Monthly Archives: mart 2021

Živimo u zemlji neslobode, nepoverenja i nepravde

Šta nam pričaju, a šta nam se događa, kakve nam podatke iznose, a koji su istiniti, u kakvom društvu živimo, a kakvo bismo želeli da budemo

Intervju Dejan Šoškić, ekonomista

Gotovo svakodnevno s najviših mesta u državi građani su prosto bombardovani izjavama o Srbiji kao ekonomskom lideru u Evropi i drugim fantastičnim rezultatima. To je bio povod za razgovor sa Dejanom Šoškićem, profesorom beogradskog Ekonomskog fakulteta.

Predsednik Vučić je nedavno izjavio da bi šteta od zatvaranja privrede iznosila 190 miliona evra dnevno. Da li je to realno?
Nažalost, mi već godinama slušamo izjave naših zvaničnika koje su faktički netačne. Samo ako pogledamo koliki je BDP Srbije, a on je prema zvaničnim podacima NBS 2020. iznosio 46,9 miliona evra, i ako to podelimo sa 365 dana, vidimo da je dnevni BDP oko 129 miliona evra. Dakle, i ako bi sve stalo, tj. kada bi elektrane prestale da prave struju, kada bi krave prestale da daju mleko, dnevni gubitak bi bio maksimalno 129 miliona. Kada se uvode mere ograničavanja kretanja, posledice postoje u domenu trgovine (mada raste onlajn trgovina), ugostiteljstvu, organizaciji javnih događaja i još ponegde, ali to ni izbliza ne znači da je ukupna privreda stala, daleko od toga. Naravno, pitanje ostaje kako tu izjavu razumeti? Moguće je, naravno, da je u pitanju prosto greška. Ako, međutim, nije greška, onda je reč ili o nenamernom iznošenje neistina, tj. neznanju, ili o svesnom iznošenje neistina, tj. manipulaciji.

Da li je pomoć države privredi dobro odmerena, kako sa stanovišta potreba tako i sa stanovišta mogućnosti?
Neki elementi podrške bili su dobri, posebno u prvom paketu mera, kao što su pomoć preduzećima oko isplate plata, prolongiranje otplate kredita, državne garancije za kredite, neke poreske olakšice. Pojedine mere su mogle biti znatno bolje, kao što su linearna pomoć svim građanima i svim preduzećima, koju je trebalo dati samo onima koji su zbog pandemije ostali potpuno ili bez najvećeg dela svojih prihoda. Neke mere su, međutim, bile potpuno pogrešne, kao što je mogući otkup korporativnih obveznica od centralne banke, moguća pomoć države kroz dokapitalizaciju preduzeća i ukidanje bitnih postupaka u procesu izdavanja dužničkih hartija od vrednosti. Ove mere koštaju Srbiju mnogo i mislim da su se isti ili slični rezultati mogli postići i sa znatno manjim davanjima.

Zloupotrebljava li aktuelna vlast tu pomoć u političko-marketinške svrhe?
Neke od tih mera, kao što su linearna pomoć svim građanima ili svim penzionerima, nezavisno od toga da li je pandemija izazvala bilo kakve promene u njihovim prihodima, upućuju na populizam. Vrlo su skupe i narušavaju fiskalnu poziciju zemlje, na šta su ukazivali i stručnjaci iz Fiskalnog saveta. Drugim rečima, sve nas koštaju kao poreske obveznike, a verovatno daju političku popularnost samo onima koji su ih doneli.

Krije li vlast od građana da se zapravo radi o kreditima koje će oni sami morati da vrate?
Prosečan građanin verovatno vidi samo kratkoročnu dobit u vidu dodatnog prihoda i ne vodi previše računa da to znači rast duga zemlje i rast obaveza koje ćemo svi kao poreski obveznici plaćati u narednom periodu. Otuda takve mere, kao kratkoročne i zavodljive, posebno ako se donose u vreme političkih izbora, u bilo kojoj zemlji teško da mogu izbeći ocenu da su politički motivisane s ciljem popravljanja izbornih šansi partijama koje sačinjavaju vladu u tom trenutku.

Da li je Srbija zaista imala najmanji pad BDP-a u celoj Evropi, kao što tvrdi predsednik Vučić?
Čitava ta priča s najmanjim padom BDP-a u Srbiji faktički je netačna i suštinski pogrešna. Netačna je jer u Evropi ima i zemalja koje ne samo da su imale manji pad od Srbije, poput Belorusije, nego su, kao Irska i Turska, u 2020. ostvarile rast. Sa druge strane, priča je pogrešna jer rast u uslovima pandemije dominantno zavisi od strukture određene privrede. Zemlje koje proizvode manje sofisticirane proizvode, koje imaju manje učešće usluga, posebno turizma, u BDP-u ili koje imaju veliko učešće poljoprivrede, tj. siromašne zemlje, kao i one koje su manje integrisane u globalnu podelu rada, imaju i manje negativne efekte pandemije na BDP. Procene Svetske banke o tome koliko će koje zemlje biti pogođene pandemijom tokom 2020. išle su od minus jedan odsto BDP-a za nerazvijene zemlje Afrike do minus osam odsto BDP-a za razvijene zemlje Evrope. Otuda bilo kakva samohvala o našim privrednim rezultatima tokom 2020. realno je neutemeljena i više ulazi u domen političke propagande nego realnosti.

ZNAČAJNO POBOLJŠANJE NA EKONOMSKOM PLANU MOGUĆE JE SAMO AKO POLITIČKA STRUKTURA, ALI I DRUŠTVO U CELINI RAZUME ZNAČAJ VLADAVINE PRAVA, SNAGE INSTITUCIJA I SLOBODNE KONKURENCIJE

Kako vam izgleda privreda Srbije u ovom trenutku. Da li je to dinamična, potentna privreda koja može da obezbedi potreban rast u narednim godinama?
Ne, srpska privreda svakako ne ulazi u kategoriju dinamičnih privreda. Nasuprot tome, ona je jedna od najsporije rastućih privreda u poslednjih 10 godina u Evropi. U dve godine, 2018. i 2019, imali smo nešto više stope rasta, tj. iznad četiri odsto, ali je i to nedovoljno za bilo kakvo pristizanje centralne i istočne Evrope. Naše ukupne investicije su niske, niže od proseka u regionu i daleko ispod potrebnog nivoa od 25 odsto BDP-a da bismo mogli potencijalno da stvaramo više i održive stope privrednog rasta. Posebno je loše što su u strukturi investicija u našoj zemlji najmanje domaće privatne investicije koje, po pravilu, treba da predstavljaju okosnicu privrednog rasta. Nizak nivo investicija je prirodna posledica lošeg privrednog ambijenta. Podsetimo se, Srbija je 2016. u tzv. Moneyval izveštaju Saveta Evrope ocenjena kao zemlja koja se suočava sa značajnim izazovima i slabostima u domenu pranja novca i kao zemlja u kojoj organizovane kriminalne grupe, umešane u krijumčarenje narkotika i ljudi, predstavljaju značajan izazov za pranje novca i slično. Zbog ovih i niza drugih stvari početkom 2018. smo stavljeni na crnu listu FATF, međunarodne organizacije za suzbijanje pranja novca i finansiranja terorizma. Istina, od juna 2019. više nismo na toj listi, ali smo i dalje ostali na režimu pojačanog nadzora. U takvim uslovima naravno da nije moguće govoriti o bilo kakvoj dinamičnoj privredi.

Hoće li ove godine biti dostignut planirani rast BDP-a od šest odsto i, ako neće, zašto?
Osnovno pitanje je odakle je moguć toliki rast? Da je pad ekonomske aktivnosti tokom 2020. bio veći i da sada imamo mnogo neiskorišćenih produktivnih kapaciteta na raspolaganju, onda bi i veći rast 2021. bio ostvariv. Dodatno, da je bila loša poljoprivredna godina 2020, s mogućom dobrom poljoprivrednom godinom 2021. mogli bismo možda imati nešto veći rast. Međutim, ni jedno ni drugo nije slučaj. Otud realan i održiv viši privredni rast u Srbiji moguć je ako smo prethodno imali relativno visoke investicije. Ali investicije u Srbiji su u padu tokom 2020. U ozbiljnom su padu strane direktne investicije, a domaće privatne investicije su ionako stabilno niske već godinama i ne predstavljaju motornu snagu privrednog razvoja, što bi inače morale biti. Dobro je da javne, državne investicije nisu smanjivane i da se ne planira njihovo smanjivanje u narednom periodu jer bi onda i skromnije stope privrednog rasta od najavljivanih bile za nas nedostižne. Ako su investicije niske i ako smo prošle godine imali manji pad BDP-a i relativno dobru poljoprivrednu godinu – što čini relativno visoku osnovu za izračunavanje privrednog rasta naredne godine – očekivanja da će se u 2021. ostvariti rast BDP-a od šest odsto, po mom mišljenju, preterana su i nerealna. Većina međunarodnih institucija očekuje rast do pet odsto, a po mom mišljenju neće biti iznenađenje i ako rast bude nešto skromniji.

