Monthly Archives: jun 2021

Ko je koga izdao: Đinđić Srbiju ili Srbija Đinđića

Šaljući Slobodana Miloševića na sud tog 28. juna 2001. Zoran Đinđić je pokušao da Srbiji otvori oči. S jedne strane, da se suoči sa prošlošću, ali još više da se suoči sa budućnošću. Jer, neposredna prošlost se više nije mogla ispraviti, ona je bila upropašćena, valjalo je spasavati budućnost

Vidovdansko suočavanje

Mogao je Vidovdan pre 20 godina da bude dan kada je Srbija progledala. Zoran Đinđić je Srbiji pružio tu šansu. Poslao je na sud čoveka koji je bio simbol i otelotvorenje katastrofalno pogrešne nacionalne politike. Uzgred, mada ne i nevažno, nije to bio neki običan sud, bio je to sud Ujedinjenih nacija.
Ta politika – koju, istine radi, Slobodan Milošević nije sam (o)smislio, ali je nju prihvatio i sprovodio – uvela je Srbiju u četiri rata. Svi ti ratovi bili su pogrešni, nije ih bilo moguće dobiti i na kraju su, naravno, svi izgubljeni. Poveo je, međutim, predsednik Srbije – i duže od decenije vodio – još jedan, peti rat. Bio je to rat protiv sopstvenog naroda i njegovih interesa.
I ta politika – čiji je taj rat protiv sopstvenog naroda, što bi rekao fon Klauzevic, bio samo nastavak – kreirana je na drugom mestu, u drugim glavama, ne u njegovoj. I to je zapravo u čitavoj toj drami najtragičnije. Jer, i kada je Milošević otišao, politika je ostala.
Šaljući Slobodana Miloševića na sud tog 28. juna 2001. Zoran Đinđić je, dakle, pokušao da Srbiji otvori oči. S jedne strane, da se suoči sa prošlošću, ali još više da se suoči sa budućnošću. Jer, neposredna prošlost se više nije mogla ispraviti, ona je bila upropašćena, valjalo je spasavati budućnost.

PRINCIPIJELNA KOALICIJA: Zoran Đinđić je znao da je velika petooktobarska revolucija vrlo mršava pobeda, da su “poražene snage” duboko ukorenjene u srpskom društvu, da su izgubile bitku, ali ne i rat i da će do konačne pobede morati da se prolije još mnogo ne krvi nego znoja što je Srbima (i Srpkinjama) kroz istoriju nekako uvek znatno teže padalo.
Još 1994. Đinđić je opisao, kako to kaže Latinka Perović, “glavnu kontroverzu” srpske povesti. “Na temelju ruralne i patrijarhalne kulture nastaju institucije individualističkog društva. Nestalnost tih institucija može se objasniti nestalnošću njihove osnove jer njihova prirodna osnova jeste jedno individualizovano društvo, kojeg kod nas nema. Evoluciono je neverovatno i zaista izuzetno složeno što na tako nepovoljnoj osnovi nastaje politička konstitucija. Međutim, ako danas pokušamo da objasnimo naše savremene probleme, moramo se vratiti toj izvornoj protivrečnosti.”
A neposredno posle 5. oktobra pisao je: “Euforija je bila zahvatila čitav svet posle Miloševićevog pada. Ali ja se ni tada nisam naročito radovao. Razmišljao sam šta će biti kad se svi otrezne.”
Nije mnogo prošlo, a na društvenoj sceni Srbije pojavio se jedan novi, mada neformalni savez, kleronacionalistički, koji će krenuti u oštru i beskompromisnu borbu protiv Zorana Đinđića. Ta borba će trajati sve do njegovog nasilnog kraja. Jedan član tog saveza bila je Srpska pravoslavna crkva u liku prošle godine od korone preminulog vladike Amfilohija Radovića, a drugi Demokratska stranka Srbije u liku Vojislava Koštunice, tada predsednika SR Jugoslavije.
O tome je govorio lucidni i Đinđiću u to vreme ne baš naklonjeni Desimir Tošić. Već na početku 2001, dok Đinđićeva vlada nije pošteno ni zasela u fotelje, Tošić primećuje snažne “tendencije restauracije”.

ZORAN ĐINĐIĆ JE NESUMNJIVO BIO SVESTAN DA IZRUČENJE SLOBODANA MILOŠEVIĆA HAŠKOM TRIBUNALU PREDSTAVLJA VISOKO RIZIČAN PODUHVAT. ALI ZNAO JE JOŠ BOLJE DA TO ISTOVREMENO PREDSTAVLJA ČIN KOJI NACIONALNO I ISTORIJSKI ODGOVORAN POLITIČAR NE MOŽE DA IZBEGNE

Jedna je bila obnova nacionalizma, na razne načine, istorijskim revizionizmom posebno, između ostalog i kroz “švercovanje monarhije” u domaći pravni sistem. “Sasvim je nerazumljivo”, pisao je Tošić, da se to dešava, tim pre “što u novoj vlasti ima i te kako mnogo legalista koji se svojim legalizmom penju na glavu ne samo nama građanima nego i međunarodnim ustanovama”.
Drugo je bila pojava “crkvenjačkog pokreta”. “Ulazimo u neku vrstu klerikalizma koji Srbima dosad nije bio svojstven”, govorio je čovek koji ne samo da je bio odličan poznavalac srpske istorije nego i, iz ličnog iskustva, društvenih prilika u Kraljevini Jugoslaviji.
Zoran Đinđić je, dakle, nesumnjivo bio svestan da izručenje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu predstavlja visoko rizičan poduhvat. Ali znao je još bolje da to istovremeno predstavlja čin koji nacionalno i istorijski odgovoran političar ne može da izbegne.

PREDSEDNIK KOŠTUNICA: Đinđićev glavni koalicioni partner Vojislav Koštunica se još istog dana ogradio od izručenja. Bilo je to izvedeno pod firmom zaštite zakonitosti i ustavnosti. Koštunica se obratio građanima Srbije poručivši da je izvršen ni manje ni više nego državni udar: “Večerašnje izručenje bivšeg predsednika SRJ Haškom tribunalu, kao i prethodno izručenje Milomira Stakića, ne mogu se smatrati zakonitim i ustavnim. Ovo se može protumačiti kao ozbiljno ugrožavanje ustavnog poretka zemlje. Pravna država ne može se graditi na nepravdi.” Kasnije, nakon upornih tvrdnji predsednika Jugoslavije da nije dao saglasnost na izručenje, objavljen je njegov razgovor s premijerom Srbije, iz kojeg je vidljivo da se s tom odlukom ipak složio. Ali to je bilo čak možda i najmanje važno.
Igra je bilo jednostavna: Koštunica je govorio da izručenje nije u skladu sa Ustavom SR Jugoslavije, a kada bi Đinđić rekao “dobro, hajde da promenimo Ustav”, Koštunica bi to (posredstvom promiloševićevske crnogorske Socijalističke narodne partije) onemogućavao. Tako da je Đinđić bio prinuđen da posegne za 135. članom republičkog Ustava (iz doba SFRJ), koji je Srbiji omogućavao da zarad zaštite sopstvenih interesa može da preuzme funkcije saveznih institucija.


Ali da čitava ta stvar sa legalizmom i legalnošću nije imala veze, pokazao je Nenad Dimitrijević. Prema njegovim rečima, “temeljita reforma pravnih i političkih institucija” nakon 5. oktobra izostala je pre svega da bi se sačuvao kontinuitet s Miloševićevim režimom, tj. određeni odnos prema prošlosti. Legalizam “ne identifikuje pozitivan odnos prema pravu (…) već pre svega odnos prema ideologiji. Okrenuti prošlosti na način devetnaestovekovnog romantičnog nacionalizma, legalisti su (…) završili na pozicijama odbrane institucionalnog, pravnog i ideološkog nasleđa Miloševićevog (…) nacionalizma”, zaključio je Dimitrijević. Da Koštuničin navodni legalizam zapravo nema veze s vladavinom prava, dokazivao je i Vladimir Gligorov na primeru politike “dobrovoljne predaje” haških optuženika.

