Monthly Archives: avgust 2021

Pod Vučićem Srbija zaostaje

Dok smo u razdoblju 2001-2012. držali korak s regionom, u periodu od 2013. do 2020. Srbija postepeno zaostaje za zemljama regiona

Intervju Goran Radosavljević, ekonomista

Sagovornik Novog magazina jedan je od retkih ne samo ekonomista nego i uopšte visokoškolskih nastavnika koji je neposredno, kao potpredsednik Socijaldemokratske stranke, politički angažovan. Ne računajući, naravno, one okupljene u vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci. Ipak, lista stručnih angažmana Gorana Radosavljevića mnogo je duža. Od juna 2007. bio je šef odseka za privredu i finansije potpredsednika vlade, a od juna 2008. ekonomski savetnik potpredsednika vlade za evropske integracije. Kao konsultant radio je za Svetsku banku, UNDP i USAID. U periodu od 2000. do 2007. bio je asistent na beogradskom Ekonomskom fakultetu. Trenutno predaje Javne finansije na Fakultetu za ekonomiju, finansije i administraciju.

Vlast se hvali aktuelnom ekonomskom situacijom i obećava nove količine novca građanima i privredi. Ima li razloga za toliku samohvalu?
Da bismo mogli da damo ocenu ekonomske situacije u Srbiji, potrebno je prvo da pogledamo malo duži period, pet do 10 godina, a zatim da to poredimo s nekom ciljanom vrednošću, recimo sa prosekom Evropske unije ili zemalja regiona. Zbog različite dinamike razvoja, posmatranjem kratkog perioda, 2-3 godine, može da se stekne pogrešan utisak. Ako pođemo od ovoga, zaključujemo da je ekonomski razvoj Srbije u poslednjih 10 godina bio ispod proseka regiona. Prosečan dohodak, koji ćemo za potrebe ove analize definisati kao bruto domaći proizvod po glavi stanovnika meren paritetom kupovne moći, u Srbiji je u periodu 2013-2020. bio oko 12 odsto niži od proseka regiona, dok je njegov rast u istom razdoblju bio jedan od najnižih u regionu. Poređenja radi, od 2001. do 2012 prosečan dohodak, kao i njegov rast, bio je na nivou regiona. Drugim rečima, dok smo u periodu 2001-2012. držali korak s regionom, u periodu od 2013. do 2020. Srbija postepeno zaostaje za zemljama regiona. Interesantno je da su u prethodnih deset godina bolje ekonomske performanse, tj. brži rast prosečnog dohotka stanovništva, od Srbije imale Rumunija – gotovo dva puta brži rast – Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora i Makedonija. Sporije su rasle samo Hrvatska i Albanija. Ako pri tome imamo u vidu da je dohodak u Hrvatskoj gotovo 60 odsto veći nego u Srbiji, dolazimo do zaključka da je ekonomski jedino lošiju dinamiku rasta od Srbije u prethodnih deset godina imala Albanija.
Ako posmatramo drugi parametar, konvergenciju ka prosečnom dohotku EU, koji ćemo meriti kao odnos prosečnog dohotka u jednoj zemlji u odnosu na prosek EU, dobićemo sličan zaključak. Srbija je od 2012. povećala svoj prosečan dohodak u odnosu na EU prosek za tri procentna poena, što je posle Albanije najslabiji rezultat u regionu. Rumunija je, na primer, u istom periodu povećala prosečan dohodak za 18 procentnih poena. Prosečan dohodak u Rumuniji je 2012. bio na 54 odsto proseka EU, a u 2020. je porastao na 72 odsto proseka EU. Srbija je tek na 43 odsto proseka EU dohotka. Dakle, ponovo smo na začelju Evrope i regiona.

VEĆ 10 GODINA INSTITUCIJE SE RAZGRAĐUJU UMESTO DA SE GRADE; AMBIJENT ZA POSLOVANJE JE DESTIMULATIVAN, DOK JE LEGALNO POSLOVANJE, ODVOJENO OD DRŽAVE, PRILIČNO TEŠKO

Iz toga bi se, ovako na brzinu, moglo zaključiti da je Srbija daleko od toga da bude “ekonomski tigar regiona”, što je zvanična mantra.
Naravno da nije. Ako pogledamo period duži od 10 godina, videćemo da Srbija zaostaje u ekonomskom smislu za prosekom regiona. Kad sve ovo imamo u vidu, mnogo je jasnija i politika vlasti. Vlast na sve načine pokušava da prikaže Srbiju kao “ekonomskog tigra”, kao zemlju sa brzim i visokim rastom i pri tome ne bira sredstva. Pa tako i raspodela bez smislenih ekonomskih kriterijuma milijardi evra budžetskih para u prethodne dve godine, veliki rast zaduženja praćen netransparentnim trošenjem tih para, te ogromne subvencije za otvaranje radnih mesta. Sve to sa jednim ciljem: da se ekonomska situacija prikaže boljom nego što jeste.

Predstavljaju li zbivanja na svetskoj ekonomskoj sceni, tj. mogućnost “eksternih šokova”, danas opasnost – i koliku – za privredu Srbije?
U stanju koje smo prethodno opisali Srbija je veoma izložena eksternim ekonomskim i političkim šokovima. Na primer, rast cena nafte na svetskom tržištu od početka godine praćen je veoma velikim rastom cene derivata i rastom vrednosti uvoza – više od polovine nafte i devet desetina prirodnog gasa se uvozi. To indirektno utiče na rast cene transporta robe i usluga i povećava troškove života. Cene međunarodnog prevoza takođe su porasle, što je uticalo na rast cena uvoznih proizvoda. Uprkos tome, ekonomska situacija u svetu je ohrabrujuća nakon prošlogodišnjeg velikog pada usled pandemije. Procenjuje se da će svetska ekonomija rasti šest u 2021. i oko pet odsto u 2022. godini. U takvom okruženju ne možemo reći da se sprema ekonomski krah, ali moramo da budemo i svesni da ekonomija Srbije ima mnogo slabih tačaka koje lako mogu da dovedu do ekonomske stagnacije.

U čemu se ti rizici posebno ogledaju?
Rizici su, sa jedne strane, vezani za samu strukturu privrede, a sa druge za nedostatak tržišnih mehanizama i institucija u Srbiji. Poljoprivreda još uvek ima visoko učešće u stvaranju bruto domaćeg proizvoda Srbije, što je karakteristično za siromašne zemlje. Sa druge strane, sama poljoprivreda je slabo razvijena, s veoma niskim prinosima. Sve to stavlja nas u situaciju da ako poljoprivredna sezona bude dobra, BDP je dobar. I obrnuto. Pored toga, u strukturi BDP-a dominiraju proizvodi niske dodate vrednosti, što se najjasnije vidi u strukturi izvoza. Zatim, u strukturi privrede je veliko učešće države, kako direktno, kroz javna preduzeća i državnu potrošnju, tako i indirektno, preko dela privrede koji je pod uticajem države ili radi za nju. Država je istovremeno i pojedinačno najveći poslodavac. U situaciji kada je produktivnost i neefikasnost veoma visoka u sektoru države, ovakva struktura privrede je veliki balast i ograničenje dugoročnom rastu. Naravno, u kratkom roku država može da se zaduži i da pokrene investicioni ciklus koji će uticati na rast privrede, ali kakav je efekat u dugom roku često je neizvesno.

VLAST NA SVE NAČINE POKUŠAVA DA PRIKAŽE SRBIJU KAO “EKONOMSKOG TIGRA”, KAO ZEMLJU SA BRZIM I VISOKIM RASTOM, I PRI TOME NE BIRA SREDSTVA

Sa druge strane, nedostatak institucija i tržišnih mehanizama, neefikasno sudstvo i neizvesna fiskalna politika utiču na kvalitet investicija. Država te nedostatke nadomešćuje visokim subvencijama kako bi investitori uopšte došli u Srbiju. Nezainteresovani za domaće tržište, investitori nakon isteka subvencija lako mogu da napuste Srbiju, što smo upravo ovih dana na primeru firme Geox videli da se dešava, ili mogu da traže nove subvencije, što sve zajedno svakako predstavlja još jedan veliki rizik.

