Daily Archives: 15.08.2020

Ova vlast mulja transparentno

Vučić je na vlast došao obećavajući borbu protiv korupcije; sada se sasvim pouzdano može reći da ga je korupcija pobedila

Intervju Nemanja Nenadić, Transparentnost Srbija

Jedno od pitanja koje će sigurno doći na red jeste – korupcija u doba korone. Naime, uz sve druge nedaće, u ovom času mnogo važnije, pokazalo se da su ljudi (bliski) vlasti nacionalnu nesreću iskoristili za lično bogaćenje. To je ipak bio samo povod za razgovor s Nemanjom Nenadićem, programskim direktorom organizacije Transparentnost Srbija.

Raste li u Srbiji poslednjih godina lov u mutnom?
“Lov u mutnom” bi više odgovarao opisu situacije gde postoji neki nesavršeni sistem, pa onda verzirani pojedinci koriste te nesavršenosti za izvlačenje lične koristi. Trend s kojim se suočavamo u Srbiji poslednjih godina pre bi se mogao opisati kao ribarenje u bistroj vodi, ali u zabranima kojima samo unapred odabrani imaju pristup. Na primer, država svoje najveće poslove više ne dodeljuje na tenderima već ih zvaničnici dogovore kroz međudržavne sporazume ili ih proglase za projekat od nacionalnog značaja, za koji imaju unapred odabrane strateške partnere. I inače, transparentnost je samo sredstvo koje pomaže da se lakše uoči da nešto ne valja, a ne garancija da će sve biti kako treba.
Zgodna ilustracija u tom smislu jeste posao obnove sanitarija zdravstvenih ustanova od pre nekoliko godina, kada je ministar zdravlja, reagujući na nalaze Transparentnosti Srbija i Saveta za borbu protiv korupcije o nepravilnostima, izjavio da je “sve bilo transparentno”. Pa upravo zato što jeste bilo transparentno mogli smo da znamo da su razlozi za hitan postupak bili nezakoniti i da iznesemo sumnje u podelu tržišta među ponuđačima.

Kako se na globalnim listama transparentnosti kreće Srbija poslednjih godina?
U međunarodnim rangiranjima po pitanju korupcije i odgovorne vlasti Srbija ili stagnira ili nazaduje. Jedno od međunarodnih rangiranja transparentnosti gde Srbija veoma loše stoji jeste “Indeks otvorenosti budžeta”. Tu smo trenutno 70. od 117 rangiranih zemalja, sa 40 od maksimalnih 100 poena. Daleko najlošiji rezultati su u segmentu učešća javnosti (samo dva poena), a nešto bolji od svetskog proseka samo u kategoriji revizorskog nadzora (57 poena). Ti rezultati će biti bolji ukoliko se zadovolji makar forma – da Vlada i Skupština narednih godina poštuju svoje zakonske obaveze i budžetski kalendar – za izradu budžeta, donošenje Fiskalne strategije, razmatranje završnog računa. Da bi se nešto suštinski promenilo, potrebno je mnogo više. Pre svega, parlament koji će zaista nadzirati izvršnu vlast, od čega smo sada, čini se, još dalje nego pre.

NETRANSPARENTNOST DRŽAVNIH ORGANA SRBIJE TOKOM EPIDEMIJE DOVEDENA JE DO APSURDNIH RAZMERA

Ne idu nam naruku ni globalni trendovi – strahovi političara i građana zbog pandemije omogućili su da se otvori Pandorina kutija nekontrolisanog uvećanja javnih rashoda za razne programe pomoći. Te okolnosti koriste se kao zgodan izgovor i za smanjenje odgovornosti vlasti. U tome je Srbija otišla korak dalje od drugih. Dok se ne samo u razvijenim demokratijama nego i u Bosni i Hercegovini otvaraju krivične istrage zbog nepravilnosti u nabavkama respiratora, a Ustavni sud stavlja van snage neustavne odluke Vlade, kod nas su sve nabavke medicinske opreme, testova, maski i lekova proglašene za službenu tajnu, a Ustavni sud se nije ni sastajao kad je bilo najpotrebnije.