Rekli ste već da su domaće privatne investicije niske zbog lošeg privrednog ambijenta, možete li to malo da konkretizujete?
Po mom mišljenju, ima nekoliko međusobno povezanih razloga za to. Prvi i ključni razlog je u nesposobnosti domaćeg pravosudnog sistema da efikasno štiti svojinu i ugovor, tj. da u relativno kratkom roku efikasno, kompetentno i nepristrasno presuđuje i sprovodi svoje presude. Drugim rečima, u onome na šta nam stalno ukazuje i Evropska komisija: u odsustvu zadovoljavajućeg nivoa vladavine prava. Drugi razlog je u činjenici da korupcija narušava tržišnu privredu i slobodnu konkurenciju. To znači – namešteni poslovi sa državom, sem toga što su koruptivni i protivzakoniti, šalju i jasnu poruku privatnom sektoru: ne investirajte ako nemate ili ne želite veze sa državom, tj. s političkim partijama, jer samostalno, na bazi sopstvene sposobnosti i konkurentnosti direktno nećete dobijati poslove sa državom. Treći razlog je u činjenici opšteg pokoravanja institucija politici, tj. u slabim institucijama u kojima političke partije najčešće imenuju lojalne, nekompetentne rukovodioce s “cash and carry” diplomama. Takve institucije po pravilu ne rade svoj posao profesionalno, nezavisno i efikasno i kreiraju ambijent koji odbija poštene preduzetnike. Konačno, i sam privatni sektor ima svoja dva dela. Jedan deo “privatne” privrede nastaje i razvija se na poslovima sa državom. Videli smo poslednjih decenija kako neka preduzeća naglo rastu i naglo nestaju sa dolaskom i odlaskom sa vlasti pojedinih političkih partija. Takva preduzeća po svoj prilici nemaju ni nameru ni sposobnosti da se dugoročno i pošteno bave svojim poslom već zapravo služe za dobijanje državnih poslova i izvlačenja novca za političke stranke i interesne grupe. U normalnim uslovima taj novac bi upravo predstavljao osnov za buduće investicije tog privatnog sektora. U koruptivnim uslovima, bez vladavine prava, taj novac se izvlači iz privrednih tokova. Naposletku, taj drugi deo privatne privrede, u kojem rade pravi i kompetentni preduzetnici i njihovi zaposleni, u poslovima sa državom nalazi svoje mesto uglavnom tek kao podizvođač, gde su posao prinuđeni da rade po niskim cenama, sa izuzetno niskom akumulacijom, tj. profitabilnošću iz koje niti ima prostora da se investira, niti ima dobrih poslovnih rezultata da se od banke uzmu krediti, niti ima motiva da se investira u posao koji je zbog korupcije doveden na ivicu rentabilnosti. Ukratko, verujem da niske domaće privatne investicije ukazuju da u uslovima visoke korupcije, bez vladavine prava i uz narušavanje konkurencije i slobodnog tržišta, nije moguće ubrzanje privrednog rasta.

CENA POLITIKE FIKSNOG KURSA JE RESTRIKTIVNIJA MONETARNA POLITIKA KOJA DOPRINOSI NIŽIM STOPAMA PRIVREDNOG RASTA, ALI I SMANJIVANJU KONKURENTNOSTI DOMAĆE PRIVREDE I OTEŽAVANJU IZVOZA

Nešto brži rast poslednjih godina posledica je vrlo visokog rasta građevinarstva, dok istovremeno industrija stagnira. Kako to komentarišete?
Dobro je da postoji rast u oblasti građevinarstva, ali nije dobro da se misli kako se na građevinarstvu može bazirati ukupan privredni razvoj. Građevinarstvo i rast u toj oblasti treba da bude srazmeran rastu u drugim oblastima. Ako govorimo o izgradnji infrastrukture, ona je važna i može biti jedan od faktora budućeg rasta ostatka privrede. Međutim, ako govorimo o stanogradnji, ona bi trebalo da bude pre posledica, a ne uzrok privrednog rasta u drugim, konkurentnim privrednim granama. Nesrazmerno visoko učešće stanogradnje u strukturi BDP-a može biti i izvor finansijske nestabilnosti, kao što se već desilo u Americi i Španiji, i ne može biti osnova dugoročnog privrednog rasta. Ono što je ključno za infrastrukturne projekte koje izvodi država jeste da se odvijaju uz visok nivo transparentnosti finansiranja, slobodnu konkurenciju izvođača, efikasnu kontrolu kvaliteta obavljenih radova i javno poređenje cene izgradnje kilometra infrastrukture sa cenama slične infrastrukture u svetu. Ničega od toga kod nas, međutim, nema. Sa druge strane, industrija je, po pravilu, više u domenu razmenjivog dela BDP-a i kao takva u većoj meri je izložena globalnoj konkurenciji. Uporno odsustvo viših stopa privrednog rasta u industriji može se tumačiti i kao pokazatelj odsustva rasta konkurentnosti domaće privrede. To ne treba da čudi ako zemlja ima fiksni kurs, a podiže plate bez adekvatnog rasta produktivnosti. A to je upravo ono što gledamo poslednjih godina u našoj zemlji.

Kad ste već pomenuli kurs, šta mislite o ulozi Narodne banke, da li ona svojom politikom podstiče ili guši izvozno orijentisana preduzeća?
Fiksni kurs koji nezvanično sprovodi NBS poslednjih godina ima svoju cenu, posebno u uslovima nedovoljno konkurentne privrede, kakva je naša. Cena takve politike je restriktivnija monetarna politika radi fiksiranja kursa, koja doprinosi nižim stopama privrednog rasta, ali i smanjivanju konkurentnosti domaće privrede i otežavanju izvoza. Ovo posebno dolazi do izražaja ako nemate dovoljan rast produktivnosti, a plate u zemlji rastu. Ako takvo stanje opstaje, stvaraju se preduslovi za rast deficita tekućeg dela platnog bilansa. Prema podacima NBS, taj deficit je porastao sa oko tri odsto BDP-a 2016. na oko sedam odsto 2019. To nije dobar trend i predstavlja osnovu za dalji rast duga naše zemlje. Fiksni kurs se može sprovoditi, ali ga je potrebno usvojiti kao zvanični monetarni režim i uskladiti ga sa ostalim ekonomskim politikama u zemlji. To kod nas, nažalost, nije slučaj.

Kakvo je stanje u bankarstvu, pokazuju li banke dovoljno spremnosti da prate privredu, jesu li kamatne stope adekvatne i da li su banke nezavisne od političke vlasti ili su prinuđene da ulaze u određene dilove sa državom?
Banke treba razumeti i podržati da rade svoj posao na način koji dugoročno podiže privredni rast, zaposlenost i blagostanje u zemlji. Bankarskom regulativom i drugim državnim merama treba obezbediti “fino podešavanje” tokova novca da prolaskom kroz bankarski sektor više odlazi u razmenjivi i konkurentni deo naše privrede i da jača finansijsku stabilnost bez narušavanja profitabilnosti banaka. Banke treba slobodno da rade svoj posao bez pritisaka države, ali uz puno razumevanje svoje važne uloge u privrednom sistemu.

OČEKIVANJA DA ĆE SE U 2021. OSTVARITI RAST BDP-A OD ŠEST ODSTO, PO MOM MIŠLJENJU, PRETERANA SU I NEREALNA

Politika nije vaša uža specijalnost, da tako kažem, ali su ekonomija i politika tesno povezane. Može li se očekivati neko značajnije poboljšanje na ekonomskom planu pre nego što dođe do promena na političkom?
Značajno poboljšanje na ekonomskom planu moguće je samo ako politička struktura, ali i društvo u celini razume značaj vladavine prava, snage institucija i slobodne konkurencije. Tek tada, uz mnogo veće ulaganje i mnogo veće rezultate u oblasti obrazovanja, nauke i zdravstvene zaštite, uključujući i ekologiju, tj. uz mnogo veće ulaganje u ljude, moguće je i pametnim ekonomskim politikama kreirati privredni sistem koji se ubrzano razvija i kreira blagostanje.

Da li bi zbog svega o čemu smo govorili na javnoj sceni trebalo da budu prisutnije ekonomske teme?
Mislim da se u našem društvu izgubila slobodna i kompetentna diskusija o mnogim društvenim pitanjima, pa i o ekonomskim temama. Ta slobodna diskusija o društvenim pitanjima, javne rasprave u vezi sa zakonima, inicijative građana za rešavanje konkretnih problema, sve to zahteva platformu slobodnih medija i slobodnog informisanja. To su ne samo bitne pretpostavke slobode građana svake zemlje već i osnov donošenja kvalitetnih odluka u vezi s problemima i izazovima koje ima svako društvo. Naša zemlja je, čini se, postala društvo neslobode, nepoverenja i nepravde u kojem kao da neistine imaju veća prava od istine. Takvo društvo mora da se menja ako želi da zadrži istorijsku šansu opstanka i razvoja.

Mijat Lakićević; Foto: Đurađ Šimić
Novi magazin, 25. mart 2021.

Vučić ojadio Srbiju za 10 milijardi evra

Građane Srbije je zaostatak u razvoju koštao desetak milijardi evra i bar isto toliko im je posredstvom države oduzeto i prebačeno na račune čiji su brojevi poznati samo vrhu vlasti

Ovih dana suočeni smo sa grozničavim pokušajima aktuelnih vlasti da, s jedne strane, zadovolje potrebu za očuvanjem ekonomije, a sa druge, da se ne ugrozi zdravlje ljudi; i obrnuto. Ili, kako nam je ona sama servirala, da pronađe balans između ekonomije i zdravlja. Dilema je, zapravo, u najvećoj meri lažna, ali dok vlast pokušava da pronađe balans, nije zgoreg da mi pogledamo bilans. Drugim rečima, da se osvrnemo na ekonomske posledice Vučićeve vladavine u prethodnih osam (2013-2020) godina.

Nećemo ulaziti u “sitna crevca”, nije ovo ni mesto ni prilika za to, dovoljno će biti da utvrdimo najosnovnije. Logično je u tom kontekstu da počnemo od glavnog pokazatelja, onog koji na neki način sintetizuje ekonomsko stanje jedne zemlje. Reč je, nije teško pogoditi, o bruto domaćem proizvodu kao meri onoga što određeno društvo stvori tokom godinu dana. Elem, u poslednjih osam godina BDP Srbije porastao je sa oko 35 na 45 milijardi evra, dakle za oko 10 milijardi. Da li je to mnogo ili malo?