Da li je Srbija, svojom neopreznom unutrašnjom ekonomskom politikom, pre svega tim razbacivanjem novca, postala podložnija spoljnim udarima?
Tokom krize 2020. potrošili smo oko šest milijardi evra da bismo sprečili da BDP padne za dodatne dve milijarde. To pokazuje svu neefikasnost ekonomske politike tokom pandemije. Mere su, umesto prema ekonomskim, rađene prema političkim kriterijumima. S time se, uz nekoliko izuzetaka, nastavilo i u 2021. Posledica takve politike je očekivani deficit od više od 14 odsto BDP-a u dve godine i rast zaduženja od više od četiri milijarde evra u tom razdoblju. Svakako da su ta sredstva mogla biti efikasnije iskorišćena.
Ja ovde imam još jedno lično mišljenje, koje nije zasnovano na ekonomskim pokazateljima. Naime, smatram da je jedan od zadataka sad već ustaljene politike vlasti popularno nazvane “3.000 za gospođu” – prema, treba li podsećati, modelu raspodele javnih sredstava u Jagodini – skretanje pažnje sa veoma visokog stepena korupcije u državi i svakodnevnog prelivanja budžetskih para u privatne džepove. Gotovo da nema nijedne značajnije nabavke u prethodnih nekoliko godina, a da za sobom nije nosila sumnju da je nameštena. Pri tome, vlast se više i ne trudi da to prikrije već poslove sve češće dobijaju preduzeća bez referenci ili, još gore, osnovana samo za tu svrhu. Uostalom, trenutno gradimo infrastrukturu čija se vrednost meri u milijardama evra, a da za poslednjih 10 godina nije raspisan nijedan tender za to.

Kad ste pomenuli javni dug, vlast tvrdi da stanje nije dramatično, šta vi mislite?
Visina javnog duga još uvek nije zabrinjavajuća, ali njena dinamika rasta, kao i struktura, jesu. Javni dug je u prethodnih 10 godina udvostručen. Sa nekih 15 milijardi evra početkom 2012. na, verovatno, oko 30 milijardi evra do kraja ove godine. Pod pretpostavkom da se ovakav trend nastavi i da Vlada u narednim godinama povuče sva sredstva koja su budžetom predviđena za 2021, zaduženost Srbije preti da postane visokorizična. Sa druge strane, ako uzmete u obzir i sve slabosti privrede i strukturu samog BDP-a, to što u ovom trenutku javni dug u odnosu na BDP nije visok, u nekom drugom trenutku može lako da se promeni. Primeri Grčke i Crne Gore to dobro pokazuju. Usled visokog pada BDP-a u jednoj godini došlo je do naglog rasta pokazatelja javnog duga u tim zemljama iako se dug u apsolutnim vrednostima nije značajno promenio.
Poseban deo priče tiče se upotrebe tih sredstava. Država se u ovom trenutku zadužuje za finansiranje deficita, a deficit je u najvećoj meri rezultat prekomerne i, rekao bih slobodno, većim delom nepotrebne potrošnje. Zatim, zaduženje je rezultat investicija u infrastrukturu. To je po definiciji dobro, ali u našem slučaju postoje i određeni problemi. Krediti koje za infrastrukturu uzimamo od bilateralnih poverilaca su skupi, dva i više odsto, dok su, poređenja radi, kamate međunarodnih finansijskih institucija manje od jedan odsto. Zatim, poslove dobijaju firme iz država kreditora – naše se pojavljuju kao podizvođači – tako da se jedan deo tih para odlije iz Srbije, cene radova su enormne, a često i ne znamo kolike su jer se radi o netransparentnim direktnim pogodbama. Sve to dovodi u pitanje stepen opravdanosti ovakve politike zaduživanja.

SRBIJA JE VEOMA IZLOŽENA EKSTERNIM EKONOMSKIM I POLITIČKIM ŠOKOVIMA

Pojedini ekonomisti upozoravaju na valutni, tj. rizik od rasta kamata?
Referentne kamatne stope u svetu su trenutno na istorijskom minimumu, ali šta će se desiti kad one počnu da rastu. Dobro je da je jedan deo kamata fiksan, ali nije dobro što je dug u dolarima vrlo visok. Ovo, naravno, nije jedini problem, ali uz sve pomenuto, dinamika rasta javnog duga i njegova struktura su zabrinjavajući.

Kako u tom kontekstu gledate na zbivanja na spoljnoekonomskom, posebno spoljnotrgovinskom planu?
Srbija je sa 2.500 evra izvoza po stanovniku jedna od zemalja u Evropi s najnižim izvozom. Primera radi, u Hrvatskoj je on dvostruko veći, a u Sloveniji gotovo 10 puta. Nizak izvoz po stanovniku takođe je odlika siromašnih zemalja. Sa jedne strane, sam obim izvoza je mali, a sa druge, u strukturi izvoza dominiraju proizvodi niže dodate vrednosti. Široko posmatrano, sa izuzetkom nekih proizvoda hemijske industrije i u jednom kratkom periodu FIAT-a, u strukturi izvoza Srbije dominiraju proizvodi koji su bili dominantni i pre 100 godina – žitarice, hrana, metali, sirovine i proizvodi od drveta. Imajući to u vidu, spoljnotrgovinska pozicija Srbije je veoma loša. Konačno, više od četiri petine tog izvoza čini izvoz kompanija u stranom vlasništvu. To takođe može da bude jedan od rizika, što se videlo na primeru US Steela.

Sa tim povezano, da li je devizna politika Narodne banke odgovarajuća, odnosno, jednostavno rečeno, da li je dinar precenjen?
Moram da priznam da nisam ekspert za monetarnu politiku, pa stoga ne bih davao stručno mišljenje na ovu temu. Ali ne mogu da ne primetim da uprkos niskoj referentnoj kamatnoj stopi od jedan odsto, kratkoročni krediti u dinarima su veoma skupi, a dugoročnih gotovo da nema. To po mom mišljenju pokazuje visok stepen nepoverenja u politiku NBS. To što je kurs stabilan jeste dobro, ali nije povratilo poverenje građana u dinar, budući da je dugoročna dinarska štednja zanemarljivo mala. Ako idemo tom logikom, ne vidim da su i druge mere monetarne politike imale spektakularne rezultate. Ipak, u ovom trenutku vidim manje problema u monetarnoj nego u fiskalnoj politici.

SRBIJA JE SA 2.500 EVRA IZVOZA PO STANOVNIKU JEDNA OD ZEMALJA U EVROPI S NAJNIŽIM IZVOZOM. PRIMERA RADI, U HRVATSKOJ JE DVOSTRUKO ON VEĆI, A U SLOVENIJI GOTOVO 10 PUTA

Postoji li opasnost da inflacija u Srbiji premaši postavljene granice?
U Srbiji još uvek postoji značajan broj administrativnih cena, tj. cena koje se ne utvrđuju tržišno – električna energija, prirodni gas, komunalne usluge, gradska voda… U takvim okolnostima inflacija je na neki način sistemska, tj. uvek postoji. Sa druge strane, Srbija je energetski visoko zavisna zemlja, pa visok stepen nestabilnost cena energenata na svetskom tržištu direktno utiče na inflaciju. Ipak, po mom mišljenju, niska inflacija je dobra za našu privredu, odnosno manje je štetna od deflacije. Mene u ovom trenutku više zabrinjava to što je zvanična inflacija i dalje mala, a svedoci smo svakodnevnog rasta cena gotovo sve robe i usluga. Građevinski materijal je poskupeo od 50 do 80 odsto, cena nafte na svetskom tržištu više od 70 odsto, gasa gotovo 100 odsto, cena hrane je u konstantnom porastu, usluge transporta rastu, cene stanovanja i stanova takođe, itd. Ipak, inflacija je relativno mala, pa se postavlja pitanje: ili ju je nešto značajno pojeftinilo ili je metodologija za izračunavanje inflacije izgubila veze s realnošću.