VLADIKA AMFILOHIJE: “Uradivši to baš na Vidovdan i na takav način, nije moglo učiniti Miloševiću veći čast, a sebi i svom narodu veći stid i sramotu pred istorijom. Bojim se da su tim i takvim činom, tako nerazumno izvedenim, riješili da ispišu sebe iz istorije. Pitam se šta nam je sada činiti? Oni koji nijesu izgubili vidovdansko prosvetljenje, a takvih je još mnogo u ovom narodu i našoj državi, znaju šta i kako će raditi. Uradiće sve što je moguće da sačuvaju svoj i narodni obraz i zajedničku državu”, izjavio je (prema Tanjugu od 30. juna) vladika Srpske pravoslavne crkve Amfilohije Radović.
Na pitanje novinara Vremena Nenada Lj. Stefanovića (26. jul 2001) kako reaguje na to što ga je “deo sveštenstva ispisao iz istorije”, Đinđić je odgovorio “To što me je jedan vladika ‘ispisao iz istorije’ ne shvatam ozbiljno. U dugogodišnjoj izolaciji Crkve od društva pomalo su i pojedinci iz Crkve izgubili osećaj za realnost”.

NEDUGO POSLE 5. OKTOBRA NA DRUŠTVENOJ SCENI SRBIJE POJAVIO SE JEDAN NOVI, MADA NEFORMALNI SAVEZ, KLERONACIONALISTIČKI, KOJI ĆE KRENUTI U OŠTRU I BESKOMPROMISNU BORBU PROTIV ZORANA ĐINĐIĆA. TA BORBA ĆE TRAJATI SVE DO NJEGOVOG NASILNOG KRAJA. JEDAN ČLAN TOG SAVEZA BILA JE SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U LIKU PROŠLE GODINE OD KORONE PREMINULOG VLADIKE AMFILOHIJA RADOVIĆA, A DRUGI DEMOKRATSKA STRANKA SRBIJE U LIKU VOJISLAVA KOŠTUNICE, TADA PREDSEDNIKA SR JUGOSLAVIJE

Izgleda, međutim, da je osećaj za realnost izgubio sam Đinđić. Ili, što je (sudeći po gore navedenim redovima) takođe moguće, samo nije hteo da (protivnicima) prizna koliko je situacija ozbiljna.
Kako god, ako baš nije odapeo strelu, Amfilohije Radović je svakako zategao luk. Podsećajući u jednom članku u Ekonomist magazinu posle Đinđićevog ubistva na pomenuti intervju, Tošić je najpre izrazio čuđenje što nakon ovakvih vladikinih reči Tužilaštvo nije reagovalo, a onda napisao: “Zoran nije bio u pravu. Stvar je bila sasvim ozbiljna jer je taj veliki reformator i borac izgubio glavu. Vladikina pretnja se obistinila (…) Dve godine docnije našle su se delije koje su ‘uradile’, usmrtile su Zorana Đinđića”, zaključio je Tošić.

ZAPADNJAK: Neretko se Đinđićeva odluka da Miloševića isporuči Hagu pokušava predstaviti kao trgovina: da se to nije dogodilo, Srbija na donatorskoj konferenciji, zakazanoj za 29. jun, ne bi dobila obećanu finansijsku pomoć. Suštinski, novac je tu bio nevažan. To vidimo danas kad u Srbiju stižu ogromne svote novca, ali ne sa zapada nego sa istoka. Da se htelo trgovati, na drugoj strani se moglo dobiti više
Veliki građanski protesti, pa na kraju i sama prevratnička petooktobarska revolucija, izvedeni su pod parolom “Beograd je svet”. Taj svet za Zorana Đinđića bio je Zapad – u političkom, ekonomskom pravnom, kulturnom i svakom drugom smislu. U dve reči – Evropska unija. Kako je to napisala Latinka Perović, “Zoran Đinđić nije bio politički čovek u Srbiji pod uticajem Zapada već zapadnjak: po životnoj filozofiji, obrazovanju i načinu mišljenja”. Govorio je tih godina: “Srbija nije gotova činjenica već šansa” i “Ja verujem da Srbija sada ima svoju poslednju šansu da uhvati voz za proširenje Evrope”.
Na kraju, nakon one, reklo bi se nesvojstvene mu, hitre Koštuničine reakcije, sutradan je reagovao i Zoran Đinđić: “Prekidanje saradnje s Haškim tribunalom i odlaganje te saradnje imalo bi nesagledive negativne posledice za sadašnjost i budućnost naše zemlje. Pre ravno 12 godina, na isti ovaj dan, na jedan od najvećih srpskih praznika  Vidovdan, Slobodan Milošević je pozvao naš narod da ostvaruje ono što je nazvao idealima nebeske Srbije. To je dovelo do 12 godina ratova, katastrofa i propadanja naše zemlje. Vlada Srbije se danas obavezala da sprovodi ideale zemaljske Srbije, ne toliko zbog nas i naših roditelja već zbog naše dece. U ovoj odluci mi spasavamo budućnost naše dece.”

ĐINĐIĆEVA DIKTATURA: Ovu Đinđićevu ideju vodilju malo ko je hteo da razume. Protiv Vlade Srbije i njenog premijera, pod dirigentskom palicom Aleksandra Tijanića, krenula je besomučna kampanja. Bolje reći, nakon izručenja samo je ogoljena i pojačana. Afere su fabrikovane jedna za drugom. Malo pomalo, nastao je i mit o Zoranu Đinđiću kao diktatoru. Taj mit je, iako nekoliko godina kasnije (i s teorijskim obrazloženjem u koje ovde nećemo zalaziti), ušao čak i u knjigu. “Prema parametrima sopstvene teorije, đinđićevska diktatorska vlast u Srbiji bila je jednako diktatorska kao što je to nekada bila i Miloševićeva (a pre njega i Brozova) predsednička” – pisao je 2010. Aleksandar Molnar, profesor beogradskog Filozofskog fakulteta u knjizi “Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita”.

ZORAN ĐINĐIĆ JE ZNAO DA JE VELIKA PETOOKTOBARSKA REVOLUCIJA VRLO MRŠAVA POBEDA, DA SU “PORAŽENE SNAGE” DUBOKO UKORENJENE U SRPSKOM DRUŠTVU, DA SU IZGUBILE BITKU, ALI NE I RAT I DA ĆE DO KONAČNE POBEDE MORATI DA SE PROLIJE JOŠ MNOGO NE KRVI NEGO ZNOJA ŠTO JE SRBIMA (I SRPKINJAMA) KROZ ISTORIJU NEKAKO UVEK ZNATNO TEŽE PADALO