Do odgovora je najlakše doći preko jednog drugog podatka, tj. stope privrednog rasta. Prosečan godišnji rast BDP-a u pomenutom razdoblju iznosio je dva odsto. U isto vreme, međutim, prosečan ekonomski rast u zemljama centralno-istočne Evrope – s kojima ima smisla porediti Srbiju – iznosio je tri odsto. Ova razlika od jednog procentnog poena mnogima može izgledati mala, ali ona zapravo pokazuje da su se te zemlje razvijale 50 odsto brže od Srbije. Ima, međutim, zemalja čiji je razvoj bio još brži. Recimo – Rumunija, koja je imala prosečan rast od četiri odsto. To znači da se Rumunija razvijala dvostruko brže od Srbije. I to ne godinu ili dve nego gotovo čitavu deceniju.

A u stvari, budući da je Srbija znatno nerazvijenija od Rumunije, bilo bi prirodnije da je ovaj odnos bio obrnut. Ali dobro, ne mora; međutim, ono što bi moralo da bude to je da Srbija ima bar jednaku stopu rasta kao Rumunija. Da se Srbija razvijala po stopi od četiri odsto godišnje, njen bruto domaći proizvod porastao bi za još 10 milijardi. U stvari, i više, ali da sad u tu računicu ne ulazimo.

Zaključak je jasan: zbog lošeg upravljanja nacionalnim resursima, odnosno zbog loše Vučićeve vlasti, građani Srbije su oštećeni za (najmanje) 10 milijardi evra.

To, međutim, nije sve. Pre dve godine troje ekonomista (Pavle Petrović, Danko Brčerević i Mirjana Gligorić) objasnilo je razloge ovako niske (prosečne) stope rasta. I tada sam pisao o tome, ali ćemo ovog puta problemu prići iz drugog ugla. Naime, sasvim uprošćeno govoreći, osnovni uzrok sporog razvoja Srbije jeste nedostatak vladavine prava, koji se može svesti na – korupciju. Iz ovoga pak sledi novi zaključak. Ne samo da korupcija sputava ekonomski rast, onemogućavajući građane da povećaju svoje prihode, nego im i direktno zavlači ruku u džep tako što njihove pare preko državnih kanala preliva u džepove pojedinaca bliskih režimu. Svako malo zabeleži se neki takav slučaj. Najsvežiji primer je ona nabavka softvera za 60 miliona evra po ceni (prema nekim procenama) stostruko višoj od tržišne. Neka je to preterano, neka je cena “samo” deset puta naduvana, to znači da su građani opljačkani za čitavih 50 i kusur miliona evra. Ili, drugi primer, zaduživanje. U maju 2020. Srbija je uzela kredit od dve milijarde evra na međunarodnom finansijskom tržištu sa kamatom od 3,4 odsto, a mogla je da uzme kredit od Međunarodnog monetarnog fonda za trećinu pomenute cene. Tu je nekome napravljena zarada od oko 35 miliona evra, na štetu (građana) Srbije, razume se. Još zvoni, idemo dalje, u ušima ona kupovina kablovskih operatera (Kopernikus i Radijus vektor), koje je država, posredstvom Telekoma, platila nešto preko 300 miliona evra, tj. pet do šest puta iznad tržišne cene, čime su građani “operisani” od jedno 250 miliona evra.

Najviše se para iz državnih u privatne kanale prebacuje na infrastrukturnim projektima. Na izgradnji gasovoda Turski tok, ako je verovati zvaničnim podacima, kopanje jednog metra kanala (za polaganje cevi) koštalo je 2.000 evra. Posebno su za vlast “lukrativni” poslovi s Kinezima. Poređenja s projektima koje finansiraju evropske institucije pokazuju da su kineski 20-30 odsto skuplji. Jasno je kuda, tj. kome ide taj novac. S obzirom na to da je reč o milijardama evra, proizlazi da se iz džepova građana Srbije izvlače stotine miliona evra.

Na kraju i jedan sumarni, može i sumorni pogled. Srbija iz državnog budžeta poslednjih godina troši oko tri milijarde evra na “kupovinu robe i usluga”, javne investicije i slično. I poslednji evro od tih para ide režimskim firmama, grupama, pojedincima. Opet je reč, dakle, o desetinama milijardi evra.

Sve u svemu, ne samo da je desetak milijardi evra građane Srbije koštao zaostatak u razvoju nego im je bar isto toliko posredstvom države oduzeto i prebačeno na račune čiji su brojevi poznati samo vrhu vlasti.

Terali bilans, isterali debalans, što bi rekao naš narod.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 20. mart 2021.

Mart, 27.

Paranoidne priče o prisluškivanju trebalo je da posluže prikrivanju afere “Jovanjica”; a priča o državnom udaru da kamuflira veze s fudbalskom mafijom

Na jednoj slici građani koji se dave u smradu fekalija, na drugoj predsednik Vučić, ushićen nad arapskom trpezom prepunom svakojakih đakonija. To je Srbija danas. I to nije metafora, to je dokumentarna istina.

Da li je to slučajno?

O martu se često govori kao o mesecu jubileja – po pravilu nesrećnih. Evo, međutim, prilike da se podsetimo jednog događaja koji imamo razloga da slavimo. Reč je o antifašističkim demonstracijama 27. marta 1941, od kojih ove godine, dakle, pada tačno osam decenija. Tada se srpski narod pobunio protiv sporazuma s Hitlerom i “upisao se u istoriju”, kako je govorio Desimir Tošić. Poslednjih godina, međutim, sve češće se čuje da je 27. mart bio greška i da je bilo pametnije sačekati kraj rata u zavetrini, a onda se priključiti pobednicima. Ne zna se da li je ovo smešnije ili jadnije, ali nije najvažnije. U stvari, to nije nova priča. Prilika je, s tim u vezi, da se prisetimo još jednog jubileja. Pre 30 godina, 1991, hit u beogradskim pozorištima bila je drama “Knez Pavle” Slobodana Selenića. U predstavi je, generalno uzeto, kraljevski namesnik, do tada smatran za izdajnika, rehabilitovan i kao “politički realista” pozitivno ocenjen, dok su negativnu ocenu dobili oni koji su vikali “Bolje grob nego rob”.

Upravo u skladu s tim kulturno-istorijskim “obrascem” Srbija je devedesetih godina krenula putem “ispisivanja iz istorije”. Da s tog puta ne skrenemo – u času kada je postalo jasno da Zoran Đinđić Srbiju definitivno okreće ka Evropi – pobrinula se ruka atentatora. Mračne sile koje su tu ruku navodile – a bilo ih je bogami mnogo – iako naslućivane, još nisu otkrivene. Pokazalo se, kao što smo pisali u prošlom broju, da je Zoran Đinđić bio vododelnica; njegovim uklanjanjem Srbija je od Evrope počela da se udaljava.

Danas je Srbija – više od svega ostalog – eksponent ruskih i kineskih interesa na tlu Evrope: ruskih političkih, a kineskih ekonomskih. U arapskim, ruskim i kineskim despotijama Vučića primaju s najvećim uvažavanjem, niko mu ne stavlja primedbe ni zbog gušenja slobode ni zbog gašenja demokratije niti zbog gaženja prava. Naprotiv.

Uopšte, ka tom i takvom “modelu” države i društva “svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo”, što reče Slobodan Aligrudić u “Sjećaš li se Doli Bel”. Ipak, ovo je Balkan, nije ni Bliski ni Daleki Istok.

U poslednjih godinu dana monolit SNS-a počinje da se kruni. Paranoidne priče o prisluškivanju trebalo je da posluže prikrivanju afere “Jovanjica”; a priča o državnom udaru da kamuflira veze s fudbalskom mafijom.

Istovremeno, agresivnost naprednjaka na političkoj sceni – baš kada se očekivalo da makar zbog fingiranja dijaloga počne da jenjava – pojačava se. Svima koji se percipiraju kao neprijatelji – a to su svi koji nisu uz Vučića – bilo da je reč o partijama, nevladinim organizacijama, medijima, pojedincima, otvoreno se preti prebijanjem. I to ne više preko tabloida i društvenih mreža nego iz skupštinskih klupa.

Tako da je zagađenje prirodne sredine, o čemu je bilo reči na početku, šala-zabava u odnosu na zagađenje društvene sredine. Socijalna atmosfera zatrovana je mnogo više od ekološke.

Iako, međutim, društvena napetost raste, teško bi bilo reći da je “pred pucanjem”. Štaviše, realnijom se čini procena da može da potraje. Zato je dobro što postoji 27. mart, makar imamo na šta da se ugledamo. Na nama je da odlučimo koji ćemo put na ovom raskršću da odaberemo. Ako ne ove godine, onda dogodine.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 18. mart 2021.

Zoran Đinđić: Vododelnica

Veliki čovek reformi. Tako glasi naslov teksta koji je povodom dvogodišnjice smrti Zorana Đinđića Desimir Tošić objavio u Ekonomist magazinu 7. marta 2005. Tim naslovom Tošić je odredio i utvrdio svoj konačan odnos prema Đinđićevom liku i delu

Sporovi i nesporazumi, koji nisu bili mali, potisnuti su u drugi ili još neki dalji plan. Tačnije, vreme je pokazalo da su oni bili nevažni jer je iz pozadine nadirao neprijatelj, maskiran i podmukao, koji će Srbiju zavesti na potpuno drugu stranu.
Tošić polazi od pitanja koje je, kako kaže, “pre skoro 14 godina” postavio sam Zoran Đinđić: “Da li je moguć postepen, evolutivan povratak sa ćorsokaka na normalan put ili bi ‘vožnja u rikverc’ samo unela dodatnu pometnju u društveni saobraćaj, pa se stoga preporučuje traženje prečice, po kojoj je vožnja rizična ili nekomforna, ali obećava znatno brže uključivanje u regularne civilizacijske tokove?”

