Monthly Archives: decembar 2020

Država generator korupcije

Kada se sve skupi, izvorište (i čvorište) korupcije u Srbiji nalazi se u državi

Intervju Nemanja Nenadić, Transparentnost Srbija

Nedavno je Transparentnost Srbija završila veliki Izveštaj o proceni integriteta poslovanja za Srbiju (na engleskom Bussiness Integrity Country Agenda – BICA). Analizom se procenjuje stanje unutar tri glavna aktera – javni sektor, privatni sektor i civilno društvo, kao i njihova međusobna interakcija. To je bio povod za ovaj razgovor s Nemanjom Nenadićem, direktorom Transparentnosti Srbija.

Prvo što pada u oči kad je reč o javnom sektoru u vašem istraživanju jeste diskrepanca između norme i stvarnosti. Drugim rečima, propisi su sasvim dobri, takoreći na evropskom nivou, ali je praksa daleko ispod tog nivoa.
Takav nalaz se često javlja u istraživanjima koje sprovodimo, tako da nas ni sada nije iznenadio. Prosečna ocena u istraživanju o uslovima za poslovanje sa integritetom je 85 za indikatore koji se tiču normativnog okvira, a 47 za njihovu primenu. Nema nijedne oblasti u kojoj su kroz primenu pravila u potpunosti iskorišćene mogućnosti koje pružaju propisi za stvaranje ambijenta za poslovanje sa integritetom. U nekim slučajevima to se može pripisati malim kapacitetima organa koji sprovode propise, što onda kontrole čini ne samo nedovoljnim već često i selektivnim, pa uzrokuje dodatne probleme.

U vašem istraživanju mediji su na kraju, ali nekako izgleda da baš dobro ilustruje ovo o čemu ste govorili. Dakle, država najviše finansira medije koji najviše lažu. Što znači da time direktno podstiče korupciju, zar ne?
Direktno finansiranje medija koji će pisati po volji vlasti i uskraćivanje takve podrške kvalitetnim projektima medija koji bi imali kritički osvrt, kao i manipulacije pri nabavkama usluga oglašavanja i sponzorstava od javnih preduzeća, samo su deo problema. Pošto je uticaj države na poslovanje u Srbiji veoma veliki, mediji koji žele svoj posao da rade profesionalno nailaze na prepreke i kada obezbeđuju druge izvore finansiranja, iz čisto privatnog sektora. Sa druge strane, ograničena je mogućnost da prežive na relativno malom i siromašnom tržištu samo od cene koju bi platili njihovi čitaoci. U takvoj situaciji donatorska podrška takođe ima veliki značaj, pa bi bilo dobro da se kroz tu podršku, pored istraživačkih novinarskih organizacija i udruženja koja obavljaju važan posao, u većoj meri obuhvati i izrada analitičkih i informativnih tekstova o korupciji i srodnim pitanjima i u klasičnim medijima.

S tim je, reklo bi se, povezan i loš tretman uzbunjivača, što je vaš sledeći nalaz. U čemu se to sve ogleda?
Tretman uzbunjivača se nesumnjivo poboljšao nakon što je donet Zakon iz 2014. jer su neki među njima ostvarili efikasniju pravnu zaštitu nego što je to ranije bio slučaj. Iako i u tom pogledu ima mnogih problema, glavni problem nije zaštita već to što uzbunjivačke prijave ostaju neispitane ili bez valjanog epiloga. Iako je Zakon, prema rečima predlagača, tj. Ministarstva pravde, donet da bi se povećao broj prijavljenih slučajeva korupcije, ne samo da taj cilj nije ostvaren već nije ni uspostavljen sistem za sveobuhvatno praćenje efekata primene – koliko ima prijava, na šta se one odnose, kako se po njima dalje postupa.

NEKOLIKO MESECI NAKON ŠTO JE PRIMENA ZAKONA O JAVNIM NABAVKAMA POČELA, ČAK JEDNA TREĆINA MINISTARSTAVA I ČETIRI OD PET POSMATRANIH JAVNIH PREDUZEĆA I DALJE NISU DONELI AKTE USKLAĐENE S NOVIM ZAKONOM. TO ZNAČI DA NIJEDNA NJIHOVA NABAVKA OD 1.7.2020, ČAK I NA ELEMENTARNOM, FORMALNOM NIVOU, NIJE PLANIRANA I SPROVEDENA U SKLADU S PRAVILIMA

Ovaj zakon takođe važi i za privatni sektor, ali su tu podaci o primeni još oskudniji. Obaveze se poštuju uglavnom samo na formalnom nivou, kroz donošenje obaveznih akata u firmama sa više od 10 zaposlenih. Jedna od stvari koje smo predložili je da same kompanije razmotre uvođenje nagrada za uzbunjivače koji svom informacijama pomognu da se reše problemi od značaja za njeno poslovanje, kad je već zakonodavac to propustio da učini.
Problem je što i same firme mogu doživeti odmazdu u obavljanju svoje delatnosti, tako što će im se na vrat navaliti razne inspekcije.

Da se vratimo na početnu ocenu; jedna od velikih prepreka je loša primena računovodstvenih standarda i pravila, što je, reklo bi se, conditio sine qua non, najelementarnija stvar za poslovanje s kredibilitetom.
U tom pogledu postoji, naravno, obaveza primene računovodstvenih propisa, mada su standardi za najveći deo pravnih lica niži od onih koje donose međunarodni računovodstveni standardi. Pored toga, možda je manje poznato da privredni subjekti sami određuju hoće li angažovati profesionalnog pružaoca usluge ili će odrediti nekog zaposlenog da radi taj posao. Regulativa u ovoj oblasti nije dovoljno dobra jer omogućava da se kao profesionalni pružalac usluge pojavi firma koja može imati i samo jednog sertifikovanog računovođu iako može imati mnogobrojne klijente. Generalno, istraživanje pokazuje da ne postoji sveobuhvatna kontrola poštovanja računovodstvenih propisa i jedino za šta se može reći da funkcioniše, jeste provera da li su firme uopšte podnele finansijske izveštaje, što je softverski rešeno u okviru Agencije za privredne registre.

Postoji li i u Srbiji ona poznata “tajna veza”: vlast ne dira privilegovane firme, zauzvrat dotične firme finansiraju partije na vlasti?
Analiza propisa i prakse koju smo ovog puta radili bila je ograničena mogućnošću da se dođe do validnih podataka. Širom sveta istraživači iz organizacija civilnog društva i mediji pokušavaju da utvrde tajne veze između firmi koje svojim prilozima omogućavaju strankama i kandidatima da vode skupe izborne kampanje i potonjih benefita koje te firme ostvaruju kroz dobijanje poslova od države, subvencije, zakone koji će ih staviti u povlašćeni tretman i tome slično. Tako nešto u Srbiji je nemoguće utvrditi, ne zato što smo “mimo sveta” kada je reč o kupovini uticaja na vođenje državne politike kroz finansiranje stranaka ili pojedinaca na vlasti već zato što o korporativnom finansiraju političkih aktera gotovo da uopšte nema podataka.

IAKO JE NOVI ZAKON O JAVNIM NABAVKAMA DONET NEDAVNO, UZ SLAVODOBITNO ZAKLINJANJE U POŠTOVANJE EU STANDARDA, NI PROPISI PO METODOLOGIJI OVOG ISTRAŽIVANJA NISU DOBILI NAJBOLJU OCENU

Kada se gledaju izveštaji o troškovima kampanje, i to ne samo poslednji već gotovo za sve izbore otkad je uvedena obaveza detaljnog izveštavanja, 2004, udeo ove vrste prihoda je zanemarljiv, a i tada su uglavnom prijavljivane donacije koje su u vlasništvu lidera stranaka. Sa druge strane, kontrola finansijskih izveštaja kampanje nikada nije bila dovoljno efikasna da bi dovela do zaključka da su postojali značajni neprijavljeni troškovi ili lažno prijavljeni troškovi, pa da se onda u sledećem koraku utvrdi njihov stvarni izvor. Tako nam ostaje samo obilje sumnji da deo novca koji je prijavljen kao donacija stranačkih pristalica u stvari potiče iz nekog drugog izvora ili da su ne samo javna preduzeća već i privatne firme, u stvari, plaćale stranački aktivizam ili podršku javnih ličnosti onima koji su u tom trenutku na vlasti, ali nema sudskih postupaka zbog toga.