Kakvo je stanje na kreditnom tržištu, primećuje li su tu oprez, tj. oseka, i šta bi to moglo da znači?
Kreditno tržište u Srbiji odslikava situaciju u čitavom društvu. Živi se na kratak rok i na kredit. U prethodnih deset godina raste broj i vrednost kratkoročnih kredita stanovništvu – potrošačkih, gotovinskih, dug po kreditnim karticama i slično. Krajem 2020. ovakvi krediti su činili gotovo 70 odsto ukupnih kredita stanovništvu. U prethodnih 10 godina ovi kratkoročni krediti stanovništvu porasli su za čak 140 odsto, dok su, na primer, stambeni krediti porasli za oko 45 odsto. Krediti koje stanovnici najčešće uzimaju i koji čine gotovo polovinu svih kredita stanovništvu jesu keš krediti. Vrednost keš kredita je porasla više od tri puta u prethodnih 10 godina.
Što se tiče kredita privredi, dominiraju kratkoročni krediti za likvidnost i obrtna sredstva koji u prethodnih desetak godina rastu oko 30 odsto. Krediti za investicije, koji su ukupno bili znatno manji od kredita za likvidnost, rasli su nešto brže, gotovo 75 odsto. Međutim, primetna je stagnacija investicionih kredita u prethodnih godinu dana, gde je usled krize fokus verovatno prebačen na kredite za likvidnost. Ipak, period je kratak i teško je reći da li je uzrok stagnacije investicionih kredita kratkoročan ili nagoveštava negativan trend.

JAVNI DUG JE U PRETHODNIH 10 GODINA UDVOSTRUČEN. SA NEKIH 15 MILIJARDI EVRA POČETKOM 2012. NA, VEROVATNO, OKO 30 MILIJARDI EVRA DO KRAJA OVE GODINE

Da se vratimo na početak. Kad je reč o ekonomskoj budućnosti Srbije, možemo li da budemo optimisti ili strepnja treba da nam bude veća od nade?
Ja sam uvek optimista mada je naša ekonomija već gotovo četiri decenije na staklenim nogama. Sa jedne strane, pametnim rukovođenjem, izgradnjom institucija i stvaranjem ambijenta za poslovanje moguće je ostvariti visoke stope rasta i poboljšati standard građana. Tome bi, naravno, mnogo doprinele i evropske integracije, što se jasno može videti na primeru Rumunije. Međutim, već 10 godina institucije se razgrađuju umesto da se grade; ambijent za poslovanje je destimulativan, dok je legalno poslovanje, odvojeno od države, prilično teško; poreski sistem je neizvestan jer su promene poreskih zakona česte; EU integracije su gotovo zaustavljene. S obzirom na sve to, realno je postaviti pitanje posledica takvih politika po budućnost ekonomije Srbije.

Crnogorske perspektive

Oko pola godine obavljate posao ekonomskog savetnika crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića. U kratkim crtama, kakvo je sada stanje ekonomije u Crnoj Gori?
Angažovan sam kao savetnik u oblasti finansija i budžeta i upravo u tim oblastima Crna Gora je na kraju 2020. bila u veoma lošem stanju. Prošla godina je završena sa više od 15 odsto pada BDP-a, budžetskim deficitom od oko 10 odsto i javnim dugom više od 100 odsto BDP-a. S takve pozicije uspeli smo da za svega nekoliko meseci pripremimo novi budžet, prvi put programski, da napravimo uštede u budžetu na strani pre svega diskrecionih rashoda. To je omogućilo da se povećaju neki drugi rashodi kako bi se pomoglo privredi i građanima pogođenim pandemijom kovida-19. Istovremeno, merama fiskalne politike, poput elektronske fiskalizacije i borbe protiv sive ekonomije, ostvaren je značajan rast prihoda. Sve to treba da dovede do dvocifrenog rasta BDP-a u ovoj godini, uz smanjenje budžetskog deficita na ispod tri odsto.
Ipak, treba imati u vidu visoku zavisnost ekonomije Crne Gore od turizma, indirektno i direktno verovatno više od 40 odsto. Adekvatnim merama zdravstvene i ekonomske politike u prvoj polovini godine omogućeno je da turistička sezona bude iznad svih procena – procena je bila da će turizam dostići 65 odsto nivoa iz 2019, ali je već sada jasno da će biti daleko veći. Ipak, visoka zavisnost od jednog sektora, po mom mišljenju, ostaje veliki rizik ekonomije Crne Gore i diversifikacija privrede u budućnosti morala bi da bude prioritet.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 27. avgust 2021.

Tviterova lista

Ko su danas najveći neprijatelji (medijske) slobode? Pa – države. Političke vlasti koje u svojim rukama koncentrišu ogromnu moć krenule su u pravi krstaški pohod protiv svojih građana

Sprečen privatnim razlozima, nisam stigao da završim ovaj tekst na vreme. Ipak, iako je povod “Tviterova lista” već otišao u prošlost, tema je značajna i sigurno još dugo neće izaći iz mode.

Dakle, ima li slobode za neprijatelje slobode? To je staro, možda najstarije filozofsko-političko pitanje.

Sa druge strane, sloboda nije apsolutna, to je davno utvrđeno. Niko ne može imati slobodu da (p)orobi drugog. Iako su mnogi, kao što znamo, upravo na taj način hteli da iskoriste – i danas hoće – svoju slobodu.

U tom kontekstu sloboda medija ne sadrži slobodu da se laže, kleveće, obmanjuje. Sloboda “izražavanja” podrazumeva odgovornost. Traži da medijska sredstva budu upotrebljena ako ne baš u cilju povećanja društvene dobrobiti, onda makar tako da je ne smanjuju. Odgovornost je veća što je čovek na višem položaju – jer može više da utiče na stanje zajednice. Antivakcinaši se, da se poslužimo aktuelnim primerom, pozivaju upravo na svoju slobodu kad odlučuju da se ne vakcinišu. I ne potresa ih što time ugrožavaju slobodu, pa i sam život hiljada drugih ljudi.

Zanimljivo je da oni koji se bespogovorno zalažu za obavezno pelcovanje (ne obazirući se na ograničavanje slobode onih koji to ne žele), istovremeno oštro protive pravu društvenih mreža da ne propuštaju defektne sadržaje. Iako opasnost po zdravlje društva (doduše, mentalno) nije manja nego u prvom slučaju.

Nije, opet primera radi, “Fond kapetan Dragan” tek tako štampao majice s likom Đinđićevog ubice; “nalog” je stigao s medija na kojima predsednik najčešće i najradije gostuje.

“Cenzura, cenzura”, viču Vučić i njegove apsandžije. Zarobili su državu, zakatančili privredu, uhapsili RTS, privatni dobitnici nacionalnih frekvencija navukli su sami sebi bukagije, utamničili su nauku, sport i kulturu.

I sad su hteli da i ptičicu strpaju u (zlatni – jer u zlatnom dobu živimo, zar ne) kavez. Već su je bili opkolili armijama botova, po uzvisinama su postavili tešku artiljeriju (Pink, Hepi, Informer, Kurir, Alo…), koja je danima i bez milosti lažima najvećeg kalibra tukla po nezaštićenom stanovništvu.

Društvene mreže su kao velike oglasne table. Zar ne bi svaki vlasnik table vodio računa o sadržaju “oglasa” koji se na nju kače. To jest, u početku, ne očekujući podvale i zloupotrebe, verovatno i ne bi, ali kad bi se pojavile organizovane grupe koje tu tablu koriste za širenje neistina i drugih informativnih nepodopština, morao bi nešto da preduzme i odstrani kvarnu robu. Inače bi izgubio i integritet i kredibilitet, tj. mušterije. Uostalom, ni u novinama koje se zovu oglasi ne mogu se p(r)oturati laži i prevare.

U prav(n)oj državi postoje sudovi koji za laži i klevete kažnjavaju. I to, međutim, važi samo za one (relativno) sitnije. Trampu se još i može doskočiti, ali Đinpingu i Putinu, kao i njihovim balkanskim epigonima Vučiću i Orbanu i sličnima, nikako.