SAMO JEDAN IDEAL: Za Tošića je “sigurno… da je Zoran Đinđić imao samo jedan ideal: normalan put u regularne civilizacijske tokove, ‘Srbiju u Evropi’”. Međutim na tom putu, toj prečici bolje reći, isprečile su se bile, po Tošićevom mišljenju, trostruke prepreke.
Najpre, “naizgled, većina našeg življa kao da bi htela ‘u Evropu’, ali u stvarnosti… dobar deo našeg javnog mnjenja”, pogotovo “kad se uzme u obzir apstinencija… kao da ne želi da ide ‘civilizacijskim tokovima’”.
Drugi problem je u tome što su “u Petom oktobru”, za koji “niko nije više… zaslužan” od Zorana Đinđića i Demokratske stranke, “učestvovale i druge ‘antimiloševićevske snage’”, ali snage koje su želele “da zaustave ‘normalan put’… koje nisu želele ‘regularne civilizacijske tokove’ već poruku da ‘jedemo srpsku salatu’… da ne primamo za manuelne radnike Albance…”. Tako da “formalno, kroz zakonodavstvo, mi dobijamo sve čega ima u Evropi, ali je opšta atmosfera i svest vladajućih sasvim jasno u pokretu u ‘rikverc’. Ne samo u odnosu na zlo miloševićevsko nego i dalje, unazad, u titoističke strukture i još dalje” u prošlost, “u nešto”, kako kaže Tošić, “neviđeno”.
Treću prepreku Tošić vidi u sve većem uticaju “naše pravoslavne crkve”, koja “nije nikada bila u toj meri iznad države, čak ni u doba Srednjeg veka – kao danas”. Između ostalog, to se ogleda i u činjenici da u pomenutim antimiloševićevskim petooktobarskim snagama “postoji i ministar-cirkuzant koji nam skreće pažnju da kad patrijarh nešto politički kaže, svi ostali treba da kušuju”.
Sve je to, prema Tošiću, mučki ubijeni predsednik Vlade Srbije dobro video. Zoran Đinđić je “uviđao naše stvarnosti” i “bio… kritički raspoložen možda više nego iko drugi u odnosu na celo srpsko društvo”. “Naše društvo je bolesno na mnogo ozbiljniji način, i to se ne može promeniti prostom promenom vlasti” – citirao je Tošić Đinđića iz američkog Los Anđeles Tajmsa iz 1997. godine.
Onima koji žele da se pobliže upoznaju sa “složenom ličnošću neimara borbe za reforme”, ali i samim “činom Petog oktobra”, Tošić preporučuje knjigu izabranih Đinđićevih govora i članaka “o kojoj nije pisano mnogo”, a koju je prethodne 2004. izdao Tanjug, Srbija u Evropi. U njoj izabrani govori i članci, kaže Tošić, “čine okosnicu pogleda, rada i borbe Zorana Đinđića”. Posebno je istakao Đinđićevo dubinsko sagledavanje problema i nastojanje da se ne zadržava na površini nego da prodre u suštinu društvenih procesa. Kaže da “Zoran Đinđić, iako je hapšen još kao mlad, nije bio… postkomunistički antikomunist” već je i “na komunizam gledao i istorijski i sociološki: ‘Korene totalitarizma vidim’ – citira opet Tošić Đinđića – ‘u nerešenim problemima, u siromaštvu našeg polururalnog, polugrađanskog društva, gde nema ekonomski nezavisnih ljudi. Zato mislim da su veoma važni društveni i ekonomski razvoj, da bi ljudi postali samostalni, autonomni’.”
Navodeći dve Đinđićeve rečenice – najpre da “svoju najvažniju ulogu vidi(m) u modernizaciji zemlje”, a zatim da “antimodernizam, tj. sumnjičavost prema svemu što je novo i nepoznato, sklonost da se u svetu traže zavere i izvori zla, te sklonost izolacionizmu, ima dugu i razumljivu tradiciju u našem narodu”, Tošić je ilustrovao disonancu između Srbije i njenog premijera. Koja se naročito ogledala u napadima da je “poslušnik Zapada” i “nemački špijun”. U vezi sa čim Tošić navodi svedočenje samog Đinđića da ga je 1998. “jedna seljanka u Leskovcu pitala da li je stvarno Hitlerov unuk”. A u stvari, Zoran Đinđić se “u više navrata, posebno posle dolaska na vlast, žestoko osvrtao na stavove i akcije zapadnih sila, posebno Evropske unije, i to javno. Nije kao kukavica sa dvostrukim aršinom jedno izjavljivao pred strancima, a potom drugo izjavljivao pred našom javnošću, nije ‘varao’ zapadne predstavnikekao što je to činio Milošević”. ‘Evropska unija nam je za rušenje Miloševića obećavala tri milijarde maraka u gotovom. Gde su one’ – dokumentuje Tošić svoju tvrdnju Đinđićevim intervjuom nemačkom Špiglu 16. jula 2001.

NESPORAZUM SA ELITOM: Međutim, od ovog “nesporazuma sa Srbijom” još je pogubniji, i bukvalno i metaforično, bio Đinđićev “nesporazum” sa srpskom elitom. Od samog “sećanja na dve godine od nestanka jednog takvog čoveka i jedne takve politike”, u tom trenutku za Tošića je značajnije da je u Đinđićevoj “pogibiji… učestvovao kao zaverenik jedan vrlo širok krug ljudi, počev od onih koji su izigravali da su pripadnici pokreta od Petog oktobra, pa do onih koji su kao ‘legalisti’ oštrili noževe u mnogim središtima našeg društvenog sazvežđa. Tu su okupljeni kako oni koji su na vlasti u administraciji tako i oni pojedinci i zavereničke grupe – počev od izvesnih vladika, novinari, eksperta za televiziju, izvesnih opozicionih stranaka i nekih rukovodilaca naše nekada ‘najpopularnije ustanove’ kao što je bila takozvana naša ‘narodna odbrana’”. U tom kontekstu Tošić primećuje i “da ljudi koji sede danas na vlasti, a koji su tobože pripadali tom korpusu od Petog oktobra, poslednje dve godine nikada i ne pomenu Peti oktobar, a najmanje vizionara i rukovodioca Petog oktobra Zorana Đinđića. A da nije bilo Petog oktobra i Zorana Đinđića, danas verovatno ne bismo ni znali za njih. Kao što je rekao jednom, vrlo pametno, jedan od vođa DOS-a: DOS je učinio izvesnim ljudima mnogo više nego što su oni učinili za DOS”.
Posebno mesto u Tošićevom opisu ove “zavereničke grupe” pripalo je Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Jer, nakon što je “Srbija, ne samo Đinđić nego i Ustavnu sud, odlučila da nekadašnji predsednik Republike bude predat Haškom tribunalu, od “sveštenih lica s najvišeg pijedestala” usledila je “pretnja” koja je ne samo “bila teška” nego su to bile nezapamćeno “nehrišćanske i osvetoljubive reči: ‘Oni koji nisu izgubili vidovdansko prosvetljenje i opredeljenje, a takvih je još mnogo, znaju šta i kako će uraditi i uradiće sve što je moguće da sačuvaju svoj i narodni obraz i zajedničku državu’” – citrao je Tošić vladiku Amfilohija Radovića (prema Tanjugu od 30. juna 2001), ne pominjući mu, doduše, ime. “Dve godine docnije našle su se delije koje su ‘uradile’, usmrtile su Zorana Đinđića”, zaključuje Tošić.
Izražavajući, dalje, čuđenje što je državni tužilac preko svega prešao ćutke, Tošić je naveo i Đinđićev odgovor na izrečenu pretnju: ‘To što me je jedan vladika ispisao iz istorije ne shvatam ozbiljno’. “Međutim”, nastavlja Tošić, “Zoran nije bio u pravu. Stvar je bila sasvim ozbiljna jer je taj veliki reformator i borac izgubio glavu. Vladikina pretnja se obistinila.”
Uz napomenu da “neistomišljenici nisu pucali, ali su učestvovali u stvaranju javnog mnjenja, a profesionalne ubice su završile posao”, Tošić je Đinđića uporedio sa Džonom Kenedijem. Kao što je za američkog predsednika, povodom njegovog dolaska na vlast pre gotovo pola veka, rekao da je “nov čovek”, tako je i za Đinđića napisao da je bio “nov čovek” i “moderan čovek”, koji je “stalno žudeo za nekim poboljšanjem” i koji bi “da je ostao živ, sigurno išao dalje u društvenu revoluciju jer je i njegova misao bila živa i stalno u pokretu”.
Nije Desimir u svojim tekstovima izbegavao da pomene i “velike greške” koje je Zoran napravio, ali ih je razumevao kao neminovnost na putu krupnih društvenih promena. Bez obzira na te greške, Tošić ističe da je Đinđić “veliki čovek reformi, ‘učitelj energije’ i ledolomac u jednom zaleđenom društvu. Gotovo sam siguran da se uskoro neće pojaviti čovek kova Zorana Đinđića, ali mi se čini da njegov primer i njegove stavove valja čuvati za renesansu našeg društva. Bez Zoranovih stavova i akcije Srbija ne može u Evropu”.
Na kraju, zaključuje Desimir Tošić, Zoran Đinđić će “za naše vreme postati neka vrsta vododelnice: da li ga vi u načelu, kao ideju, prihvatate ili u celini odbacujete”.

(Priređeno na osnovu knjige “Desimir Tošić: Između ekstrema”)
Foto: “Fondacija Zoran Đinđić”

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 12. mart 2021.

Kako je Koštunica rušio Đinđića

Dok je Koštunica hteo ministarstva vojske i policije, Đinđića su zanimala ministarstva ekonomije i socijale

Martovsko sećanje na 2001-2003.

