Monthly Archives: jul 2020

Avioni, milioni

Prvim paketom pomoći proćerdano je oko pola milijarde evra – tačno onoliko koliko iznosi drugi paket. Da se vlast ponašala samo malo odgovornije, ovaj julski paket mogao je da se finansira iz istog “fundusa” kao i aprilski i nikakvi “ćupovi” niti drugi izvori sredstava ne bi bili potrebni

Para ima, ima li pameti? Tako je glasio naslov teksta od pre nekoliko brojeva (NM 481) nakon što je Aleksandar Vučić izjavio kako država nema “ćup s parama” i “ne može da obezbedi još novca za pomoć privredi”. U članku se, naime, pokazivalo da Srbiji na raspolaganju stoje stotine miliona evra evropskih donacija (da o milijardama znatno povoljnijih kredita od onih koje je Srbija već uzela i ne govorimo), te da će Vučić svakako “popustiti”. Naravno, ispostavilo se, po ko zna koji put, da predsednik Srpske napredne stranke nije govorio istinu. Štaviše, lično je, skačući sam sebi u usta, petnaestak dana kasnije predstavio novi program podrške preduzećima i preduzetnicima u Srbiji.

Za razliku, međutim, od prvog paketa, koji je sa svojih (više od) pet milijardi evra bio takoreći megalomanski, ovaj drugi od svega 500 miliona doimao se, ako ne baš minimalistički, a onda svakako kao vrlo skroman. Ili se možda država, pomisliće neko, dozvala pameti, pa sad malo bolje gleda kome pomoć treba, a kome ne treba. Stvar je, zapravo, znatno prostija. Radi se o tome da su izbori prošli, tj. da je prvi paket bio noseći stub Vučićeve predizborne kampanje, te da sada jednostavno više nema potrebe za kupovinom glasova.

Zato je i pomoć firmama bitno smanjena. Umesto celokupnu minimalnu zaradu (30.000), država sada obezbeđuje samo 60 odsto, tj. 18.000 dinara.

Svakako najjači dokaz o stranačkoj zloupotrebi državnih resursa predstavlja podela 100 evra svakom punoletnom stanovniku (i stanovnici, dabome) Srbije, što je zemlju koštalo 600 miliona evra. A moglo je upola manje – u tome je poenta – uz odgovarajuću socijalnu “trijažu”. Isto toliko moglo se verovatno uštedeti i selektivnom pomoći preduzećima. Sva su ona, međutim, dobila ista prava, bez obzira na to da li su i koliko pogođena krizom. Očigledno iz straha da se uoči izbora pojedini segmenti privrede, odnosno zaposlenih u njima ne naljute i ne glasaju za opoziciju, vlast nije žalila pare.

Sve u svemu, prvim paketom pomoći proćerdano je oko pola milijarde evra – tačno onoliko koliko iznosi drugi paket. Što znači da je ovaj julski paket mogao da se finansira iz istog “fundusa” kao i aprilski, tj. da nikakvi “ćupovi” niti drugi izvori sredstava ne bi bili potrebni, da se vlast ponašala samo malo odgovornije.

Time se po ko zna koji put otvara (žalosno) pitanje korišćenja javnog novca. Čiju smo “pokaznu vežbu” ponovo videli ovih dana. Ne mislimo na tenkove u Sremskoj Mitrovici, tj. Vojvodini niti na sanitete u Banjaluci nego na avione u Hercegovini. Koji, doduše, još nisu poleteli, tj. doleteli, ali će ubrzo, čim Srbija izgradi aerodrom, kao što je to 23. jula Vučić najavio. To jest, čim se nađe zgodno mesto “između Trebinja, Bileće i Gacka”, kako je objasnio predsednik Srbije. Što opet znači nikad, pošto ovi gradovi ne čine nikakav trougao zgodan da se negde u sredini smesti pista, kao što su verovatno mnogi pomislili, nego se praktično nalaze na jednoj (gotovo) pravoj liniji. Da ne govorimo, primera radi, o tome da se Dubrovnik sa svojim aerodromom i, što je važnije, ogromnim privrednim potencijalom nalazi svega tridesetak kilometara od Trebinja (koliko i Bileća, a dvostruko bliže od Gackog), te da bi bilo mnogo bolje iz tog rakursa tražiti i razvojnu i svaku drugu životnu šansu za čitavo područje. Samo što to, naravno, zahteva sasvim drugačiju, odnosno proevropsku politiku.

Tako da, kao što je rečeno, para ima, samo je pitanje hoćete li biti pametni da to vidite, a onda i umete li pametno da ih potrošite

Mijat Lakićević
Novi magazin, 30. jul 2020.

Vučićev izbor

Aleksandar Vučić je išao suprotnim putem od Plenkovića. Da bi ojačao svoju moć nije se pridržavao principa odgovornosti, čime je slabio institucije države, da bi onda, uprkos ubedljivoj pobedi na izborima, urušio sopstveni legitimitet i umanjio svoju moć

Zašto je Hrvatska dobila vladu tri sedmice posle izbora, a Srbiji će biti potrebno gotovo tri meseca – pitanje je koje se često čuje ovih dana. Jer, kaže se dalje, i HDZ i SNS su ostvarili ubedljive pobede, pa nema razloga da se u Beogradu ne desi isto što i u Zagrebu. Formalno gledano to je, naravno, tačno, ali su zapravo položaji dva lidera bitno drugačiji. To jest, iako izgleda da je njegova moć znatno veća od Plenkovićeve, Vučićev položaj je komplikovaniji i u tom smislu teži.

Ključna vododelnica je odnos prema načelu odgovornosti. Andrej Plenković je, poštujući princip odgovornosti, upravljao i strankom i državom, da bi pobedom na državnom nivou uspostavio svoj (reklo bi se u ovom času) neprikosnoveni lični i politički autoritet.

Aleksandar Vučić je išao suprotnim putem. Da bi ojačao svoju moć nije se pridržavao principa odgovornosti, čime je slabio institucije države, da bi onda, uprkos ubedljivoj pobedi na izborima, urušio sopstveni legitimitet i umanjio svoju moć.

Tokom poslednje četiri godine Plenković je ostao bez četiri petine svoje vlade; čak 16 ministara smenjeno je ili je dalo ostavke. Time je otvorio mnogo frontova i sebi stvorio mnogo neprijatelja u partiji, od kojih su neki, prema procenama posmatrača, čak bili jači od njega. Pojedini su napustili stranku uoči izbora i otišli u drugi tabor. Izgledalo je, dakle, da je Plenković oslabio kako svoj položaj u partiji tako i položaj svoje partije na političkoj sceni. Međutim, izbori su pokazali da je kod birača time zadobio poverenje. Videli su da oni koji greše odgovaraju za svoje postupke i dali Plenkoviću svoj glas. I budući da je, s jedne strane, očistio partiju, a sa druge nije imao nikakvih repova ni (nepolitičkih) obaveza prema bilo kome, mogao je relativno brzo i lako da formira novu vladu.