Zanimljivo je da u vreme koje Molnar označava kao Đinđićevu diktaturu premijer Srbije ne kontroliše vojsku, ne kontroliše spoljnu politiku niti spoljnu ekonomsku (trgovinsku) politiku, pošto je sve to u nadležnosti saveznih organa. Zatim, Đinđić faktički, ne samo formalno, ne kontroliše ni neke bitne poluge moći u Srbiji: ne kontroliše policiju, kao ni pravosuđe, a ni državnu upravu… A kada je o ekonomiji reč, Đinđić ne kontroliše bitne poluge moći – ni monetarnu ni deviznu politiku niti bankarski sistem. Sve je to u nadležnosti Narodne banke Srbije sa čijim je guvernerom Mlađanom Dinkićem takoreći od početka (uzgred, zbog pogrešne Dinkićeve politike) u zavadi. Pa ipak, uprkos svemu tome, Đinđić je proglašen za diktatora.
Neposredno pre nego što će biti ubijen Đinđić je, prema Molnaru, Srbiji spremao “tri ključne novine”. Da ne bude vađenja na nedostatak konteksta, sledi opsežan citat. “Pre svega”, piše dakle Molnar, “morala je biti sprečena svaka mogućnost da se ugrozi njegova suverena diktatura, tako da je podela vlasti bila otpisana redukovanjem položaja predsednika Srbije na protokolarnu funkciju. Drugo, Srbija je morala biti decentralizovana, a pitanje nove političko-teritorijalne organizacije trebalo je da se bazira na relativno trajnom ustavnom redefinisanju statusa Kosova i Metohije. Naposletku, ceo posao ustavotvorstva trebalo je da bude lišen svake veze sa starim Ustavom, ali i sa demokratijom, pošto je Ustav Srbije trebalo da donese, po svom sopstvenom nahođenju, ista ona parlamentarna većina koju je Đinđić kontrolisao i koja je već imala iskustva sa identičnim zakonodavnim radom. Ista procedura trebalo je da bude primenjena i 2005, nakon otcepljenja južnog dela Kosova i Metohije, ali i 2009, u fazi finalizacije priprema za ulazak Srbije u Evropsku uniju. Na taj način Srbija bi bila ustavno ‘spakovana’ i ‘izručena’ Evropskoj uniji, a suvereni diktator je mogao da odahne: ispunio bi svoj dvodecenijski san, a nove generacije srbijanske političke elite trebalo bi tada da započnu s konačnim prosvetiteljskim radom, obrazovanjem ‘političkih građana’ i stvaranjem ‘političkog jedinstva’ koje bi u nekoj daljoj budućnosti možda moglo da pretenduje na demokratski legitimitet.”
Kada se, međutim, malo razgrne ova katastrofična retorika i dublje zađe u sadržinu predočenog nam zastrašujućeg scenarija – šta vidimo. Pre svega, problem Kosova bio bi rešen (čak “povoljnije” nego što trenutno mnogi mogu i da sanjaju). Drugo, bio bi donet novi, demokratski ustav (kojim bi Srbija bila decentralizovana, što je vrlo bitno, a ovlašćenja predsednika Republike formalno-pravno bila bi samo malo, a i to eventualno, više protokolarna od ovih današnjih). Naposletku, Srbija bi 2010. godine postala članica Evropske unije.
Da li je zaista to taj užas koji nam je pripremao Mefistofel Đinđić? Verujem, možda preterujem, da bi danas, 2021, posle svega što se u međuvremenu izdešavalo, i Molnar lično obema rukama glasao za takvu diktaturu.
No, pošto Ustav u Srbiji nikada nije bio od presudne važnosti – a danas je to, čini se, manje nego ikada – oko njegovog biti ili ne biti niko se nije mnogo uzbuđivao. Ali druga dva pitanja – sporazum sa Kosovom i ulazak u Evropsku uniju – već je nešto što se nikako nije smelo dozvoliti. I zato je presuda bila – ubiti. I zato je Zoran Đinđić morao biti ubijen.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 24. jun 2021.

Moramo biti spremni za obrazovnu revoluciju

Nove tehnologije počinju da menjaju i samu koncepciju novca i finansija

Intervju Branko Urošević, Računarski fakultet

Na svakakve festivale smo obvikli u Srbiji, ali na festival kompjuterskih finansija nismo. Bar nismo još, ali ćemo se, sva je prilika, navići. I to je dobra vest. Reč je zapravo o novom programu, predstavljenom pre oko mesec dana (tačnije u subotu, 15. maja) koji pokreće Računarski fakultet. Ovim programom Beograd je ušao u sam vrh evropskog, pa i svetskog visokog obrazovanja, pošto je reč o disciplini koja su proučava (i podučava) samo na vodećim fakultetima u Evropi, uglavnom u Britaniji, a više u Americi. Danas kada se o privatnim fakultetima čuju gotovo isključivo loše stvari, nije zgoreg napomenuti da je RAF, koji inače radi u sastavu Univerziteta Union, osnovala firma CET (Computer Equipment and Trade) 2003. godine. Nije sporno, naime, da ima loših privatnih fakulteta, ali ima ih bogami podosta i državnih. Privatne makar ne plaćaju građani iz svog džepa, osim onih, naravno, koji to urade dobrovoljno. No, da se vratimo na glavnu temu, spiritus movens i pomenutog festivala i novouvedenog programa je Branko Urošević, dvostruki doktor nauka – fizike i ekonomije, koji se 2005. iz Barcelone, sa Univerziteta Pompeu Fabra, vratio u Srbiju. Od tada je sve do februara ove godine bio profesor na beogradskom Ekonomskom fakultetu.

Nedavno je na Kolarcu predstavljen vaš program iz kompjuterskih ili računarskih finansija, Master in Computational Finance (MCF). Šta su, zapravo, računarske finansije?
Zamislite da se u sobi nalazi nekoliko vrlo obrazovanih i inteligentnih ljudi koji treba da rade na zajedničkom projektu. I pored njihovog obrazovanja i inteligencije, ukoliko ne govore nijedan zajednični jezik, saradnja će, složićete se, biti veoma teška. Situacija je analogna onoj u finansijskim institucijama kojima su potrebni i ekonomisti, i modelari/matematičari, i programeri. Svi oni poseduju određena znanja iz svojih oblasti, ali se teško razumeju jer im se znanja praktično ne preklapaju. Stručnjaci iz računarskih finansija moraju da istovremeno razvijaju znanja iz finansija, programiranja, matematičkog modeliranja i mašinskog učenja. Kao takvi, oni su prirodno “vezivno tkivo” u finansijskim i finteh organizacijama, ali i od potencijalne velike koristi u digitalnoj transformaciji drugih, nefinansijskih firmi.

Rekli ste da je reč o prvom takvom programu ne samo u Srbiji nego i u regionu. Gde se najbliže predaje sličan program?
Programi ove vrste nastali su prvo u SAD. U Evropi ih još uvek nema mnogo i uglavnom su u Velikoj Britaniji. U Srbiji i okolnim zemljama takvih programa dosad nije bilo.

Ko može da postane stručnjak iz računarskih finansija?
Ljudi koji dolaze iz različitih branši – ekonomisti, ljudi iz biznisa, programeri, matematičari, fizičari, inžinjeri, itd. – kroz grupni rad na pažljivo kreiranom kurikulumu savladavaju neophodne veštine, učeći ne samo od vrlo iskusnih predavača nego i jedni od drugih. Pošto se insistira na spoju različitih znanja i veština, mešoviti profil polaznika zapravo je od suštinskog značaja.

STRUČNJACI IZ RAČUNARSKIH FINANSIJA MORAJU ISTOVREMENO DA RAZVIJAJU ZNANJA IZ FINANSIJA, PROGRAMIRANJA, MATEMATIČKOG MODELIRANJA I MAŠINSKOG UČENJA. KAO TAKVI, ONI SU PRIRODNO “VEZIVNO TKIVO” U FINANSIJSKIM I FINTEH ORGANIZACIJAMA, ALI I OD POTENCIJALNE VELIKE KORISTI U DIGITALNOJ TRANSFORMACIJI DRUGIH, NEFINANSIJSKIH FIRMI

Govorili ste i o vezama s profesionalnom i akademskom dijasporom. Kažete da stvarate, između ostalog, i platformu za efikasnu saradnju sa dijasporom. Recite nešto više o tome?
Na MCF programu predaju naši ljudi koji su doktorirali na prestižnim svetskim univerzitetima, a kasnije i radili u vodećim svetskim kompanijama. Neki od naših predavača, inače poznati stručnjaci u inostranstvu, prvu put dobijaju priliku da budu nastavnici na nekom fakultetu u Srbiji. Takođe, Savetodavni odbor programa sastoji se od veoma iskusnih stručnjaka iz Goldman Saksa, JP Morgana i drugih vodećih svetskih finansijskih kuća. Članovi odbora nam pomažu da stalno unapređujemo relevantnost i kvalitet programa. Cilj je da MCF bude prepoznat u celoj Evropi kao jedan od najboljih iz ove oblasti. Drugi podjednako važan cilj je stvaranje jedinstvene mreže edukatora i profesionalaca iz oblasti finansija u Srbiji i van nje, dakle, kreativna integracija dijaspore i stručnjaka u zemlji.