Hapšenje Slobodana Miloševića (mart), izručenje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu (jun), afera Gavrilović (avgust), pobuna “crvenih beretki” (novembar) – samo da se ovo dešavalo u prvoj godini vlade Zorana Đinđića, da je sve drugo, dakle, bilo normalno kao u bilo kojoj normalnoj zemlji, bilo bi to dovoljno da se kaže da je reč o izuzetno burnoj godini. Opasnoj, zapravo.
Ono što ipak prvo treba reći o toj vladi (zakletvu položila 25. januara 2001) jeste da ona uopšte nije imala onih uobičajenih “prvih sto dana”, za vreme kojih se na miru, bez spoljnih i unutrašnjih pritisaka, postavljaju temelji budućeg rada. Doba slavlja je zapravo potrošio novoizabrani predsednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunica. Čaša meda posle petooktobarske revolucije ispijena je, Đinđićevom kabinetu je ostala čaša žuči. Drugim rečima, od Đinđićeve vlade su svi očekivali rezultate, sad i odmah, i međunarodna i domaća javnost. Stranci su, naravno, očekivali pre svega punu i bezrezervnu saradnju sa sudom u Hagu, a domaća, ona najšira pogotovo, radikalno poboljšanje ekonomske situacije, veće plate i penzije, normalizaciju snabdevanja. Sindikati, koji 10 godina nisu smeli da pisnu, sad su se uskopistili i počeli da štrajkuju.
Na trećoj strani, međutim, konsolidovali su se i “neprijatelji revolucije”, tj. protivnici reformi. A njih nije bilo malo. Ne samo na strani poraženih (socijalista, julovaca, radikala) nego i među pobednicima, tj. u velikoj i šarenolikoj Demokratskoj opoziciji Srbije.

ČETIRI PIKA: Ima jedna fotografija na kojoj smrtno ozbiljan Zoran Đinđić stoji pored američkog državnog sekretara Kolina Pauela koji nešto priča. To je bila prva Đinđićeva poseta Sjedinjenim Državama u funkciji premijera i nije bila – nasuprot očekivanjima – nimalo prijatna. Ne zato što otprilike u isto vreme, početkom februara, traje pobuna u južnoj Srbiji gde OVPMB (tzv. Oslobodilačka vojska Preševa, Medveđe i Bujanovca) rovari već dve godine, već zato što gospodin Pauel pred srpskog premijera, koji praktično nije ni uspeo pošteno da zagreje stolicu, iznosi težak ultimatum. Slobodan Milošević mora biti uhapšen do 31. marta. Inače – to je drugi deo iste rečenice – ništa od američke ekonomske, a i svake druge pomoći.
Manji je Đinđiću problem OVPMB, to “kad je teško – Čović” rešava. Sa druge strane vetar duva. Znajući da se pred vladom nalazi težak zadatak, Koštunica pokušava da je destabilizuje. Nije prošlo ni dva meseca (a kamoli sto dana) od njenog ustoličenja, Koštunica na sednici Glavnog odbora Demokratske stranke Srbije upozorava svoje ljudstvo da treba da se priprema za skorašnje izbore.
Đinđić je znao da je hapšenje Miloševića neminovnost, ali je očekivao da će dobiti više vremena. Ne toliko da bi se napisala optužnica nego zato što je znao, u najmanju ruku sumnjao, da je između Koštunice i Miloševića sklopljen neki sporazum. Koji se, između ostalog, ogledao u sasvim praktičnoj činjenici da je Miloševića obezbeđivala – vojska. Nad kojom je, naravno, stajao Koštunica. Tako da predsednik Vlade Srbije i pored najbolje volje nije imao pristup bivšem predsedniku Jugoslavije.
Otud hapšenje nije moglo da bude izvedeno onako kako to pravila službe nalažu. Ne samo da je postojala opasnost od sukoba između vojske i policije nego je oko Miloševićeve rezidencije bilo mnogo njegovih pristalica, a unutra nepoznati broj dobro naoružanih espeesovaca. Situacija je rešena bondovskim angažmanom Čedomira Jovanovića – čija je funkcija u tom trenutku bila šef poslaničke grupe DOS-a u Skupštini – koji je posle višesatnih dramatičnih pregovora uspeo da nagovori Miloševića da se preda i praktično dobrovoljno ode u zatvor.
Bio je to tek prvi čin. Drugi je bilo Miloševićevo izručenje. Pritisak na Đinđića bio je ogroman. Ne toliko zapravo spoljašnji koliko unutrašnji. On, koji je svoju misiju video u povratku Srbije u svet i ubrzanom razvoju, nije imao vremena za gubljenje. A sve je zavisilo od saradnje s Hagom. Najbolje se to očitovalo na primeru donatorske konferencije. Predviđena za početak juna, prvo je visila u vazduhu, a onda je odložena za kraj istog meseca. Bilo bi logično da je to brinulo i Koštunicu, ali njemu je bilo svejedno. Naravno, i on je znao pred kakvim se zadatkom nalaze Srbija i Jugoslavija. Kad je početkom maja boravio u Vašingtonu, gde mu je je uručeno priznanje Državnik godine Ist-Vest instituta, Koštunica se sreo sa Džordžom Bušom, koji mu je jasno izložio zahteve SAD. Američkom predsedniku, međutim, Koštunica u tom času nije pominjao ni rupe ni sviralu. To je ostavio za domaću javnost.
Nastala je prav(n)a drama. Problem je bio u tome što je za formalnopravno ustanovljenje saradnje s Hagom bilo potrebno doneti zakon na saveznom nivou. Ali tamo je crnogorska Socijalistička narodna partija Momira Bulatovića bila protiv, a Koštunica nije činio ništa da ih ubedi u suprotno. Tako da je zakon u parlamentu propao. Onda je 23. juna, na inicijativu Momčila Grubača, saveznog ministra pravde, Vlada bez Crnogoraca usvojila uredbu o saradnji s Hagom. Potpredsednik Vlade Miroljub Labus izjavljuje: “Mi nikoga ne prodajemo, mi izvršavamo svoje međunarodne obaveze”.
Nekoliko dana nakon toga, međutim, Koštunica je (26. juna) primio delegaciju SPS-a i rekao da “ne postoji nikakva mogućnost izručenja naših građana Haškom tribunalu pre donatorske konferencije zakazane za 29. jun”. Dva dana kasnije, u prepodnevnim časovima 28. juna, Savezni ustavni sud donosi odluku o privremenoj suspenziji uredbe.
U tom trenutku Vlada Srbije odlučuje da “aktivira” član 135 republičkog Ustava. Njime je, naime, predviđeno da Srbija, ukoliko savezni organi ne obavljaju svoju funkciju, može da preuzme njihove nadležnosti. Milošević je u večernjim časovima helikopterom iz kruga zatvora poslat u Hag.
Koštunica je odmah oštro napao postupak Vlade Srbije nazivajući ga “državnim udarom”. Amfilohije Radović je tada izgovorio prvu od dve svoje najčuvenije rečenice. Rekavši da su oni koji su to učinili “naneli sebi i svom narodu najveći stid i sramotu” i da su “riješili da ispišu sebe iz istorije”, vladika SPC nije se zaustavio na osudama. “Pitam se šta nam je sada činiti? Oni koji nijesu izgubili vidovdansko prosvetljenje, a takvih je još mnogo u ovom narodu i našoj državi, znaju šta i kako će raditi. Uradiće sve što je moguće da sačuvaju svoj i narodni obraz i zajedničku državu”, rekao je Amfilohije. Kada su ga kasnije upitali šta misli o ovoj poruci, Zoran Đinđić je odgovorio: “To što me je jedan vladika ‘ispisao iz istorije’ ne shvatam ozbiljno. U dugogodišnjoj izolaciji Crkve od društva pomalo su i pojedinci iz Crkve izgubili osećaj za realnost.”
Ispostavilo se, kako će to nakon atentata reći Desimir Tošić, da “Zoran nije bio u pravu. Stvar je bila sasvim ozbiljna jer je taj veliki reformator i borac izgubio glavu. Vladikina pretnja se obistinila”. Možda nije odapeo strelu, ali je Amfilohije luk svakako zategao.
Uprkos oštroj kritici Vojislav Koštunica, međutim, nije napustio Vladu. Dok je, za razliku od njega, predsednik Savezne vlade Zoran Žižić podneo ostavku. Znao je očigledno predsednik SRJ da je međunarodna zajednica zdušno podržala Miloševićevo izručenje, te da rušenjem Vlade zbog toga ne bi stekao simpatije zemalja koje su u njemu još uvek videle petooktobarskog pobednika.

KOŠTUNICA JE UZ POMOĆ VOJSKE SABOTIRAO HAPŠENJE SLOBODANA MILOŠEVIĆA; UZ POMOĆ SNP-A SPREČAVAO JE DONOŠENJE ZAKONA O SARADNJI S HAGOM I MILOŠEVIĆEVO IZRUČENJE; ZA UBISTVO POLICAJCA MOMIRA GAVRILOVIĆA POTPUNO NEOSNOVANO JE OPTUŽIO ĐINĐIĆA; PODRŽAO JE POBUNU “CRVENIH BERETKI” KOJU JE INSPIRISALO ANTIHAŠKO BRATSTVO