Vučićeva politika pak bila je – “ne dam”. Ne dam Gašića, ne dam Lončara, Babića, Malog… Kakvu god da je nepodopštinu bilo ko od naprednjaka napravio, koliko god da se ogrešio o zakon, Vučić nije dozvoljavao da oni za to snose bilo kakvu odgovornost. A i u onom jednom jedinom, Gašićevom slučaju, ovaj je ubrzo nagrađen još značajnijom funkcijom.

S jedne strane, Vučić se očigledno bojao da će na taj način oslabiti svoj “imidž” u javnosti, a sa druge, želeo je da tom uslugom, pošto ih ima u šaci, nad svojim ljudima stekne još bolju kontrolu i zadobije takoreći apsolutnu poslušnost.

Tako je oko sebe stvorio gomilu beskrupuloznih grabljivaca, pravo vučje leglo sačinjeno od raznih vučića, vučevića, vučelića, vučićevića… poniznih prema gore, osionih prema dole.

Najnoviji slučaj iz Sokobanje to najbolje ilustruje. Tu, ako neko slučajno ne zna, direktor Doma zdravlja Slaviša Antonijević naziva medicinsku sestru Slađanu Savić “džukelom” i preti da će je “izbrisati kao gumicom”. A kad je priča dospela u javnost, lokalni čelnici SNS-a branili su se tvrdnjom da je to “napad na predsednika Vučića”. Podaništvo bez premca, reći će neko. Da, ali istovremeno i malo lukavstvo pošto su sokobanjski esenesovci, u stvari, rekli istinu. Jer, da nema Vučića takvog kakav jeste, ne bi ni oni bili takvi kakvi jesu niti tu gde jesu.

Sokobanja i Antonijević, razume se, poput raznih jutki, simonovića, labana, milovanovića, samo su baza piramide. Na vrhu su, tj. pri vrhu – zna se ko je na vrhu –familije stefanovića, petrovića, brnabića, kisića… čiji su akcionarski udeli u društvu koje čerupa i rastrže Srbiju mnogo veći. A iza, tj. ispod tih “sofisticiranih” predatora su stotine, pa i hiljade mladih vučica i vukova, raznih glišića, jovanova, obradovićki, orlića… željnih plena.

I sad sve to treba nahraniti. Zato Vučić mora da vodi računa da svako od njih bude koliko-toliko zadovoljan, ali i da se niko od njih ne uznese i ne iskoči. Upravo da bi to sprečio, prošli put je iz šešira izvadio Anu Brnabić. To se, s njegovog stanovišta, pokazalo kao vrlo dobro rešenje. Ali pitanje je da li će i sada biti u stanju da ponovi isti recept.

Takođe, Vučić bi verovatno voleo da socijalisti budu u vladi. S jedne strane, tako bi podelio odgovornost za odluke u teškim vremenima koja dolaze, a sa druge bi zadovoljio Putina. Međutim, srednji i viši kadrovi SNS-a tome se oštro protive. Ne, naravno, iz nekih ideološko-političkih razloga nego iz čisto komercijalnih. Jer SPS je držao mnogo lukrativnih mesta, naročito u energetici, koja sad naprednjaci žele da im otmu.

Dakle, treba ugoditi brojnim zahtevima, mnogo interesa složiti i kocki presložiti da se čitava ta piramidalna konstrukcija ne bi srušila kao kula od karata.

A da se kula ljulja – ljulja se. Iako je uoči izbora Plenkovićeva pobeda bila više nego neizvesna, a Vučićeva više nego izvesna. I mada je Vučić pobedio mnogo ubedljivije od Plenkovića.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 27. jul 2020.

Lice ove države su nasilje i glupost

Pročitajte ovaj intervju. Saznaćete zašto vrhunskom srpskom pravniku Srbija liči na selo Stepančikovo iz istoimene novele Fjodora Dostojevskog, a i još ponešto

Intervju: Slobodan Beljanski, advokat

Za Slobodana Beljanskog se lako može upotrebiti stara novinarska floskula da je sagovornik koga ne treba posebno predstavljati. Ipak, nije zgoreg podsetiti da je Beljanski, koji se advokaturom bavi od 1969, tri puta uzastopno biran za predsednika Advokatske komore Vojvodine (1998-2007), kao i da je u dva mandata bio član Upravnog odbora Međunarodne unije advokata i njen predstavnik za Srbiju. Bio je predsednik Udruženja za krivično pravo i kriminologiju Vojvodine, glavni i odgovorni urednik časopisa za pravnu teoriju i praksu Glasnik AKV, član redakcije Revije za kriminologiju i krivično pravo, član Saveta Arhiva za društvene i pravne nauke i član Etičkog komiteta Udruženja pravnika Srbije. Jedan je od osnivača Nezavisnog društva novinara Vojvodine, član je Društva književnika Vojvodine. Bio je prvi predsednik Saveta za borbu protiv korupcije (2001-2002), kao i član Odbora Agencije za borbu protiv korupcije (2010-2013). Autor je više knjiga, među njima i: Poetika prava – politika filozofije, Pravo i iluzija, Hronika uzaludnog otpora

Kako vi kao čovek koji se već decenijama profesionalno bavi pravom gledate na postupanje najpre policije, a onda i sudskih organa prema demonstrantima tokom nedavnih protesta?
Deo policije demonstrirao je brutalnost, a deo pravosuđa pokornost. Često jedno proizlazi iz drugoga. Sud u Dimitrovgradu osudio je na tri godine zatvora čoveka koji se po povratku iz inostranstva usled neobaveštenosti nije podvrgao samoizolaciji. Ta brutalnost očigledno je proistekla iz pokornosti. Najnoviji događaji samo su dokaz više u prilog uverenju da su izvršna vlast i značajni segmenti sudske vlasti uveliko kompromitovani. Tome je, pre svega, uzrok odsustvo nezavisnosti, a potom u dobroj meri i puka obest u sprezi s moralnom tupošću i profesionalnom nesposobnošću. Za vreme vanrednog stanja, na primer, Vlada je uredbama regulisala suđenja putem Skajpa ili sasvim besmislen način primene principa ne bis i idem. Iako je time izvršna vlast zadirala u sudsku, sudovi su joj se bez pogovora povinovali.