Javne nabavke su po široko rasprostranjenom mišljenju u javnosti glavni kanal za korupciju. Šta je tu vaše istraživanje pokazalo?
Iako je novi zakon donet nedavno, uz slavodobitno zaklinjanje u poštovanje EU standarda, ni propisi po metodologiji ovog istraživanja nisu dobili najbolju ocenu. Arbitrarno odlučivanje isključeno je u fazi donošenja odluka o tome ko će dobiti posao. Međutim, ta arbitrarnost i dalje je veoma visoka kad naručioci određuju šta će uopšte nabavljati i u kojoj meri će pratiti izvršenje ugovora iako bi i ove oblasti trebalo da budu uređene njihovim internim aktima. Tu, međutim, nastaje prvi problem. Ovi interni akti nisu novina, postojali su i na osnovu Zakona iz 2012. U ranijem zakonu je postojala obaveza da se oni usklade s pravilima koja je utvrdila nekadašnja Uprava (sada Kancelarija) za javne nabavke, a postojao je i model akta koji su naručioci masovno koristili, mada je veliko pitanje koliko su ga primenjivali u praksi. Novi zakon je ukinuo ovu obavezu usklađivanja, a nije propisao ni rok za njihovo donošenje. Nekoliko meseci nakon što je primena Zakona počela, utvrdili smo da čak jedna trećina ministarstava i četiri od pet posmatranih javnih preduzeća i dalje nisu doneli akte usklađene s novim zakonom. To znači da nijedna njihova nabavka od 1. jula 2020, čak i na elementarnom, formalnom nivou nije planirana i sprovedena u skladu s pravilima.
Druga stvar koju Srbija čini, zbog čega je i iz EU dobila jasne poruke, jeste sprovođenje nabavki na osnovu međudržavnih sporazuma ili nekih ad hoc zakona i procedura za pojedine projekte.
Najzad, i tamo gde se nabavke sprovode, konkurencija je veoma mala, sa brojnim nabavkama za koje dolazi samo jedna ponuda.

I evo, možda, poslednjeg pitanja, s prethodnim u vezi, podstiče li država kod nas poslovanje sa integritetom ili ga obeshrabruje – u čemu se jedno ili drugo ogleda?
Sigurno je da ga ne podstiče. To se na prvi pogled može videti po činjenici da u Srbiji kompanije koje bi uvele i primenile antikorupcijske programe u svom poslovanju ne bi uživale nikakve prednosti u poslovanju sa državom. Na primer, to nije preduslov za dobijanje subvencija ili drugog vida državne pomoći.
Moglo bi se tvrditi da ako ne postoji “šargarepa”, makar postoji “štap”. Naime, firme koje ulaze u neke finansijske aranžmane sa državom moraju da dokažu da one i njihovi rukovodioci nisu kažnjavani za određena krivična dela, privredne prestupe i prekršaje – to je, recimo, slučaj u javnim nabavkama. Međutim, ako znamo, sa druge strane, da kažnjivost firmi za te prestupe u mnogo manjoj meri zavisi od toga da li su prestupi zaista načinjeni, a mnogo više od toga da li će neko uopšte biti predmet kontrole, a da je kontrolisanih subjekata mnogo manje nego onih koji imaju zakonske obaveze, lako se dolazi do zaključka da ni ova vrsta odvraćanja od koruptivnih i sličnih aktivnosti ne funkcioniše na adekvatan način.

I TAMO GDE SE NABAVKE SPROVODE, KONKURENCIJA JE VEOMA MALA, SA BROJNIM NABAVKAMA ZA KOJE DOLAZI SAMO JEDNA PONUDA

Ključni problem je ipak to što firme ne uživaju adekvatne stimulanse u vidu državne zaštite kad reše da ostvare svoja prava. Uzmimo opet za primer javne nabavke – ako neko preduzeće pravno ospori nabavku koja je očigledno nameštena već u fazi kada se definiše predmet nabavke, postavljaju uslovi i kriterijumi, u najboljem slučaju će sprečiti da posao dobije konkurent ili da javna sredstva budu uludo utrošena. Međutim, to ne znači da će nakon toga ta firma dobiti posao jer naručilac koji je “provaljen” može jednostavno odustati od nabavke. Neće dobiti ni nagradu za to što je sačuvala novac u budžetu niti neku naknadu štete, osim troškova samog postupka. Sa druge strane, vrlo je moguće da će sebi “navući bedu na vrat” i da će potom umanjiti šanse da dobije neki drugi posao sa vlastima. Povoljnija varijanta po samu takvu firmu, ali ne i po javni interes, jeste da dobije utešnu nagradu, na primer, da radi kao nečiji podizvođač, ako “ne talasa”.

Konačno, ako bi trebalo da se da neki zaključak, rezime, kako bi on izgledao.
Ima mnogo toga što smo utvrdili ovim istraživanjem, dali smo 40 preporuka za državne organe, privatni sektor, medije i civilno društvo. Nećemo se na tome zaustaviti – planiramo da u saradnji sa asocijacijama privrednika pokrenemo ova važna pitanja i da pokušamo da se stanje popravi, kako u zakonima, tako i u njihovoj primeni. Možda najpre baš u vezi s javnim nabavkama, kroz pritisak na naručioce da pozivaju sve koji ispunjavaju uslove da daju ponude, i ukazivanje na slučajeve gde je konkurencija bila neopravdano ograničena.

Mijat Lakićević; Foto: Đurađ Šimić
Novi magazin, 24. decembar 2020.

Treći metak za Đinđića (II)

I ta Tijanićeva ulica samo je deo šireg društvenog projekta rehabilitacije, rekonstrukcije i restauracije jedne, u suštini, duboko antiđinđićevske politike

Na kraju teksta “Tijanić” u Nedeljniku (24. 12. 2020) Ljiljana Smajlović benevolentno, kakvom je Bog dao, savetuje Milanu Antonijeviću da “mudro” obriše svoj tvit kojim je – pretpostavljam, nisam video – podržao moj prošlonedeljni napis na ovom istom mestu.

Volela bi očigledno Ljiljana Smajlović da obriše ne samo jedan tvit nego i celokupno sećanje na ono što je Aleksandar Tijanić stvarno bio, tj. radio.

Gomilu reči je, dakle, prosula g-đa Smajlović da bi prekrila i prikrila istinu. Ali što više ona briše, to ona zlokobna rečenica “ako Đinđić preživi, Srbija neće” više izbija.

Najmanje je, zapravo, sporno ono što Ljiljana Smajlović najviše brani – Tijanićev stil. To jest, ako se stilom može nazvati blagost (blago rečeno) prema vrhu, a grubost (da ne budem grub) prema ostalima. I nisu se političari plašili Tijanića, kao što kaže Ljilja Smajlović, nego onih koji su do njega puštali informacije da bi ih on posle pretakao u svoje kolumne.

Kada je, međutim, o stilu reč, postaje li to manir Ljiljane Smajlović da one koji se s njom ne slažu proglašava za “hejtere”? Time se opasno približila naprednjacima koji svaku kritiku Aleksandra Vučića proglašavaju mržnjom. Ili tu možda više i nema distance.

Ali, da se vratimo Tijaniću. Ključni problem su politički izbori koje je tokom svoje karijere pravio. Prvi put je to bio originalni Milošević, a drugi put rezervni Milošević, tj. Vojislav Koštunica, kako je to ovih dana tačno primetio Svetislav Basara. Zato je, u ovom drugom slučaju, Aleksandar Tijanić došao u duboki sukob sa Zoranom Đinđićem. Srbija je tada bila na raskrsnici. Jedan, evropski, put izražavao je Zoran Đinđić; drugi, antievropski, Vojislav Koštunica. Pošto Zoran Đinđić nije preživeo, Srbija se, malo pomalo, pa sve brže, kretala ovim drugim, Koštuničinim putem, ka zlatnom dobu u kojem se trenutno valjamo.

Zato ova priča, ma kako to nezamislivo bilo, prerasta i samog Tijanića. Štaviše, on čak (nezasluženo) ispada nekakva kolateralna šteta. Jer, i ta njegova ulica samo je deo šireg društvenog projekta rehabilitacije, rekonstrukcije i restauracije jedne, u suštini, duboko antiđinđićevske politike.

