besplatna informacija.
2. Prevladavaje tabloida u konkurenciji za čitaoca. Tabloidi dominiraju jer su masovni, jeftini, površni i vulgarni.
Sa druge strane, ima indicija da je urušavanje pozicije štampanih medija došlo usled dva važna činioca:
 – okončanje tradicionalne podele na prorežimske i slobodne, odnosno kritičke medije nakon 2000. Konkurencija na strani “slobodnih” novina bila je daleko veća jer se većina redakcija oslobodila direktnog političkog pritiska prethodne vlasti;  
novine (bilo listove bilo izdavačke kuće) pokupovali su novi vlasnici privatizovanih preduzeća, koji su i na taj način branili legitimitet svoje imperije. Neki od njih su imali razloga da brinu o svom imidžu u javnosti, pa su pristali i da “plaćaju reket” pojedinim medijima koji su nastajali kao pečurke posle kiše, gladni senzacija i spremni na ucene.

KAKO JE DOŠLO DO TOGA DA U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI MARTA 1923. POČNE DA SE ŠTAMPA JEDINI PRIVREDNI LIST NA BALKANU, NIJE POZNATO, ALI JE TO DEFINITIVNO BIO ISTORIJSKI DOGAĐAJ

Prethodno nastale, privilegovane televizije odmah su se približile novim “demokratskim” vlastima, odnosno vodećim političarima, maksimalno prilagođavajući sadržaje programa njihovim željama i interesima. Rezultat je bio sve veće razočaranje u medije, novine i novinare (kao po definiciji “nečije” eksponente). Zaražena medijska scena prenela se sa televizija i tabloida na internet, pa je danas verovatno jedna od najotrovnijih informativnih scena ona na društvenim mrežama.

ZAGAĐENJE:
Mora se priznati da su danas, još uvek za nivo srednjeg dohotka, novine skupe. Pošto ne mogu u celini da se finansiraju prodajom ili oglašavanjem, u njihovo finansiranje se uključuje država. Razume se da je državna pomoć novinama pod kontrolom vladajuće strukture. Uticaj vladajuće partijske strukture dolazi i preko ekonomskih pritisaka na oglašivače tako što velika ekonomski moćna preduzeća preko kadrovske odgovornosti ne smeju da se oglašavaju u kritičkim ili tzv. opozicionim medijima.
Političkim zagađenjem medijskog prostora bavimo se iz sledećih razloga:
Prvo, nema sumnje da je današnja medijska scena u Srbiji veoma nepovoljna i pod pritiscima političkih sukobljavanja. O tome postoji sasvim dovoljno kvalifikacija kako sa strane Evropske komisije i Freedom House, pa i svedočenja s kojima se delimično složio i aktuelni predsednik Srbije, učestvujući u jednom panelu u okviru davoskog Svetskog ekonomskog foruma u februaru 2019.
Drugo, slab kvalitet i pristrasnost medija u Srbiji danas idu u pravcu degradacije informacija i analize, iz koje se ne može zaključiti ono što je bitno i korisno za čitaoce-slušaoce, pa i za nosioce ekonomske politike;
Treće, neprecizne informacije, kao i tendenciozne i neobjektivne i površne analize vode ka novim polarizacijama, pa i sukobima u narodu po etničkom principu. Ekstremni nacionalizam bio je u defanzivi sve do 2012, snažno se povukao i pred vanrednim stanjem koje je uslovio veliki poplavni talas 2014, a od tada je u narastanju u Srbiji i svim delovima bivše Jugoslavije;
Četvrto, sve veći broj tabloida, koji su vrsta senzacionalističkih novina koje nude atraktivne sadržaje kroz koje se provlače šokantne vesti, fotografije i poruke s političkom sadržinom, usmerene na diskvalifikaciju i diskreditaciju bilo koga.

MEDIJI U SRBIJI, BEZ OBZIRA NA NJIHOV FORMALNI PLURALIZAM, SKORO DVE DECENIJE NAKON DEMOKRATSKIH PROMENA I OTVARANJA ZEMLJE NA NIŽEM SU NIVOU PROFESIONALIZMA NEGO ŠTO SU BILI U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI, PA I U SRBIJI U 20. VEKU

To koga će tabloidi da “ocrne” zavisi uglavnom od novca i političke moći. Naime, ako neko ima dovoljno novca, u postojećem medijskom haosu i bez institucionalne odgovornosti medijskih kontrolnih tela od “uslužnih novinara” može naručiti skoro bilo kakvu “priču” za političku i populističku upotrebu.
Tokom nekoliko poslednjih godina javili su se znani i neznani pojedinci koji su upućivali preteće poruke novinarima zbog toga što pišu na sopstveni način, uglavnom kritički u odnosu na vlast, nacional-patriotsku opciju, prepoznatljivu kroz mnoštvo udruženja koja pripadaju “novoj srpskoj desnici”. Međutim, kritičko i slobodno novinarstvo nemoguće je potisnuti bilo zastrašivanjem, ekonomskim pritiscima ili pretnjama. U 2018. u svetu je stradalo oko 80 novinara, a 65 ih je stradalo 2017. U Srbiji smo već imali tzv. “ratna” stradanja novinara, na ulici ili u njihovim stanovima. U vremenu kada nastaje ovaj tekst, upućene su ružne pretnje novinarki N1 Zani Cimili, upravo po etničkom principu.