Da li je to ponašanje bilo ekscesno ili je, zapravo, potvrdilo odnos države prema građanima?
Nema tu ničeg ekscesnog. Ovo što se pogrešno smatra naličjem, u stvari je pravo lice. Lice ove države jesu i nasilje i glupost u pokušajima njegovog prikrivanja ili pravdanja. I neprekidna muka sa demokratijom! Vlast se naprosto takmiči u veštini kako se parlamentarne demokratije otvoreno ne odreći, ali je uspešno izigrati.
Odnos države prema građanima izraz je odnosa institucija prema državnoj vlasti. Bezakonje se rađa iz dva naizgled suprotna osećanja: superiornosti i servilnosti. Kažem naizgled zbog toga što jedno osećanje potpomaže drugo. Puzeći se penje do fotelje, koja se čuva dodvoravanjem.
Naša je kob što to ovde uspeva i što, u relativno kratkoj istoriji moderne države, živimo pod teretom neke vrste političke alhemije – verovanja u magijske prednosti porekla, povesti, istorijskih zasluga, srodnosti ili prijateljstava među narodima. Pritom uglavnom izmišljenih ili umišljenih. Otuda smo našli oslonac u despotijama u kojima se sistematski guše slobode i prava građana.

UKOLIKO SKUPŠTINA SLOBODNE SRBIJE PROKLAMUJE RACIONALAN I NA REALNOSTI ZASNOVAN ODNOS PREMA KOSOVU, SUSEDIMA, GENOCIDU U SREBRENICI, I UČEŠĆU SRBIJE U RATOVIMA, A DISTANCIRA SE OD POKRETA KOJI DIREKTNO VODE NJENOJ FAŠIZACIJI I OD METANISANJA PRED RUSIJOM, KINOM I SRPSKOM PRAVOSLAVNOM CRKVOM, BIĆE TO DOVOLJNO DA OPRAVDA SVOJE OSNIVANJE

Dakle, sa stanovišta prava, u kakvoj državi mi živimo? To jest, da preciziram, ako se država od bande razlikuje po tome što (se) vlada po zakonima, gde biste svrstali Srbiju?
Pošli ste od pretpostavke da se radi o dve oveštale suprotnosti. Nažalost, moraću da ih približim: postoje i mafijaške države. Srbija je zaostalo i u osnovi primitivno društvo. Takva joj je i vlast. Vlada se uz pomoć ucena, opsena i lakovernosti. A sada vidimo, i uz pomoć batine.
Naše prilike odavno me podsećaju na novelu Dostojevskog o selu Stepančikovu. Glavnog junaka Fomu Fomiča Opiskina pripovedač opisuje kao ništavnog, beskorisnog i neobdarenog čoveka, uvredljivog, podozrivog i budalasto razmetljivog, punog žudnje za divljenjem, sklonog prenemaganju i hvalisanju, ali uz sve to i čoveka neizmerno i gotovo razdraženo samoljubivog. Uprkos tome, ili baš zahvaljujući tome, Foma je, kako veli pisac, uspeo da okupi gomilu idiota koji su ga obožavali i da zacari u spahiluku u kojem je bio samo neka vrsta posluge. Kao što vidite, sve je već poznato i davno predstavljeno. Od Cicerona do Benjamina. Ali ko će se ovde na njima učiti?
Tako je i naša jadna društvena skupina sabrala većinu koja je na vrh izgurala svog Fomu. Da se ne zavaravamo, ni suprotstavljena manjina ne oskudeva u Fomama. Više se ne treba čuditi što se na predvodnička mesta sasvim lako uspinju puki lakrdijaši. Ako su uz to gramzivi, bezobzirni, emocionalno nezreli, ponekad nasilni, eto vam današnje Srbije.

Zašto ćute pravni fakulteti. Retki su pravnici koji su digli glas protiv zloupotrebe ovlašćenja od državnih organa, odnosno protiv nasilja prema građanima.
Pravni fakulteti su heterogene ustanove. Teško je od brojnog nastavnog kadra, različitih uverenja i interesa, očekivati da deluje kao jedan tim. Njihova rukovodstva, međutim, vode računa da se ne zamere izvršnim vlastima. Bilo zbog sredstava, bilo zbog čuvanja akreditacija, bilo zbog ličnih ambicija. Neki od državnih fakulteta bili su rasadnici nacionalizma i sedišta desničarskih studentskih organizacija. Setite se podaničkog odnosa bivšeg dekana beogradskog Pravnog fakulteta prema Vučiću. Setite se trajanja i razvodnjavanja afere “Indeks”. Od njih se ne može očekivati nikakva akcija koja bi mogla biti ocenjena kao vrednosni sud u odnosu na aktuelna zbivanja, osim ako su afirmativna za režim. Od čelnika svojih fakulteta, čini mi se, studenti se neće naučiti pravnoj kulturi, slobodi i odvažnosti.

OVDE SE ČAK I UOBIČAJENA PRIMENA PRAVA SMATRA PODVIGOM

Postoji i dodatni razlog za njihovo ćutanje: svaka osuda podrazumevala bi ukazivanje na glavnog inspiratora naše anomije jer bezmalo da nema posla kojeg se predsednik ove države poduhvati niti reči koje u javnim nastupima izgovori, a da ne prekrši Ustav.

Da li je, po vašem mišljenju, izmenama zakona tužilaštvo formalno-pravno i praktično postalo deo izvršne vlasti, čime je oslabljena ona treća grana vlasti – sudska, odnosno pravosudna? Da li bi i šta na tom planu trebalo promeniti?
Nisu tome doprinele izmene zakona. Tužilaštvo je uvek bilo pod uticajem izvršne vlasti. Ustavom i zakonom je regulisano da se javni tužioci biraju na predlog Vlade i da je javno tužilaštvo samo samostalan, ali ne i nezavisan organ. Uzgred, poseban je problem što mu je i oskudni prerogativ samostalnosti pod znakom pitanja. Njegov status pravno nema, a faktički ne bi nikako smelo da ima doticaja sa sudskom granom vlasti. Naravno, to ne isključuje mogućnost da slab sudija ima respekt prema tužiočevim dispozicijama upravo zbog toga što ih pripisuje pritiscima odozgo.
Nešto bi očigledno trebalo menjati. Podržavam zalaganje koje potiče iz samog tužilaštva da se u predstojećim ustavnim promenama javnom tužilaštvu da nezavisnost.