Računarske finansije su rezultat sve tešnjeg povezivanja finansija s tehnologijom i veštačkom inteligencijom. O čemu je tu zapravo reč?
Savremene finansije teško je razdvojiti od tehnologije, mašinskog učenja ili veštačke inteligencije. Algoritamsko trgovanje, gde kompjuteri samostalno, na osnovu algoritama koje stvaraju ljudi, donose odluke o trgovanju, ima sve veći udeo u ukupnom prometu na svetskim tržištima kapitala. Mašinsko učenje i veštačka inteligencija pomažu, na primer, u kreiranju preciznijeg kreditnog skoringa klijenata i obezbeđuju brže odluke o izdavanju kredita. One pomažu u otkrivanju prevara kod kreditnih kartica i osiguranja, u prognoziranju tržišnih trendova, kao i u prognoziranju toga ko bi od klijenata mogao da prekine saradnju s nekom firmom, što onda omogućava da se takvi postupci preduprede, itd.

Ovde govorimo kako nameravate da promenite obrazovanje iz finansija i integrišete ga s tehnologijom. A šta je sa drugim oblastima ekonomije i biznisa?
Naravno, promene se ne događaju samo u finansijama nego i u celokupnom svetu biznisa. Obrazovanje, a posebno kod nas u regionu, trenutno kaska za svetom biznisa. Integracija biznisa i tehnologija čini neophodnim stvaranje “integrisanih stručnjaka” koji razumeju kako biznis tako i tehnologije, algoritme i programiranje, kao i kako se iz podataka dobijaju korisne informacije. Računarske finansije su samo prvi korak u obrazovnoj revoluciji koja će, po mom mišljenju, morati da usledi kako bi obrazovanje pratilo svet koji nas okružuje.

TROMOST I RASCEPKANOST STUDIJSKIH PROGRAMA KOD NAS I U REGIONU SVAKAKO SE HITNO MORA MENJATI UKOLIKO KOLEKTIVNO ŽELIMO DA NE BUDEMO SAMO OBJEKTI TEKTONSKIH PROMENA KOJE NEZAUSTAVLJIVO DOLAZE

S temom računarskih finansija su, ako se ne varam, povezana i blokčejn tehnologija i kriptovalute. Na koji način, u kom smislu?
Kompjuterske finansije omogućavaju stvaranje novih tehnoloških rešenja iz oblasti finansija – finteh. Sa svoje strane, ove nove tehnologije, čiji su kriptovalute samo jedan deo, počinju da menjaju i samu koncepciju novca i finansija. Blokčejn tehnologija, odnosno distribuirani dokaz vlasništva baziran na konsenzusu grupe učesnika, jeste inovacija koja obećava i kao takva će verovatno biti jedan od značajnih elemenata za dalji razvoj finteha. Na toj tehnološkoj inovaciji, u suštini, zasnovane su kriptovalute ali i pametni ugovori, na primer. Sa druge strane, mada ima mnogo ideja i startapa, nije očigledno koje od tih ideja imaju svetlu budućnosti. Jedno je sigurno: finansije se revolucionarno menjaju iako pravac tih promena nije lako sa sigurnošću predvideti.

Verujete li u budućnost kriptovaluta, koliki segment finansija će one zauzimati?
Što se kriptovaluta tiče, one su na početku privlačile pre svega pažnju ljudi zainteresovanih za zaštitu privatnosti. Sada su predmet opšteg interesovanja i, slobodno se može reći, velikog spekulativnog pritiska. Kao investicija, u pitanju su investicije ogromnog rizika, gde se gotovo preko noći može obogatiti, ali i izgubiti velika količina novca. Kao sredstvo plaćanja izgleda da se češće koriste u transakcijama kriminogenog karaktera nego kao legalno sredstvo plaćanja. Jedan od problema njihovog korišćenja kao transakcionog novca upravo je velika violatilnost njihove vrednosti. Najzad, rudarenje kriptovaluta zahteva veliku potrošnju energije, te su one mnogo manje energetski efikasne nego, recimo, kreditne kartice, a posebno običan papirni novac. Kakva je budućnost kriptovaluta u najvećoj meri će ipak biti određeno time kako se prema njima postave veliki finansijski regulatori i veliki institucionalni igrači.

Kako objašnjavate nameru Evropske centralne banke da uvede digitalni evro?
Postoji veliki politički pritisak na ECB da uvede digitalni evro, delimično kao odgovor na pomamu u vezi s kriptovalutama, a delimično i kao odgovor na priče o uvođenju digitalnog juana. Problem, međutim, može biti to što centralni bankari koji treba da donose odluke o tim stvarima imaju malo ili nimalo relevantnog znanja o karakteristikama i ograničenjima mogućih tehnoloških rešenja u vezi s tim. Još jedan dokaz o potrebi integrisanog znanja, rekao bih. Inače, lako se može napraviti haos iz najboljih namera.

ŠIRE GLEDANO, SVAKO OD NAS BIĆE ILI OBJEKAT ILI SUBJEKAT NADOLAZEĆE INTEGRATIVNE PLIME BIZNISA I TEHNOLOGIJE. JASNO JE VALJDA DA JE BOLJE BITI SUBJEKAT

Napraviću ovde malu digresiju. Posle završene matematičke gimnazije u Beogradu završili ste teorijsku fiziku, doktorirali na teoriji struna, što je krajnje apstraktna stvar, a onda se obreli u ekonomiji, koju ste takođe doktorirali. Kako i zašto?
U potrazi za poslom – tada ga u fizici praktično nije bilo – počeo sam da radim za čuvenu konsultantsku kuću Mekinzi u Čikagu. Oni su iskoristili zatvaranje velikih projekata iz oblasti fizike da zaposle mnogo nas sa doktoratima sa vrhunskih škola i da nas onda obuče za biznis. Tada je Excel bio vrhunac tehnologije u firmi. Sada, čujem od kolega, Mekinzi postaje ozbiljan igrač u oblasti primene mašinskog učenja i veštačke inteligencije za davanje saveta korporativnim klijentima. To je sve više slučaj i s “velikom četvorkom”.

Sigurno verujete u budućnost računarskih finansija, ali šta to znači, kako će izgledati budućnost finansija?
Spajaće se, sve tešnje, finansije, programiranje, kreiranje i rad s velikim količinama podataka i, bazirano na njima, mašinsko učenje i veštačka inteligencija. Smanjivaće se poslovi na šalterima i poslovi odobravanja standardizovanih kredita, a ulogu investicionih ili računovodstvenih savetnika za male ulagače preuzimaće, sve više, roboti-savetnici. Sa druge strane, rašće broj ljudi koji može da sagleda i da se aktivno uključi u proces: da prepozna poslovni problem, odabere odgovarajuću metodologiju i razvije modele i algoritme za njegovo rešavanje i, najzad, da implementira prototip rešenja koji se onda može testirati. Upravo su to ljudi integrisanih znanja i veština koje mi nameravamo da školujemo.