To je jasno kao dan. Tako da – džabe krečite, svi koji krečite.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 29, decembar 2020.

Treći metak za Đinđića

Aleksandar Tijanić je predstavnik ratne politike koju je, pošto su ratovi izgubljeni, Vojislav Koštunica nakon Đinđićevog smaknuća nastavio da vodi mirnim sredstvima. A koju je posle preuzeo, i danas je vodi Aleksandar Vučić

Dati ulicu Aleksandru Tijaniću znači još jednom ubiti Zorana Đinđića, znači oskrnaviti njegov grob, znači narugati se žrtvi Zorana Đinđića.

Nije bilo tako suprotstavljenih ličnosti na javnoj sceni Srbije početkom 21. veka kao što su to bili Zoran Đinđić i Aleksandar Tijanić. Doduše, Tijanić je bio samo glasnogovornik Vojislava Koštunice, ali taj posao je radio dobrovoljno i sa ubeđenjem. Plata mu je bila bonus.

Ta najčuvenija Tijanićeva rečenica: “Ako Đinđić preživi, Srbija neće” samo je vrh ledenog brega. Kampanja protiv premijera Srbije trajala je mesecima. “Ništa njemu nije skupo, ništa dragoceno, ništa nije sigurno ako ne pristrane da bude u funkciji njegovog održavanja na vlasti”; “Ljudi sa strahom gledaju svaki ‘audi’, svejedno da li je unutra momak s maskom i ‘kalašnjikovom’ ili Kiza”; “Đinđićeva lična sudbina postala (je) limitirajući faktor bilo kakve stvarne demokratske dorade ove nesrećne države”, da navedem samo neke Tijanićeve, nasumično izabrane reči. A reči, kao što je poznato, znaju da budu ubojitije od metaka.

Nije se, međutim, AT zadovoljavao napadima na Vladu Srbije i njenog predsednika, na meti su bile i druge nezavisne institucije i pojedinci koji nisu bili po volji Vojislava Koštunice. Takav je, recimo, bio slučaj sa Jugoslovenskim komitetom za ljudska prava i Biljanom Kovačević Vučo. A uzgred, na meti Tijanićevog jezika – kako je to dobro zapazio Koraks – našao se i pozamašan broj i danas poznatih javnih ličnosti, ali da im ne pominjem imena, da ne bude da ih prozivam. Ionako sve to postoji lepo dokumentovano i slikom i rečju u knjizi “Slučaj službenika Aleksandra Tijanića”, maločas pomenutog Jukoma.

“Vesiću, ti nisi normalan.” To, naravno, ne kažem ja; to piše AT 3. januara 2003. Kako li je bilo zameniku gradonačelnika Beograda kad je morao da proguta ovu gorku pilulu, da ne kažem žabu. Ali kad smo već u spekulacijama, šta bi rekao Zoran Đinđić kada bi mogao da vidi ovaj Vesićev nož u leđima? Zar i ti, sine Brute?

Nikad nećemo znati. Šta god, jasno je da je Vesić ovde samo poslužio kao instrument za realizaciju odluke donete negde drugde, zapravo u komšiluku, preko puta parka. Ključno je, međutim, nešto drugo. U ovom slučaju, naime, instrumentalizovan je i sam Aleksandar Tijanić. Jer, nije ovde reč o rehabilitaciji jednog novinara. Suština je u rehabilitaciji jedne politike. One politike za vreme koje je AT Slobodana Miloševića nazivao “bengalskim tigrom”, Marka Miloševića “tigrićem”, a Mirjanu Marković “ličnom prijateljicom”. Za to je nagrađen mestom ministra informisanja u jednoj od tadašnjih vlada. To je, dakle, ona ratna politika koju je, pošto su ratovi izgubljeni, Vojislav Koštunica nakon Đinđićevog smaknuća nastavio da vodi mirnim sredstvima. A koju je posle preuzeo, i danas je vodi Aleksandar Vučić. U suštini, radi se o tome da se proširi i produbi legitimacijska osnova aktuelnog režima, pa u tom kontekstu podrži i učvrsti i Aleksandar Vučić lično.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 21. decembar 2020.

Lek je najbolji lek

U vreme kada se gotovo isključivo govori o vakcini, profesor Savić skreće pažnju na ništa manje važnu temu – pronalaženje leka za koronu

Intervju dr Dragutin Savić

Sagovornik Novog magazina je dr Dragutin Savić, profesor molekularne genetike u penziji. Savić je posle specijalizacije na univerzitetu Džon Hopkins u Americi i usavršavanja u Parizu, Stokholmu i Kelnu osnovao predmet Molekularna genetika na Biološkom fakultetu, koji je predavao od 1973. do 1992. Jedan je od osnivača Instituta za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo. Od 1992. do penzije 2009. predavao je na Medicinskom i Farmaceutskom fakultetu Univerziteta Oklahoma. U vreme kad se gotovo isključivo govori o vakcini, profesor Savić skreće pažnju na ništa manje važnu temu – pronalaženje leka za koronu.

Nedavno se pojavila i vest da istraživači sa univerziteta Emori testiraju mali molekul MK-4482/EIDD, koji navodno zaustavlja covid-19 na jedan dan. Šta to znači u borbi protiv pandemije?
To je značajan podatak, ali je naslov suviše entuzijastičan. MK-4482/EIDD blokira razvoj bolesti, ali ne kod čoveka već kod eksperimentalne životinje, afričkog tvora. Naravno, na leku se ubrzano radi.

Šta bi lek trebalo da donese u odnosu na vakcinu, budući da je njena najveća mana izgleda to što se ne zna koliko će dugo štititi?
Kao što znamo, vakcinacija je stimulisanje sinteze specifičnih antitela koja prepoznaju protein na površini virusa koji omogućava prodor virusa u ćeliju-domaćina. Dakle, vezivanje antitela za taj protein, “spike”, tj. “šiljak”, kao što se vidi na priloženim slikama – blokira njegovu funkciju. Sve vakcine protiv SARS-CoV-2 virusa, koje su inače konstruisane na razne načine, imaju isti cilj – indukovanje sinteze antitela koja prepoznaju šiljak. Vakcinisana osoba stiče otpornost na infekciju tim virusom.
Problem je, međutim, u tome što virusi generalno, a pojedini naročito, prilično mutiraju, menjaju se. Zbog toga antitela ne mogu više da “blokiraju” virus, odnosno vakcina prestaje da deluje. Kada će se to desiti, ne znamo, tako da će samo praksa pokazati koliko će ove vakcine trajati.

DOK VAKCINA DELUJE SAMO NA JEDAN SASTOJAK VIRUSA (PROTEIN), ZBOG ČEGA IM NJEGOVA MUTACIJA ZNATNO SKRAĆUJE VEK, LEK KOJI ČINE KOKTELI MALIH MOLEKULA DELUJE NA SVE SASTOJKE, TE IMA MNOGO ŠIRI SPEKTAR DEJSTVA

Drugim rečima, efikasnosti vakcine zavisi od mutabilnosti virusa, koja je veoma različita kod raznih virusa. Na primer, virus HIV-a ima tako visok stepen mutacija – uzgred, najviši kod RNK virusa – da je pravljenje vakcine praktično nemoguće. HIV je ukroćen drugim pristupom, tretiranjem obolelih koktelom malih molekula. Jednostavnije rečeno – lekovima.

Šta se dešavalo kod HIV-a, objasnite nam malo detaljnije?
Kao što sam rekao, zbog izvanredno veliko brzine promene HIV virusa, vakcinacija nije bila moguća. Zbog toga je morao biti primenjen drugačiji pristup.
Za razliku od antitela, gde se bitka protiv virusa odvija van ćelije, mali molekuli deluju kad je virus već ušao u ćeliju, dakle, kad je osoba zaražena. Ti molekuli su 300-400 puta manji od antitela, lako prodiru u ćeliju i deaktiviraju proteine važne za razvoj virusa. Ključno je da dok vakcina deluje na jedan protein, koktelom malih molekula može se postići mnogo širi spektar dejstva. Takvih, inhibirajućih molekula već ima 24 i oni se mešaju u razne trostruke koktele. Da ne ulazim ovde preduboko u stručnu terminologiju vaši čitaoci treba da znaju da je na ovaj način HIV potpuno ukroćen. On, doduše, ostaje pritajen u organizmu i spreman je da se aktivira čim se prestane sa ovom “koktel terapijom”, ali od akutne, smrtonosne bolesti AIDS je postala hronična bolest koja se leči i oboleli vode praktično normalan život. Jedino što, nažalost, još nije pronađen način potpunog izlečenja, odnosno tretman kojim bi se HIV potpuno uklonio iz organizma mada je kod dva pacijenta detektovano potpuno odsustvo virusa.