Ko su danas (a isto je, zapravo, bilo oduvek) najveći neprijatelji (medijske) slobode? Pa – države. Političke vlasti koje u svojim rukama koncentrišu ogromnu moć krenule su u pravi krstaški pohod protiv svojih građana. I ne samo sopstvenih nego bi, kao što vidimo, da svoju vlast prošire na ceo svet.

Nezavisni, autonomni pojedinci i njihova preduzeća trenutno su najveća brana protiv populista, demagoga, uzurpatora, autokrata. Ptičica je to belodano pokazala. Nekada, doduše, i oni deluju zastrašujuće, ali je u suštini njihova “razorna moć” daleko manja; još uvek je to borba Davida protiv Golijata.

Konačno, odgovor na pitanje s početka ovog teksta. Kao što slobodu pojedincu ne može da donese društvo, tako ni društvu slobodu ne može da donese (usamljeni) pojedinac. Sloboda je suviše krupna stvar – najveća, zapravo, što se može zamisliti – da bi mogla biti zadobijena jednim potezom pera ili metkom iz revolvera. (Obrnuto je, nažalost, moguće.) Osvajanje slobode je neprekidno i beskonačno. Makar dokle oko sada doseže. Što baš i nije utešno. Pogotovo što mnogima, naročito visokopozicioniranima, dobrovoljno ropstvo izgleda kao mnogo komfornije rešenje.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 26, avgust 2021.

Siniša Mali sreću deli

Zašto bi država plaćala profesionalne sportiste, dakle one koji od bavljenja sportom žive, i to po pravilu daleko bolje od prosečnog stanovnika Srbije

Sport između politike i ekonomije
Na prijemu za dobitnike/ce olimpijskih medalja predsednik Aleksandar Vučić je, između ostalog, najavio povećanje nagrada za osvojena odličja na sledećim igrama u Parizu 2024: za zlato 100.000, srebro 90.000 i bronzu 80.000, sve u evrima, razume se. Ovo povećanje usledilo je svega petnaestak dana nakon što su nagrade za Tokio 2020. udvostručene u odnosu na London 2012.
Vučićev postupak nije izazvao nikakve reakcije javnosti. Iz toga bi se (možda preslobodno) moglo zaključiti da se s njim manje-više svi slažu. Ne misli se pri tome na to što Vučić opet izlazi daleko izvan okvira svojih ovlašćenja – na to su izgleda svi oguglali – nego na državno finansiranje profesionalnog sporta i sportista, što Vučić, kao ni mnogo šta drugo, nije izumeo, ali ga maksimalno koristi.

KOLIKO TREBA: Zašto bi država plaćala profesionalne sportiste, dakle one koji od bavljenja sportom žive i to, po pravilu, daleko bolje od prosečnog stanovnika Srbije. Svakome svaka čast na uspehu, ali zašto medalja – da parafraziramo Ljubomira Živkova – ne bi bila (sasvim dovoljna) plata za uloženi trud i zašto himna ne bi bila najveća nagrada za izvanredno postignuće. Plus – imali su besplatan put i boravak u “olimpijskom selu” (uzgred, košarkaši Argentine već godinama sami, iz svog džepa, plaćaju i svoje pripreme i učešće na svetskim prvenstvima i olimpijadama) i, još jedan plus, onaj veličanstveni doček na “čuvenom balkonu”. Te novčane nagrade u nezgodan položaj stavljaju i same dobitnike. I oni sami, naime, kao po komandi govore kako im je bila čast da se bore za svoju zemlju i da im je najveća nagrada što su usrećili svoj narod; ovako se njihova plemenita misija samo “komercijalizuje” i skrnavi.
Država treba da finansira sportsku infrastrukturu u osnovnim i srednjim školama – sale, atletske stadione, bazene, da bi omladina bila fizički zdrava i dobro razvijena. Upravo na tom planu stanje je izuzetno loše. Otud nije čudo da Srbija nije osvojila nijednu medalju u “kraljici sportova” atletici niti u plivačkim disciplinama.

PRE 50 I VIŠE GODINA PO SEOSKIM VAŠARIMA JEDNA OD ZABAVA BILA JE “MIŠ BELI SREĆU DELI”

Do kakvog apsurda državna briga za vrhunski sport počinje da ide, svedoči izjava Siniše Malog, koji je, sledeći Vučića, izjavio kako će “država izdvojiti koliko god treba novca da bismo ponovili ili prevazišli uspeh koji je sada ostvaren u Tokiju”. Pa to nijedan ozbiljan domaćin, a kamoli ministar finansija, ne bi izgovorio: “Biće para koliko god treba”.
Kada bi Vučić i Mali svoje lične pare davali niko ne bi imao prava da im zameri. Ali oni daju tuđe pare, tj. pare građana Srbije. Možda bi oni, da ih neko pita, taj novac ipak radije rasporedili na drugačiji način. Recimo, za lečenje onog deteta čiji je očajni otac baš ovih dana (u petak, 13. avgusta – u međuvremenu dvogodišnji dečak je, nažalost, preminuo) započeo štrajk glađu ispred Ministarstva zdravlja. A takvih je roditelja na hiljade ali, eto, za njih ne da nema “koliko god da treba” već za njih važi stroga finansijska disciplina.

NACIONALIZACIJA SPORTA: Iako je najpotresnije, nije to možda ni najvažnije. Vučić je, naime, pomenuti prijem iskoristio ne samo da sportistima obeća nagrade nego i da ih, valjda zauzvrat, unapredi u “nacionalne radnike”. Ističući u prvi plan da je Olimpijada i “svojevrsno takmičenje nacija”, on je “nacionalizovao” sport i devalvirao olimpijski duh, a parolu “važno je učestvovati” preformulisao u “važno je pobediti”. I zbilja, u skladu s Vučićevim shvatanjem sveta i života, države i društva, to je jedino važno, ne birajući sredstva, po svaku cenu.
Za otvoreno društvo, liberalne demokratije koje se kolokvijalno nazivaju kapitalizam, nasuprot uobičajenom, nametnutom shvatanju, saradnja među društvenim akterima zapravo je mnogo važnija od konkurencije. Konkurencija dolazi na kraju, kao šlag na tortu, ali u bazi, u telu društva, bez prethodne saradnje brojnih subjekata (u proizvodnom lancu) ne bi bilo ni (finalnog) produkta kojima se onda konkuriše na tržištu. Nadmetanje onda pomaže da se iskaže i dostigne rezultat, odnosno da se svačiji doprinos adekvatno društveno valorizuje i verifikuje.
Olimpijada – kao i svako drugo sportsko takmičenje, ali ona najviše jer je najglobalnija – jeste konkurencija, ali je mnogo više kooperacija. Ta saradnja je bazična, sastoji se u dogovoru da se igre organizuju i da se na njima učestvuje, ali i, to je možda najvažnije, u izboru i određivanju pravila po kojima će se igre odvijati i igrači ponašati.

DRŽAVA TREBA DA FINANSIRA SPORTSKU INFRASTRUKTURU U OSNOVNIM I SREDNJIM ŠKOLAMA – SALE, ATLETSKE STADIONE, BAZENE DA BI OMLADINA BILA FIZIČKI ZDRAVA I DOBRO RAZVIJENA