Kao povod za napuštanje Vlade Koštunica je pak iskoristio jedan događaj od mnogo manjeg značaja. Trećeg avgusta ispred zgrade u kojoj je stanovao ubijen je bivši oficir državne bezbednosti Momir Gavrilović. Za to je Koštunica praktično, bez pardona, optužio Đinđića. Preko tabloida (od kojih je neke osnovala vojna služba bezbednosti) u javnost su lansirane razne varijante priče čija je suština bila ista: Gavrilović je ubijen zato što je predsedniku Jugoslavije doneo dokaze o bliskim vezama Vlade Srbije s kriminalnim krugovima. Koštuničini ljudi su tvrdili kako će uskoro javnosti biti predstavljeni dokumenti koje je Gavrilović predao.
Zoran Đinđić je bio vrlo ljut. Tražio je od Koštunice da odmah objavi Gavrilovićev kompromitujući materijal ili da povuče svoje izjave o Vladi. Ali Koštunica nije uradio ni jedno ni drugo. Nikada nikakvi dokumenti o saradnji bilo kog ministra, a pogotovo premijera s kriminalcima nisu objavljeni. Ali šum je, što bi rekao Velimir Ćurgus Kazimir, ostao.
A Koštunica je ovu potpuno iskonstruisanu, na presnim lažima zasnovanu aferu, iskoristio da konačno (17. avgusta) svoje ministre povuče iz republičke Vlade. Vispreni mada često (namerno?) konfuzni Dušan Mihajlović detektovao je suštinu spora s Vladom: “Nama se zamera što smo otkrili masovne grobnice i time obelodanili najveći zločin”, rekao je tadašnji ministar policije.
Kada je (9. novembra) izbila pobuna Jedinice za specijalne operacije, tzv. “crvenih beretki”, Đinđić je bio u Sjedinjenim Državama. “Čoveče, sedim s predsednikom Amerike koji mi se obraća kao da sam lider supersile. Mislio sam da sanjam kad mi je Buš rekao da smo nas dvojica ljudi koji će promeniti svet jer imamo hrabrost i snagu da donesemo teške odluke. Na jednoj strani Buš koji kaže svet je naš, a trenutak posle toga, na drugoj strani ti koji mi kažeš da se pobunio JSO i da možda neću imati gde da se vratim”, napisao je u svojim sećanjima Čedomir Jovanović. Pobuna je doživela kulminaciju u ponedeljak 12. novembra, kad su specijalci pod punom ratnom opremom svojim borbenim vozilima blokirali auto-put kod Sava centra, praktično u centru Beograda. Ova demonstracija sile, koju su mnogi okarakterisali kao puč, imala je neskrivenu podršku predsednika Koštunice. To se posebno očitovalo u njegovoj izjavi 15. novembra “da su uniforme radna odeća specijalaca, kao beli mantili lekarima, a oružje simbol njihove uniforme”. Heklerima su verovatno svakako tepali, ali ih simbolom sigurno niko nikada nije nazvao. Još je zanimljivije da je veliki legalista samo ponovio ono što je nekoliko dana ranije izgovorio veliki Legija, Milorad Ulemek, neformalni lider jedinice.
Razne zamerke su upućivane načinu na koji je Đinđić apsolvirao ovu krizu. Kao u najmanju ruku olakšavajuća okolnost ostaje činjenica da premijer u tom trenutku nije mogao – što bi inače bilo normalno – da se osloni na vojsku jer je ona bila pod Koštuničinom kontrolom. Zvuči poznato, zar ne. Ali to je za neku drugu priču. Za ovu je važno da je povod za pobunu JSO bio relativno banalan – njihovo učešće u hapšenju braće Banović, Predraga i Nenada, na osnovu poternice Haškog tribunala.

PIK NA SLUŽBU: Ovaj nas detalj, međutim, vraća tačno godinu dana unazad, u 21. novembar 2000, kada je Gradimir Nalić, savetnik za ljudska prava predsednika Koštunice, “izvršio smotru” JSO u njenom centru u Kuli. U govoru koji je tom prilikom održao Nalić je posebno istakao da Đinđić namerava “da jedinicu proda Hagu” i da zato ona “treba da podrži predsednika Koštunicu”. Takođe značajno, Koštuničin savetnik je tada predstavljen i “kao budući ministar policije”. Na DOS-u, međutim, Nalićeva kandidatura nije prošla, što je Koštunicu jako naljutilo.
U stvari, nesporazumi s Koštunicom su i počeli zbog njegove ambicije da kontroliše ministarstva sile. Za razliku od Đinđića, koji se zanimao pre svega za ekonomske resore i tu tražio odrešene ruke (ne da bi postavio partijske ljude nego eksperte), Koštunica, za koga se inače smatralo da je operisan od pragmatike kao neki “knjiški moljac”, pikirao je prvenstveno vojsku i policiju. Tako je, sa jedne strane, rezolutno odbijao sve zahteve da smeni Miloševićevu desnu ruku, načelnika Generalštaba Nebojšu Pavkovića, a sa druge, na DOS-u onemogućavao (od 18 članica koalicije jedini je bio protiv, svih ostalih 17 bilo je “za”) smenu Miloševićeve leve ruke Radomira Markovića, načelnika republičke državne bezbednosti. (Uzgred, Koštunica će Pavkovića nezakonito oterati u penziju kada ovaj 2002. bude odbio da učestvuje u još jednoj nameštenoj aferi zvanoj – a i danas aktuelnoj, zar ne – prisluškivanje.) Višemesečni o(p)stanak na funkciji Marković je iskoristio da uništi 35.000 stranica dokumenata i skloni registar saradničkih mreža od 1945. do 2000. Nije valjda da VK to nije očekivao. A možda se i nadao.
Raskol u DOS-u počeo je zapravo već na sam dan srpske oktobarske revolucije. Petog oktobra oko podne (ništa lično) u prostorije Saveza za promene dolazi Vladeta Janković, potpredsednik DSS-a. Dok na ulicama ključa, on postavlja pitanje “šta se ovo dešava” i odmah odgovara: “Mi se sa ovim ne slažemo.”
Zoran Đinđić je kasnije govorio kako je “kontakt s Koštunicom izgubio 5. oktobra uveče”. Po kazivanju Čedomira Jovanovića, Koštunica je 6. oktobra napustio sastanak DOS-a, nikome ne rekavši kuda ide. Ispostavilo se da je s Pavkovićem otišao kod Miloševića.
Još jednog funkcionera Miloševićevog režima Koštunica je zadržao uz sebe. Rade Bulatović – uzgred, kum Nebojše Vujovića, visokog funkcionera SPS-a – postao je Koštuničin savetnik za bezbednost. Bulatović je inače radio u spoljnim poslovima i nikada formalno nije bio zaposlen u bezbednosnim službama. Po svoj prilici, Koštunica uopšte nije bio tako slabo obavešten kako se inače pravio.

POKAZALO SE DA JE LAŽ O ĐINĐIĆU KAO “MALOM SLOBI” SMIŠLJENA DA BI SE SAKRILA ISTINA O VOJISLAVU KOŠTUNICI KAO KONTINUITETU S MILOŠEVIĆEVIM REŽIMOM. REZERVNOM MILOŠEVIĆU, ŠTO BI REKAO BASARA. ILI – O MILOŠEVIĆU U DRUGOM PAKOVANJU. MEKŠEM, ALI OPAKIJEM. JER SE TO POKAZALO KAO PREDIGRA ZA VUČIĆA

Takođe, iako je Đinđić optuživan za veze s “kontroverznim” biznismenima, braća Karić, Bogoljub i Sreten bili su česti Koštuničini gosti u Palati federacije (danas Srbija).
S tim u vezi zanimljivo je da prvi napadi spolja na Đinđića dolaze baš iz tog miljea. Naime, već 20. oktobra Aleksandar Tijanić piše kako je Zoran Đinđić – “mali Sloba”. U tom času spiritus movens Demokratske opozicije Srbije nema nikakve vlasti. U istom tom času, međutim, Tijanić je visoko pozicionirani službenik u Karićevoj BK kompaniji – potpredsednik za medije i profesor novinarstva na BK univerzitetu. Očigledno je da tamo gde treba, uvek dobro informisani Saša zna u kom smeru idu događaji i po sistemu ‘napad je najbolja odbrana’ kreće u akciju. Ubrzo (16. januara) postaje Koštuničin savetnik za medije. Treba li podsećati da su i Tijanić i B. Karić bili ministri u Miloševićevim vladama.
I pominjani Gradimir Nalić bio je dugogodišnji službenik BK grupe. Čiji se, te “grupe”, brzometni uspon na privrednoj sceni Srbije, pogotovo u doba sankcija i izolacije, kada su podobni pojedinci preuzimali državne poslove, nije mogao ni zamisliti bez veza sa određenim bezbednosnim strukturama. Vremenom su te veze prerasle u tesno porodično prijateljstvo između familija Karić i Milošević.
Ne može se reći da Zoran Đinđić nije makar naslućivao o čemu se radi. Još sredinom oktobra 2000. u razgovoru sa Vesnom Mališić Đinđić iznosi svoja saznanja da je u vrhu SDB-a napravljena strategija da se između njega i Koštunice napravi rascep. Prema tom planu, Koštunica bi bio predstavljen kao neko ko “štiti mir, red, zakon, bezbednost”, dok bi Đinđić bio “zao duh”, doduše sada ne više u službi stranih sila već neko ko teži neograničenoj vlasti. Računalo se da će, ukoliko Đinđić bude srušen, “praktično, samo u drugoj formi biti zadržan kontinuitet”. “Osećao sam da počinje specijalni rat protiv mene”, rekao je u tom trenutku još uvek samo predsednik opozicione Demokratske stranke.
Iz današnje perspektive gledajući, može se reći da – zahvaljujući svom karakteru, a i dugom izbivanju iz zemlje – Đinđić ipak nije u punoj meri shvatao s kim je napravio političko partnerstvo.
Jer, nije se samo Koštunica okružio Miloševićevim kadrovima. I Demokratska stranka Srbije počela je da se puni sličnim ljudima. Fenomen od kojeg je Beli Preletačević napravio nomen – dakle “preletanje” iz jedne partije u drugu utemeljio je Vojislav Koštunica. Pošto je DSS praktično bio “kombi-partija”, dakle organizacija bez članstva, ona je, da bi se, što kažu komunisti “omasovila”, svoja vrata širom otvorila dojučerašnjim članovima SPS-a i JUL-a. U isto vreme Demokratska stranka je zabranila prijem novih članova. Desimir Tošić je ironično komentarisao: “Teško je razumeti da stranka koja inače sebi pridaje značajna moralna svojstva traži da joj se na osnovu ovog i ovakvog ljudskog materijala poveća kvota na zajedničkoj listi za republičke izbore.” Ali i ozbiljno upozoravao: “DSS ima jednu veliku tačku programa; to nije ni Milošević, ni naše stanje, ni naš ugled, ni naš standard – njihov cilj je uništiti Demokratsku stranku.”
Sve u svemu, pokazalo se da je laž o Đinđiću kao “malom Slobi” smišljena da bi se sakrila istina o Vojislavu Koštunici kao kontinuitetu s Miloševićevim režimom. Rezervnom Miloševiću, što bi rekao Basara. Ili – o Miloševiću u drugom pakovanju. Mekšem, da tako kažemo. Ali opakijem. Jer se to pokazalo kao predigra za Vučića.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 11. mart 2021.