Ima li u kompjuterskim finansijama mesta za običnog čoveka ili se one tiču samo velikih banaka, fondova i korporacija?
Ima, naravno. Običan čovek suočava se, i sve će se više suočavati s posledicama računarskih finansija u svom svakodnevnom životu. Šire gledano, svako od nas biće ili objekat ili subjekat nadolazeće integrativne plime biznisa i tehnologije. Meni bar izgleda jasno da je bolje biti subjekat, razumeti kako stvari rade i aktivno u njima učestvovati na ovaj ili onaj način nego biti objekat i nadati se da će nas negativne posledice zaobići. Obrazovanje u 21. veku mora da stavi u fokus sve aspekte onoga što je već tu, pred nama i što neće nestati ako zatvorimo oči i zaželimo da ne postoji. Tromost i rascepkanost studijskih programa kod nas i u regionu svakako se hitno mora menjati ukoliko kolektivno želimo da ne budemo samo objekti tektonskih promena koje nezaustavljivo dolaze.

Mijat Lakićević; Foto: Đurađ Šimić
Novi magazin, 17. jun 2021.

Srpski svet je poslednja varijanta velike Srbije

Nacionalizam je u odnosu prema naciji kao ljubomora prema ljubavi, patologija jednog osećanja

Intervju Vlatko Sekulović, advokat

Sagovornik Novog magazina koji je danas praktično “samo” advokat ima prilično bogatu političku biografiju. Nećemo ovde, naravno, nabrajati sve njegove funkcije, ali nećemo propustiti da pomenemo prvu iz davne 1991. – osnivač i prvi predsednik Studentske unije Pravnog fakulteta, prve nezavisne studentske organizacije u Srbiji. Zatim je 1992. bio član Organizacionog odbora Studentskog protesta, a 1996. predsednik privremenog Beogradskog odbora GSS-a. Od 1999. do 2003. bio je predsednik izvršnog odbora SDU, a otprilike u isto vreme (2001-2004) poslanik u Skupštini Srbije. Obnašao je i državne funkcije: u razdoblju 2004-2007 bio je državni sekretar za ekonomske odnose sa inostranstvom, a 2006. šef pregovaračkog tima Srbije za CEFTA. Posle toga nastupa duga pauza, te se danas Sekulovićev politički angažman svodi na članstvo u Političkom savetu Građanskog demokratskog foruma. To ne znači, međutim, da je Sekulović prekinuo sa svakim javnim angažmanom, naprotiv. Istakao se kao producent predstave “Smrt fašizmu! O ribarima i slobodi”, kao i koncerata: Tršćanskog partizanskog hora “Pinko Tomažič” i koncerta partizanskih pesama KIC POP hora “Budo Tomović” iz Podgorice. Zato smo razgovor i počeli od predstava, horova i pesama sasvim drugačijeg usmerenja.

Izvođenje fašističkih, tj. ljotićevskih pesama na proslavi Dana pobede nije izazvalo nikakve reakcije ni među vladajućim strankama niti među državnim i medijima s nacionalnom frekvencijom. Kako to tumačite?
U srpskom društvu sistem smisla i vrednosti je kontradiktoran, ne postoje vrednosti koje su nesporne. Zato se i moglo desiti da se Dan pobede nad fašizmom obeležava uz koračnice fašista. Tekstovi tih pesama su nacionalistički, a streljani u Kragujevcu su žrtve nacionalista. Usled svog žara i potrebe da sakriju ovu protivrečnost, da stave žrtve u službu srpskih nacionalističkih ciljeva, autori ceremonije su koristili tekstove ljotićevaca, koji su se dičili time što su fašisti. Tu sramotu treba prikriti i zato se o tome ćuti. Dakle, suština je u tome što je nacionalistički militaristički duh iskazao svu svoju besmislenost. Bez obzira na to da li se radilo o previdu, kako se pravdaju autori, ili o sadističkoj nameri, poenta je da se radi o pokušaju sakralizacije žrtava u nacionalističkom narativu. Međutim, taj narativ ne nastaje u partijama ili medijima već u intelektualnim krugovima koji stvaraju šizofrene ideje o pobedi nad fašizmom koju su izvojevali fašisti jer oni nisu fašisti zato što Srbi “genetski” ne mogu biti fašisti već samo žrtve fašista. Tako se onda odjednom nađu u istom performansu, sa iste vrednosne strane, zboraš Ljotić, đeneral Nedić, đeneral Mihailović i đaci streljani u Šumaricama. Dželati i žrtve sjedinjeni u opasnoj nacionalističkoj papazjaniji.

JEDAN OD GLAVNIH ZAGOVORNIKA “SRPSKOG SVETA” JE SOCIJALNACIONALISTA VULIN, KOJI VRŠI DUŽNOST MINISTRA UNUTRAŠNJIH POSLOVA

Kakav je, po vašem mišljenju, generalno odnos aktuelne vlasti prema Drugom svetskom ratu, pogotovo prema njegovim pobednicima?
Oportunistički, u zavisnosti od toga šta donosi više glasova. Stav prema istoriji se ne definiše u političkim organizacijama ili sredstvima informisanja već u oblasti kulture. Kulturni konstrukti koje svakodnevno koristimo zavise od toga šta pisci, istoričari, reditelji, duhovni poglavari, itd. o njima kažu, kako ih interpretiraju, koje značenje i smisao im daju. Šira javnost je u velikoj meri korisnik ovih proizvoda, uključujući i političare. Ovo nije skidanje odgovornosti sa aktuelne vlasti, ali ne treba zaboraviti da je Milošević prvi preveo antifašiste u fašiste, kada je izdao ideju bratstva među narodima. Ipak, ova izdaja života nije krenula iz partija, medija, privrede već iz sveta kulture, a tu su se stvari slabo promenile. Draškovićeva “Noć đenerala”, Kovačevićev “Đeneral Milan Nedić” ili film “Ko to tamo peva”, da pomenem samo neke, i dalje imaju ikonični status u savremenoj srpskoj kulturi, a radi se, u suštini, o rehabilitaciji nacionalista i odama smrti. Nacionalizam je, kako navodi Harari, ideologija koja smrti daje suštinsku važnost. Ako se umetničkim delima forsiraju smrt i besmislenost naše životne svakodnevice, onda nacionalizam nalazi svoj prostor, koji će potom lako iskoristiti za političku i oružanu borbu za navodnu dobrobit nacije, obećavajući pojedincu smisao života koji mu je prethodno uzeo.

Jača li, po vašem mišljenju, fašizam poslednjih godina u Srbiji? Ima puno ekscesa koji navode na takav zaključak ili je to možda prejaka ocena?
Pre svega bio bih veoma oprezan oko korišćenja termina fašizam u savremenom kontekstu jer njegova preterana upotreba može dovesti do relativizacije ovog pojma. Fašizam je kombinacija ideologije i određenog državnog sistema kao vrhunskog izraza nacije. Ideologija fašizma je nacionalizam, kako je govorio Musolini. U tom smislu srpski nacionalizam je bio najjači od 1990. do 1999. Tada je ispoljio svu svoju agresivnost, pre svega prema ljudima koji žive izvan Srbije. Pošto je danas Srbija opkoljena NATO alijansom, nacionalisti izlivaju svoju agresivnost tamo gde mogu, a to je najpre u Srbiji. Zato izgleda da su ekstremno desne organizacije ojačale. Međutim, mislim da su se samo okrenule ka “unutra”, ka Srbima, dok su ranije ove političke snage bile okrenute ka nesrbima.