BOLNICA: Obilazeći pre neki dan (u subotu, 14. avgusta) još malo, pa gotovu bolnicu u Novom Sadu, A. Vučić je više puta ponovio kako (sad već odavno bivša) vlast nije izgradila nijednu, odnosno, da citiramo doslovno, izgradila je “nula bolnica”, rekao je, spajajući palac i kažiprst, predsednik.
Nije – jer nije ni trebalo, mogla bi da glasi replika. Naime, još dok je Vučić bio premijer 2015. i 2016. napravljene su dve studije (jedna Svetske banke, a druga The Economist Intelligence Unita) o stanju srpskog zdravstvenog sistema i potrebnim reformama. U obe se pošlo od iste konstatacije – da Srbija na zdravstvo troši mnogo, čak 10,5 odsto bruto domaćeg proizvoda (oko šest odsto kroz sistem javnog zdravstva i još 4,5 odsto kroz direktna plaćanja građana privatnim zdravstvenim ustanovama), ali da je usluga koja se zauzvrat dobija više nego neodgovarajuća. Prema analizi Svetske banke, osnovne karakteristike srpskog zdravstva su sledeće: višak bolnica (tj. neracionalna bolnička mreža), višak kreveta (i nepotrebno dugačak boravak u njima), višak nemedicinskog osoblja (čak oko jedne trećine), a manjak moderne opreme i savremenih (inovativnih) lekova. Kao akutni problemi istaknuti su visoka korupcija i – najvažnije – loš menadžment. To je trebalo da bude polazna osnova za najavljene temeljite izmene zdravstvenog sistema. Ono što se desilo bilo je suprotno. Zdravstvo je takoreći gurnuto na marginu (plate u policiji bile su za trećinu veće nego u zdravstvu), SNS je zaveo strogo partijsko upravljanje zdravstvenim ustanovama, na čelne pozicije došao je veliki broj nekompetentnih ljudi, stručnjaci su potiskivani, što je rezultiralo pravim egzodusom lekara i medicinskih sestara iz javnog sektora. Jedni su odlazili u inostranstvo, drugi u privatni sektor.
Sa druge strane, nove bolnice kojima Vučić sada maše posledica su korone, namenjene su isključivo od nje obolelima i sigurno ne bi ni bile podizane da nije bilo epidemije. Uostalom, veliki broj medicinara koji u njima biva angažovan zapravo se povlači iz drugih bolnica koje se zatvaraju ili rade smanjenim kapacitetom, što ima negativne posledice, tako da se postavlja pitanje da li je ovaj način borbe protiv kovida-19 najefikasniji i najsvrsishodniji.

VUČIĆ JE IZGRADNJU “NACIONALNOG STADIONA” NAJAVIO JOŠ PRE ŠEST GODINA, OKTOBRA 2015, ALI DOSAD NE DA NIJE POBODEN NI AŠOV NEGO NIJE ZAVRŠEN NI PROJEKAT

MINISTARSTVO SREĆE: Da li po nečijoj zapovesti ili (što je verovatnije) samoinicijativno – mada u okviru vladajuće partijske ideologije – tek Siniša Mali na početku pomenuto “pitanje sreće” nije mogao da prepusti (samo) sportistima. Zna se ko može, treba i sme da donosi sreću (u) Srbiji.
“Kada smo pomogli građanima sa 100 evra prošle godine, u okviru prvog paketa pomoći, to nije bilo samo zbog ekonomije već je bio značajan i psihološki faktor koji budi radost, optimizam, sreću, daje signal da država vodi računa. Ta doza optimizma je veoma važna”, rekao je ministar finansija gostujući – kakve li koincidencije – na “srećnoj televiziji”.
Pre 50 i više godina po seoskim vašarima jedna od zabava bila je “Miš beli sreću deli”, gde je stvorenjce čiji se “elektronski rođak” danas nalazi na skoro svakom stolu iz gomile naslaganih papirića znatiželjnoj mušteriji zubićima izvlačilo hartijicu sa ispisanom sudbinskom porukom.
Sada više te neizvesnosti nema. Država je u glavama aktuelne vlasti postala i generator lične sreće svakog pojedinca. Vi građanke i građani više, dakle, nema da mislite niti zašto da brinete, vaša radost neće zavisiti od hude sudbine, tj. od vaših sposobnosti, rada i rezultata, o vašem životnom elanu sada brine država. Što ne bi kad nije skupo – sto evra po glavi i eto srećne nacije.

Nacionalni stadijum

Vučić je izgradnju “nacionalnog stadiona” najavio još pre šest godina, oktobra 2015, ali dosad ne da nije poboden ni ašov nego nije napravljen ni projekat. Crteži se ne računaju. Dakle, u “svom prepoznatljivom stilu”, da se poslužimo rečnikom sportskih novinara, Vučić više priča nego što radi, tj. stalno nudi svetle perspektive i daje slatka obećanja, od čega se mali broj njih zaista ostvari, a i to s velikim zakašnjenjem.

To, međutim, samo na prvi pogled – jer pare ipak nisu nepotrebno potrošene – deluje utešno. Naime, ne samo da se na taj način gubi dragoceno vreme (a vreme je na kraju krajeva ipak novac, zar ne) nego se time društvena svest i energija usmeravaju u pogrešnom smeru. Ne grade se i ne opremaju kabineti za fiziku, hemiju, biologiju, geografiju… Ne radi se na reformi obrazovnog sistema, osavremenjivanju nastave, na programima koji će, umesto aktuelnog bubačenja i poniznosti, razvijati kritički duh i slobodno razmišljanje kod učenika (a bogami i nastavnika) nego se “briga o prosveti” svodi na kadrovanje i imenovanje podobnih. To važi od dna do vrha prosvetne piramide, od direktora osnovnih i srednjih škola do dekana fakulteta i rektora univerziteta.

Umesto svega toga, društvu se nameće model “hleba i igara”.

Višak u kasi, manjak u glavi

Siniša Mali je prilikom već pomenutog TV nastupa, želeći da pokaže koliko država dobro posluje, posebno naglasio da je za sedam meseci 2021. umesto planiranog deficita od oko 200 milijardi dinara, minus u državnoj kasi iznosio svega oko 40 milijardi. “Ostvarili smo rezultat bolji za 160 milijardi dinara, odnosno 1,3 milijarde evra”, kazao je Mali za Hepi. To čime se Mali hvali više je razlog za brigu. Jer, tolika razlika između plana i ostvarenja znači da ili ministar finansija ne zna da planira ili namerno planira loše da bi posle mogao da se hvali (znatno) boljim rezultatima. Ma koliko paradoksalno, nije isključeno da je tačno i jedno i drugo. Šalu na stranu, glavni razlog ovom (ne)očekivano dobrom stanju javnih finansija nalazi se u nerealizovanim rashodima, tj. investicijama. Budžetom je, naime, predviđeno da u prvoj polovini godine za kapitalna ulaganja bude potrošeno blizu 190 milijardi dinara (to je otprilike polovina od za celu godinu planirane 374 milijarde), ali je potrošeno upola manje – svega 100 milijardi. Što znači da ona silna obećanja o izgradnji infrastrukturnih objekata, naročito ekoloških, neće biti ispunjena.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 19. avgust 2021.

Moramo pružati otpor, makar bilo uzaludno

Kako je moguće da predsednik Vučić vidi dva minuta snimka nesreće kod Doljevca, a sudija koji u tom predmetu sudi ta dva minuta ne vidi, bilo je samo jedno od pitanja za sagovornika Novog magazina

Intervju Vladimir Beljanski, advokat

Pravosuđe je u poslednje vreme po više osnova i na razne načine izazivalo povećanu pažnju javnosti. Tako je i povoda za razgovor sa advokatom Vladimirom Beljanskim, predsednikom Advokatske komore Vojvodine, bilo napretek.

Skupština Srbije usvojila je amandmane na Ustav koji se odnose na pravosuđe. Kako vi vidite te izmene, vode li one povećanoj kontroli pravosuđa ili njegovoj većoj nezavisnosti od izvršne vlasti i političkih moćnika?
Skupština je donela odluku o početku postupka za izmene Ustava. O izmenama se već dugo govori, a imam utisak da je bez potrebe stvorena konfuzija u javnosti. Ministarstvo pravde iz prethodne Vlade sačinilo je predlog ustavnih amandmana, dva puta poslalo predlog Venecijanskoj komisiji i organizovalo seriju javnih rasprava o tim amandmanima. Ispostavilo se da je ovo bio pogrešan put jer Ministarstvo pravde nije ovlašćeno da predloži izmene Ustava. U postupak za izmene Ustava kreće se odlukom Skupštine, a ne predlogom amandmana od ministarstva. Sada je doneta takva odluka, a Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo formirao je novu radnu grupu za izmene Ustava. U ovom trenutku znamo za koje članove Ustava će biti sačinjen predlog za izmene, ali ne znamo da li će to biti urađeno Ustavnim zakonom ili amandmanima na Ustav. U svakom slučaju, nakon predloga Radne grupe trebalo bi da se ponovo organizuje javna rasprava, da se predlog ponovo uputi Venecijanskoj komisiji, da se dvotrećinskom većinom predlog usvoji u Skupštini i da se organizuje referendum. Dakle, postupak je komplikovan, tako da je najavljeni plan da će se sve to završiti do kraja godine veoma ambiciozan. Tim pre što smo dosad imali mnogo praznog hoda i izgubljenog vremena. Moguće je da će nova radna grupa koja, prema informacijama kojima raspolažem, trenutno završava posao, predložiti značajno drugačija rešenja od onih o kojima se dosad govorilo.