TRANZICIJA NOVINARSTVA: Za ovu priliku treba podsetiti da je velika izdavačka kuća Privredni pregled, pored ostalog, izdavala i dnevne novine Privredni pregled. Kako je došlo do toga da se u Kraljevini Jugoslaviji marta 1923. počne da štampa jedini privredni list na Balkanu, nije poznato, ali je to definitivno bio istorijski događaj. Privredni pregled je bio na putu da sastavi 100 godina postojanja i izlaženja, ali je ipak ugašen početkom druge decenije 21. veka.
Donosio je različite privredne vesti i analize, od onih sa svetskih berzi do vesti o uporednim cenama sena, pasulja, jaja, čak i životinjskih papaka i svinjske dlake, na dobrom delu pijaca u Kraljevini. Naravno, nakon Drugog svetskog rata pisao je o svemu, a posebno o privrednoj izgradnji, kasnije o samoupravnoj transformaciji, pa i hiperinflaciji, tranziciji. Objektivno gledano, ekonomska analiza i kritike u ovom glasilu bile su mnogo slobodnije u odnosu na ideološko-političke sadržaje tog vremena. Krajem 20. veka izdavačka kuća Privredni pregled, pokušavajući da preživi, dospeva u vlasništvo hemijske industrije (Grmeč), a negde početkom 21. veka nestala je u “lavirintima tranzicije”, a list Privredni pregled ugašen je koju godinu kasnije. Paradigmatičan je primer Ekonomske politike, glasila koje je osnovano od izdavačke kuće Borba već 1952. Bila je čast objavljivati tekstove u tom ekonomskom nedeljniku, dati intervju ili napisati ekspertski stav. To je bio odličan izvor privrednih informacija, pogotovo u vreme kada nije bilo interneta. Za ekonomiste, privrednike – praktičare i teoretičare – bila je to prilika za žustre polemike, pa i veoma kritičke stavove po politički sistem, koje je taj isti sistem tolerisao. Nažalost, usledila su ekonomski i politički teška vremena. Ekonomska politika je ostala nezavisna, ali izgleda suviše “kritička novina” za čelnike vlasti tokom devedesetih. Vladajuća elita jednostavno je isterala celokupnu redakciju Ekonomske politike iz prostorija u zgradi Borbe 1998. Mali deo novinara lojalnih vlasti ostao je da radi u publikaciji koja je i dalje nosila naslov Ekonomska politika, ali to više nije bio kritički nedeljnik. I on je konačno ugašen jer nije mogao da opstane na čitalačkom tržištu.
Glavnina redakcije uništene Ekonomske politike preduzela je samostalni novinarski projekat koji su nazvali Ekonomist magazin. Redakcija je pripremila publikovanje prvog broja časopisa, krajem marta 1999, ali pošto je NATO agresija počela već 24. marta, publikovanje je odloženo, pa je Ekonomist magazin počeo da izlazi tek u leto 1999. Na izvestan način Ekonomist magazin je bio naslednik slavne Ekonomske politike, čiji renome nikada nije dostigao. Nije ostao u akcionarskom vlasništvu novinara – pokretača i osnivača, pa je, naročito nakon izbijanja globalne krize, sve više tavorio u ekonomsko-finansijskim nevoljama, da bi konačno bio ugašen 2012.

SMATRAMO DA EKONOMSKE, KAO I DRUGE STRUČNE NOVINE I PUBLIKACIJE OD JAVNOG ZNAČAJA IMAJU VEĆU TEŽINU OD DNEVNO-POLITIČKIH, PA JE UTOLIKO BITNIJE DA SE PROFILIŠU NEKE NOVE, MAKAR I U ELEKTRONSKOJ FORMI

Evidentno je da sa zvanične ekonomsko-političke scene nema interesovanja za poboljšanje ekonomskog informisanja iako još uvek postoje odlični ekonomski novinari koji rade u pojedinim nedeljnicima ili internet portalima. Sve što oni prezentuju dostupno je malom broju korisnika. Istovremeno, vidljivi su i procesi u kojima su intelektualci, kritičari postojećeg stanja ekonomije i politike, sve više predmet napada pojedinih predstavnika vladajuće strukture, a predmet napada su sve češće novinari Danasa, NIN-a, N1, Peščanika jer su analiza ili osvetljavanje ekonomskih činjenica predmet vidljivog besa vladajuće strukture. Smatramo da ekonomske, kao i druge stručne novine i publikacije od javnog značaja imaju veću težinu od dnevno-političkih, pa je utoliko bitnije da se profilišu neke nove, makar i u elektronskoj formi. Za to ima potrebe i sigurno će doći vreme. Porast dohotka, bolja organizacija privrednog života i normalizacija političkog života u zemlji mora dovesti do poboljšanja kvaliteta privrednog informisanja. Demokratizacija opšteg političkog prostora i drugačija društvena klima mogu doprineti preobražaju u novinarstvu, ali samo kratkoročno. Suštinski, za odgovornije medije, kao i za reforme u srpskom društvu uopšte, najvažniji uslovi su jačanje institucija, kvalitetnije i sveobuhvatnije obrazovanje i kultura.