DE MENTHON, FRANCUSKI TUŽILAC NA SUĐENJU NACISTIMA, ISTAKAO JE DA JE TO SUĐENJE ONIMA KOJI SU ODBACILI IDEJU O BRATSTVU MEĐU LJUDIMA. ISTO TO JE I SUĐENJE MLADIĆU

Sve je u javnosti Srbije prisutnija ideja “Srpskog sveta”. Šta ona za vas znači, ko su njeni zagovornici, čemu to vodi, kakve mogu biti posledice ako bi ona bila ona ostvarena, može li uopšte biti ostvarena?
“Srpski svet” je samo poslednja marketinška varijanta ideje “svi Srbi u jednoj državi”, koja je ranije plasirana pod brendom “savez srpskih država”, “savez srpskih zemalja” ili “Velika Srbija”. Nema sumnje da je jedan od njenih glavnih zagovornika socijalnacionalista Vulin, koji vrši dužnost ministra unutrašnjih poslova. On besramno izvrće stvari navodeći da Nemci imaju pravo da žive u jednoj državi, pa onda i Srbi imaju to pravo. Na taj način Srbima stavlja omču nacionalsocijalizma. Naime, ceo program nacista bio je zasnovan upravo na toj jednoj osnovnoj tački, pravu na samoopredeljenje nemačkog naroda i stvaranju Velike Nemačke, a ne današnje Nemačke. Vulin vapi za Velikom Srbijom, a ne za današnjom Srbijom. Posledice svakog nacionalističkog projekta mogu biti samo iste, tragedija i po narod kojeg zavede ta ideja. Nacionalizam je u odnosu prema naciji kao ljubomora prema ljubavi, patologija jednog osećanja. Koreni ove patologije su pre svega u sferi kulture, ne zaboravimo da je “otac” srpskog nacionalizma, prvi predsednik SRJ, bio upravo Ćosić. Koncept “Srpskog sveta” je netolerantan, produbljuje nepoverenje na Zapadnom Balkanu i ruši ideju o kolektivnoj bezbednosti svih naroda na ovom prostoru zarad navodne sigurnosti jednog naroda. Prostoru bivše SFRJ ne treba dalja afirmacija nacionalnih država već sistem sigurnosti koji će uključiti sve etničke grupe, svojevrsni mini “OEBS”, organizacija koja će raditi na međusobnom poverenju i sigurnosti. U suprotnom će demografske perspektive regiona usled sukobljenih nacionalnih “svetova” ostati negativne usled manjka poverenja u perspektivu regiona.

PROSTORU BIVŠE SFRJ NE TREBA DALJA AFIRMACIJA NACIONALNIH DRŽAVA, VEĆ SISTEM SIGURNOSTI KOJI ĆE UKLJUČITI SVE ETNIČKE GRUPE, SVOJEVRSNI MINI “OEBS”, ORGANIZACIJA KOJA ĆE RADITI NA MEĐUSOBNOM POVERENJU I SIGURNOSTI

Šta u tom kontekstu mislite o suđenju i presudi Ratku Mladiću?
Suđenje Mladiću je procesuiranje konkretnih zločina protiv čovečnosti i nacionalizma kao njihove ideološke osnove. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nastao je na iskustvu međunarodnih vojnih sudova nakon Drugog svetskog rata. De Menthon, francuski tužilac na suđenju nacistima, istakao je da je to suđenje onima koji su odbacili ideju o bratstvu među ljudima. Isto to je i suđenje Mladiću. Svrha ovih procesa nije samo kažnjavanje zločinaca već i afirmacija ideja o univerzalnosti čovečanstva i neotuđivih ljudskih prava i sloboda koje stalno ugrožavaju identitetske ideologije poput nacionalizma ili belog suprematizma. Presuda Mladiću je snažna poruka čovečanstvu da zločini protiv čovečnosti neće ostati nekažnjeni. Taj njen smisao daleko prevazilazi regionalni značaj i efekte koje će imati na proces pomirenja na Zapadnom Balkanu.

Kako vidite odnos Srbije prema Crnoj Gori? Najpre one zvanične, tj. države i prorežimskih medija?
Kao stvaranje pridružene izborne jedinice Srbiji i crnogorske srpske liste kao izraza kulturnog projekta “Srpskog sveta”, koji propagiraju razni “bardovi” srpskog nacionalizma od Bećkovića i Kusturice do Bokana i Rakovića.

DRAŠKOVIĆEVA “NOĆ ĐENERALA”, KOVAČEVIĆEV “ĐENERAL MILAN NEDIĆ” ILI FILM “KO TO TAMO PEVA”, DA POMENEM SAMO NEKE, IMAJU I DALJE IKONIČNI STATUS U SAVREMENOJ SRPSKOJ KULTURI, A RADI SE, U SUŠTINI, O REHABILITACIJI NACIONALISTA I ODAMA SMRTI

A kakav je odnos opozicije i nezavisnih medija?
Vrlo sličan, oni bi da imaju svoju crnogorsku srpsku listu, a ako treba biće još radikalniji u svom nastupu kako bi se dodvorili “bardovima” srpskog nacionalizma. Jednostavno, ni oni ne uspevaju da izađu iz nametnute matrice “odbrane svetinja”, jedne od bitaka u kontekstu “Srpskog sveta”.

Vidite li porast nasilja u Srbiji poslednjih godina i čime to objašnjavate?
Zvaničnici ističu da statistika ne beleži porast krivičnih dela. Međutim, statistika nije jedino merilo nasilja. Pored porasta broja napada na novinare ili političare, evidentno je da se suočavamo s većim stepenom surovosti i organizovanosti narko-bandi. Ove kriminalne organizacije vrlo su slične paravojnim formacijama koje su počinile ratne zločine devedesetih godina prošlog veka. Naime, i jedne i druge nastaju iz huliganskog miljea, zadojene su nacionalizmom do te mere da čak i narkoticima daju “srpska” obeležja, imaju svoje “vojnike”. Međutim, jedna sličnost je posebno zabrinjavajuća, sadistička surovost njihovih zločina. Zločini u Ritopeku 2021. ili Prijedoru 1992. istovetni su u tom smislu, razlike su u mestu izvršenja, nacionalnosti i broju žrtava. To je još jedan dokaz da nacionalizam obesmišljava život, ljudska prava i vladavinu prava, širom otvarajući vrata zlu.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 10. jun 2021.

Ženska momčad

Ovde se dijalog zamišlja kao dvoboj posle kojeg jedan biva odnet na nosilima, a ne kao svakodnevni život i osnovni sastojak pluralizma

Ženska momčad je, da odmah objasnim mlađim naraštajima, termin koji je, pre jedno pola veka, upotrebila Milka Babović, sportska komentatorka TV Zagreb, koja se, uzgred, proslavila svojim koloritnim opisima (pošto su televizori još bili crno-beli) odevnih kombinacija takmičarki (i takmičara) u umetničkom klizanju. Tim povodom zbijane su šale, ali drugih reakcija, koliko se sećam, nije bilo. Kao što, verujem, ni navedena upotreba ženskog i muškog roda za pojedina zanimanja nije izazvala nikakvo uznemirenje javnosti.

Otprilike u isto vreme – i sam sam se uplašio ove konstatacije – služio sam vojsku u Zagrebu. Budući da sam završio Pravni fakultet – skromno priznajem ne baš kao najbolji student ikada – dodeljen sam na ispomoć jednoj vojnoj ustanovi koja se bavila pravnim poslovima. Tada sam prvi put čuo izraz – sutkinja. Dobro se sećam kako sam se iznenadio, ali mi nije nešto posebno smetalo. Kad sam se vratio u Beograd primetio sam da svi govore “sudija” i za muške i za ženske sudije, da tako kažem.

Povod za ovo prisećanje “iz malog mozga” jeste, naravno, nedavno usvojeni Zakon o rodnoj ravnopravnosti. Nešto što samo po sebi izgleda nesporno izazvalo je velike prekore tako da će po svoj prilici ovaj akt završiti na Ustavnom sudu, pošto je jezičko odeljenje Srpske akademije nauka zatražilo poništavanje njegovih pojedinih odredbi.