VLADIMIR BELJANSKI: VLAST ĆE POKUŠATI DA PREUZME I ADVOKATURU

Razlog zbog kojih se pristupilo izmenama upravo je povećanje nezavisnosti pravosuđa i pokušaj umanjenja političkog uticaja na pravosuđe. Teško je proceniti šta će se postići izmenama jer još uvek ne znamo kakve će se izmene predložiti. S jedne strane, težnja svake autoritarne vlasti je da se iz jednog centra moći upravlja svim delovima društva i države. Sa druge strane, demokratija podrazumeva podelu vlasti, a upravo je sudstvo jedna njena grana. Ta podela nije apsolutna i postoje preplitanja nadležnosti i međusobni uticaj sudske, izvršne i zakonodavne vlasti. Međutim, ako izvršna vlast ima očiglednu supremaciju i uz stvaranje države u kojoj je sve u rukama jednog čoveka, tada smo daleko od demokratije i vladavine prava.
Postoje delovi izmena Ustava oko kojih mislim da je postignut konsenzus, a to je, recimo, da sudije više ne treba da imaju tzv. probni period od tri godine već da odmah treba da imaju stalnost funkcije. Ono oko čega se nije postigao dogovor, a to je možda i najosetljivije pitanje, jeste sastav Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca jer je to poseban centar moći koji će, ako ne bude imao punu stručnu samostalnost i većinsko predstavljanje od sudija, biti možda i lošije rešenje nego sadašnje prema kojem Skupština bira sudije. Tihi rat oko sastava ovih tela upravo ukazuje na potrebu da se zadrži što veća kontrola izvršne vlasti nad sudstvom.

Kako biste ocenili sadašnje stanje u pravosuđu? Svedoci smo da vladajući političari često komentarišu rad sudova, kako vi to razumete i objašnjavate. Može li se to uopšte objasniti?
Problem javnog komentarisanja predmeta svakako je nedopušteni pritisak na sud. Takve pojave smo u manjoj ili većoj meri imali u svim prethodnim vladama. Za vreme Koštunice sudije i advokati su hapšeni noću pred kamerama, sa upadanjem u stanove kao da se radi o najopasnijim kriminalcima. Kasnije su svi oslobođeni. Snežana Malović kao ministarka pravde komentarisala je postupke koji su u toku i na najgrublji način povređivala pretpostavku nevinosti. Sada Vučić i drugi ministri to čine, ali sve to, po mom mišljenju, predstavlja više politički marketing nego ozbiljan pritisak na sud. Podjednak, ako ne i veći problem su nevidljivi konci i odnosi između pojedinaca u vlasti, službi i pojedinih sudija i tužilaca koji će postupiti onako kako se od njih traži ili očekuje. Poslušnost je ovde uvek bila najbolji put za napredovanje. Ulogu u takvim aktivnostima svakako imaju i advokati. Kad govorimo o korupciji najčešće se misli na davanje i primanje mita, odnosno konkretnu materijalnu korist, lukrativne motive i potkupljivanje. Korupcija je daleko više prisutna u svojim drugačijim pojavnim oblicima, a to je trgovina uticajem i činjenje “usluga” jer se onome ko tako postupi otvaraju nove perspektive ili mu se bar neće vaditi “kosturi iz ormara.

Jedno su ti direktni pritisci, ali postoji li nešto u društvu, u društvenoj atmosferi, u opštim društvenim prilikama – političke tenzije, kriminal, sumnjičenja, medijska scena – što negativno utiče na pravosuđe? I kako, u kom smislu?
Pravosuđe je sastavni deo države i društva. Ne može se očekivati da sudstvo bude imuno na epidemiju nekulture, površnosti i snishodljivosti prema jačem. Uz sve to prisutna je nikad manja odgovornost za iznete stavove u javnosti, bez obzira na to da li se radi o vrednosnim sudovima ili činjenicama. Nedavno sam pročitao tekstove i polemiku Vesne Pešić i Branka Milanovića o tezi da je Srbija zamenila demokratiju za ekonomski rast. Pojednostavljeno, mi smo se odrekli istine, dostojanstva i brojnih drugih prava zarad novca. To se kaže: prodali smo se. I prodali smo se za mali novac, tek da većina ne bude jako gladna. Dobili smo malo komfora, udobnu sofu i hipnotizerski TV program koji ponižava osnovne ljudske vrednosti. I da, to negativno utiče na pravosuđe, na sudije, na advokate, tužioce, kao i na svakog pojedinca. Čak i kada se trudimo da se izdvojimo i izolujemo u svoje male svetove, da se sklonimo od svega toga, u tome nećemo uspeti jer naš svet čine i svi oko nas s kojima kroz posao ili privatno imamo svakodnevnu komunikaciju. Pravosuđe ne može da funkcioniše van osnovnih pravila u kojima se kreće celo društvo, van zajedničke kulturne paradigme.

ZA VREME KOŠTUNICE SUDIJE I ADVOKATI SU HAPŠENI NOĆU PRED KAMERAMA, SA UPADANJEM U STANOVE KAO DA SE RADI O NAJOPASNIJIM KRIMINALCIMA

Kako tumačite nedavni izbor sadašnjeg Republičkog tužioca Zagorke Dolovac za treći mandat?
Poverenje građana u pravosuđe veoma je važno. Upravo odatle sudije i tužioci treba da crpu snagu za nezavisan i samostalan rad. Da bi se stvorilo poverenje pravosuđe mora da pokaže da postoji i da ga predvode ljudi koji će uvek javno istupiti kad se njihova organizacija izlaže pritiscima ili napadima, kad se kompromituju postupci koji su u toku ili kad se javno iznose dokazi koji ne smeju da budu obelodanjeni pre sudskog postupka. Ovo se odnosi na predsednika Vrhovnog kasacionog suda, na Republičkog tužioca, ali i na predsednika Ustavnog suda koji nije deo pravosuđa, ali je svojom praksom preuzeo i takav status. Ako oni to ne čine, ostavljaju utisak da je pravosuđe podređeno volji političkih moćnika.

Da li je tužilaštvo najslabija karika u pravosudnom sistemu Srbije? Koje su glavne karakteristike tog stanja, treba li nešto menjati u propisima ili je reč o pogrešnoj praksi i raznoraznim zloupotrebama?
Tužilaštvo bi trebalo da upravlja radom policije i da mu je nadređeno. Bez mogućnosti direktne kontrole nad radom policije, tužilaštvu su vezane ruke. Neophodno je organizovati sistem na taj način da tužilaštvo ima adekvatne mehanizme davanja naloga, učestvovanja u operativnom radu, kontrole i sankcionisanja za nepostupanje policije. To znači ili formiranje tzv. pravosudne policije ili druge slične organizacije koja će biti desna ruka tužilaštva. Organizacija našeg tužilaštava je hijerarhijska i piramidalna, gde svaki zamenik odgovara svom tužiocu, a tužilac višem tužiocu po rangu i tako do Republičkog tužioca. Mislim da je potrebno modernizovati ovaj sistem i povećati i odgovornost za neuspešno okončane predmete, kao i stimulans za osuđujuće presude, tj. dobro završene predmete. Uz sve to, da bi tužilaštvo imalo kontrolu nad policijom u svom domenu rada, neophodno je izdvojiti Sektor unutrašnje kontrole policije iz Ministarstva unutrašnjih poslova u neku vrstu posebne nezavisne agencije.