NAŠE PRILIKE ODAVNO ME PODSEĆAJU NA NOVELU DOSTOJEVSKOG O SELU STEPANČIKOVU. GLAVNOG JUNAKA FOMU FOMIČA OPISKINA PRIPOVEDAČ OPISUJE KAO NIŠTAVNOG, BESKORISNOG I NEOBDARENOG ČOVEKA, UVREDLJIVOG, PODOZRIVOG I BUDALASTO RAZMETLJIVOG, PUNOG ŽUDNJE ZA DIVLJENJEM, SKLONOG PRENEMAGANJU I HVALISANJU, ALI UZ SVE TO I ČOVEKA NEIZMERNO I GOTOVO RAZDRAŽENO SAMOLJUBIVOG

Kako, po vašem mišljenju, funkcioniše sudstvo? Često se kaže da je sudstvo pod punom kontrolom politike, ali ipak neretko sudovi donose odluke koje govore da nije baš sasvim tako. Recimo, kao u slučaju “Jutka”. Sa druge strane, najnoviji primer sa demonstrantima pokazuje da se sudovi surovo obračunavaju sa svakim ko nije po volji aktuelnog režima.
Nisam sklon uopštavanju. Sudove i tužilaštva čine sudije i tužioci, među kojima ima časnih i sposobnih ljudi. Nevolja je što ove organe obeležavaju loši primeri, a ne ispravan rad. Pomenuli ste slučaj “Jutka”. Slučaj “Stefanović protiv NIN-a” daleko je poučniji. Umesto da nas brine to što Viši sud u Beogradu, u jednom od školskih primera medijskog prava, ne ume ili ne sme da primeni zakon, nas hrabri kada to pođe za rukom Apelacionom sudu. Evo dokle smo stigli! Danas nas više iznenađuje normalan nego nenormalan rad. To govori o ukorenjivanju nenormalnosti u kojoj se čak i uobičajena primena prava smatra podvigom. Vreme je da se neki novi Fuko pozabavi socijalnom patologijom, pa i istorijom političkih ludosti našeg doba. Srbija bi mu bila izdašan izvor podataka.

Ako bismo mogli da uopštimo ovu temu, čini li vam se da sudstvo ne štiti slobodu pojedinca nego slobodu vlasti – od odgovornosti? Vidite li tu neku “konstrukcijsku” grešku u našem pravno-političkom sistemu?
Sistem, ma koliko bio dobro postavljen, ruše slabi karakteri. I uz idealne norme savest je uvek poslednja instanca. Naše pravosuđe nije pokleklo zbog loših zakona već zbog pogrešnog načina na koji čak i dobre zakone loše sprovode onesposobljeni ili potkupljeni akteri. Ono što opravdano smatramo greškom u sistemu, a zapravo je temelj njegove konstrukcije, jeste činjenica da vlast takve aktere uzgaja, promoviše i trpi. Dugo pamtim, ali se ne sećam da nam je na vlasti ikada bila takva komparserija opakih mediokriteta.
U sredini kakva je naša, skrupulozan čovek se mora osećati kao stranac. 

Uprkos tome i uprkos formalno ubedljivoj pobedi na izborima, kao da su strah i nesigurnost vlasti povećani, dok su građani oslobođeni straha jer su uvideli da ništa više nemaju da izgube osim svojih okova? Da li je pojačana represija odraz tog straha?
I u ovakvoj vlasti svakako ima onih koji su svesni činjenice da se njihovoj samovolji u unutrašnjoj politici više neće gledati kroz prste u spoljašnjoj. Nepovoljni izveštaji o ljudskim pravima, slobodi medija, parlamentarnoj demokratiji, nezavisnosti sudstva ili napretku u pristupnim pregovorima uopšte sustižu jedan drugog. I dalje se, međutim, povlači niz pogrešnih poteza. Jedan od poslednjih je, ako se ne varam, svrstavanje u red zemalja koje su podržale kinesku represiji nad Ujgurima.
Na svu sreću, rast moći ima hazardersku crtu: uvećava rizike. Pogotovo ako je zasnovan na prividu. Obmanama se, za razliku od širenja gole represije i straha, teško može upravljati na duže staze.

JEDAN OD NAJNOVIJIH POGREŠNIH POTEZA SRPSKIH VLASTI JESTE SVRSTAVANJE U RED ZEMALJA KOJE SU PODRŽALE KINESKU REPRESIJI NAD UJGURIMA

Očekujete li da će snaga građanskog otpora u narednim mesecima jačati, odnosno oblici pobune dobijati na raznovrsnosti, ili mislite da će vlast uspeti da pacifikuje nezadovoljstvo ljudi?
Vlast ni sada nije pacifikovala nezadovoljstvo nego je veštim manevrima uspela da jednako nezadovoljnima isprlja i ogadi njihov vlastiti protest. Nadam se da joj naredni put to neće uspeti. Ali i da će se iz brojnih pogrešnih poteza liberalno orijentisanih demonstranata, pogotovo mešanja sa svim i svakakvim, izvući pouke. Ovako sve pomalo liči na onog Pekićevog Arsenija Njegovana, koji se, misleći da se protestuje protiv banaka, obreo i u martovskim demonstracijama 1941. i u junskim 1968.

S tim u vezi, čini li vam se da su sve te akcije “metropolizovane”, tj. usmerene i ograničene na nekoliko velikih gradova – Beograd, Novi Sad, Niš, a da je tzv. provincija marginalizovana?
Nezadovoljni građani nemaju zasad dovoljnu snagu ni u metropolama, pa je nerealno očekivati da i to malo moći teritorijalno rasipaju. Provincija je po prirodi stvari na margini. Što je ne sprečava da zaplovi na istom talasu.

OD ČELNIKA SVOJIH FAKULTETA, ČINI MI SE, STUDENTI SE NEĆE NAUČITI PRAVNOJ KULTURI, SLOBODI I ODVAŽNOSTI

Konačno, kako gledate na najnoviju građansku inicijativu – Skupštinu slobodne Srbije? Šta očekujete od nje ili, pre svega, koje opasnosti vidite na putu da ona postane ozbiljna politička alternativa?
Pre bih rekao da se radi o virtuelnoj skupštini u neslobodnoj Srbiji. U odsustvu sposobne opozicije svaka je građanska inicijativa dobrodošla. Ipak, skeptičan sam. Ko će i po kakvom kriterijumu birati članove, odlučivati o zastupljenosti konkurentskih programa ili formulisati stavove? Ako se krenulo s namerom da se stvori politička alternativa, a ne ostane samo na nivou didaktičkog debatnog kluba, na putu će se svakako isprečiti obaveza da takva skupština okupi predstavnike različitih i često nepomirljivih ideja. Manifestacioni karakter oduzeće joj političku ubojitost. Ne znam da li je igde obrazovana skupština u senci, i da je, ako je takvih slučajeva i bilo, doprinela promenama. Pozorište ne svrgava naopaku vlast.
Ali, ukoliko i simbolična skupština proklamuje racionalan i na realnosti zasnovan odnos prema Kosovu, susedima, genocidu u Srebrenici, i učešću Srbije u ratovima, a distancira se od pokreta koji direktno vode njenoj fašizaciji i od metanisanja pred Rusijom, Kinom i Srpskom pravoslavnom crkvom, biće to dovoljno da opravda svoje postojanje. Nažalost, mogućnost da se to dogodi, po svemu sudeći, iluzorna je.