Ovaj slučaj, iako u aktuelnoj situaciji takoreći nevažan – baš zato što je takav – ima zapravo paradigmatičan značaj i upućuje na neke dublje, suštinske odlike savremene Srbije. S jedne strane, on ukazuje na svojevrsnu tvrdoću društva, na njegovu okoštalost, nedostatak gipkosti i pokretljivosti, kao da je ukopano. Sa druge strane, pokazuje kako u uređivanju, regulisanju života u zajednici nastojimo da se oslanjamo prevashodno na snagu, na silu, na prinudu – bilo kao normu bilo kao presudu – a ne na razumevanje i sporazumevanje. Tako je, kao što vidimo, čak i kada se kao tema postavi jezik kojim govorimo.

To ne važi samo za one koji rade u državi te raspolažu jednom ili drugom vrstom državne vlasti, od kojih se to, po prirodi stvari, i očekuje. Slično se ponašaju i članovi najviših intelektualnih ustanova, od kojih bi se, opet po prirodi stvari, očekivalo da se zalažu za razgovor i raspravu, da ne kažem dijalog. Ne razgovor radi ispiranja jezika nego sa idejom da se upravo na taj način (presudno) utiče na oblikovanje samog društva, odnosno na smer u kojem se ono kreće.

Dijalog bi, naravno, trebalo da se odvija u raznim formama i formatima, na različitim nivoima, “institucionalno i vaninstitucionalno”, između ostalog, i u okviru samog pravnog sistema. Posebno kroz sudsku praksu, gde se zakoni tumačenjem i primenom usaglašavaju sa ljudskim mogućnostima i potrebama.

Ovde se, međutim, dijalog zamišlja kao dvoboj posle kojeg jedan biva odnet na nosilima, a ne kao svakodnevni život i osnovni sastojak pluralizma.

U slučaju Srbije to je drugo ime za proces oslobađanja društva od čvrstog zagrljaja i snažnog stiska države. Oslobađanja autonomnih i autohtonih društvenih snaga, ali pre svega lične inicijative i privatnog preduzetništva, ne samo u usko privrednoj sferi nego i u najširem društvenom smislu.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 10. jun 2021.

Kolubarska bitka

Da li se na “Kolubari” bije sudbonosna bitka celokupne srpske ekonomije: između “zelene” i “crne energije”

Energetika

Predsednik Aleksandar Vučić sastao se sa v. d. direktora Elektroprivrede Srbije Miloradom Grčićem i predsednikom Sindikata rudara Kolubare Miodragom Rankovićem. Razgovaralo se budućnosti kompanije EPS i novim proizvodnim i razvojnim projektima. To je bila poslednje vest, u petak 28. maja, u ranim popodnevnim časovima, čime je stavljena tačka na sukob koji je pretio da u zasenak baci i smaknuće (doduše, ispostaviće se, ne čak ni sveukupno političko već jedino partijsko) Nebojše Stefanovića, planirano za sutradan. Vučiću uoči sednice Glavnog odbora svoje stranke nije bio potreban još jedan razdor, pa ga je pod hitno pacifikovao. Narodski rečeno – gurnuo pod tepih. U maniru kineskog mandarina poručio je da “zelena agenda” mora biti poštovana”, ali i da Srbija mora da koristi svoje energetske resurse.

ŠTRAJK: A radna sedmica je u ponedeljak 24. maja započela burno, štrajkom rudara Kolubare. Oni su se pobunili protiv navodne odluke ministarke energetike Zorane Mihajlović da se obustavi izgradnja termoelektrane Kolubara B. Prema njihovim tvrdnjama, to bi značilo da će “približno 30.000 rudara i termaša, kao i 10.000 radnika izdvojenih preduzeća u EPS-u, ostati bez posla, ali i oko 200.000 kooperanata koji su naslonjeni na Elektroprivredu Srbije”. Odluka zapravo i nije bila sasvim “navodna” jer se ipak “nešto iza brda valja”. Prema ministarkinim rečima, naime, “najveći deo prihoda od TE Kolubara B otišao bi na takse za ugljenik zbog zagađenja. Te takse sada iznose 51 evro po toni ugljenika, na početku godine bile su 35 evra, a do kraja godine očekuje se da će biti 130 evra. Ako znamo da ćemo te takse morati da plaćamo na energiju iz novih termoelektrana, onda je veliko pitanje treba li da ih gradimo ukoliko znamo da ćemo onda plaćati još više za takse”, rekla je ministarka.
Prekid vatre u utorak bio je zatišje pred buru. U sredu 26. maja sukob je doživeo kulminaciju, saopštenja su razmenjivana kao vatreni udari. Temperaturu je prvo podigla Zorana Mihajlović izjavom “da je direktna i indirektna šteta” od prekida rada u ponedeljak procenjena na pola miliona evra. Uz opasku da “razume svakog radnika koji je bio na zboru zbog toga što je zabrinut da li će raditi ili ne”, ali i da je “bilo dosta manipulacije i neinformisanosti, kao i određenih interesa da se neki projekti ipak rade”, Zorana Mihajlović je, odgovarajući na pitanja novinara tokom Kopaonik biznis foruma, pokazala da se ne šali. “Niko nikada nije rekao da će se 2030. gasiti termoelektrane i da će se zatvarati radna mesta. To nije ni moguće jer trenutno skoro 70 odsto električne energije dobijamo iz TE. Drugo pitanje je da li će se graditi nove elektrane, mi mislimo da ne treba već da EPS treba što pre da završi već započete projekte, od TE Kostolac B3 do vetroparka u Kostolcu”, rekla je Mihajlovićka.
To je bilo oko podne. Jedva da je prošlo dva sata, a EPS je uzvratio združenom akcijom.
Predsednik Nadzornog odbora Elektroprivrede Srbije Jovan Despotović izjavljuje da je EPS “sve korake sprovodio u skladu sa odlukama Vlade Srbije i Ministarstva rudarstva i energetike”, te da je, nasuprot tome, Ministarstvo energetike “zaobišlo Nadzorni odbor EPS-a pri donošenju ove strateške odluke i da članovi NO u ovom periodu treba maksimalno da se uključe u sagledavanje pravca razvoja EPS-a u budućnosti”.
Milorad Grčić je bio oštriji. “Po zakonu, rudari imaju pravo na štrajk i obustavu rada na 16 sati, a u slučaju protesta upozorenja u Kaleniću rudari nisu radili samo od 7 do 13 časova i nije bila ugrožena proizvodnja uglja i električne energije. Uvek ću stati na stranu rudara jer oni i kada štrajkuju rade više u korist Srbije nego pojedinci koji samo štancuju izjave i rade za uvozne lobije.”

TAKSE NA ZAGAĐENJE SADA IZNOSE 51 EVRO PO TONI UGLJENIKA, NA POČETKU GODINE BILE SU 35 EVRA, A DO KRAJA GODINE OČEKUJE SE DA ĆE BITI 130 EVRA

Kao što se vidi, Grčić je iz “faze odbrane” rudara lako i brzo (da bi mu svaki trener pozavideo) prešao u “fazu napada” na ministarku. Nakon toga “vedejac” je – jer EPS ipak ima neke stručne službe – podsetio da je “Vlada Srbije još 2018. godine formirala radnu grupu za realizaciju projekta izgradnje TE Kolubara B. Na osnovu te odluke EPS je krenuo u realizaciju projekta.” Zatim je “napomenuo” da je “projekat bio u skladu sa preuzetim i budućim obavezama Srbije u oblasti energetike: povlače se iz rada TE Kolubara A i TE Morava, ukupne snage 324 MW, postrojenja za odsumporavanje na svim termoblokovima dodatno umanjuju proizvodnju električne energije za 120 MW, a za potrebe toplodalekovoda u Novom Beogradu umanjuje se za dodatnih 160 MW. Zato nam je potrebna TE Kolubara B jer je efikasnija, ima manju emisiju CO2 i ima samo 350 MW. Građani Srbije treba da znaju šta bi bile posledice obustavljanja projekta i brze dekarbonizacije Srbije. Bili bismo jedni od retkih zemalja sa dekarbonizacijom elektroenergetskog sektora u većem procentu nego što EU zahteva za svoje članice, izgubili bismo nekoliko desetina hiljada radnih mesta i u EPS-u i ostalim pratećim kompanijama u Srbiji. Ono što je za građane najvažnije jeste da bi došlo do skoka cena električne energije zavisno od količine uvoza. Viša cena struje odrazila bi se i na konkurentnost srpske privrede, a Srbija bi postala elektroenergetski zavisna”, saopštio je (kao u jednom dahu) prvi čovek EPS-a.