Aleksandar Vučić je, kada je dolazio na vlast, obećavao pre svega borbu protiv korupcije. Da li je ispunio obećanje ili su stvari išle u suprotnom smeru?
Aleksandar Vučić je mudro odabrao borbu protiv korupcije kao svoje glavno predizborno obećanje jer to jeste nešto što građane tišti i čemu su spremni da daju podršku, pogotovo kada poruku šalju oni koji nisu dugo bili na vlasti. Borba protiv korupcije bila je takođe značajno zastupljena u kampanji DOS-a iz 2000, ali i nakon cepanja te grupacije, naročito u kampanjama DSS. Ona je kasnije postala okosnica kampanje Vučićevih protivnika, pa su tako relativno značajnu podršku birača dobijali oni koji su bili percipirani kao “nove snage”, na primer pokret Dosta je bilo 2016.
Gledano unazad, može se reći da je od 2012. borba protiv korupcije, ili bolje reći najava borbe protiv korupcije, bila primarno u funkciji širenja i jačanja moći SNS-a. Obrazac poruka koje se šalju biračima sve vreme je bio jednostavan i svodio se na to da je potrebno da vlast bude apsolutna jer inače, navodno, neće biti moguće da se vodi borba protiv korupcije. Kao da ne postoji tužilaštvo kojem treba podneti krivične prijave već se mora prvo smeniti svaki predsednik opštine. Nakon preuzimanja vlasti na svim nivoima, izgovor za slabe rezultate će verovatno biti pravosuđe, iz kojeg treba skloniti one koje je postavila “prethodna vlast”. To već i sada provejava kroz neke od najava pravaca ustavne reforme.

Šta se onda na tom planu dešavalo poslednjih sedam-osam godina?
Borba protiv korupcije u početku je imala neke elemente sistemskog karaktera. Na primer, odmah je donet Zakon o javnim nabavkama sa brojnim antikorupcijskim odredbama, a nezavisni organi su dobili podršku u Skupštini za svoj rad, sledeće godine Strategija borbe protiv korupcije, 2014. Zakon o zaštiti uzbunjivača, 2016. su izmenjeni propisi da bi se efikasnije oduzimala nezakonita korist od korupcije. Međutim, pred prvim izazovima se pokazalo da stvarna volja ne postoji. Tako za prekršaje u javnim nabavkama niko nije odgovarao narednih sedam godina, a najveći poslovi – Air Serbia, Beograd na vodi, auto-putevi – ugovoreni su bez njegove primene. Ne samo da Strategija koju je usvojila Skupština nije ispunjena već zakonodavno telo nije ni razmatralo završni izveštaj. Čelnici nezavisnih organa dočekivani su“na nož” u Skupštini čim bi otvorili pitanja drastičnog kršenja zakona od političkog vrha. Savet za borbu protiv korupcije, čija su 24 izveštaja bila okosnica Vučićeve antikorupcijske kampanje iz 2012, nastavile su da ignorišu i potonje vlade, kao i one pre 2012. Najpoznatiji uzbunjivač proglašen je za špijuna bez ispitivanja njegovih navoda, a uopšte nije uspostavljen sistem za praćenje postupanja po uzbunjivačkim prijavama korupcije iako je upravo povećanje broja tih prijava navedeno kao cilj donošenja zakona. Statistike o kažnjavanju korupcije (uglavnom sitnije), nakon višegodišnjeg pada, tek 2019. pokazuju veći broj slučajeva zahvaljujući sporazumima o priznanju krivice. Iako je u ovom periodu optuženo i nekoliko ljudi koji su postavljeni za vreme aktuelne vlasti, naročito direktora javnih preduzeća, upadljivo je odsustvo bilo kakvih istraga ili optužnica u pojedinim slučajevima sumnji na korupciju koji su bili dobro potkrepljeni kroz medijske napise.

JEDNO OD MEĐUNARODNIH RANGIRANJA TRANSPARENTNOSTI GDE SRBIJA VEOMA LOŠE STOJI JESTE “INDEKS OTVORENOSTI BUDŽETA”. TU SMO TRENUTNO 70. OD 117 RANGIRANIH ZEMALJA, SA 40 OD MAKSIMALNIH 100 POENA