Mutira li i SARS-CoV-2 isto tako?
Tu, ako mogu tako da kažem, imamo sreće. Za razliku od ostalih RNK virusa, kao što su influenca, ebola, SARS, MERS, a pogotovo HIV virusi, SARS-CoV-2 je veoma stabilan za jedan RNK virus. Mutacija ima, ali u daleko manjoj meri nego kod drugih RNK virusa. Zbog male mutabilnosti struktura onog “šiljka”, (tzv. antigenske determinante) duže vremena će ostati ista, te će i napravljene vakcine za ovaj protein biti duže aktivne. Koliko dugo, to niko ne zna – virus ipak mutira – ali će pravljenje novih vakcina, zbog uhodane tehnologije, biti brže.

Da pokušamo da rezimiramo – prednost leka bila bi u širem dejstvu?
Rekao bih da tretman malim molekulima kod virusa za koje mogu da se prave vakcine ima komplementarnu funkciju. Primenjuju se pre nego što se naprave vakcine, što je spor proces, ili su spremni za tretman ako vakcina prestane da deluje. Tako da, bez obzira na uspeh koji se očekuje od vakcina protiv SARS-Cov-2, paralelna istraživanja terapije malim molekulima veoma su intenzivna. Na primer, kompanija Novartis kompjuterskom simulacijom testira stotine hiljada molekula za borbu protiv virusa.
Za preparat remdesivir, kojim je nedavno lečen predsednik Amerike Donald Tramp – uzgred, konstruisan zapravo za tretiranje Ebole, gde se nije pokazao efikasnim, pa je odbačen – pokazalo se da nije nikakvo spasonosno sredstvo. Pouzdano je, naime, samo to da on ubrzava oporavak obolelih od covida-19 sa 15 na deset dana.

A ovaj nedavno najavljeni lek kojim smo počeli razgovor?
Molnupiravir, tj. MK-4482/EIDD, razvijen je ranije za tretiranje gripa, tj. influence. Međutim, prema poslednjim nalazima, on je pokazao spektakularne rezultate na eksperimentalnim životinjama, afričkim tvorovima, kao što rekoh. Istraživači sa Emori univerziteta se nadaju da će iste rezultate dobiti i na ljudima. U toku je druga faza testiranja. U svakom slučaju, molnupiravir ima veliku prednost jer se uzima kao pilula, dok se remdesivir daje intravenozno i veoma je skup.

Dakle, mislite da je vakcina takođe potrebna, ali da se mora raditi i na pronalaženju leka?
Bez obzira na verovatnu uspešnost vakcina, značajan je paralelni pristup terapijom malim molekulima. Bolje je pucati iz obe ruke. SARS-CoV-2 ipak stalno mutira.

Može li se u perspektivi očekivati eliminacija svih patogenih mikroorganizama?
Nažalost, ne. Molekularna genetika još uvek nije našla neki novi pristup koji bi okončao večiti menuet između tretiranja mikroorganizama sve novijim preparatima i njihovog mutiranja, odnosno sticanja otpornosti na te tretmane. To je igranka bez prestanka. Zbog zloupotrebe antibiotika vrlo brzo gubimo bitku s patogenim bakterijama. Enterobakterije su postale rezistentne na gotovo sve antibiotike. Neisseria gonorhoeae, uzročnik gonoreje, postala je otporna na penicilin, pa se tretira za ljudski organizam nimalo naivnim antibioticima. Najzad, bacil tuberkuloze je postao rezistentan na antibiotike koji su dosad bili najefikasniji. Spisak je mnogo duži.

Šta su virusi

Virusi su organizmi sastavljeni od genetičkog materijala (DNK ili RNK) koji je upakovan u kapsid, koji se, kako kod kojih virusa, sastoji od proteina, glikoproteina i lipida. Kapsid virusa je taj koji prepoznaje mesto na površini ćelije (receptor) i omogućava injektiranje virusnog genoma u ćeliju. Van ćelija na kojima parazitira virus je mrtav, neživ, kao na primer molekul kuhinjske soli. Tek po ulasku u živu ćeliju – ne u sapun, kako je nedavno izjavio jedan profesor Medicinskog fakulteta – njegov genom, DNK ili RNK, koji kodira sve neophodne molekule za sazrevanje novih virusa, potpuno preuzima metabolizam domaćina, što na kraju dovodi do smrti ćelije-domaćina. Drugim rečima, virus je apsolutni parazit koji u živu ćeliju unosi samo projekt njegove proliferacije, umnožavanja, zapisan u genetičkom kodu njegovog hromozoma. Sve ostalo uzima od domaćina.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 17. decembar 2020.

Jesen demokratije

Dojadilo mi je toliko opšte klišetiranje, mrtvilo i mišljenja i pisanja oko nas – kaže Novica Milić

Intervju Novica Milić: Tri knjige

Krajem ove godine naš saradnik Novica Milić objavio je tri različite knjige: “Politička naratologija”, “Postestetika” i “Haosmos Basara”. To je bio povod za ovaj kratak razgovor.

Tri knjige odjednom, u doba korone?
Te tri knjige nastale su ranije, u raznim razdobljima. “Politička naratologija: Ogled o demokratiji” pisana je na osnovu jednog već desetogodišnjeg kursa o istoriji ideje demokratije. Prošla je kroz tri-četiri verzije koje sam pretprošlog leta pokušao da “sintetišem”, ali je svaka od tih verzija vukla na svoju stranu. Onda sam sve to napisao iznova, prošle zime, kad sam shvatio da treba da se odmaknem od političke filozofije ka istoriji, i tome je služila tzv. naratologija, razmišljanje o pričama. Uzeo sam četiri takve priče, odnosno narativa: antički, onako kako je zabeležen kod Herodota, Makijavelija kad sedi zatočen zbog navodne zavere protiv Medičija, a onda potom piše “Vladaoca”, rušenje Bastilje na početku Revolucije u Francuskoj 1789. godine, a onda, u naše doba, pad Berlinskog zida. Oko tih događaja i priča organizovao sam sve ostalo: antiku sa atinskom demokratijom i njenim osnovnim vrednostima, pojavu rimske republike kao forme države, srednjovekovne sukobe pape i cara, renesansno otkriće slobode i invencije pojedinca, moderne revolucije u Engleskoj, Americi, Francuskoj, izbijanje, a onda propast boljševičkih i fašističkih revolucija, problem savremenosti i budućnosti demokratije. Ostalo mi je bilo još da se odmaknem od nemačke teorije – možda najrazvijenije kad je o demokratiji reč – i anglosaksonske doktrine, takođe previše normativne za moj ukus, i da sa nizom mislilaca koji su deo naše savremenosti – poput Fukoa, Deride, Agambena itd. – vidim koja su današnja otvorena pitanja demokratije kao političkog poretka slobode, odgovornosti, javnosti, jednakosti prava, smenljivosti na izborima. Kad mi je ta potka pošla za rukom, posle je tkanje išlo relativno lako.