Slobodan Simić: Univerzalni novinar

Bez obzira na to što je tema o kojoj pišemo veoma ozbiljna, čak civilizacijski i kulturno neuralgična, prezentiramo jednu satiričnu verziju tranzicije novinarskih kuća i novina nakon privatizacije u Srbiji.
Burazere, pomagaj, akobogaznaš, ti poznaješ razne ljude! Da se ne lažemo, ja o novinama pojma nemam, od novina sam ponekad čitao Sport i davno Start, a u životu nisam upoznao ni jednog jedinog novinara. Ali sada pod hitno moram da nađem jednog! A u sve ovo me je uvalio moj pašenog Milović, znaš ga ti, što radi u opštini. Zvao mene onomad, kaže: Gazda Žile, treba da se privatizuje lokalna novina Zapadni glasnik, pa bi mogao da se javiš na tender. Lepo sam mu rekao da sam već privatizovao sve što sam hteo i da pojma nemam o novinama.
Ali kad mi je Milović rekao da novine imaju trista kvadrata svog prostora u centru ipak sam se predomislio. Normalno, pobedio sam na tenderu, kao i obično, pašo bio u komisiji, i postanem ja vlasnik Zapadnog glasnika. E sad, jedini uslov novom vlasniku bio je da mora da nastavi prethodnu delatnost, tj. da izdaje novine. Šta je, tu je. Novinara ukupno četvoro, kad sam video kolišne su im platice nije mi to predstavljalo neki problem. Odmah sam tu njihovu ekipu, oni to zovu “ redakcija”, nabio u jednu sobicu, a ostale prostorije sam izdao kao poslovni prostor. E, onda su krenuli problemi s tim novinarima. Jedna žena nije htela da radi u nehumanim uslovima, druga je odbila da piše o uspesima mog pašenoga, treća je smatrala da je vernost u braku nekakav poseban kvalitet. Sve u svemu, ja njima isplatim tu siću otpremninu, sve po ugovoru. Na kraju mi ostane samo jedan, neki sa bradicom. Rekli mi da on piše i pesme, pa sam hteo da budem prema njemu maksimalan.
Doneo sam mu viski i pitao ga drugarski za koje pevače piše pesme. Kako se taj razjario! Jedva sam skapirao da uopšte ne piše pesme za pevače nego nešto ni za koga. E, onda kad su najzad odštampane te moje novine, trebalo ih je podeliti malo u opštini, da im zamažem oči, a bilo je i nekih starih pretplatnika. Kažem ja tom mom novinaru “bradici” da odnese i podeli novine po spisku. Pojma nemam šta je njemu bilo, počeo je nešto da trabunja o svom fakultetu, masteru, nagradama, knjigama i na kraju tirade mi je dao otkaz i otišao.
Čudni ljudi, ti novinari. Šta je problem u tome da novinar deli novine, pa to mu je valjda zanimanje. I tako, sad hitno tražim novinara koji ume i da napravi novine i da ih podeli. Istina, valjalo bi i da nekad pospremi i očisti tu njihovu “redakciju” i opere šoljice. Dajem duplu platu.
Dakle, poznaješ li ti nekog univerzal novinara, burazere?
(Uz dopuštenje autora, aforističara i satiričara dr Slobodana Simića)

Mijat Lakićević,
Novi magazin, 27. februar 2020.

Vučić i Čika Jova Zmaj

Nisu u Srbiji nepoželjni samo imigranti. Nepoželjni su i građani Srbije koji ne slušaju Vučića; zato se organizuju Vacićevi batinaši po unutrašnjosti da prete lokalnom stanovništvu

Med i mleko tekli su sa Vučićevih usana. Govorio je aktivistima Srpske napredne stranke, pripremajući ih za predstojeće izbore. Naročito za kampanju “od vrata do vrata”. Da ne bude zabune, ne misli se na vrat, gušu nego na vrata, da ne kažemo dveri, mada, u stvari, ko zna šta Vučić misli.

Kako god, učio je (predsednik svih građana) svoje partijske pulene kako da budu pristojni i ljubazni, da ne odgovaraju na uvrede i provokacije, da onome ko se na njih baci kamenom uzvrate hlebom, a onome ko ih ošamari okrenu i drugi obraz, i tome slično. Kao da je patrijarh ili, bolje, papa – pošto naši crkveni velikodostojnici (čast izuzecima, tj. Grigoriju) nisu baš toliko tolerantni – a ne predsednik jedne balkanske države.

Gotovo da čovek ne poveruje. Tačnije – gotovo da poveruje, da nije toliko drugih slučajeva, ne reči nego dela koja govore sasvim suprotno.

Dakle da politički protivnici nisu prebijani metalnim šipkama, kao što se desilo Borislavu Stefanoviću, ili da nisu izlagani maltretiranju na poslu, kao Dragana Rakić. Ili da – kada je već o kampanji “za našu decu” reč – njihova, tj. deca Vučićevih političkih protivnika nisu izbacivana iz dečijih vrtića. Dotle to ide.

Ali, nisu nasilju izloženi samo članovi opozicionih partija nego i tzv. obični građani. U Grockoj je čoveku, Milanu Jovanoviću, zapaljena kuća (u kojoj zamalo i sam nije izgoreo), u Brusu je Marija Lukić izložena seksualnom napastvovanju.

U javnim preduzećima ljudi ostaju bez posla (Bogosav Nešović) zato što su odbili da budu botovi u koje se ubaci sendvič i oni rade šta se od njih traži. Ili zato da bi Vučićevi “mladi lavovi” (Martinović, Orlić…) došli do pete, šeste apanaže, kao što se desilo sa devet profesorki Više medicinske škole u Ćupriji. (Uzgred, zašto Beogradski univerzitet zbog toga nije stupio u generalni štrajk, radi se o njihovim kolegama.) Otpuštaju se iz službe policajci koji rade svoj posao “ni po babu ni po stričevima”. Slučaj Aleksandra Obradovića, koji je otpušten zato što je ukazao na korupciju najviših državnih funkcionera, da i ne pominjemo.

Sigurno je i Simonoviću, i Jutki, i Labanu (nepravedno zaboravljenom) i inima nepomenutima Vučić držao slične propovedi. Možda ga nisu razumeli? Ili su ga možda dobro razumeli. Jer, videli smo šta je Vučić govorio javno. Pitanje je – šta je govorio tajno. Možda im je obećao “sigurnu kuću” kod Šešelja, gde se, evo, upravo sklonio Jutka.

Inače, otkud Kneževićeve crne trojke da patroliraju ulicama Beograda i obračunavaju se s migrantima. Ali nisu u Srbiji nepoželjni samo imigranti. Nepoželjni su i građani Srbije koji ne slušaju Vučića; zato se organizuju Vacićevi batinaši po unutrašnjosti da prete lokalnom stanovništvu.

Ima, da se vratimo na početak, Čika Jova Zmaj jednu lepu i poučnu pesmu. Pesmica je za (našu) decu, ali je korisna i za odrasle. Počinje antologijski: “Stari patak ukraj bare držao je slovo”.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 27. februar 2020.