Koliko tome doprinosi partijska država?
U situaciji kada su državni institucionalni kontrolni mehanizmi kontrole vlasti, međupartijska kontrola i uticaj međunarodnih organizacija koje bi se zalagale za vladavinu prava u Srbiji, kao i nezavisni mediji još slabiji nego što su bili pre osam godina, raste značaj ličnih i unutarstranačkih poluga vlasti. Stvarna kontrola onih koji su postavljeni da upravljaju javnom imovinom – lako zamenljivih vršilaca dužnosti u javnoj upravi, javnim preduzećima i ustanovama, ministara i gradonačelnika – počiva u rukama ljudi kojima je unutar partije predsednik iza koga se svi zaklanjaju dao poverenje da kadriraju. Sasvim je moguće da taj vid kontrole unekoliko ograničava koruptivne apetite pojedinaca koji formalno donose odluke, ali je sasvim sigurno da partijska kontrola neće biti ni od kakve koristi kada se stranački interes nađe u sukobu s javnim.

Gde generalno vidite glavni uzrok netransparentnosti?
Glavni uzrok netransparentnosti proističe iz ljudske prirode – niko ne želi da bude kontrolisan. Otuda se problem netransparentnosti može rešiti jedino ako za tim postoje zahtevi van vlasti. Za početak, da se građani prema onima koje su doveli na vlast odnose onako kao što se odnose prema bilo kom drugom koga angažuju da za njih obavi neki posao u privatnom životu. Ako kod kuće od majstora tražimo da opravda avans za nabavku materijala i proveravamo u granicama mogućnosti kvalitet onoga što uradi, apsurdno je da slepo verujemo da će oni koji raspolažu milijardama evra javne imovine to činiti u našem interesu ako nikom ne budu morali da polažu račune.

Znači li povećanje mutnih radnji u društvu, na drugoj strani, opadanje demokratije?
Snaga demokratije zavisi od želje građana da upravljaju svojom sudbinom i spremnosti da stanu u odbranu poštovanja zakona i demokratskih principa. Drugi bitan činilac je izgrađenost i snaga institucija, koje bi trebalo da omoguće da sistem odgovornosti funkcioniše bez potrebe da ga građani brane vanrednim angažovanjem između dva izborna procesa.
Srbija tu ima dva velika problema. Izgradnja kontrolnih institucija posle 2000. započeta je, ali nije dovršena. Ona se uz neke veoma loše poteze, poput reforme pravosuđa, odvijala u periodu kada su političku vlast činile koalicije koje su bile krhke, sa jedva natpolovičnom većinom u biračkom telu. Koraci u pravcu jačanja kontrole vlasti često su bili uslovljeni međunarodnim pritiskom EU. Ne samo da pritisak spolja daje daleko manje rezultate u današnje doba, kada je vlast stabilna, već je i “šargarepa” postala znatno manje atraktivna usled dešavanja unutar EU i jačanja međunarodnog značaja Kine, koja je čak i formalno jednopartijska država. Drugi problem je već opisana sklonost kod velikog broja građana da daju poverenje vođama koji će odlučivati u njihovo ime, umesto politikama. To se verovatno može povezati i s velikom finansijskom zavisnošću značajnog dela stanovništva od javnog sektora.

Kakav je bio uticaj takvog stanja stvari na izborni rezultat?
Izborni rezultat je verovatno delom posledica činjenice da je jedan broj ljudi stvarno imao neki interes da glasa za partiju na vlasti. To se može videti ne samo kroz rezultat SNS-a, već i SPS-a tamo gde je ta partija imala poluge moći na lokalnom nivou. Kod drugih, na čije odluke utiču glavni mediji, verovatno je imalo uticaja to što su izborne poruke bile sročene tako da je podrška aktuelnoj vlasti predstavljena kao podrška državi (npr. u vezi sa suzbijanjem zaraze), a ono što je ostvareno budžetskim novcem kao uspeh vlasti. Najzad, očigledno je da naspram vlasti nije stajala neka jasna alternativa oko koje bi se okupili nezadovoljnici, a većina će uvek radije izabrati stabilnost umesto neizvesnosti.