SAVREMENA UMETNOST, ONA KOJA SE JAVLJA U VIDU TZV. KONCEPTUALE, POSTALA JE UPITNA

I koji su otvoreni problemi demokratije danas?
Moderna demokratija kao liberalna demokratija očito je u odlasku jer je u odlasku i njena osnova iz projekta prosvetiteljstva o ljudskom napretku i emancipaciji. Države više oblikuju zajednice nego obratno. Jačaju sile kontrole, države ih razvijaju do mere koja je ranije bila nepoznata, a i društva ih oberučke prihvataju. Smenljivost vlasti je postala manje važna od izbornosti, pa je ova druga prešla u predvidljiv ritual. Javnost je uveliko dirigovana, a političke odgovornosti je sve manje. Slobode su dopuštene tamo gde su manje važne, čak se guraju u bahatost i nasilje, a jednakost u pravima je uglavnom fraza u sve komplikovanijim normativnim mehanizmima predstavničkih tela, pa smo sve manje predstavljeni i zastupljeni, a sve više zamenjeni. Transformacija moći i vrednosti u kojima se moć kreće u novim dinamikama – promenjene forme života, nove tehnologije, informatike, drugačije subjektivnosti, odnosno mentaliteti itd. – učinili su da liberalnu demokratiju lako smenjuju populizmi, autoritarne matrice, dirigovana javnost, kvaziidentiteti, čak religijske obnove. Što je demokratiju gurnulo u rijaliti-šou, s veštim klovnovima koji se predstavljaju kao državnici (Tramp, Boris Džonson, Vučić). Levica još čuči u izanđalim matricama marksizma (Marks je umro pre skoro 150 godina), pa desnica uspešno manipuliše nacijom, državom, ekonomijom. Tako da je politička sredina (tzv. srednja klasa, odnosno tamo gde su ljudi individue i stoga nosioci različitosti u slobodama) uglavnom potisnuta, stisnuta, razbijena iako je tu prostor politike najširi. Zaboravilo se da je demokratija stvar zajednice, a ne države, konkretna i lokalna, previše se poverovalo u njenu globalnu prirodu, u njen automatizam. A demokratije ima u meri u kojoj zajednica drži do osnovnih vrednosti, dok tzv. elita prima zadatak da stalno traga i predlaže nova rešenja za inače stare probleme slobode, jednakosti prava, odgovornosti, javnosti.

MODERNA DEMOKRATIJA KAO LIBERALNA DEMOKRATIJA OČITO JE U ODLASKU JER JE U ODLASKU I NJENA OSNOVA IZ PROJEKTA PROSVETITELJSTVA O LJUDSKOM NAPRETKU I EMANCIPACIJI

Vaša knjiga “Postestetika” ima podnaslov “Moć i savremena umetnost”, zašto?
I ta je knjiga rezultat jednog fakultetskog kursa, a o moći razmišlja ne samo kao o nečemu spolja, što nas ograničava i sputava – kako najčešće zamišljamo moć jer je doživljavamo kao vlast nad nama, a moć je šira od svog oblika vlasti – nego kao o pozitivnoj, stvaralačkoj snazi. Savremena umetnost, ona koja se javlja u vidu tzv. konceptuale, postala je upitna. Ne samo da je pod znak pitanja stavila raniju milenijumsku tradiciju umetnosti – kao kad Dišan uzme pisoar, malo ga izokrene i od toga napravi slučaj koji se smatra, još od jedne ankete među ekspertima pre petnaestak godina, za “najuticajnije delo savremene umetnosti” – već što u pitanje dovodi granicu između umetnosti i neumetnosti. Iako u toj knjizi nekome može izgledati da branim konceptualu, mene su zanimala pitanja više od odgovora. Radije u muzejima posmatram stare majstore platna i kičice iako me konceptualisti katkad zabavljaju svojim dosetkama. Ali prvima dajem prednost. Radije slušam Betovena nego Džona Kejdža – ako se tu ima šta čuti u “4’33”, tri stava tišine. Moć Dišanovog pisoara, tj. “Fontane”, u savremenoj umetnosti teško je osporiti, konceptualisti su uglavnom dišanovci, pa se treba onda upitati šta sve to znači, otkud dolazi, kuda vodi. Tome je knjiga posvećena.

A knjiga o Basari?
To je knjiga o Basari pripovedaču, o njegovim romanima i pričama. Ona je nastala iz raznih beležaka koje sam pravio tokom decenija. Naša sredina uglavnom nije svesna njegovog vanserijskog narativnog talenta, koji prevazilazi mnogo toga danas, u širim razmerama nego što je domaća literatura. Iza njegovog humora, cinizma, apsurda, kriju se stara i večna pitanja čovekovog uspenja i pada, metafizike, transcendencije, nihilizma u stvarnoj istoriji, haosa života i smrti. Ali to nije tumačenje Basare, to ostavljam drugima. Podnaslov je tu “Razmišljanja uz jednu književnost”. Šta mislimo, kako razmišljamo kad čitamo te romane, kojim kontekstima ih možemo okružiti kako bismo ih bolje osvetlili. Ispostavilo se da se ta knjiga pridružila po vremenu objavljivanja “Političkoj naratologiji” i “Postestetici”, ali to je usled okolnosti; kod nas, naročito u vreme korone, ne može se planirati vreme izdavanja, ne mogu to ni izdavači.

AKO SEBE NE IZNENADIM, SIGURNO NEĆU NI DRUGE. HERAKLITOVSKI VERUJEM DA JE SUNCE SVAKOG DANA NOVO. PA GA TREBA SLAVITI KAO IZVOR ŽIVOTA

Pišete li, posle svega, još nešto?
Jedna knjigetina – više od 800 stranica – o istoriji antičke (starogrčke, pa rimske) i onda renesansne književnosti, od početka, pa negde do 17. veka, najviše o odnosu pevanja i mišljenja, literature i filozofije, čeka u Službenom glasniku skoro godinu dana. Glasnik ima svoju temporalnost spore državne kuće, gde su knjige manje važne. A trenutno pokušavam da od grupe tekstova objavljivanih baš ovde, u Novom magazinu, sačinim jedan ogled o Srbiji, toj tužnoj temi naše svakodnevice. To bi bila publicistička, polemička, vrlo kritična knjiga tekuće problematike, rađena kao da nas čeka sudnji dan. Hoću da isprobam neke nove stilove i ritmove u pisanju, sa što manje mojih prokletstava, a to su sklonost teoriji, i dugačke rečenice – borim se protiv toga koliko god mogu. I još jedan rukopis čeka izdavača, knjiga o književnoj psihoanalizi. Nisam objavljivao knjige desetak godina, pa sada hoću da se lišim tih opsesija. Jer, kad objavite knjigu, ona je prepuštena čitaocima i kao autor možete je zaboraviti. Nalazim da je ta vrsta zaborava osveženje jer omogućuje da se bacim na nešto novo, da rizikujem na drugačije načine. Samo onaj ko rizikuje nešto novo ima šanse da uspe. Dojadilo mi je toliko opšte klišetiranje, mrtvilo i mišljenja i pisanja oko nas. Ako sebe ne iznenadim, sigurno neću ni druge. Heraklitovski verujem da je sunce svakog dana novo. Pa ga treba slaviti kao izvor života.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 17. decembar 2020.

Budžet po meri Vučića

Nema šta država ne finansira, nema oblasti u koju se nije upetljala, što samo govori da aktuelna vlast nikoga i ništa ne prepušta slučaju. Oni koji te pare dobiju moraju na neki način da se oduže. Korupcijom je premreženo celo društvo

U petogodištu 2017-2021. plate u javnom sektoru skočiće za čitavih 36 odsto. (2017 – 3,5 odsto; 2018. i 2019. po devet odsto; 2020 – 10 i 2021 – 4,5 odsto.) U istom razdoblju rast bruto domaćeg proizvoda iznosiće 15,5 odsto. (2017 – dva odsto; 2018 – 4,4 odsto; 2019 – 4,2 odsto; 2020. će biti pad od jedan odsto, a 2021. rast od šest odsto.) Dakle, čak i ako pretpostavimo da će se zvanične prognoze o kretanju BDP-a u potpunosti ostvariti (u šta mnogi ekonomisti sumnjaju), rast zarada državnih uposlenika biće gotovo dva i po puta brži, bolji, veći od rasta ukupne proizvodnje. Da li je to realno, da li je to normalno? Odnosno, da li je fer da plate u javnom sektoru – što je rezultat tog ničim opravdanog skoka – budu za gotovo četvrtinu veće nego u privatnom? Kakva kolosalna diskriminacija, zar ne.

To ne znači, naravno, da su plate u državi visoke. Još manje da pojedini delovi javnog sektora ne bi trebalo da imaju i veće plate od sadašnjih. Recimo – zdravstvo. Još pre tri godine je ukazano (v. tekst “Policijska ili zdrava država”) da su u Srbiji plate policijskih službenika i apsolutno i relativno (kad se uporede sa odnosom između plata u zemljama srednjo-istočne Evrope) znatno veće od plata medicinskih radnika. Ni do dana današnjeg taj nonsens nije ispravljen.