Drug je Tito krao, al’ je i nama dao, ovi kradu, nikome ne dadu

Koraks se na meti napada ovog puta našao ne zbog svojih crteža bez reči nego baš zbog reči. Izgovorenih na televiziji Šabac

Mini-intervju Predrag Koraksić Corax

Uvek dečački prkosan, Predrag Koraksić Corax opet je izazvao salve protesta, bolje reći pogrda. Ovoga puta, međutim, ne od vlasti nego od opozicije, doduše ne zvanično i poimenično nego na društvenim mrežama i anonimno, ali – svejedno. Koraks se na meti napada ovog puta našao ne zbog svojih crteža bez reči nego baš zbog reči. Izgovorenih na televiziji Šabac. Gde se založio da opozicija na republičkom nivou u gradovima u kojima drži vlast ipak izađe na izbore. Što se zagovornicima totalnog bojkota nije dopalo.
“Mislim da je potpuno suludo da se ispusti ta oaza slobode, koju sada predstavlja grad Šabac”, objašnjava Koraksić na početku razgovoru za Novi magazin. “Prosto bilo bi glupo da se to ispusti. To naravno važi i za Paraćin, ne samo za Šabac. Šabac potpuno drugačije izgleda, tamo su izborni uslovi potpuno drugačiji. U smislu da omogućavaju slobodno izjašnjavanje građana. U takvim uslovima ima smisla izaći na izbore. Jer, u suprotnom, šta će se desiti? Samo će neki kriminalci doći u poziciju da vode grad.

A šta s nekim drugim gradovima u kojima postoje neke šanse da se osvoji vlast, nije sigurno, ali postoje, ili gde bi opozicija osvojila veliki broj mesta u opštinskoj skupštini?
Zbog čega Vučić tako insistira na lokalu, zbog čega šalje te džipove i te svoje siledžije i pravi ogroman pritisak? Zato što je on tamo najugroženiji, on tamo jedino može da izgubi. Ja mislim, recimo, da bi opozicija, koja, da kažem, kao muva bez glave luta, u stvari trebalo da se fokusira na lokalne izbore gde god postoji mogućnost da pobede. Tako je Milošević pao. U Beogradu za vreme Miloševića ja nisam imao ni jednu jedinu izložbu, dok sam u drugim gradovima imao i po nekoliko izložbi. U Novom Sadu sam, recimo,imao tri izložbe, u Subotici tri, u Užicu, Čačku, Leskovcu i Nišu, u Zaječaru dve izložbe. Imam čitave gomile kataloga koje su oni uvek štampali. Ja sam insistirao gde god imam izložbu da mi se štampa katalog, skroman, mali katalog, ali da se to zabeleži, da znam, da ja imam. Evo, ja imam tu čitavu zbirku kataloga gde sam sve imao izložbe za vreme Miloševića, a u Beogradu nisam mogao.

Dakle, po vašem mišljenju, ljudi u Šapcu su spremni da se bore?
Koliko sam video, ljudi s kojima sam bio na izložbama, Dušan Petričić, na primer, stalno smo bili vrlo dobro dočekani, mnogo naroda je posećivalo i naše izložbe i sve akcije u kojima sam i ja učestvovao. To je potpuno druga atmosfera, zaista. I čini mi se da postoji većina koja će to da sačuva. Ali, naravno, nikad se ne zna.

Šta je vaša lično najveća zamerka Vučićevoj vlasti?
Ono što meni najviše smeta to je enormno bogaćenje, praktično pljačka, i laž. To su neke okosnice na kojima se održava ovaj režim. I da dodam – beskrupuloznost. Koja je neverovatna. Teško mi je da to opišem. I kad nešto urade, kao što su ovi putevi i pruge koje grade, sve je to praćeno ogromnom korupcijom. Ja za to nisam stručnjak, ali pratim šta se piše. Ogromne pare se iz tih državnih poslova prelivaju u privatne džepove. Pada mi na pamet ona rečenica, doskočica, šta li je – “Drug je Tito krao, al’ je i nama dao, ovi kradu, nikome ne dadu”.

Kada ste pomenuli pljačku, bili ste u Požegi, tamo su ljudi uspeli da državni organi podignu optužnice protiv opštinskih čelnika, iako su iz Srpske napredne stranke, zbog milionskih malverzacija. Možemo li nešto iz toga da zaključimo?

U Požegi postoji ogromno nezadovoljstvo i postoji veliki broj ljudi koji se bore da se Požega oslobodi. Ne znam da li će uspeti. Tim ljudima bi iz Beograda nekako moralo da se pomogne, ali ne vidim da se to radi. Nije ni važno da li ja vidim, važno je da li se radi i da li oni tamo to vide.

Da li bi, recimo, generalno, ne samo opozicija, da li bi nekako u društvu trebalo da se napravi neka atmosfera, neki pritisak na vlast, ko god bio na vlasti, da se reši problem Kosova?
Odmah da kažem, ja sam za to da se s Kosovom napravi jedan normalan sporazum i da se ono prizna kao država, naravno, uz uslove da se dogovorimo šta su oni dužni da urade, šta smo mi dužni da uradimo, da se naš narod tamo sačuva, da to bude normalan život. To bi trebalo da bude normalna zemlja, a ne kao Srbija danas. Ja sam to odavno govorio, ali to je bila tabu-tema, ti to nisi mogao čak negde ni da objaviš iako bi to rekao. Polako se to iskristalisalo i sad je mnogima jasno šta treba da se uradi. Naravno, ne verujem da ova vlast u tom pogledu zaista želi da bilo šta uradi. Lažu i jedne, i druge, i treće, održavaju se na taj način, ko zna dokle to može da traje.

Imate li utisak da u Srbiji poslednjih godina jača nacionalizam, da ima čak i nekih oblika fašizma, čega ranije nije bilo?
Ne samo u Srbiji. Evo, pogledajte šta je bilo u Mostaru. U Mostaru su napali taj antifašistički skup na groblju oslobodilaca. To jedna druga fašistička, da kažem, ustaška opcija. A ovde imamo četnike, imamo tog Vacića, koga je neko angažovao da to radi. Odakle njemu taj novac.