Duh Kominterne u SANU: Hajka na predsednika

Ova 2021. mogla bi da se nazove godinom jubileja – Da li se “agent” srpske istorije vraća tamo odakle je pre 35 godina krenuo, u Srpsku akademiju nauka – Jedno je ipak jasno: pritisak na predsednika Akademije da odstupi sve je jači i samo se čeka hoće li Kostić revidirati

Da je Srbija imala pameti, ovog juna bi slavila 100 godina Vidovdanskog ustava. A neće obeležiti, mada bi mogla, ni osam decenija od velike narodne 27-martovske pobune protiv pristupanja Trojnom paktu niti julskog antifašističkog ustanka. Možda će pak proslaviti 20 godina Amfilohijeve anateme na Zorana Đinđića. Ka tome napreduje Srbija poslednjih godina.

UPOTREBA ZLOČINA: Možda je 20. februara – kada je na državnoj televiziji prikazan film “Dara iz Jasenovca” – stvarno otvoren dijalog, ali to nije dijalog koji nam je potreban. Nekim činom – pa i zločinom, daleko bilo – mogu se pokrenuti određene teme, ali je ključno da li je i koliko tim načinom prethodno porušeno, tj. da li je početna tačka razgovora pomerena unapred ili unazad.
Razgovor o Jasenovcu trebalo bi da se vodi pre svega između Hrvata i Srba, ali ne samo da ovaj film tu raspravu ne pokreće nego mu, sudeći po “znakovima pored puta”, to nije ni bila namera. Štaviše, i sama kandidatura za Oskara – izdejstvovana, uzgred, protivno svim pravilima – bila je više marketinški potez za domaću “uporabu”, što bi rekla naša bivša braća Hrvati. A kako vreme odmiče sve je jasnije i ko iz ovoga izvlači najviše koristi. Kao što je ministar Jočić svojevremeno govorio: “Hilandar gori, a vi me pitate za trafiku”, tako i Vučić, sav hepi, poručuje: ja o Jasenovcu, a vi me pitate za Jovanjicu.
Tome u prilog govori i spin kako se, eto, ova tema posle višedecenijskog ćutanja pod komunistima tek sada otvara, da je ranije to bila zabranjena tema i slično. U stvari, kao što je lepo pokazao Tomislav Marković, o koncentracionom logoru Jasenovac do 2000. godine objavljeno je 1.188 knjiga, 1.544 tekstova i 108 zbirki dokumenata, od čega ubedljivo najveći deo u SFR Jugoslaviji. Da je tu istina zapravo nebitna, najbolje svedoči činjenica da je “Jasenovac” Iva Goldštajna, nesumnjivo najozbiljnije naučno delo o tom užasnom stratištu, u Srbiji potpuno prećutan; Ministarstvo kulture čak nije htelo da izdvoji sredstva za njegov otkup.
Nije, međutim, kao što rekosmo, Vučić sada izmislio ništa novo. On je to samo preuzeo – i unapredio – od vojvode Šešelja kad je ovaj poginuo na Vukovaru, Kninu, Dubrovniku, Sarajevu, Košarama i gde još sve ovaj junak nije žrtvovao svoj život zarad napretka srpstva i srpskog sveta.

DANAS U SRBIJI ANTIKOMUNISTI, BAŠ KAO SVOJEVREMENO KOMUNISTI, SPREMAJU – DIFERENCIJACIJU. TADA JE ONA BILA IDEJNA, SADA JE NACIONALNA. MESTO DIFERENCIJACIJE NIJE VIŠE PARTIJA NEGO NAJVIŠA NAUČNA INSTITUCIJA – SRPSKA AKADEMIJA NAUKA I UMETNOSTI. POSLE DEMONSTRACIJA ISPRED, ZAHTEVA SE DIFERENCIJACIJA IZNUTRA

Elem, da se vratimo u glavni tok, slična teza lansirana je i pre tridesetak godina, krajem osamdesetih, što je, pokazalo se, bila uvertira za ratove (i zločine) koji će uslediti. Doduše, bilo je to još uvek u kontekstu šire priče o srpsko-hrvatskim odnosima jer sve nade u opstanak Jugoslavije nisu bile načisto propale. S tim u vezi, a kada smo već započeli s jubilejima, mogao bi da se navede još jedan: tri decenije od hit predstave 1991. godine – “Knez Pavle”, koja je osim rehabilitacije kraljevskog namesnika imala i da skrene pažnju na nesolidnost Hrvata kao partnera.

SRBI I HRVATI: To je, dakle, Beograd u koji se septembra 1990. vratio Desimir Tošić. Ko je sad pa Desimir Tošić – pitaće, verovatno, mnogi. Pitanje je, nažalost, opravdano jer u poslednjih desetak godina nije učinjeno ništa da se očuva uspomena na ovog izuzetnog čoveka; štaviše, mnogo je urađeno da ga se zaboravi. U najkraćem, Desimir Tošić je član predratne Demokratske omladine, kao protivnik komunista nije otišao u partizane, ali ni u četnike. Zbog ilegalnog rada uhapšen je februara 1943. i oteran u logor na Starom sajmištu, a odatle u Austriju. Posle rata, ne želeći da živi pod komunističkom vlašću, otišao je u emigraciju. Najpre u Parizu, a zatim u Londonu proveo je više od četiri decenije uređujući časopis Naša reč. Bio je jedan od osnivača, zajedno sa demokratskim Hrvatima (Vane Ivanović), Slovencima (Ljubo Sirc) i Bošnjacima (Adil Zulfikarpašić) organizacije Demokratska alternativa. Ono što je za ovu priču, međutim, najvažnije jeste da se Tošić praktično celog života bavio proučavanjem srpsko-hrvatskih odnosa jer, kako je pisao, “pitanje odnosa Srba i Hrvata svodi se na pitanje opstanka državne zajednice Jugoslavije”. O njegovim dometima pak svedoče reči istoričara Stevana K. Pavlovića da je Desimir Tošić istoriju poznavao i razumevao bolje od mnogih profesionalaca, kao i Alekse Đilasa da je za “mudrog i čovekoljubivog” Desimira Tošića moralo biti mesta u Akademiji nauka.
Dakle, kada se ovaj i ovakav Desimir Tošić posle poluvekovnog izbivanja obreo u Srbiji, iako je voleo da kaže kako je njemu “ovde sve poznato”, na jedno nikako nije mogao da se navikne. Zaprepastilo ga je “bogatstvo neznanja” – tako je sam jednom prilikom rekao – odnosno “iluzija, zabluda i grešaka u srpskoj nacionalnoj politici”. Zato se “bacio” na edukaciju i demitologizaciju, učestvovao je na tribinama, neumorno svake nedelje pisao u Borbi. Naslovi njegovih članaka iz tog vremena najbolje su svedočanstvo: “Gresi i greške u srpskom političkom društvu”, “Iz jedne u drugu zabludu”, “Masovna upotreba laži”, “Čija je elita luđa”, “Gluposti za ugled” itd., da više ne nabrajamo.

KAO ŠTO JE MINISTAR JOČIĆ SVOJEVREMENO REKAO: “HILANDAR GORI, A VI ME PITATE ZA TRAFIKU”, TAKO I VUČIĆ, SAV HEPI, PORUČUJE: JA O JASENOVCU, A VI ME PITATE ZA JOVANJICU

GRESI I GREŠKE: Kao prvu veliku grešku srpske nacionalne politike Tošić navodi onu iz 1918. prilikom rađanja zajednice južnoslovenskih naroda. “Naše srpsko društvo teško je razumelo šta znači ‘ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca’. I u svesti i u podsvesti to je bilo proširenje Srbije i Crne Gore. Tome je pogodovala ondašnja ‘državna ideologija’ da su Srbi i Hrvati jedan jedinstveni narod. Ona je”, nastavlja Tošić, “Srbe politički oslepela” tako da “nisu mogli da shvate da jedinstveni ‘jugoslovenski narod’ ne može postojati već i zato što tu ideologiju odbija ne samo ogromna većina hrvatskog nego i drugi narodi”. Takođe, piše dalje Tošić, “niko u to vreme nije primećivao ne samo da Hrvati ne žele u jedinstveni narod nego oni prvi put u istoriji gube, prvenstveno de iure, kontinuitet državnopravnosti koja je vladala njihovim prostorom od 1102. do 1918. godine. To je bila nepravda naneta hrvatskom narodu 1918. I toga Srbi, bar u većini, nikada nisu bili svesni, da ne govorimo o činiocima koji su agresivno vitlali tim javnim mnjenjem, kao što su bili kralj Aleksandar i Svetozar Pribićević”.
Druga još veća greška načinjena je prilikom usvajanja Vidovdanskog ustava. Kralj Aleksandar i Nikola Pašić prekršili su obećanje dato Hrvatima (i Slovencima) da će ustav prve zajedničke južnoslovenske države biti usvojen kvalifikovanom, odnosno dvotrećinskom većinom. Zbog toga za njega nisu glasali ni slovenački ni hrvatski predstavnici, zapravo nisu ni došli u Skupštinu. Ali ne samo to, ni kasnije, tokom života prve Jugoslavije, piše Tošić, Srbi nisu uviđali ovu grešku. “Većinsko srpsko javno mnjenje se u toku Prve Jugoslavije udaljavalo od uticaja onih snaga koje su tražile ‘srednje rešenje’ za međunacionalno pitanja (Protić, Davidović, Dragoljub Jovanović)”. Štaviše, pomenuti Protić, čiji je “ustavni nacrt bio za svoje vreme izuzetno kompromisno rešenje”, zbog toga je prvim sledećim, tj. izborima 1923. bio kažnjen time što prvi put posle 40 godina nije izabran za poslanika u Skupštini. To je starog i već ostarelog političara izgleda mnogo pogodilo, pa je ubrzo umro. “Na izborima 1923. godine Srbi su odbacili politiku sporazuma s Hrvatima”, konstatovao je Tošić.