Ima već tri godine, takođe, i kako se odlaže reforma sistema zarada u javnom sektoru, tj. uvođenje platnih razreda i nagrađivanje – umesto po principu ‘radio ne radio, svira ti radio’ – prema “radu i rezultatima rada”. Evo, upravo kada je reč o pomenutim medicinarima, nije jasno zašto oni koji rade u “crvenoj zoni”, pod skafanderima i slično, ne bi bili dodatno nagrađeni redovnim visokim premijama i stimulacijama. Ko bi uopšte imao argumenata da se usprotivi takvom nečem. Ali to ne odgovara vlastima. Umesto toga, ovde se iz helikoptera razbacuje novac, širi populizam i forsira egalitarizam.

Gde je egalitarizam, tu je etatizam. Taj enormni rast plata u javnom sektoru – bez ikakve veze sa doprinosom zajednici – samo je vrh ledenog brega. On je, naime, pokazatelj jedne šire pojave, tj. generalnog odnosa – teško je reći strategije, to je ipak ozbiljna stvar – ali jednog nauma čija je suština jačanje uloge države u ekonomiji, a preko nje i u svim drugim sferama društvenog života.

To se, recimo, vidi čak i tamo gde je najbolje zakamuflirano – kod tzv. kapitalnih ulaganja. Javne investicije (prema budžetu za 2021. trebalo bi da dostignu 330 milijardi dinara) prosto se ne dovode u pitanje. Ko može da kaže da Srbiji nisu potrebni novi i bolji putevi, pruge i tome slično. Ali, sa druge strane, iskustvo iz prethodnih nekoliko godina nametnulo je pitanje svrsishodnosti mnogih projekata. Paradigmatičan je u tom pogledu gasovod Turski, odnosno Balkanski tok. Njegova izgradnja je, naime, koštala gotovo dve milijarde evra (tačna suma se drži u tajnosti i nećemo je saznati za ove vlasti), ali njime gas još ne teče i neće skoro poteći. To, međutim, nije važno zato što je prošle godine on doneo oko trećine rasta BDP-a (ukupno zvanično procenjenog na 4,2 odsto), a to je ono što predsednika Vučića zanima.

Ili, uzmimo drugi primer, auto-put Kraljevo–Kruševac. Ima li tu saobraćaja koji će izgradnju auto-puta “punog profila” (u)činiti isplativom ili je važno da taj posao bude isplativ onima koji su oko njega angažovani? Možda bi i tzv. poluauto-put bio sasvim dovoljan da zadovolji ne samo sadašnje nego i buduće potrebe (većeg) stanovništva i (razvijenije) privrede? A drugo, košta li sve to zbilja toliko koliko (nam) se kaže i zašto se uporno izbegavaju konkursi koji bi sigurno obezbedili nižu cenu?

U vezi sa ovim pojavljuje su još jedno pitanje. Zašto se forsira putna infrastruktura, a zapostavljaju možda još urgentnije investicije u ekologiju. Zato što su – glasi jedno sasvim prozaično objašnjenje – prethodnih godina ljudi bliski naprednjacima pokupovali ili stavili pod svoju kontrolu kamenolome i drugu proizvodnju građevinskog materijala, kao i građevinske mašine, i sad to treba isplatiti. A u ekološkim projektima mnogo veći udeo čini vrednost opreme (fabrike vode, kanalizacioni kolektori i slično), građevinski radovi su (relativno) mali, pa je takva i zarada.

KUKU – malo je falilo pa da to bude akronim Kancelarije za upravljanje javnim ulaganjima (samo kad bi umesto javnih stajalo kapitalnih, ali valjda se neko dosetio), koja je od Vladinog pomoćnog tela za jednokratnu upotrebu, tj. za saniranje poplava 2014, sa budžetom od nekoliko milijardi dinara, izrasla u respektabilnog investicionog igrača sa desetostruko većim raspoloživim sredstvima. Kakav je smisao te transformacije, osim da se otvori još jedan kanal za odliv državnih, tačnije narodnih para i dodatno iskomplikuje i oteža kontrola – teško je dokučiti.

Druga strana ove investicione medalje jeste da je veliki deo privatnog sektora vezan za državu. Što ima ne samo ekonomske nego i političke konsekvence pošto – to već i vrapci znaju – samo partijski podobni dobijaju poslove.

Još jedan kanal preko kojeg se uspostavlja zavisnost privatnog sektora od države jesu – subvencije. Umesto obećavanog smanjenja – između ostalog, i da bi se na tom polju Srbija uskladila s pravilima Evropske unije – subvencije rastu. Iduće godine biće 120 milijardi dinara, što je 15 milijardi (više od 10 odsto) više nego ove godine. Možete li zamisliti šta sve može da se uradi sa milijardu evra u maloj i siromašnoj zemlji poput Srbije. Nije stvar samo u visini nego i u širini ove državne pomoći. Da ostavimo po strani one najveće (pre svega za poljoprivredu, 42 milijarde, koje su takođe ishodište manipulacije), zanimljivo je da najviše rastu baš oni naoko sitni izdaci. Recimo – subvencije za privlačenje investicija, za nabavku elektronskih fiskalnih kasa, za privatne finansijske institucije, za taksiste (kupovina eko-vozila), vazdušni saobraćaj (aerodrom u Trebinju), kreditnu podršku preduzećima u privatizaciji itd. Posebno je interesantan vrlo visok rast subvencija za privlačenje investitora. Štaviše, ovde je došlo do pravog malog veleobrta. Naime, kako to u svojoj analizi budžeta primećuje Fiskalni savet, pre samo mesec dana, prilikom izrade rebalansa za ovu godinu, Vlada se obavezala da u narednom budžetskom ciklusu subvencije neće premašiti 12 milijardi dinara. Kad, ne lezi vraže, u budžetu za 2021. one dogurale do 15 milijardi, dok je limit za 2022. i 2023. povećan na 16 milijardi.

Sve u svemu, da se vratimo na glavnu temu, nema praktično šta država ne finansira, nema oblasti u koju se nije upetljala. Često te sume, kad se razbiju na pojedinačne korisnike, i nisu tako velike, ali to samo govori da aktuelna vlast nikoga i ništa ne prepušta slučaju. Samo se po sebi razume da oni koji te pare dobiju moraju na neki način da se adekvatno oduže. Negde je korupcija visoka, negde srednja, negde niska. Uglavnom korupcijom je premreženo celo društvo.

A sve je podređeno jednom cilju – opstanku Aleksandra Vučića na vlasti i posle narednih izbora. To je i glavna funkcija (upravo, u četvrtak 10. decembra, usvojenog) budžeta za 2021. godinu.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 12. decembar 2020.

Češka škola

Na istorijskoj raskrsnici, nakon pada Berlinskog zida, kad su društva birala s kim će i kuda će, Srbija je bila dvostruko bogatija od Češke. Danas, tri decenije kasnije, Češka je tri puta bogatija od Srbije. Češki BDP “per capita” iznosi oko 20.000, a srpski oko 6.000 evra

Češka škola ne postoji, tvrdi režiser Goran Marković u svom novom romanu, svojevrsnom omažu jednom vremenu i drugarima (Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Srđan Karanović, Goran Paskaljević) sa praške filmske akademije krajem šezdesetih godina.

Kad kažem, međutim, da češka škola ipak postoji, ne mislim na istoimeni roman Miroslava Josića Višnjića, kojem će iduće godine biti pola veka od objavljivanja. Mislim na vest koja je u Srbiji protekla potpuno nezapaženo.

Češka je, naime, pre neki mesec objavila da je sa 70 odsto evropskog proseka, gde je bila 2004. kad je ušla u Evropsku uniju, danas po ekonomskom razvoju dostigla 90 odsto EU proseka. I sad su Česi, kaže takođe vest, gledajući u budućnost, sebi dali zadatak da se pripreme za 2030, kada će premašiti evropski prosek i od neto budžetskog korisnika postati neto davalac. Drugim rečima, kada će u evropski budžet više uplaćivati nego što će iz njega dobijati.

A gde je u ovom času i čime se bavi Srbija?