PROBLEM JE ŠTO ARANŽMANI S KINOM POTPUNO ISKLJUČUJU KONKURENCIJU

Pomenuli ste respiratore, šta kada je reč o netransparentnom radu državnih organa govori epidemija u kojoj se još nalazimo?
Netransparentnost državnih organa Srbije tokom epidemije i u vezi s njom dovedena je do apsurdnih razmera. S jedne strane imamo svakodnevne konferencije za štampu i multiplikovano prisustvo državnih funkcionera i članova Kriznog štaba u nacionalnim medijima, a sa druge ne postoji ni jedan jedini podatak koji se može proveriti. S jedne strane svi podaci koji se odnose na nabavke medicinske opreme i materijala proglašeni su za službenu tajnu jer bi, navodno, interesi Srbije bili ozbiljno ugroženi kada bi građani saznali koliko je kupljeno respiratora, testova, maski i lekova i koliko je za to plaćeno, a sa druge strane zvaničnici izlaze s nekim podacima koje je nemoguće proveriti.
Još gore je ovo što se dogodilo s podacima iz baze zaraženih, izlečenih i umrlih, gde, čak ni nakon javno iznetih i argumentovanih sumnji u verodostojnost onoga što je objavljivano, institut Batut nije stavio na raspolaganje javnosti autentičnu bazu, uz zaštitu ličnih podataka. Najzad, i pored toga što postoji dobra praksa, ustanovljena za vreme aktuelne vlasti tokom poplava od pre šest godina, nisu objavljene ni informacije o dobijenim donacijama.

Ima li kod ljudi dovoljno svesti da razne muljačine pripadnika vlasti na svim nivoima direktno negativno utiču na ekonomski razvoj, a to znači na njihove plate i penzije?
Građanima je, naravno, poznato da se korupcija loše odražava na ekonomski razvoj zemlje, na kvalitet javnih usluga i njihove lične prihode. Kao što su pokazala iskustva iz 2000. i 2012, a u manjoj meri i nekih drugih izbora, oni su spremni da kazne nosioce vlasti koje percipiraju korumpiranima. Međutim, u situaciji kada im se čini da ne postoji realna alternativa, mnogi će radije gledati lični kratkoročni interes. Na primer, bez obzira na ekonomsku pogubnost odluke o dodeli 100 evra pomoći za svakog punoletnog, očekivano je da su građani radije prihvatili taj novac nego da su organizovali demonstracije zbog toga što će ga platiti s kamatom.

Podstiču li pojačane veze s Kinom zamračenje javnih poslova jer Kina je poznata kao zemlja u kojoj je korupcija takoreći endemska.
Nije samo za sebe problem to što ekonomske veze s Kinom jačaju. Naprotiv, principijelno je dobro da postoji mogućnost za širenje mreže potencijalnih ekonomskih i političkih partnera. Problem je to što Srbija s Kinom ulazi u aranžmane uglavnom na način koji u potpunosti isključuje konkurenciju. Ako su ponude kompanija iz Kine najbolje, one bi te poslove dobile i u otvorenom nadmetanju. Vlast koja dogovornu ekonomiju umesto vladavine prava predstavlja kao nacionalni interes kod ugovora od milijardu evra, gubi legitimitet da sutra goni nekog ko namesti nabavku vrednu 5.000 evra.

DRŽAVA SVOJE NAJVEĆE POSLOVE VIŠE NE DODELJUJE NA TENDERIMA VEĆ IH ZVANIČNICI DOGOVORE KROZ MEĐUDRŽAVNE SPORAZUME ILI IH PROGLASE ZA PROJEKAT OD NACIONALNOG ZNAČAJA, ZA KOJI IMAJU UNAPRED ODABRANE STRATEŠKE PARTNERE

Problem za Srbiju je, međutim, daleko veći od bilo kog konkretnog posla koji je dogovoren s Kinom ili bilo kojom drugom državom – jednom kada se uđe u taj vid poslovanja, svaki novi poslovni partner tražiće slične privilegije. Tokom ove vlasti takvi aranžmani su naročito pravljeni s firmama koje su registrovane u UAE, još ranije sa Rusijom, a sada već i sa firmama iz drugih država, na primer SAD i Turske.

Kako gledate na činjenicu da intelektualna, kulturna i naučna elita dozvoljava da je vlast korumpira?
Na to glavni uticaj ima zavisnost od državnog finansiranja. S obzirom na to da privatni izvori finansiranja u oblasti kulture u Srbiji nisu dovoljno razvijeni niti ima dovoljno građana koji bi za sve značajne oblike kulturnog stvaralaštva mogli da obezbede tržišno finansiranje, jedan broj ljudi će svesno odabrati podršku vlasti, bilo zarad obične lične koristi ili zato što će to sebi opravdati kao žrtvu za ostvarivanje “višeg cilja”.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 13. zvgust 2020.