Razgovarao Mijat Lakićević
Novi magazin, 24. jul 2020.

Lider na repu, opet

Ništa ne znači ako u trci na 400 metara posle prve četvrtine budete na čelu, a na kraju se nađete na začelju. A baš to, mesto na repu, karakteriše razvoj Srbije u poslednjih nekoliko godina

Ovih dana na sva zvona razglašena je vest da je Srbija u prvom tromesečju 2020. ostvarila najveći rast bruto domaćeg proizvoda u Evropi. Vest je, kako i dolikuje, prvo objavio predsednik Republike, uz borbeni poklič “napred, Srbijo”. Onda je istu stvar “prepisao” i Siniša Mali, koji je osetio potrebu da doda i nešto svoje: “Prvi put u istoriji Srbija je najbolja u Evropi”, zabiberio je ministar finansija. Za svoju tvrdnju, međutim, Mali nije podneo nikakve dokaze. Nije valjda da istoriju računa otkada je on zaposeo ministarsku poziciju. Neće se to dopasti Vučiću. No, bez obzira, da pomognemo Malom da ne luta. Bilo bi dobro da odgovori na pitanje koja je zemlja bila bolja od naše u 4. tromesečju 2004, kada je Srbija ostvarila rast od 13,2 odsto? Ili u istom tromesečju 2001, kada smo imali privredni rast od 17,4 odsto; ili u drugom tromesečju 2000, kada je Srbija zabeležila rast BDP-a od 27,8 odsto. Ima još nekih godina, ali neka Mali nešto pronađe i sam.Međutim, sve to zapravo i nije važno. Jer, da parafraziram staru narodnu izreku, jedan kvartal ne čini proleće. Ništa ne znači, da se slikovito izrazim, ako u trci na 400 metara posle prve četvrtine budete na čelu, a na kraju se nađete na začelju. A baš to, mesto na repu, karakteriše razvoj Srbije u poslednjih nekoliko godina.

Iz mase podataka koje su izneli evropski zvaničnici Vučić i Mali izdvojili su samo jedan koji im odgovara – i koji je, mora se istaći jer se to ne dešava često, tačan – ali su izostavili čitav niz drugih koji daju širu i, što je ključno, bitno drugačiju sliku. To su, recimo, podaci o rastu bruto domaćeg proizvoda u poslednjih pet godina koji su, zapravo, jedino i validni za ocenu učinka vlasti u jednoj zemlji.

Prema tim podacima, u grupi zemalja kandidata za članstvo u EU, u kojoj se “vodi” Srbija i u kojoj se još nalaze Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Severna Makedonija i Turska, po ostvarenom rastu u periodu od 2015. do 2019. naša zemlja ne da nije lider nego je “fenjeraš”. U poslednje pola decenije, dakle, najbrži rast, sa prosečnom godišnjom stopom od četiri odsto, imale su Turska i Kosovo. Zatim slede Crna Gora sa 3,9 i Bosna i Hercegovina sa rastom od 3,3 odsto. Srbija sa Albanijom deli pretposlednje mesto – obe su imale rast od 3,1 odsto. Na poslednjem mestu je Severna Makedonija sa rastom BDP-a od 2,8 odsto.

Drugi podatak koji ovih dana Vučić i njegovi na sav glas reklamiraju jeste, zapravo, prognoza da će Srbija u ekonomskoj krizi izazvanoj koronom imati najmanji pad BDP-a u Evropi. Obećava se praktično da će pad BDP-a Srbije biti (svega) tri odsto, a možda i manje. Nije nemoguće, zbilja, da se ova procena ispuni, ali kao što je već primećeno, i ako se desi, to će zapravo biti posledica opšteg niskog stepena razvoja na kojem se Srbija nalazi. Slikovito rečeno, ako stojite na prvom, tj. najnižem stepeniku, vi i ne možete mnogo da padnete. Oni koji su iznad vas, na petom, šestom ili najvišem stepeniku mogu da padnu mnogo više; ali i ako padnu 3-4 stepenika, opet će ostati na znatno višem nivou.

Konačno, i sam taj podatak o rastu od pet odsto u prvom tromesečju (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) ima jačinu vrbovog klina. Naime, najviše mu je doprineo rast građevinarstva (gotovo 20 odsto), a zatim sektori informisanja i komunikacija, odnosno neprivredne oblasti (državna uprava, socijala, obrazovanje i zdravstvo) sa po blizu 12 odsto. Najmanji je bio uticaj industrije, koja je u prva tri meseca 2020. porasla 4,4 odsto.

Još je lošija bila situacija u poslednjem tromesečju prošle godine, kada je, da podsetimo, zabeležen rast BDP-a od 6,2 odsto. To povećanje izgurano je zahvaljujući enormnom skoku građevinarstva od čak 48 odsto (u koji, uzgred, mnogi ekonomisti sumnjaju). Rast industrije opet je bio više nego skroman – svega 3,3 odsto. A u toku cele prošle godine, uprkos onom silnom Vučićevom otvaranju fabrika, industrija je praktično stagnirala. Povećana je svega 0,3 odsto.

Posledice se ogledaju u lošim spoljnotrgovinskim trendovima. Rast izvoza se usporava, a rast uvoza ubrzava. Zbog toga je prošle godine u robnoj razmeni sa inostranstvom zabeležen deficit od 6,4 milijarde evra ili za oko 15 odsto više nego 2018. U ovoj godini ti trendovi se pogoršavaju. U prvom tromesečju, kojim se Vučić i Mali tako ponose, zabeležen je rast izvoza od svega 3,1 odsto i više nego dvostruko veći rast uvoza – 7,7 odsto.

Kad je industrija, ono što rast treba da vuče, na repu, i Srbija mora biti na repu.

SRODNI LINK: Lider na repu

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 20. jul 2020.