Pre tridesetak godina, početkom devedesetih, na čelu Češke i Srbije našli su se nacionalni bardovi, književnici, disidenti: Vaclav Havel i Dobrica Ćosić. Doduše, dok je Havel više puta hapšen i četiri ili pet godina proveo pa zatvorima, Ćosić je sedeo u Akademiji nauka, ali ima jedna bitnija razlika.

Vaclav Havel je bio duhovni sledbenik Tomaša Masarika, filozofa i državnika, utemeljivača moderne češke države, tačnije Čehoslovačke, posle Prvog svetskog rata, na čijem je čelu ostao do smrti 1937. Uzgred, bio je veliki prijatelj Srba (odlučujuće doprineo njihovom oslobađanju u tzv. veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909, tokom Prvog rata po svetu putovao s pasošem kraljevine Srbije), ali i Hrvata, zagovornik srpsko-hrvatskog ujedinjenja i poklonik jugoslovenske ideje.

No, ono što je ponajviše obeležilo Masarika i opredelilo čitav njegov budući put bio je svojevrstan obračun s nacionalnom tradicijom početkom 20. veka. Naime, uz pomoć prijatelja i saradnika, Masarik je utvrdio da su tzv. “rukopisi”, ti “najstariji spomenici češke narodne književnosti”, zapravo “obični romantičarski falsifikati 19. veka”.

Za Masarika, koji se rukovodio idejom češke reformacije “istina pobeđuje”, pitanje rukopisa “nije bilo samo pitanje naučne istine nego i pitanje narodne časti jer nije svejedno hoće li se narodna tradicija osloniti na laž i mistifikaciju ili na istinu” (dr Jovan Kršić).

U Srbiji se – kao i u mnogim drugim zemljama, pre ili kasnije – takođe dugo vodila slična borba. Jedno od najznačajnijih savremenih poduhvata na tom polju bila je knjiga Miodraga Popovića “Vidovdan i časni krst”. Ali u Srbiji je krajem osamdesetih pobedila suprotna opcija. Ona u kojoj su mit i laž uzdignute iznad istine i postale ključni činioci za oblikovanje narodnog duha i usmeravanje nacionalne politike.

“De Gol kaže Malrou: ‘Kod nas se ništa trajno ne može temeljiti na laži!’ A ja kažem svojoj svesci: kod nas može. Imamo istorijsku kondiciju da govorimo laži, da ih slušamo i verujemo u njih”, napisao je Dobrica Ćosić.

Na istorijskoj raskrsnici, nakon pada Berlinskog zida, kad su društva birala s kim će i kuda će, Srbija je bila dvostruko bogatija od Češke: njen bruto domaći proizvod po stanovniku iznosio je 5.700, a Češki 2.600 evra. Danas, tri decenije kasnije, Češka je tri puta bogatija od Srbije. Češki BDP “per capita” iznosi oko 20.000, a srpski oko 6.000 evra. Sapienti sat.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 10. decembar 2020.

Budžet 2021: Diskrecija zagarantovana

Ležerno, komotno, samovoljno, neodgovorno, mutno… tako se, ukratko, mogu opisati novi budžet Srbije i odnos aktuelnih vlasti prema narodnim parama

Politička ekonomija

Hoće li korona zamaskirati sve promašaje Vučićeve vlasti na ekonomskom planu poslednjih godina, kao i gubitke koje ćemo trpeti u budućnosti? Da li je Vučićeva vlast žrtvovala zdravlje nacije da bi “dvostruki predsednik” mogao da se pohvali kako je Srbija lider u Evropi? Može li “zarobljena privreda”, kako je to nedavno u svojoj kolumni napisao Vladimir Gligorov, obezbediti bolji život milionima stanovnika Srbije. Ovo poslednje je, zapravo, retoričko pitanje.
Ali nije puka retorika nego surova stvarnost da se državna potrošnja u poslednje vreme (da ne idemo dalje u prošlost) strelovito povećava. Za pet godina – od 2017. do (zaključno) 2021. – Vučićeva vlast je povećala državne rashode za 40 odsto. Prema predlogu za 2021, naime, rashodi republičkog budžeta planirano je da porastu sa 1.085 milijardi dinara 2017. na 1. 515 milijardi 2021. ili preko 400 milijardi. U istom razdoblju prihodi su porasli 20 odsto, odnosno oko 200 milijardi: sa 1.119 milijardi (2017) na 1.336 milijardi dinara 2021. godine. Dakle, rashodi su porasli dvostruko više od prihoda. Odakle i da imamo – zapitao bi se svaki dobar domaćin.

ČIPOVANJE: Ne, nije to što mislite. Nije ovo današnje nego ono davnašnje čipovanje kad se pod čipom podrazumevao ulog koji morate da platite da biste učestvovali u igri. Po sličnom principu, današnji privrednici moraju da plate na nadležnom mestu, zna se i kom, da bi mogli da se uhvate u biznismensko kolo. Ali – o tom potom.

RAST PLATA BUDŽETSKIH KORISNIKA 2020. I 2021. VIŠE OD DVA PUTA BRŽI OD RASTA PRIVREDNE AKTIVNOSTI

Pre toga, kao uzgred, o budžetu bi ove nedelje trebalo da se raspravlja u Narodnoj skupštini. U normalnim prilikama za to se nikako ne bi moglo reći “uzgred”, ali sad se unapred može reći da će ta rasprava biti potpuno jednoumna. I u komunističkoj Jugoslaviji, kada je formalno postojala samo jedna partija, bilo je više rasprave. Makar zbog međurepubličke “tuče” oko para, tako da je budžet ne retko usvajan u “minut do 12”. Sada će najverovatnije diskusija o budžetu proteći u žestokim kritikama – opozicije. I to naravno ne one u “predstavničkom domu”, pošto je u njemu – sa izuzecima koji se mogu nabrojati bukvalno na prste jedne ruke – ni teoretski nema nego na onu vanparlamentarnu. Uključujući tu i glum(i)ce i lekare, novinare i fudbalere, sve koji su se drznuli da o Vučiću ne govore samo u superlativima.
Budžet nije samo knjigovodstveni dokument u kojem su na jednom mestu skupljeni svi državni prihodi i rashodi nego pre svega ekonomsko-politički bedeker. Dakle, knjiga koja nam govori o tome kako (jedna) vlada vidi ekonomsku situaciju u zemlji i kakvu će ekonomsku politiku voditi da bi ostvarila postavljene ciljeve.
U tom smislu, kaže za Novi magazin Danica Popović, profesorka beogradskog Ekonomskog fakulteta, ne samo iz budžetskog predloga, jasno je da Vlada namerava da vodi politiku kontinuiteta. A to u suštini znači – pogrešnu politiku. Jer, iako “poslednjih godina srpska ekonomija pokazuje izvesne znake prosperiteta”, kaže profesorka Popović, to je bilo “na potpuno pogrešnim osnovama. Pre dve-tri godine”, objašnjava Popović, “privredni rast je ostvarivan zahvaljujući izuzetnom povećanju proizvodnje električne energije. Ali to je dovelo do potpunog kraha Kolubare i energetskog sistema, a sa druge strane do vrlo teških ekoloških posledica. Jer, ugalj lošeg kvaliteta, na koji se Beograd greje, izazvao je ogromno zagađenje, tako da Srbija ima velike šanse da postane zemlja s najprljavijim vazduhom u Evropi, ako već nije postala i lider”.
Posle toga počelo se s velikim građevinskim infrastrukturnim radovima. Srbiji su svakako potrebni dobri putevi i pruge, ali je malo šta od toga završeno, tako da nema efekata na širu privredu. To jest, ta infrastruktura nije odigrala ulogu zamajca, pokretača celokupnog ekonomskog razvoja, što joj je inače i glavni (privredni) smisao. To se vidi i po činjenici da je industrijska proizvodnja u Srbiji 2018. bila svega 1,3 odsto veća nego 2017, a prošle godine rasta praktično nije ni bilo, pošto je industrijska proizvodnja bila svega 0,3 odsto veća nego pretprošle.
Upravo takva “primitivna privredna struktura”, kako to kaže Danica Popović, gde je proizvodnja koncentrisana na zadovoljavanje najosnovnijih potreba ljudi, uslovila je da Srbija ove godine ima mnogo manji pad bruto domaćeg proizvoda od razvijenih zemalja. Jednostavno rečeno, toliko smo nisko na lestvici razvoja, da nismo imali odakle ni da padnemo.
Nije to, međutim, neki usud, nešto što se nije moglo izbeći, kao što govori predsednik Vučić. Pošto, recimo, tako nešto nije zadesilo i sve ostale bivše socijalističke zemlje. Osnovni razlog što Srbija ima tu “primitivnu privrednu strukturu”, tj. što je na niskom stupnju industrijskog razvoja, kaže Danica Popović, jeste u činjenici da “već dugo nema inicijative privatnog sektora. Prva stvar koja to pokazuje je odsustvo stečajnih postupaka. Dokaz da Zakon o stečaju nije proradio je to što su svi tajkuni živi i zdravi, a znamo da su oni u efektivnom minusu takoreći oduvek, tj. otkad su zaradili prvi milion”, iznosi Popovićeva tezu koja sasvim opovrgava Vučićevu omiljenu mantru o neprestanoj borbi protiv tajkuna. U stvari, kao što vidimo, postoji značajan dokaz razumevanja i slaganja.