Mislite da njega vlast na neki način finansira?
Sigurno, očigledno je da ga podržava. To je ona priča – kako da izgledaš bolje: samo kad staneš pored Vacića i Šešelja. Izgledaš super.

Uopšte uzevši, možda ti ekstremni oblici nacionalizma smetaju da se vidi onaj nacionalizam koji je dubok
i u suštini čak i veći problem.
Ima toga. Ne znam da li je moguće da se Demokratska stranka na neki način izvuče iz tog društva u koje je upala, kao sa idejom da se sruši Vučić. Kako može Demokratska stranka da ima nešto sa Obradovićem i sa Jeremićem, kakve su to koalicije. To su neke lažne koalicije, to mora da pukne kad-tad

Mijat Lakićević
Novi magazin, 20. februar 2020.

A. Vučić i naša deca

Započinjući kampanju još pre nego što su izbori i raspisani, predsednik Vučić je u TV emisiji povodom Kosova, rekao: “Ja bih da slavimo život i budućnost dece. Nije prošlo, nema problema, plaćaće deca cenu, kao i svaku drugu.”

Moje je da uradim ono što mislim da je najbolje za Srbiju, a ne da mislim o tome kako ću narodu da se dodvoravam. Tako je Aleksandar Vučić govorio 17. marta 2018.
I još je obećao: “Ja ću da guram po svaku cenu, a na narodu je da prihvati ili ne”, naglasivši na kraju: “To ću svakako uraditi i, naravno, preuzeti odgovornost na sebe”.

Manje od dve godine kasnije, to jest tačno 17. februara 2020, predsednik Srbije priča sasvim drugu priču. A krivicu prebacuje na – narod. “Shvatio sam poruku naroda, bila nam je velika šansa, ali smo je propustili… Zapamtite moje reči za 20 godina: imali smo šansu, ali nismo imali dovoljno svesti i mudrosti”, poručio je Vučić na TV Hepi. I još je rekao da “ćemo zbog toga proći lošije u budućnosti, ali da njega niko neće moći da okrivi”.

Gde se izgubilo ono “ja ću da guram po svaku cenu”, “neću da se dodvoravam narodu”, “preuzeću odgovornost na sebe”. Ništa od toga nije ostalo, sve se pokazalo kao velika laž jer niti je “gurao po svaku cenu” niti je “preuzeo odgovornost na sebe”, a nije se nešto ni “narodu dodvoravao”. Pošto ga ništa nije ni pitao, a kamoli ubeđivao u ispravnost svog “kompromisa”, nego je samo pokazao ogroman kukavičluk i neodgovornost jer nije uradio ono što je “najbolje za Srbiju”. Pošto mu je najvažnije bilo da njega “niko neće moći da krivi”. Zbog čega sada pokušava da prebaci odgovornost na narod.

Ovih dana je Srpska napredna stranka objavila da u izbornu kampanju ulazi sa sloganom: “Aleksandar Vučić – za našu decu”. Slogan je, kao što je već primećeno, plagijat, ali nije to najvažnije.
Možda će neko, naime, pomisliti da će zarad dobrobiti “našeg najvećeg blaga”, “naše dece”, ako to već nije učinio za čitav narod, predsednik Vučić biti spreman na neke veće napore, teške odluke, pa i lične žrtve. Ništa, međutim, od toga.

Započinjući kampanju još pre nego što su izbori i raspisani, predsednik Vučić je u istoj TV emisiji, takođe povodom Kosova, rekao: “Ja bih da slavimo život i budućnost dece. Nije prošlo, nema problema, plaćaće deca cenu, kao i svaku drugu.”
Time je Aleksandar Vučić zapravo pokazao da ga ni deca i njihova budućnost ne zanimaju. “Nije prošlo… nema problema… cenu će plaćati deca!”
On je zaslužan za nove fabrike i puteve, ali za to što nema razrešenja kosovskog čvora kriv je narod. On bi da “slavi život”, ali ako to “ne prođe”, nema veze, “plaćaće deca”. Sama su kriva – misli u potaji Vučić – kad imaju takve roditelje.
To je suština predizbornog programa predsednika Srpske napredne stranke i Srbije Aleksandra Vučića.

Građani Srbije, ako im je stalo do svoje i sve dece Srbije, neće glasati za Aleksandra Vučića. Jer, dajući glas tom, jednom, čoveku, glasaće na štetu sve dece. U Srbiji, a i šire.
Inače, plaćaće deca – zato što je on kukavica.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 20. februar 2020.

Gorostas sa Stare planine: 100 godina od rođenja Desimira Tošića

Desimir Tošić po mnogo čemu liči na one pariske studente koji su, ima tome sad već više od pola veka, 1968, uzvikivali: “budimo realni – tražimo nemoguće”.

Ovog februara (19) navršava se jedan vek od rođenja Desimira Tošića.

Desimirov dobar prijatelj Ivan D. Pajić dugogodišnji, sve do svoje smrti, saradnik “Naše reči” za Desimira će reći da je “intelektualni skeptik” i “ubeđeni realista” a Aleksandar Lebl da je “bio – a izgleda i ostao – umnogome naivan i idealist”.

Aleksa Đilas za Tošića kaže da je “politički realista”, dok ga Dejan Đokić, naziva “nesentimentalnim idealistom”.

Šta je ovde istina, ko je pogrešio. Po svoj prilici, tačno je i jedno i drugo; to jest, u ovom malom srpskom Rašomonu – svi su u pravu. Tošić je zbilja u sebi potpuno prirodno spajao te (naoko) suprotnosti.

Nije ovo prilika da se ulazi u (“filozofske”) rasprave o tome šta je realizam a šta idealizam, ali se može postaviti pitanje gde je tu granica? Da li je ona baš uvek i svuda tako jasna.

Desimir Tošić po mnogo čemu liči na one pariske studente koji su, ima tome sad već više od pola veka, 1968, uzvikivali: “budimo realni – tražimo nemoguće”.