Para ima, ima li pameti

Država je, u skladu sa osnovnim načelima liberalizma, neka vrsta osiguravajućeg društva od elementarnih nepogoda

Čekajući (vruću) jesen

Srbiji u ovom trenutku stoji na raspolaganju oko 2,5 milijardi evra za podršku privredi do kraja godine. Kao i za početak iduće. Najpre, to je kredit od Međunarodnog monetarnog fonda, odakle Srbija može da povuče milijardu i po evra s kamatnom stopom od jedan odsto. Ta mogućnost postojala je i pre dva meseca, kada se Srbija iz nerazumljivog razloga zadužila na tržištu po tri puta većoj ceni. Kako god, na novac MMF-a i dalje možemo da računamo.
Drugi izvor sredstava je evropski fond za zapadni Balkan. Od 3,3 milijarde evra koje je Evropska unija odvojila za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju i Srbiju, naša zemlja može da dobije – srazmerno svojoj veličini i broju stanovnika – bar trećinu. Doduše, najveći deo tih para opet čine zajmovi, ali ni bespovratna sredstva nisu zanemarljiva.
Uzgred, upravo se na ovom slučaju može lepo videti koliko Srbija gubi time što nije članica Evropske unije. Hrvatska će, naime (iz evropskog fonda za saniranje posledica krize izazvane epidemijom covida-19, teškog 750 milijardi evra) dobiti oko 10 milijardi. Od toga će gotovo tri četvrtine (7,36 milijardi) biti grant, a ostalo (2,65 milijardi evra) pozajmice. Pomalo grubo izračunato, ali vrlo ilustrativno – Srbija će od Evropske unije dobiti na poklon oko 100 evra po stanovniku, a Hrvatska gotovo 20 puta više – 1.800 evra po stanovniku.
Treba li napominjati da od bratskih zemalja Rusije i Kine Srbija nije dobila i neće dobiti ni (evro)centa.

VUČIĆEV PAZAR: Ranka Savić, predsednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije, zatražila je od Vlade Srbije da propiše nove mere pomoći privredi i radnicima jer nas, kako je rekla, “u septembru očekuje izuzetno loš socijalno-ekonomski scenario”. I njen kolega predsednik Ujedinjenih granskih sindikata “Nezavisnost” i predsedavajući Socijalno-ekonomskog saveta Zoran Stojiljković isto misli. “Sindikati i poslodavci smatraju da jedan paket pomoći privredi neće biti dovoljan, te da mora doći do drugog paketa mera, ali uz selektivnost, odnosno veću kontrolu kome se pomoć daje”, rekao je nedavno Stojiljković.
Sa druge strane, država se pravi “nevešta”. Prema rečima Zorana Đorđevića, ministra za rad i zapošljavanje, Vlada Srbije nije napravila nikakve nove konkretne mere pomoći privredi. Ipak, Đorđević je dodao da očekuje da nove mere budu donete u skladu sa onim što se bude dešavalo na globalnom planu, te da će u njihovo donošenje “biti uključeni i poslodavci i radnici”.

SRBIJA U OVOM TRENUTKU MOŽE DA RAČUNA NA OKO 2,5 MILIJARDI EVRA ZA PODRŠKU PRIVREDI

Predsednik Vučić bio je, međutim, mnogo nepopustljiviji. “Odakle, hoćete da štampamo pare”, rekao je 4. jula u Batajnici, odgovarajući na novinarsko pitanje o eventualnim novim merama. “Nema, država ne može da obezbedi još para. Ako bude obezbeđivala još više, država će ugroziti stabilnost i stopu javnog duga, a ja sam obećao narodu da javni dug neće preći 60 odsto bruto domaćeg proizvoda, što je Mastriht nivo”, kazao je Vučić.
Nije verovatno da će predsednik održati ovo svoje obećanje. Pre bi se reklo da je Vučić, narodski rečeno, “tvrdio pazar”. To jest, da gradi situaciju u kojoj će njegova žrtva, kad popusti pred zahtevima privrede, odnosno uspeh što je obezbedio pare, biti veći.
Isplatom poslednje, treće rate pomoći privrednicima početkom jula potrošene su sve pare iz majskog zajma od dve milijarde evra. A ne samo, prema procenama sindikata, zbog produženog dejstva epidemije situacija će u drugoj polovini godine biti još i teža nego u prvoj. Koliko – zavisi od brzine oporavka zapadnoevropskih privreda na koje je Srbija u najvećoj meri oslonjena. Ipak, prema procenama ekonomista, nezaposlenost će sa ispod 10 odsto u prvoj polovini godine porasti na 13-14 odsto.
Između porasta nezaposlenosti i porasta javnog duga Vučić će – ma koliko se kleo u Mastriht – sigurno izabrati ovo drugo. Na to će ga nagoniti ne samo ekonomski i socijalni razlozi nego i politički. Sigurno će, naime, nastojati da demonstracije, koje su već počele i koje su izazvane pre svega političkim nezadovoljstvom, ne budu dodatno podstaknute, tj. omasovljene nekom pobunom otpuštenih.

ZIMNICA: Jeste da se kod nas “vruća jesen” najavljuje već godinama, ali ko zna, možda se “meteorolozima” baš ove godine posreći. To će se, dakle, Vučić po svaku cenu truditi da spreči. Drugim rečima, moraće da deli pare, makar ih prethodno pozajmio.
Da će se Srbija još zadužiti do kraja godine, smatraju i ekonomisti. Naime, javni dug Srbije porastao je sa 24 milijarde evra ili 52 odsto BDP-a, koliko je iznosio na početku 2020, na 26,8 milijardi evra (57 odsto BDP-a) na dan 31. maja. Prema procenama Milojka Arsića, dug će na kraju godine premašiti 28 milijardi evra i dostići 61-62 odsto bruto domaćeg proizvoda. U ovoj situaciji ni “svetski finansijski policajac” MMF, vidi se to i iz aktuelnih izjava njegovih zvaničnika, ne bi u tome video nikakav prekršaj.
Međutim, ako novac nije problem, kreatori novog paketa mera svakako će se naći pred problemom kako da ga rasporede i raspodele. Veliki deo prvog paketa, teškog oko dve milijarde evra, potrošen je poprilično neekonomično. To ne važi samo za onih sto evra po punoletnoj glavi stanovnika (ukupno 600 miliona) nego i za oko milijardu i po evra pomoći privredi. I ta su sredstva, pre svega, razume se iz političkih razloga, tj. potreba predizborne kampanje, deljena i kome treba i kome ne treba. Srećom, tu su se preduzeća sama selektirala, pa su mere koristila samo neka, tj. dobar broj njih plaćao je i poreze i kamate.

IZMEĐU PORASTA NEZAPOSLENOSTI I PORASTA JAVNOG DUGA VUČIĆ ĆE, MA KOLIKO SE KLEO U MASTRIHT, SIGURNO IZABRATI OVO DRUGO

Sada se očekuje da Vlada pokaže više racionalnosti i pomoć usmeri ka onima kojima je stvarno neophodna. U tom slučaju, tj. ako se ne bi rasipalo, i sa manje para mogli bi da budu postignuti bolji efekti.
Pitanje je, međutim, koja vlada. Na pripremanju novih mera već bi trebalo da počne da se radi, ali nova vlada nije ni na vidiku. Predsednik SPS-a Ivica Dačić, rekao je u nedelju 12. jula da ga Vučić još nije zvao na razgovor oko novog partnerstva, tj. nove vlade. Sa druge strane, pažljivo i precizno odmeravanje novih mera zahteva i vreme, ali i odgovarajuće kadrove. Izgleda da će se Vučić s tim ovog puta suočiti ozbiljnije nego ikada pre. Ne toliko što nema ljudi koji bi funkcije prihvatili nego što nisu sigurni da će na njima potrajati.