Kako je moguće da predsednik Vučić vidi dva ključna minuta snimka nesreće na naplatnoj rampi Doljevac, a da niko od onih koji bi to morali da vide, tužilac i sudija pre svega, to ne vide? Šta to govori?
To je jedan od primera superiornosti centra moći koji je u rukama predsednika u odnosu na pravosuđe, kao i strah pravosuđa da preduzme korake u cilju primene osnovne odredbe Zakonika o krivičnom postupku, a to je da niko nevin ne bude osuđen, a da se kazni učinilac krivičnog dela. Neverovatno je da je nestao snimak dva ključna minuta nesreće, da tužilac nije upeo da dođe do njega, da niko nije odgovarao za krivično delo sprečavanje i ometanje dokazivanja zbog prikrivanja ili uništavanja dokaza. Osim toga, sud je morao da po službenoj dužnosti, u skladu sa članom 15 Zakonika o krivičnom postupku, radi neophodnosti svestranog raspravljanja predmeta dokazivanja učini sve što mu je bilo na raspolaganju, pa čak i da pozove i kao svedoka ispita predsednika Republike Srbije, ako je on video snimak. Na taj način bi se saznalo i šta je na snimku i ko je bio u posedu snimka, tj. ko ga je mogao uništiti. Pod uslovom da je predsednik zaista video taj snimak jer su njegove kasnije izjave bile takve da to nije do kraja izvesno. Sve ovo govorim na osnovu informacija iz medija jer u tom predmetu nisam učestvovao.

SUD JE MORAO DA PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI, RADI SVESTRANOG RASPRAVLJANJA PREDMETA DOKAZIVANJA, UČINI SVE ŠTO MU JE BILO NA RASPOLAGANJU, PA ČAK I DA KAO SVEDOKA ISPITA PREDSEDNIKA REPUBLIKE SRBIJE

A šta mislite o iznošenju u javnost prisluškivanih razgovora u pritvoru između advokata i Belivuka i Miljkovića?
Dosad se kod nas nikada nije dogodilo da se izađe u javnost s podatkom da su razgovori između advokata branioca i okrivljenog u pritvoru prisluškivani, snimljeni i transkribovani. Ako je to tačno, napravljena je, pre svega, velika šteta za sam krivični postupak jer je povređeno pravo na odbranu, a to je sastavni deo prava na pravično suđenje. To znači da bi Ustavni sud ili Evropski sud za ljudska prva mogao da utvrdi povredu ovog prava, što dalje povlači ozbiljne posledice za sam postupak.
Pravo na poverljiv razgovor koji se može nadgledati, ali ne i slušati propisano je Zakonikom o krivičnom postupku, a Ustavom pravo na nesmetanu komunikaciju branioca i okrivljenog. Međutim, treba uzeti u obzir i to da pravo novinara na zaštitu izvora informacije nije apsolutno pravo. Zakon o javnom informisanju propisuje da novinar nije dužan da otkrije izvor informacije, osim podataka koji se odnose na krivično delo, odnosno učinioca krivičnog dela za koje je kao kazna propisan zatvor u trajanju od najmanje pet godina, ako se podaci za to krivično delo ne mogu pribaviti na drugi način. U predmetu u kojem su navodno prisluškivani razgovori sudi se za dela za koja je zaprećena kazna od najmanje pet godina, a podaci se odnose na krivično delo za koje se vodi postupak. Neistinito svedočenje novinara o izvoru informacije u takvom slučaju bi moglo da bude krivično delo davanje lažnog iskaza za koje je u krivičnom postupku zaprećena kazna do pet godina zatvora.
Advokatska komora Srbije reagovala je u ovom slučaju brzo i ispravno sa zahtevom da se slučaj ispita i proveri postojanje prislušnih uređaja. Takođe, ovo je pitanje kojim bi moralo da se bavi i Ministarstvo pravde, ali i sud radi utvrđivanja eventualnih povreda prava na odbranu. Pravo na pravično suđenje mora biti poštovano bez obzira na težinu krivičnog dela ili ličnost okrivljenog, i to je civilizacijska tekovina od koje ne smemo odstupiti.

Uprkos svemu, postoje sudije i tužioci koji su suprotstavljaju nasilju politike nad pravosuđem. Šta mislite, imaju li oni makar tihu podršku većine svojih kolega?
Mislim da velika većina sudija i tužilaca u svom svakodnevnom radu doprinosi jačanju kapaciteta pravosuđa. To su sudije i tužioci koji časno i stručno rade svoj posao, a koji su, nažalost, nevidljivi zbog poplave medijski zanimljivih predmeta. Upravo bi pozitivnom javnom kampanjom i javnim istupanjem najviših predstavnika sudstva i tužilaštva trebalo ukazati na to koji je obim rada sudija i tužilaca, koliko je težak i odgovoran posao kojim se bave i da je nemerljiv društveni značaj ovih profesija. U sadašnjoj situaciji mislim da je kod dela učesnika u pravosuđu prisutno razočaranje, osećaj napuštenosti i marginalizovanje njihovog rada.
Što se tiče pojedinaca – sudija i tužilaca koji u medijima ili preko društvenih mreža komentarišu zbivanja u pravosuđu, mislim da su u manjini, ali da, sa druge strane, imaju podršku kolega i da predstavljaju glas većine. Nažalost, teško se od mladih sudija i tužilaca može očekivati da javno istupe kad imaju primer kakav odnos ima Skupština prema sudiji Majiću. I time je postignut cilj takvih napada, a Skupština se koristi kao mesto na kojem se to čini zbog imuniteta koji za izrečeno uživaju narodni poslanici. Sa druge strane, tužioci su u Državno veće tužilaca izabrali Predraga Milovanovića, koji je pokazao visok nivo samostalnosti i stručnosti u predmetu paljenja kuće novinara Milana Jovanovića, što treba da ohrabri sve koji rade u pravosuđu. Takođe, sve veći broj mladih sudija i tužilaca objavljuje dobre stručne tekstove i iznosi stavove o položaju profesije ili aktuelnim temama.

DOSAD SE KOD NAS NIKADA NIJE DOGODILO DA SE IZAĐE U JAVNOST S PODATKOM DA SU RAZGOVORI IZMEĐU ADVOKATA BRANIOCA I OKRIVLJENOG U PRITVORU PRISLUŠKIVANI, SNIMLJENI I TRANSKRIBOVANI

Kakvo je stanje u advokaturi? Imam posebno u vidu pretnje koje pojedini advokati upućuju novinarima i mlake reakcije advokatske komore na to.
Advokatura u Srbiji je organizovana tako da je u sastavu Advokatske komore Srbije osam posebnih komora podeljenih po teritorijalnom principu. Svaka komora ima svoje nezavisne disciplinske organe koji vode postupke i sankcionišu delovanje advokata koje je suprotno Kodeksu profesionalne etike. Pretpostavljam da se u nadležnim komorama vode postupci protiv advokata koji su upućivali pretnje novinarima. Takvi postupci pojedinih advokata su ne samo neprimereni advokaturi već mogu da predstavljaju i krivično delo. Ukoliko je novinarima time ugrožena sigurnost, tada je to tema i za javnog tužioca jer bi se radilo o krivičnom delu za koje je zaprećena kazna do pet godina zatvora. U nekim slučajevima takvi postupci su i pokrenuti, a bilo bi pogrešno sada komentarisati krivične predmete koji su u toku kao da je već dokazano izvršenje krivičnog dela. U svakom slučaju, Advokatska komora treba da obavesti javnost da li je pokrenut disciplinski postupak protiv advokata i za koju povredu Kodeksa.

Da li je Vladimir Đukanović, koji je u svojoj ličnosti koncentrisao dosad nezabeleženi broj pravosudnih funkcija, čovek koji “žari i pali” srpskim pravosuđem? Kako je moguće da dođe do takve koncentracije, tj. znači li to da je sve to dogovoreno i odobreno na najvišoj instanci, te da je on zapravo samo “lični izaslanik” predsednika Republike za kontrolu pravosuđa?
Za mene je neprihvatljivo da je neko istovremeno javni funkcioner na više značajnih položaja za pravosuđe i istovremeno advokat u privatnom poslu. Zakon o sprečavanju korupcije daje definiciju pojma “javni funkcioner” i “sukoba interesa”. Sukob interesa je situacija u kojoj javni funkcioner ima privatni interes koji utiče, može da utiče ili izgleda kao da utiče na obavljanje javne funkcije. Privatni interes je bilo kakva korist ili pogodnost za javnog funkcionera ili povezano lice. Đukanović je član Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca i odlučuje o izboru i napredovanju sudija i tužilaca, predsednik je skupštinskog Odbora za pravosuđe, član Odbora za kontrolu službi bezbednosti, narodni poslanik i istovremeno advokat koji aktivno radi. To zaista ostavlja utisak da “žari i pali”. Ne verujem da je Đukanović “lični izaslanik” niti da se pravosuđe može kontrolisati preko jednog čoveka. Sve ovo zajedno ostavlja lošu sliku.