U mnogo čemu Desimir Tošić je bio realan, čak surovo realan – onda kada je kritikovao sve redom: državu, društvo, crkvu, narod, intelektualce, političare, partije…

U izvesnom smislu, eto paradoksa, bio je “kritičar svega postojećeg”, iako do onih koji su na tome izgradili svoje naučne i druge karijere, to jest do njihovog nauka, nije mnogo držao. Njegova kritika dolazila je sa sasvim drugačijih pozicija.

Desimir Tošić je, kako to primećuje Stevan K. Pavlović, “u izvesnom smislu pesimista” – jer mu se, osim stvaranja dve Jugoslavije, čitava srpska nacionalna politika činila kao “samo niz poraza” – ali je “u drugom smislu i optimista”, jer veruje da posle uviđanja poraza i grešaka postoje mogućnosti da se one u budućnosti više ne čine.

Po odnosu prema Jugoslaviji Desimir Tošić se suštinski razlikovao i od druge velike grupe u srpskoj intelektualnoj eliti, onoj (i) danas dominantnoj, koja smatra da je Jugoslavija najveća srpska zabluda 20. veka.

Tako da se zapravo neprekidno nalazio između čekića i nakovnja. Neprekidno, jer je istu poziciju imao zauzimao i (dok je bio) u izbeglištvu. S jedne strane protiv nacionalista u emigraciji, s druge strane protiv komunista u Jugoslaviji.

Desimir Tošić nije bio neko ko za života, nakon povratka u Srbiju, nije bio uvažavan i nije doživeo priznanja i počasti. Naprotiv.

Bio je član glavnog odbora Demokratske stranke, poslanik, potpredsednik Demokratskog centra, predsednik Evropskog pokreta, dobio je priznanje Demokratske omladine za koje je rekao da mu je najdraže priznanje u životu, proglašen je za “Najevropljanina”.

Objavio je 10 knjiga. Prvu u emigraciji, u francuskoj, na francuskom jeziku, višestruko “istorijske” 1948. godine, “Totalitarizam i prava čoveka”; zatim, 1952, isto u Francuskoj, ali na srpskom, na ćirilici, “Srpski nacionalni problemi”. Sa ove dve knjige Tošić je zapravo omeđio polje svog političkog, intelektualnog i publicističkog rada. Treća knjiga bila je “Radnički saveti u Jugoslaviji, opet na francuskom, 1956. godine; četvrta – “Adam (Pribićević) kao seljački i nacionalni ideolog”, 1958. godine. Posle pauze od gotovo četiri decenije i povratka u zemlju do kojeg je u međuvremenu (1990) došlo, 1997. objavljuje zbirku članaka i eseja o nacionalnom pitanju, “Stvarnost protiv zabluda”. Ovim, moglo bi se reći, nastavlja svoj prvi rad – “Problemi nacionalnog jedinstva”, objavljen u listu demokratske omladine Demokrat 1940 godine. Već naredne, 1998, objavljuje zbirku eseja i članaka o problemima SFR Jugoslavije pod naslovom “Snaga i nemoć – naš komunizam 1945-1990”. Zatim se Tošićeva publicistička delatnost ubrzava, godinu za godinom izlaze nova dela: 2000. njegova sedma knjiga, “O ljudima”, i drugo izdanje knjige Snaga i nemoć; 2001. drugo izdanje “O ljudima”, 2002. “Kolektivizacija u Jugoslaviji 1949-1953” knjiga zasnovana na istraživanjima tokom pedesetih u emigraciji; 2003 – “Ko je Milovan Đilas”; 2005 – “Crkva, država i društvo”; 2006. – “Demokratska stranka 1920-1941.” i drugo izdanje “Stvarnosti protiv zabluda”. Poslednja Tošićeva knjiga objavljena je posthumno, sredinom 2008. godine, čiji je naslov “Kritikom ka prosvećivanju” precizno odražavao Tošićev lični i politički habitus.

Konačno, Desimir Tošić je doživeo i da o njemu samom budu objavljene dve knjige. Najpre, 2000. godine, zbornik “Dve godišnjice Desimira Tošića”, povodom 80 godina života i 64 godine političkog rada. A zatim “Hrast Slobode Desimir Tošić” 2007. godine. Ipak, obe ove knjige izašle su iz neposrednog Tošićevog političkog okruženja. Prvu knjigu je zajedno sa Gutenbergovom galaksijom izdao Centar za demokratiju (urednici Desimirovi lični i politički prijatelji Dragoljub Mićunović i Mile S. Bavrlić), a drugu Istraživačko-izdavački centar Demokratske stranke u ediciji Srpske demokratske ideje (glavni i odgovorni urednik Slobodan Gavrilović).

Kada se pročita šta je sve tu o Tošiću rečeno, čoveku prosto bude neprijatno. Ne zato, naravno, što Tošić to ne bi zasluživao, nego zato što se prosto instinktivno zapita – a šta je od toga ostalo.

Jer, kao što u “Dve godišnjice” primećuje lucidni Tomislav Ognjanović, “Desimir Tošić je ostao malo poznat široj srpskoj javnosti kao političar, politički mislilac i intelektualac uopšte. Progutale su ga baruštine lažne srpske intelektualnosti i ono što Srbi jako vole – takozvana srpska politička i intelektualna elita”.

U knjizi “Ko je Milovan Đilas”, početkom dvehiljaditih, Desimir Tošić svom sagovorniku Vasiliju Kaleziću postavlja dva pitanja. Prvo: “zašto Đilas nije imao ne samo nekog šireg uticaja u našoj sredini, nego nije imao skoro ni pristupa bilo vlastima bilo opoziciji devedesetih godina”? I drugo: “Da li će i kada doći do uticaja ličnost i delo Milovana Đilasa u našoj sredini, ne samo u Srbiji i Crnoj Gori, nego i na celom srpskom i jugoslovenskom prostoru?”