Pad BDP u EU preko osam odsto

Prema prognozama Evropske komisije, bruto domaći proizvod zemalja evrozone pašće 8,7 odsto u 2020. i zatim se oporaviti u 2021, kada se predviđa rast od 6,1 odsto. Pad je veći, a oporavak sporiji nego u prolećnim prognozama. Početkom maja EK je prognozirala pad BDP-a u zoni evra na 7,7 odsto u 2020. i zatim oporavak i rast od 7,4 odsto u 2021.
Italija, Španija i Francuska najviše su pogođene krizom. Očekuje se da će italijanski BDP pasti 11,2 odsto, da bi porastao 6,1 odsto. Predviđeno je da će španski BDP pasti 10,9 odsto u 2020. i zatim se oporaviti sa rastom od 7,1 odsto u 2021, dok bi u Francuskoj BDP mogao pasti 10,6 odsto u 2020. i onda porasti za 7,6 odsto u 2021. godini.
Nemačka je među zemljama kao što su Luksemburg, Malta i Finska, za koje se očekuje da će više ograničiti ekonomski pad. Za Berlin se ove godine očekuje smanjenje BDP-a od 6,3 odsto i oporavak uz rast od 5,3 odsto u narednoj godini.
Prema ocenama EK, “podaci iz maja i juna nagoveštavaju da je možda najgore prošlo” i da bi “oporavak trebalo da ojača tokom drugog polugođa”. Komisija u svojim prognozama polazi od toga da neće biti drugog talasa zaraze.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 16. jul 2020.

Mnogo buke ni oko šta

Dve hiljade dvadeset i druga će brzo doći. Ako želi da pobedi, opozicija bi za taj okršaj već trebalo da se priprema. I da predvodi. Ona se, međutim, još uvek drži na repu

Da je veliki broja građana nezadovoljan Vučićevom vladavinom, poznato je odavno. Nezadovoljstvo je, zapravo, mnogo veće nego što je ovih dana pokazivao broj demonstranata na ulicama Beograda, Novog Sada, Niša… Mada ih ne bi bilo ni toliko da nije korone i da granice nisu zatvorene. Uostalom, protesti “Stop krvavim košuljama” i “Jedan od pet miliona” bili su mnogo masovniji.

Opisivanje Vučićeve (straho)vlade gotovo da je postalo literarni žanr u kojem su mnogi postigli zavidan nivo kreativnosti. Ali, od tog “larpurlartizma” nije bilo mnogo vajde. Da parafraziram Marksa, dosad su “filozofi” Vučićev režim različito opisivali, radi se o tome da se on promeni.

Šta se, međutim, može očekivati od pokreta u kojem se sa iste strane barikade nalaze Srđan Nogo i Bakić Jovo. Gde, pomalo perverzno i inverzno, prvi govori kao građanski lider (“nisam ja izveo građane na ulicu nego Vučić”), a drugi, u svom “revolucionarnom” stilu obećava: “Sada oni jure nas, ali jurićemo i mi njih”. Ko su ti “mi” – on i Nogo? – nije objasnio.

Ni izjava Dragana Đilasa “Aleksandre Vučiću, dešava ti se narod” nije mnogo srećnija. Ne samo, pa ni pre svega zato što je to “događanje naroda” zapravo Miloševićeva (to jest Milovana Vitezovića) izmišljotina koja je Srbiju odvela u desetogodišnji rat – najpre protiv prvih suseda, a onda protiv celog sveta – od kojeg se još kao zemlja i nacija nismo oporavili.

Peti oktobar pak, da ne bude zabune, nije bio događanje naroda nego događanje politike. Iza, tj. ispred, demonstranata tada su stajali političari, pre svih Zoran Đinđić, koji su imali ideju i viziju. Taj politički program bio je izražen sloganom “Srbija je svet”. Drugim rečima i preciznije – “Srbija u Evropi”.

Danas takvog programa nema. Neko će možda reći da nema nikakvog, ali je i to zapravo posledica izbegavanja da se taj i takav program jasno formuliše i glasno istakne. Kako se čini – da se (navodno ili stvarno) ne bi narušilo jedinstvo.

Za dve godine će predsednički izbori. Mogu li kao naravoučenije da posluže oni koji su pre dve godine održani – za Skupštinu Beograda.

Reč je, dakle, o alternativi aktuelnoj vlasti, koju građani ne vide. Ali ne zbog medijskih i drugih blokada. Upravo o tome svedoče pomenuti beogradski izbori 2018. U Beogradu postoje profesionalni mediji, veliki broj ljudi koristi internet, dakle, “kanali komunikacije” su uglavnom prohodni, pa ipak je opozicija doživela težak poraz.

Dve hiljade dvadeset i druga će brzo doći. Ako želi da pobedi, opozicija bi za taj okršaj već trebalo da se priprema. I da predvodi. Ona se, međutim, još uvek drži na repu.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 10. jul 2020.

Lažiranje

Vučić je proglasio pobedu nad covidom kao što je pre dvadesetak godina Milošević proglasio pobedu nad NATO. Kad su se birački odbori povukli, korona je zagospodarila srpskim gradovima

Ako već neće Vučić, zbog lažiranja rezultata Krizni štab bi morao da podnese ostavku.

U času svog najvećeg trijumfa Vučić je doživeo svoj najteži poraz. Nije ga porazila opozicija, porazio je sam sebe. U strahu da neće potvrditi svoju moć i dobiti apsolutnu većinu u Skupštini, odlučio je da požuri sa izborima. Proglasio je pobedu nad koronom, a onda i zbrisao opoziciju.

Ali pokazalo se da ni jedno ni drugo nije tako sjajno kao što je u prvi mah izgledalo. Naprotiv. Najpre, sama činjenica da je više tri četvrtine parlamenta dobio sa manje od trećine (oko 30 odsto glasova) ukupnog broja birača, ukazuje na tanku osnovu vlasti. Drugo, iako se iz sve snage upinjao, nije uspeo da na izbore istera polovinu birača: odziv je bio 48,9 odsto. Treće, neke naoko sporadične i više nasumične kontrole pokazale su da se rezultati prema glasačkim listićima u džakovima ne poklapaju sa zapisnicima, zatim da je veći broj zapisnika ispisivan istom rukom, da su na izbornim mestima sedela i evidenciju vodila lica koja tu nikako ne smeju da budu itd. Sve je to u najmanju ruku izazvalo ozbiljnu sumnju u regularnost izbornog procesa i zahtevalo ozbiljnu sudsko-policijsku proveru. Preko svega toga, međutim, svi nadležni organi prešli su kao preko “turskog groblja”.