Generalno, da li je danas advokatura, kao “slobodna profesija”, u funkciji širenja demokratskih sloboda i građanskih prava ili..?
Osnovni zadatak advokature je pružanje pravne pomoći građanima, a to utiče i na ljudske slobode i prava svakog od nas. Kao i sve drugo oko nas, i advokatura se menja. Pre svega, nikada nismo imali ovako mnogo advokata. U Srbiji je trenutno aktivno oko 11.000 advokata, od čega više od 5.000 u Beogradu i 2.500 u Vojvodini. Ovakav broj advokata i dobro organizovana komorska struktura daje advokaturi značajnu društvenu ulogu jer smo, kao što ste rekli, “slobodna profesija”. To znači da smo ekonomski nezavisni i slobodni intelektualci sa pozitivnom misijom da pomognemo građanima u ostvarivanju prava. U više navrata smo pokazali da advokatura može adekvatno da zaštiti i svoje interese i interese građana, a višemesečni protest 2014/15, najbolji je primer za takvu aktivnost.
U tome je deo opasnosti za advokaturu jer jaka strukovna organizacija ove vrste predstavlja veliko iskušenje i sladak zalogaj za svaku vlast. Mislim da je moguće da ćemo se vrlo brzo suočiti sa situacijom da se u advokaturu umeša politika i da dođe do pokušaja preuzimanja upravljanja advokatskim komorama. Naravno, mislim i da smo dovoljno dobro organizovani da se tome suprotstavimo.

TEŠKO SE OD MLADIH SUDIJA I TUŽILACA MOŽE OČEKIVATI DA JAVNO ISTUPE KAD IMAJU PRIMER KAKAV ODNOS IMA SKUPŠTINA PREMA SUDIJI MAJIĆU. A SKUPŠTINA SE KAO MESTO ZA NAPADE KORISTI ZATO ŠTO POSLANICI IMAJU IMUNITET

Osim toga, pojam “pružanje pravne pomoći” je ustavna kategorija, tako da advokatura nije biznis ni usluga. U ovim novim vremenima mnogi advokati to ne razumeju i postupaju suprotno našim propisima, pa se reklamiraju, nude svoje usluge, obećavaju ishode postupaka, otkupljuju potraživanja klijenata. Takve aktivnosti su zabranjene i udaljavaju nas od osnovne uloge postojanja advokature i onoga što nas čini delom pravosuđa. Zbog toga je neophodno unaprediti disciplinske postupke i stvoriti efikasan sistem sankcionisanja, a sa druge strane aktivno raditi s mladim advokatima koji treba da razumeju da u advokaturi uspeh ne dolazi preko noći, da se ugled i poverenje klijenata dobijaju predanošću, vrednim radom i stručnošću, a Akademije advokatskih komora treba da ponude usavršavanje od pitanja načina organizovanja kancelarija do usko stručnih tema, što je budućnost advokature.
Uz sve ovo, ni advokati nisu van opštih društvenih zbivanja i mejnstrima. Među nekim advokatima primetno je posrnuće u kulturi komunikacije, među drugima u odluci da li im je profesionalno opredeljenje bliže od političkog angažmana. Ima, naravno, i onih kojima je laka zarada ispred interesa klijenta. Ipak, smatram da su u velikoj većini advokati koji su kulturni, obrazovani, stručni i savesni. Posao koji radimo veoma je težak i odgovoran, ali istovremeno daje slobodu na koju se retko nailazi u drugim profesijama. Advokatura je od neprocenjivog značaja za širenje građanskih prava i demokratskih sloboda. Bez jake advokature nema ni nezavisnog pravosuđa jer je advokatura kontrolni faktor i “sredstvo” bez kojeg građani nemaju pristup pravdi.

Na kraju i na osnovu svega, ima li Srbija državu? Drugim rečima, postoji li u Srbiji vladavina prava? Ako ne postoji, može li se o Srbiji govoriti kao o državi u modernom smislu te reči, dakle kao o “servisu” građana, a ne u “primitivnom smislu”, kao grupi na vlasti koja raspolaže “monopolom fizičke sile”.
Mislim da i danas studenti na prvoj godini pravnog fakulteta uče da je država monopol fizičke sile i ta definicija se pripisuje Radomiru Lukiću, mislim iz pedesetih ili šezdesetih godina. Lukić je, međutim, o tome govorio potpuno drugačije jer je pravnicima dao u zadatak da se takvoj državi suprotstave i da brane građane od zle i opake vlasti jer svaka vlast je takva. Poseban zadatak ove vrste dao je sudijama i advokatima da “oslobode narod straha” i tako zavrede svoj i ugled svoje profesije.
Danas govorimo o vladavini prava, o demokratiji, o servisu građana, ali u stvarnosti svedočimo vrlo prizemnim pretvaranjima, simulakrumima i providnim prevarama. Ili je politička elita potcenila inteligenciju građana ili smo zaista trampili nešto za skoro ništa. Međutim, ne događa nam se jedinstvena i nova stvar. Mislim da je istorija satkana od preplitanja različitih sistema vrednosti, načina vladanja, uzdizanja čoveka, ekonomskih padova… ako pogledamo o čemu je govorio Ciceron i kako je objašnjavao državno uređenje, mogli bismo da pomislimo da u nekim delovima govori o današnjoj Srbiji. Polibije je u 2. veku pre nove ere pisao da je dokaz savršenosti čoveka njegova sposobnost da u potpunim promenama sreće sve podnosi uzvišeno i hrabro, te da na isti način treba posmatrati i državno uređenje. Ja bih tome dodao da je neophodno pružiti otpor, pa makar to bilo i uzaludno.

ZA MENE JE NEPRIHVATLJIVO DA JE NEKO ISTOVREMENO JAVNI FUNKCIONER NA VIŠE ZNAČAJNIH POLOŽAJA ZA PRAVOSUĐE I ISTOVREMENO ADVOKAT U PRIVATNOM POSLU

Srbija ima državu, a imam utisak da čekamo na završetak “prvobitne akumulacije kapitala”, s nadom da će iz kakve takve ekonomske stabilnosti višak vrednosti da se prelije u vladavinu prava i druge pozitivne elemente moderne države. To ipak na kraju zavisi od nas samih.

Strah od statistike

Jedan deo problema u kojem se pravosuđe našlo je i preopterećenost predmetima i sporost u postupanju. To je povezano i s kašnjenjem u uvođenju digitalizacije, snimanjem suđenja, elektronskom komunikacijom, ali i s načinom rada u nekim predmetima ili vrstama predmeta. Siguran sam da se dve trećine krivičnih i parničnih postupaka može završiti za upola manje vremena nego što je sada slučaj. Kao primer možemo uzeti to da u parničnim predmetima prvostepeni sudovi po pravilu izvode gotovo sve predložene dokaze jer strahuju da će drugostepeni sud možda ukinuti presudu zbog toga što je odbijen neki od dokaza. U krivici sudovi i dalje postupaju kao da se drže načela materijalne istine i da je zadatak suda da proveri sve činjenice iako je teret dokazivanja optužbe na javnom tužiocu. Uloga sudije mogla bi da bude značajno olakšana kad bi se manje postupalo u zabrinutosti od statistike i kad bi se, na primer, uz primenu tonskog snimanja sudovi zaista držali principa osnovnog i unakrsnog ispitivanja. Sve to povećalo bi i efikasnost suđenja i kvalitet presuda

Mijat Lakićević
Novi magazin, 12. avgust 2021.