Siguran sam da Desimir Tošić tada ni jednu trunčicu nije pomišljao na sebe i svoje delo, to jest da bi i njega mogla zadesiti slična sudbina. Ali, zbilja, zašto “mudri i čovekoljubivi” Desimir Tošić, kako je rekao Aleksa Đilas, nije ostavio dubljeg traga u našoj političkoj i intelektualnoj sredini? Zašto je, ne zaboravljen, nego namerno gurnut u stranu i izbrisan – ukidanjem nagrade koja je nosila njegovo ime – da ne bude spominjan. Umesto da bude proučavan.

I nije to učinio bilo ko, nego državna institucija zadužena za beleženje i pamćenje. I sve je to prošlo bez ikakvog odjeka i reakcije u srpskoj intelektualnoj javnosti.

Nezgodan svedok je bio Desimir Tošić. Mnogo nezgodan. Nikome dužan, od svakog nezavisan.

Dve osnovne teme intrigirale su Desimira Tošić kroz čitav njegov praktičan, politički, i teoretski, publicistički rad. Prva je nacija, druga je sloboda.

Kao političkog delatnika Tošića je strasno zanimala nacija, njen prosperitet. I to se vidi iz najranijih Tošićevih radova. Još 1940. godine, u listu Demokratske omladine, Demokratu, objavio je (u tri nastavka) članak pod nazivom “Problem nacionalnog jedinstva”.

S druge strane, može se s punim pravom reći, kao što je to već primetio Slobodan Gavrilović, da je “ideja slobode centrala Desimirova ideja”. Kao političkog filozofa, što on u izvesnom smislu zaista jeste bio, sloboda je najviše i na prvom mestu okupirala Tošića. To se vidi iz drugog Tošićevog mladenačkog članka “Smisao slobode”, objavljenog u omladinskom časopisu “Reč” marta 1941. godine.

Zaključak je bio jasan: nacije najviše napreduju u slobodi. Bez slobode nema istinskog napretka. Može doduše i bez nje, kao što je pokazalo iskustvo Jugoslavije. Ili, u poslednje tri decenije iskustvo Srbije. Ali onda na kraju đavo dođe po svoje.

Uprkos gotovo poluvekovnom izbivanju, Tošić se nakon povratka u Srbiji osećao kao riba u vodi. Na zapažanje prijatelja da se neočekivano dobro snalazi u novoj sredini, Tošić je uzvratio: “meni je ovde sve poznato”. Kao neko ko je čitav dotadašnji život proveo baveći se Srbijom i Jugoslavijom, te bio prilično dobro informisan o svim glavnim ekonomskim, političkim i društvenim problemima, Tošić je zaista imao puno razloga da tako nešto kaže. Ipak – prevario se.

“Zašto da ne budem pesimista? Ja sam gajio optimizam od 27. marta 1941, ali od tada do danas nisam video napredak u ovoj zemlji. Molim vas, 60 i nekoliko godina ovaj narod ne ide napred. Najteže mi je kada vidim da svi naši napori nisu dali nikakav rezultat. Užasno je to pogledati”, govorio je posle iskustva koje je u Srbiji tokom gotovo dvodecenijskog boravka stekao, nekoliko godina pred smrt. Između ostalog i u Peščaniku čiji je redovan gost bio.

Šta se to desilo? Kako se dogodilo da jedno takvo delo i jedna takva ličnost propadnu u “bunar zaborava”, u tminu i nepomen?

Vrlo brzo nakon povratka u zemlju Tošić se zamerio beogradskim opozicionim krugovima iako je bio ne samo član, nego i potpredsednik Demokratske stranke. Tačka razlaza bio je 27. mart, odnosno Trojni pakt. Svoj (kulturni) izraz ta dilema je dobila u drami Slobodana Selenića “Knez Pavle” koja je bila apsolutni pozorišni hit 1991. godine. Dok se u drami rehabilitovala “politika kneza Pavla”, kao odgovorna, a napadale martovske demonstracije, kao uzrok budućih zala, Tošić je, u NIN-u (“Žalopojke nad Pavlom Karađorđevićem”) zastupao sasvim suprotno gledište. Kneza Pavla je nazivao “ubeđenim nedemokratom”, čovekom “bez osećanja za srpski narod”, a njegov postupak “vezivanja za nacističku Nemačku i fašističku Italiju” – “antiistorijskim”. Tako je, istovremeno, došao u sukob ne samo sa opozicionim, nego i kulturnim beogradskim “mejnstrimom”.

A zamerio se i inteligenciji generalno. Desimir Tošić je sam sebe video kao nacionalistu, ali je 1992. pisao ovako: “Umobolnih nacionalističkih slogana bilo verovatno i u drugim vremenima razvoja srpskog naroda.., ali postoji jedna duboka i zastrašujuća razlika u poređenju sa današnjim vremenom. Naime, u ranijim vremenima tim se sloganima služio naš polusvet, ‘mali ljudi’ koji su bili neobavešteni, pomalo opijeni, bilo alkoholom bilo ekstremnim nacionalizmom. Danas umobolne nacionalističke slogane nose profesori univerziteta, pripadnici velike armije naših intelektualaca, čitači vesti i voditelji kulturnih programa. Izvor i udarna snaga proizvodnje nacionalnih predrasuda i nacionalističkih lakih i zastrašujući slogana nalazi se u našoj brojnoj inteligenciji”.

Bio je, u isto vreme, zaprepašćen masom “razbešnjenih antikomunista”, iako je od komunizma pobegao u emigraciju i lično od jugoslovenskih vlasti stradao neuporedivo više nego oni koji su se antikomunizmom najviše isticali.

Desimir Tošić je bio iskreni vernik, ali je na ulogu i uticaj crkve početkom devedesetih gledao izuzetno kritički. Otprilike kao Mirko Đorđević. Već 1992. govorio je da “Srpska pravoslavna crkva počinje da zahteva da odlučuje i o političkoj oblasti”. Takođe i, malo kasnije, da se u Kraljevini Jugoslaviji ministri nisu krstili toliko koliko se krste danas, kao i da kralj nije išao patrijarhu “na noge”, kao što to čine demokratski izabrani predsednici i premijeri, nego je bilo obrnuto.