SMENA: Kontraudar je usledio oko pet po podne, i to iz samog EPS-a. Predsednik sindikata Milan Đorđević je najpre optužio kolegu iz Kolubare Miodraga Rankovića da je “zloupotrebio zbor radnika i njegovo ime radi odbrane vršioca dužnosti direktora EPS-a Milorada Grčića”. Đorđević je za agenciju Beta rekao da su “na zbor radnici dovođeni prisilno i da je od oko 1.500 ljudi na skupu bilo 500 penzionera koji nemaju veze s Kolubarom.”
Zatim je šef sindikata EPS-a optužio šefa EPS-a za niz propusta u rukovođenju firmom, naročito za kašnjenje u otvaranju novih kopova uglja (zbog čega se koristi ugalj s mnogo zemlje, što je povećalo zagađenje poslednjih godina), ali i za kašnjenje u izgradnji kapaciteta iz obnovljivih izvora. Radi se o vetroparku Kostolac, koji je pomenula i ministarka Mihajlović, snage 66 MW, za koji je od nemačke razvojne banke KfW još 2017. uzet kredit od 80 miliona evra. Tada je upravo Grčić obećao da će ova elektrana biti puštena u rad 2020, a kako sad stvari stoje, dogodine će tek početi da se gradi. Na kraju je Đorđević za Grčića rekao da je “odavno zaslužio da ode”.
U četvrtak, međutim, uzvraća Miodrag Ranković najavom “da će biti organizovan generalni štrajk ukoliko ministarka rudarstva i energetike Zorana Mihajlović ne bude smenjena” zato što, navodno, “zastupa interese lobija uvoznika struje”.
U petak je pak došlo do sastanka pomenutog na samom početku i duhovi su smireni.
Da postoji energetska strategija, ne na papiru nego u praksi, ne bi bilo sukoba između dva ključna energetska “entiteta”: Ministarstva energetike i najvećeg državnog energetskog preduzeća. Da ima države – bilo bi i energetske strategije. Faktički, a ne samo formalno, u skladu sa standardima Evropske unije. Što znači i da se ukinu ili drastično smanje feed-in tarife kao izvor lake zarade za privilegovane grupe i pojedince na štetu građana Srbije.

Kineska veza

Odluka o izgradnji termoelektrane Kolubara B (snage 700 megavata) doneta je još 1984, ali su je ratovi devedesetih osujetili. Posle 2000. projekat je reaktiviran, ali se sporo realizuje, što je dovelo do toga da Evropska banka za obnovu i razvoj 2013. od njega odustane jer se preorijentisala na finansiranje obnovljivih izvora. Konačno, prošle godine posao preuzimaju Kinezi, koji daju kredit od 380 miliona evra. Ugovor o izgradnji u martu 2020. potpisali su Milorad Grčić i direktor kineske kompanije Pauerčajna Jang Bo. Nije mnogo verovatno da će Srbija moći da odustane od ovih ugovora.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 3, jun 2021.

Pravda i tržište

Pogrešno je o tržištu govoriti loše u Srbiji, zemlji gde je ono političkim i socijalnim voluntarizmom izubijano, izgaženo i deformisano do neprepoznatljivosti. I koja to plaća vrlo niskim stepenom razvoja, slobode i demokratije

Pavle Grbović verovatno spada među najperspektivnije srpske političare; njegove izjave su često sveže i moderne, ali se desi i da omane, pa posegne za stereotipima i arhaičnim pogledima. Jedna od takvih je ova nedavna povodom Nacrta zakona o parničnom postupku, koji je izazvao veliko uznemirenje u pravosudnoj zajednici, pa čak i ulične proteste advokata. U međuvremenu, povod za samu izjavu nestao je pošto su se advokati i ministarka pravde dogovorili, ali su Grbovićeve reči ostale, pa je tako ostao i povod za ovaj tekst. Štaviše, takvim razvojem situacije ova izjava je samo dobila na opštosti i “paradigmatičnosti”.

“Pravda ne sme biti tržište jer ukoliko i socijalno ugroženi građanin nema istu šansu da ostvari svoje pravo kao i milioner, onda to nije pravda već trgovina, manipulacija i otimačina”, rekao je, dakle, predsednik “Slobodnih građana”.

Dve stvari su ovde sporne. Najpre je to stavljanje u isti niz, tj. u isti koš trgovine s manipulacijom i otimačinom. Iako na prvi pogled zvuči benigno, trgovina je tu zapravo samo prva karika u lancu “od zla ka gorem”. Smisao je: crno, crnje, najcrnje. To je taj stereotip: trgovina je u Srbiji takoreći oduvek smatrana za parazitsku i nečasnu delatnost.

No, to je samo uvod u ključnu poruku ovog (nesrećnog) Grbovićevog tvita: tržište jednako je nepravda. Drugim rečima, tržište i pravda su dve nespojive, praktično suprotstavljene kategorije, takoreći antipodi.

Zašto nije bilo dovoljno, nameće se pitanje, reći da pristup sudu (a ne pravdi, do pravde je, i kad se dođe na sud, još dalek put, tim pre što sud i ne deli pravdu nego primenjuje zakon – da u pitanje odnosa prava i pravde sad ne ulazimo) ne treba da zavisi od imovnog stanja pojedinca – što je samo po sebi jasno – nego mora i da se oplete po tržištu? Manji bi problem bio ako je to danak političkom populizmu, potrebi za lakim sticanjem jeftinih političkih poena, kojoj izgleda i mlađi naraštaji teško odolevaju. Veći je što se čini da Grbović iskreno veruje u to što je rekao. Jer, zapravo, istina je potpuno drugačija.

Iskustvo – i to ne neko kratkotrajno i lokalno nego viševekovno i globalno – pokazalo je i pokazuje da najviše prava i pravde ima u zemljama u kojima je najviše tržišta. I obrnuto, najmanje je vladavine prava tamo gde je tržište proganjano i zabranjivano; u narodima koji nisu uspeli da izgrade instituciju tržišta i koji su se – svojom voljom i slobodnim izborom – opredeljivali za široko rasprostranjenu, svuda prisutnu i ničim sputanu državu. Najnezavisniji sudovi, dakle najpravičniji i najpravedniji pravni sistemi nastali su u zemljama Zapada, gde je tržište (bilo) temelj ustrojstva društva i države.

Pogotovo je pogrešno o tržištu govoriti loše u Srbiji, zemlji gde je ono političkim i socijalnim voluntarizmom izubijano, izgaženo i deformisano do neprepoznatljivosti. I koja to plaća vrlo niskim stepenom razvoja, slobode i demokratije.

Ni po jada ne bi bilo – niti bi bilo ovog teksta – da je Pavle Grbović jedini ili jedan među retkima koji zagovaraju ovakve stavove. Problem Srbije, a naročito opozicije, upravo je u tome što takvo mišljenje (ubedljivo) preovlađuje. Da ne kažem dominira – već stolećima.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 5. jun 2021.