SRBIJA IMA PRIVREDU U KOJOJ NEMA INICIJATIVE MALIH PREDUZETNIKA

Dakle, nastavlja profesorka, “mi imamo privredu u kojoj nema inicijative malih preduzetnika. Ako ih ima, oni pređu u partije, bave se javnim nabavkama i žive od novca koje građani uplaćuju poreskim organima. Zašto ovakva struktura nije formirana u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i drugim zemljama koje su svojevremeno bile nerazvijenije od Srbije” – pita i odmah odgovara: Nije zato što su tamo mali privrednici imali ambijent u kojem su mogli sigurno da ulažu u svoj napredak i profit, a ne da daju partijsku članarinu ili prave sive kanale kako bi mogli da nastave biznis koji su prethodno godinama radili ”. Kaže “članarinu”, misli “reket” Danica Popović.

LOV U MUTNOM
: Ovo je pravi momenat da se vratimo na priču o budžetu. Naime, slika položaja u kojem se nalazi privatni sektor na upečatljivosti dobija kada se u obzir uzme jedan budžetski podatak. Za javne investicije iduće godine treba da bude potrošeno 330 milijardi dinara (od čega 274 Republika, a ostalo lokalne samouprave, JP Putevi i socijalni fondovi; relativno gledano, 5,5 odsto BDP-a). Naravno, niko neće reći da kapitalne investicije nisu potrebne, ali nesumnjivo da ova medalja ima i svoju drugu stranu. Jer, nema sumnje da je aktuelna vlast, sa gotovo tri milijarde evra u kasi, ubedljivo najveći investitor u državi. Što znači da u ruci drži snažno sredstvo za privlačenje, tj. disciplinovanje i kontrolu privatnog sektora. Drugim rečima – za presipanje para poreskih obveznika, dakle svih građana Srbije, u džepove prijateljskih, partijskih, bratijskih i sličnih kompanija & familija.
Drugi način kontrole biračkog tela je preko plata u javnom sektoru. Prema analizi budžeta koju je uradio Fiskalni savet, ukupno povećanje plata u državi u 2020 . i 2021. iznosi više od 11 odsto realno (nominalni rast od 10 odsto u 2020. i od 4,6 odsto u 2021. godini). Čak i ako se prihvati zvanična procena da će BDP ove godine pasti (svega) jedan odsto, a iduće godine porasti (čak) šest odsto, to znači, izračunao je FS, da je “rast plata budžetskih korisnika u ove dve godine više od dva puta brži od rasta privredne aktivnosti, odakle se inače taj rast finansira”.

ZA PET GODINA – OD 2017. DO (ZAKLJUČNO) 2021. – VUČIĆEVA VLAST JE POVEĆALA DRŽAVNE RASHODE ZA VIŠE OD 400 MILIJARDI DINARA

Posebno je iritantan, moglo bi se reći, taj rast plata državnih činovnika od 10 odsto u ovoj godini, kada će nesumnjivo biti zabeležen privredni pad i kada su stotine hiljada ljudi u privatnom sektoru ostale ne samo bez plata nego i bez posla. Zbog toga je, da podsetimo, Fiskalni savet i predložio da se državne plate u idućoj godini zamrznu. Očekivano, Vlada je savet (i Savet) ignorisala, tako će u idućoj godini “državna izdvajanja za plate biti neodrživo visoka”, tj. oko 0,6 odsto BDP-a (oko 40 milijardi dinara) iznad njihovog ravnotežnog nivoa. Otud Fiskalnom savetu nije preostalo ništa drugo nego da zaključi: “Ključna neravnoteža u predloženom budžetu i delom razlog za preveliki deficit u 2021. je neopravdano veliko povećanje plata u javnom sektoru”.
Konačno, za ovu priliku evo još dva kanala neodgovorne potrošnje novca građana. Jedan su subvencije. “Ukupni rashodi za subvencijekoji se planiraju u 2021. takođe su neuobičajeno veliki – oko 0,8 odsto BDP-a iznad njihovog dugoročno održivog nivoa”, smatra FS. Prevedeno na jezik apsolutnih brojeva, to znači da su subvencije (ukupno 120 milijardi. tj. dva odsto BDP-a) gotovo dvostruko veće (50 milijardi) nego što bi smele da budu. Ni to nije sve. “Dodatni problem sa subvencijama je što u budžetu nije objašnjena konkretna namena velikog dela tih sredstava”, kaže FS. Pri tome se posebno apostrofira Er Srbija kao “jedan je od važnih razloga za vanredno povećanje subvencija u 2021. Detaljnija analiza pokazuje da je zdravstvena kriza bila samo okidač za isplatu te pomoći, a da je glavni deo onoga što se sada pokriva iz budžeta zapravo nastao usled višegodišnjeg neuspešnog poslovanja ovog preduzeća” kaže se u analizi, koja čitavo jedno poglavlje posvećuje domaćoj “vazduplohovnoj” kompaniji.
Drugi kanal je tzv. tekuća budžetska rezerva. Radi se o novcu koji, kao što mu ime kaže, treba da se koristi u vanrednim situacijama, kao što su elementarne nepogode i slično. U praksi, kaže FS, ova sredstva se samovoljnim odlukama Vlade koriste i za mnoge druge namene. I ne samo to nego ih svake godine uvećava tako da su sa 10-15 milijardi dinara pre sedam-osam godina stigle do 53 milijarde, koliko je planirano da tako, “diskreciono”, po sopstvenom ćeifu, bude potrošeno u 2021.

VLADA JE IMALA TRI ŠANSE DA OBJASNI NAMERAVANE POLITIKE I RASHODE KOJI IZ NJIH PROIZLAZE, ALI NIJEDNU PRILIKU NIJE ISKORISTILA

Sve u svemu, neodgovorno i netransparentno trošenje “narodnih para” nastavlja se i dalje. “Vlada je imala tri šanse da objasni nameravane politike i rashode koji iz njih proizlaze, ali nijednu priliku nije iskoristila. Prvo mesto je detaljni pregled rashoda po korisnicima, drugi je obrazloženje Zakona o budžetu, treći je programski deo obrazloženja budžeta kao gotovo nepregledni niz tabela sa objašnjenjima šta su programi, ciljevi i kriterijumi za merenje rezultata budžetskih korisnika. Nijednim slovom pomenute netransparentne pozicije nisu dotaknute, ni na jednom mestu na gotovo 1.000 strana celokupne budžetske dokumentacije. Da bismo ukazali na nedopustivi stepen ignorisanja desetina milijardi dinara poreskih obveznika, navešćemo da se u toj dokumentaciji našlo mesta za objašnjenje trgovinskih trendova u svetu, dinamike javnih prihoda i rashoda u prošloj godini, makroekonomskih projekcija MMF-a i Evropske centralne banke za Evropu i svet, pa čak i privremenog smanjenja stope PDV-a u Nemačkoj. Da nije reč o slučajnom propustu, sada je izvesno jer se praksa ponavlja. Naime, nakon nedavnog rebalansa budžeta za 2020. Fiskalni savet je ukazao na nedopustivu ležernost u budžetskom prikazu. ali to nije ispravljeno ni u aktuelnom predlogu budžeta za 2021. godinu”, konstatuje na kraju Fiskalni savet. Uzaman.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 4. decembar 2020.