Nije se Desimir Tošić baš slagao ni sa naučnim establišmentom. Štaviše, morao je da napusti skup u Srpskoj akademiji nauka posvećen Slobodanu Jovanoviću, zato što se pojedinim akademicima nije dopao njegov kritički odnos. Zbilja: “Slobodan Jovanović ne uviđa”.., “Slobodan Jovanović, nažalost nije razumevao”.., “Jovanović neće da prizna”.., “glava koja ne meri pravo”… “Slobodan Jovanović je teško razumevao”.., “karakterologija Slobodana Jovanovića je delimično ispravna”.., “stereotipna misao” Slobodana Jovanovića – tako pisati nije uobičajeno u Srbiji. A Tošić je pisao da misli da je “baš takav govor potreban u našem izuzetno kritičnom, istorijski kritičnom vremenu”. Jer, “treba naše društvo da se odvaja od jednoumlja, ne samo u ideološkom, stranačkom smislu, nego i od jednoumlja kada sudi o problemima i ljudima, čak i kada je reč o tako velikim ljudima kao što je bio Slobodan Jovanović”.

Kad se sve skupi, nameće se zaključak: Desimir Tošić je celog života plivao protiv struje. A to Srbi baš i ne vole.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 19 februar 2020.

Bitka crnaca u tunelu

Izlazak na izbore ide u izvesnoj meri naruku budućoj (po svoj prilici) Vučićevoj vlasti. Što svakako nije dobro. Sa druge strane, bojkot onemogućava rešavanje ključnog problema Srbije. A dok to pitanje ne bude rešeno, Srbija neće moći da se uspostavi kao normalna država

Pavle Grbović (Pokret slobodnih građana) kaže da od bojkota očekuje “da izazove ozbiljniju političku krizu” i “neku vrstu kreativnog haosa, iz kojeg će neko isplivati”.

Drugim rečima – očekuje se ono što piše u naslovu ovog teksta, po kom obojci kom opanci, što kaže naš narod. Nije to baš neka ponuda, zar ne.

Nikola Tomić, slobodni strelac, izneo je pak jednu prilično suvislu “tviter analizu” bojkota.

“Šta znači izlazak na ove izbore?

Pristali ste da SNS ostane na vlasti još četiri godine. Jer je to jedini mogući ishod.

Šta znači Bojkot izbora?

Nepristajanje na status kvo i nada u bržu promenu.

Da se nada ne protraći: snažno političko vođstvo + građanska odgovornost”.

Bez neke zluradosti – eto dva jaka argumenta protiv bojkota. Jer, odgovorni građani se ne rađaju preko noći, a ni snažno političko vođstvo nije na vidiku, tako da ispade po onoj Sartrovoj: “Nada je stvorena za one za koje nema nade”.

Šalu na stranu, nema sumnje da za bojkot ima jakih razloga. Ne u izbornim pravilima nego u kontroli nad društvom koju je Vučić uspostavio, a koja učesnike izbora čini u velikoj meri neravnopravnim.

Bojkot znači oduzimanje legitimiteta toj i takvoj vlasti. Naravno, koliko će biti to otkinuto parče zavisi od njegovog uspeha. Ukoliko na izbore izađe manje od polovine birača, to će parče biti vrlo veliko, u suprotnom, biće mnogo manje, ali će legitimitet ipak biti okrnjen.

Međutim, i u jednom i u drugom slučaju postavlja se pitanje kako će taj bojkot da se kapitalizuje. Odnosno, u kakvu će (pozitivnu) politiku da se preformuliše.

I zapravo tu se nalazi najveći problem. Političkim snagama opredeljenim za bojkot dominiraju (uz sve rezerve) evroskeptici i rusofili. Vrhovi “bojkotaša” imaju vrlo bliske personalne veze sa Rusijom – štaviše, zauzimaju visoke funkcije u Evroazijskoj uniji – a nemaju gotovo nikakve dodirne tačke sa Evropskom unijom.

S tim u vezi: najvažnija posledica tog krnjeg legitimiteta odnosiće se na Kosovo. “Krnja” Skupština neće u tom pogledu moći da donese nikakvu odluku. To jest, Vučić će imati alibi da rešavanje odlaže u nedogled. Što njemu zapravo i odgovara jer verovatno više i nije u stanju (ako je ikada i imao nameru) da “isporuči” bilo kakvo rešenje.

Sve češće se može čuti da je to zapravo “zadnja misao” bojkotaša – da onemoguće rešavanje kosovskog čvora. A to znači – zamrznuti konflikt. A to ide naruku Rusiji.

Izlazak na izbore je pak opasan jer ne samo da Vučiću daje legitimitet nego znači pristanak da se uđe u njegov (politički, skupštinski, medijski) žrvanj, koji lako može da obesmisli svaki pošteni napor da se “hodom kroz institucije” popravljaju stvari.

Tako da je situacija sad sledeća: Izlazak na izbore ide u izvesnoj meri naruku budućoj (po svoj prilici) Vučićevoj vlasti. Što svakako nije dobro i što bi valjalo izbeći. Jer, dok je Vučić na vlasti, Srbija neće biti normalna država.

Sa druge strane, bojkot onemogućava rešavanje ključnog problema Srbije. A dok to pitanje ne bude rešeno, Srbija neće moći da se uspostavi kao normalna država.

Sve u svemu: ko izađe na izbore – kajaće se, a ko ne izađe – kajaće se takođe. Dakle, jedno kajanje nam ne gine.

Mada, trenutno ovo prvo izgleda kao manje kajanje. Jer se u tom slučaju Rusiji sužava prostor za ostvarivanje svog uticaja. Sa svim prtljagom, naročito klerikalno-nacionalističkim, koji uz to ide.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 30. januar 2020.