DA JE SRBIJA IMALA PAMETI, OVOG JUNA BI SLAVILA 100 GODINA VIDOVDANSKOG USTAVA. A NEĆE OBELEŽITI, MADA BI MOGLA, NI OSAM DECENIJA OD VELIKE NARODNE 27-MARTOVSKE POBUNE PROTIV PRISTUPANJA TROJNOM PAKTU NITI JULSKOG ANTIFAŠISTIČKOG USTANKA. MOŽDA ĆE PAK PROSLAVITI 20 GODINA AMFILOHIJEVE ANATEME NA ZORANA ĐINĐIĆA. KA TOME NAPREDUJE SRBIJA POSLEDNJIH GODINA

Treća greška bio je zapravo zločin u Narodnoj skupštini, kada je radikal Puniša Račić (20. juna 1928) ubio tri hrvatska poslanika: Stjepana Radića, lidera Hrvatske seljačke stranke (koji je zapravo preminuo nekoliko meseci kasnije od posledica ranjavanja), te Stjepanovog sinovca Pavla Radića i Đura Basaričeka (dok su Ivan Pernar i Ivan Granđa ranjeni). Za Tošića je posebno bilo paradoksalno da su u atentatu ubijeni “hrvatski rodoljubi koji su bili poznati po svojim simpatijama za Srbe i odani ideji Jugoslavije”. Takođe, okolnosti da je atentat izvršen u parlamentu Tošić je davao posebnu težinu, “pucati u Narodnoj skupštini znači više od zločina. To je veliki istorijski prestup”. Ono što ga je dodatno pogađalo bila je činjenica da se ovaj zločin u srpskoj javnosti “najredovnije prećutkuje”, dok su ga “srpski istoričari ili preskakali ili ga svodili na jedan svakodnevni slučaj” ili ga čak i opravdavali prethodnim ponašanjem Hrvata.
Šestojanuarska diktatura (1929) predstavljala je u prvoj deceniji zajedničke države poslednji udarac srpsko-hrvatskim odnosima. “Kralj Aleksandar je privukao sebi i svom režimu dobar deo srpskog javnog mnjenja koje nije uviđalo tešku istorijsku zabludu novog režima: on se nije mogao graditi na jugoslovenskim nacionalističkim idejama koje su Hrvate bacale u pravi nacionalni rat protiv nove države”, pisao je Tošić.
Ako je na atentat na kralja Aleksandra u Marseju 1934. Tošić u izvesnom smislu gledao kao na odgovor na ubistvo Radića i drugova, za ustaški genocid tokom Drugog svetskog rata nije imao ni objašnjenja ni izvinjenja. Štaviše, pitao je “povodom nezabeleženih kolektivnih zločina u ma čijoj istoriji na Balkanu”, tj. “dok se isukani mač ustaša vio nad nevinim srpskim življem”, zašto je hrvatska politika, pre svih njen nesporni lider Vladko Maček (“mačekovština” – pisao je Tošić), dakle zašto su svi oni “ćutali, nemi i hladni”.
Smisao svih tih tekstova očigledno – naročito podsećanje da srpska strana u razvoju situacije poslednjih decenija nimalo nije nevina – bio je da se, nasuprot dominantnom “narativu”, smire strasti i ohladi “krvca uzavrela” jer “nam se scene iz 1941-1945. mogu ponoviti”. Na tom tragu (i inspirisan postupkom tadašnjeg predsednika Poljske Leha Valense tokom posete Izraelu) Tošić je predlagao “međusobni oproštaj Srba i Hrvata”, odnosno “da Srbi i Hrvati priznaju gde su pogrešili u svojoj prošlosti u odnosu jedni na druge”.
Srbi treba da shvate, navodio je dakle Tošić, “da je Vidovdanski ustav od 1921. jedna politička podvala u odnosu na dogovor na Krfu 1917. i da shvate, ne samo da usput beleže, da je ubistvo Stjepana Radića i drugova politički zločin prvog reda”, te da je “negiranje hrvatskog naroda… posle državnog udara 1929… jedan od najvećih političkih prestupa u istoriji… Na strani Hrvata stoji samo jedno neophodno priznanje, a to je priznanje ustaškog genocida nad srpskim narodom u NDH”.

DIFERENCIJACIJA U AKADEMIJI: Mi danas znamo da Tošićeve “lekcije iz istorije” nije imao ko da čuje, a kamoli da nešto iz njih nauči. Srbi su išli iz poraza u poraz. Kako je isticao pomenuti Pavlović krajem devedesetih, Tošić je uviđao “potpuni poraz savremene srpske nacionalne politike”. Sam Tošić je pisao da je Srbima “politički mozak iscurio”, da je “naš um zarobljen” i da je “posle devedesetih godina nama vladala samo velika laž, nacionalna i nacionalistička”.
Iako nije abolirao običan narod, naprotiv, nije prezao ni da adresira glavnu odgovornost: “Akademicima bi bilo bolje da su ćutali i čekali da ih vreme zaboravi”, naslov je jednog od njegovih “najubojitijih” članaka.

DA JE TU ISTINA ZAPRAVO NEBITNA, NAJBOLJE SVEDOČI ČINJENICA DA JE “JASENOVAC” IVA GOLDŠTAJNA, UBEDLJIVO NAJOZBILJNIJE NAUČNO DELO O TOM UŽASNOM STRATIŠTU, U SRBIJI POTPUNO PREĆUTAN; MINISTARSTVO KULTURE ČAK NIJE HTELO DA IZDVOJI SREDSTVA ZA OTKUP KNJIGE

Ironijom sudbine, ali ne može se reći nezasluženo, danas u Srbiji antikomunisti, baš kao svojevremeno komunisti, spremaju – diferencijaciju. Tada je ona bila idejna, sada je nacionalna. Mesto diferencijacije više nije partija nego najviša naučna institucija – Srpska akademija nauka i umetnosti. Traži se, ako neko slučajno ne zna, da se svi članovi SANU izjasne o stavovima njenog predsednika Vladimira Kostića. Posle demonstracija ispred, zahteva se diferencijacija iznutra. Ono je bila “jogurt revolucija”, na šta će ispasti ovo? Da li će nam se posle događanja naroda dogoditi događanje akademika?
Jedno je, međutim, jasno: pritisak na predsednika Akademije da odstupi sve je jači. Sada se čeka hoće li Kostić revidirati. Izgleda da je duh Kominterne ušao u SANU. A možda nikad nije ni izlazio.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 4. mart 2021.

Ukopacija Srbije

Beležimo novi napredak u zarobljavanju privrede i, šire, u porobljavanju društva. Ukopacija – što bi rekao David Štrbac

Kada bi Vučić stvarno hteo da se bori protiv organizovanog kriminala ne bi morao da se penje čak na Topčidersko brdo. Dovoljno bi bilo da se okrene oko sebe. Preciznije – da ode do Vlade Srbije, recimo do Ministarstva finansija ili do nekog državnog preduzeća, na primer Telekoma. Evo, nedavno su ove dve, nazovimo ih kompanije, sa određenim privatnim firmama sklopile poslovni dil vredan preko 60 miliona evra (sedam milijardi dinara). Slučaj je poznat, pa da ne okolišemo – suština je u tome da će pomenutim aranžmanom država jedan proizvod, softver za obračun plata u javnom sektoru, platiti, prema nekim procenama, čak hiljadu puta više nego što je njegova realna nabavna cena. Uzmimo da je ova procena preterana, neka je cena “samo” sto puta naduvana, takve zarade se ni Eskobar ne bi postideo.

Bilo bi zanimljivo da čujemo koliko ljudi će koliko dana raditi na tom programu da bismo videli koliko će oni koštati. Primera radi, ako zamislimo da će na softveru biti angažovano 60 ljudi – što softveraši odmah ocenjuju kao preveliki broj – i da će raditi punu godinu dana (što je takođe mnogo za ovaj zadatak), ispada da će svako od njih zaraditi po milion evra. Jasno je svakome da oni neće dobiti ni deseti, a možda ni dvadeseti deo te sume.

Nema sumnje, dakle, da se radi, čak i za pojmove Srbije i aktuelnih vlasti, o neviđenoj pljački. Kada je pre dve godine Telekom kupovao Radijus vektor preplatio ga je svega pet puta, Kopernikus je preplatio (najmanje) deset puta, ali, kao što vidimo, to je bila dečja igra u poređenju sa ovim najnovijim razbojničkim poduhvatom. Apetiti su očigledno porasli, sigurno se i broj predatora povećao, a i vlast se toliko ostrvila, da joj je malo i kad desetostruko ukrade.

Pljačka “epskih razmera” samo je, međutim, jedna dimenzija, možda čak ni najvažnija, ovog poteza Vučićevog režima. U pozadini se krije – mada se zapravo baš nešto i ne krije – preuzimanje kontrole nad softverskom industrijom. Na ovaj način aktuelna vlast manje ili više direktno ulazi u ovaj sektor, dobija uvid u funkcionisanje preduzeća, ne samo s kim rade nego i u njihove vanposlovne aktivnosti. Recimo, da li finansiraju (putem oglašavanja i drugih oblika marketinške saradnje) nezavisne medije i organizacije, nedajbože opozicione partije i slično.

Ovo što se sada dešava u IT sektoru zapravo nije ništa novo. To se već dogodilo u građevinarstvu i industriji građevinskog materijala, gde su naprednjaci preuzeli glavne poslove. Takođe, to se dešava i u poljoprivredi, gde Vučićevi ljudi parama građana Srbije, tj. preko državnih subvencija, preuzimaju najatraktivnije oblasti, ulaze u proizvodnju malina, u vinogradarstvo i vinarstvo itd.

Sve u svemu, beležimo novi napredak u zarobljavanju privrede i, šire, u porobljavanju društva. Ukopacija – što bi rekao David Štrbac.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 1. mart 2021.