Nisu, međutim, lažirani samo izbori. Lažirana je i čitava predizborna situacija. Očigledno je – ili najblaže rečeno postoji osnovana sumnja – da su izbori omogućeni i isforsirani friziranjem podataka o stvarnoj epidemiološkoj situaciji u zemlji.

Vučić je proglasio pobedu nad covidom kao što je pre dvadesetak godina Milošević proglasio pobedu nad NATO. Kad su se birački odbori povukli, korona je zagospodarila srpskim gradovima.

Nema sumnje da je prebrzo popuštanje mera – da bi se prikazalo da je situacija normalna – dovela do toga da “drugi pik” epidemije bude tako jak. Dovodeći zdravstveni sistem opet do ivice kolapsa, a odvodeći desetine ljudi (do ovog časa) u smrt.

Uzgred, sigurno manje važno, ali ne i nebitno, tom lažnom slikom Vučić je na izvestan način i Novaka Đokovića “navukao” da organizuje onaj nesrećni “Adria tur” i tako znatno okrnji svoj i sportski i ljudski ugled u svetu.

Da je sve to izbacilo Vučića iz ležišta i smanjilo mu političku uračunljivost, pokazao je debakl sa studentima. Prvo je saopštio odluku da će svi studentski domovi biti ispražnjeni – pokazavši pri tome priličnu bezosećajnost prema studentima izvan Srbije, mada ni domaći nisu mnogo bolje prošli – a zatim, pošto su “akademski građani” izašli na ulicu, posle svega nekoliko sati sam sebe dezavuisao i derogirao tu svoju odluku.

Sve u svemu, nikada još Vučić iz nekih izbora – a pobeđivao je zaista mnogo puta – nije izašao jači i istovremeno nikada posle nekih izbora nije bio slabiji. Jer, čak i da je legalna – a i to je sumnjivo – sasvim je izvesno da nova vlast nije legitimna.

Ali kad smo već kod izbora, nikako mi nije jasno kako članovima Kriznog štaba nije jasno da su grubo izmanipulisani i zloupotrebljeni. I da je njihov profesionalni i personalni integritet aktuelna vlast bacila pod noge. Zato bi ostavka u ovom času bila ne samo znak da na to ne pristaju nego i preko potreban stimulans da se istina o epidemiji istera na čistinu. Neko misli da je kasno? Bliža mi je ona da nikad nije kasno.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 8. jul 2020.

Ćup

Razumnijom i ekonomičnijom politikom moglo se uštedeti oko pola milijarde evra, a da zbog toga niko ne trpi. Od tih para mogao bi se napraviti sasvim solidan drugi paket stimulacija za privredu, čak i bez ikakvog novog zaduživanja

Kad Aleksandar Vučić kaže da “država nema i ne može da obezbedi još para za pomoć privredi”, onda je to samo zato da bi njegov podvig kada to ipak učini izgledao veći. “Mislite da imamo ćup, pa dođete i uzmete? Nađite takve predsednike”, rekao je aktuelni predsednik, ne propustivši priliku da već po automatizmu odijum mase usmeri na “stručnjake koji su opljačkali našu zemlju”, iz čega bi trebalo zaključiti da on to ni po koju cenu neće uraditi.

Pre samo nekoliko meseci, međutim, Vučić je pričao sasvim drugu priču. Para je bilo kao pleve, toliko da ih je razbacivao “iz helikoptera”. I, uopšte, hvalio se da je “paketom” od pet milijardi evra Srbija privredi pomogla više nego mnoge mnogo razvijenije zemlje. Ekonomisti su odmah rekli da je državna pomoć zapravo upola manja od navedene sume. Ne obazirući se na to, Vučić je pre neki dan ponovio svoju tvrdnju, uz opasku da je, recimo, i jedna Velika Britanija za pomoć svojoj ekonomiji izdvojila (svega?) šest milijardi evra.

Prema računici koju je nedavno izneo Milojko Arsić, “ukupni fiskalni stimulans” iznosi oko dve milijarde evra, a ako se od toga oduzme smanjenje nekih budžetskih rashoda (kapitalnih investicija i kupovina robe i usluga – oko 450 miliona evra), tzv. “neto fiskalni stimulans” pada na nešto više od milijardu i po evra.

Trećinu te sume (oko 600 miliona evra) Vučić je podelio svim punoletnim građanima (oko šest miliona) po 100 evra. Taj potez bio je pre svega političke prirode – u sklopu Vučićeve predizborne kampanje. Siromašnima se moglo pomoći i dvostruko više nego što su dobili, a da u državnoj kasi ipak ostane nekoliko stotina miliona evra. Ali politička pohlepa nadvladala je i socijalnu pravičnost i ekonomsku efikasnost.

Žurba da se što pre održe izbori napravila je i druge nepotrebne troškove. Kada Vučić danas kaže da se na testove dnevno troši milion evra i da to “traje već 100 dana”, zaboravlja da je zapravo on glavni vinovnik. Da, opet iz političkih razloga, nije prebrzo proglasio pobedu nad koronom, ne bi došlo do ovako snažnog drugog talasa ili “pika” epidemije. U tom slučaju na testovima i drugim vanrednim zdravstvenim rashodima uštedelo bi se možda i pedesetak miliona evra.

Takođe, odluka da se Srbija zaduži na tržištu kapitala, a ne kod Međunarodnog monetarnog fonda koštala je zemlju (još) nekoliko desetina miliona evra. Tolika je, naime, razlika između kamata koje će Srbija morati da plati na uzete dve milijarde evra (70 miliona) i kamata koje bi platila da se zadužila kod MMF-a (35 miliona evra).

Zatim, malo je pažnje privukao podatak da je, za razliku od drugih zemlja srednjo-istočne Evrope koje su obarale vrednost svoje nacionalne valute, kurs dinara zahvaljujući intervencijama Narodne banke (875 miliona evra) praktično ostao nepromenjen. Osim što je tako smanjena konkurentnost srpske privrede (koja će biti od izuzetne važnosti u periodu oporavka), za odbranu kursa je nepotrebno potrošeno bar nekoliko desetina, a možda i stotina miliona evra.

Sve u svemu, razumnijom i ekonomičnijom politikom moglo se uštedeti oko pola milijarde evra, a da zbog toga niko ne trpi. Od tih para mogao bi se napraviti sasvim solidan drugi paket stimulacija za privredu, čak i bez ikakvog novog zaduživanja. I ne bi bio potreban nikakav ćup s parama.

Problem je, zapravo, u tome što se Vučić ponaša kao da stvarno ima nekakav ćup.

Mijat Lakićević
Peščanik.net. 7. jul 2020.