Monthly Archives: septembar 2021

Vlast neće javnost

Broj osnova za ograničenje pristupa informacijama od javnog značaja proširen je sa pet na sedam

Intervju Ana Toskić Cvetinović, izvršna direktorka Partneri Srbija

Povodom 28. septembra, Međunarodnog dana prava javnosti da zna, u Beogradu će dan ranije biti održana Konferencija pod naslovom “Odbrana prava javnosti da zna”. Naslov je i ilustrativan i indikativan jer govori da to pravo ne samo da nije u dovoljnoj meri ostvareno nego je ugroženo i napadnuto. To je bio povod za razgovor sa Anom Toskić Cvetinović, izvršnom direktorkom organizacije “Partneri Srbija”, koja je upriličila skup.

Kakva su iskustva u dosadašnjoj primeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja? Može li se reći da su državni organi prilično ometali i sprečavali primenu zakona?
Ovaj zakon usvojen je pre 17 godina i nesumnjivo je unapredio transparentnost u radu javnih organa. Međutim, poslednjih nekoliko godina sve je više zahteva na koje izostaju odgovori. Zbog toga se tražioci informacija sve češće žale Povereniku za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti. Dodatno zabrinjava činjenica da mnogi organi potom ignorišu i odluke Poverenika, kojima ovaj organ nalaže dostavljanje informacija, a neki svesno radije biraju da plate kazne jer procenjuju da se to više isplati od stavljanja informacija o svom poslovanju na uvid javnosti.

Da li je problem u nedovoljno dobrom zakonu ili prosto vlast neće da dostavlja tražene informacije?
Naš zakon je dugo važio za jedan od najboljih u svetu u ovoj oblasti. Verovatno i zbog toga što propisuje da javnost ima pravo na pristup informacijama o radu organa vlasti, te obuhvata širok opseg informacija koje spadaju u ovu kategoriju, odnosno koje tražioci mogu zahtevati. Nažalost, nema tog zakona koji loša praksa ne može da pokvari. Od početka primene Zakona, put ka “najosetljivijim” informacijama bio je najteži i podrazumevao je gotovo po pravilu i žalbu Povereniku. Štaviše, neki slučajevi završili su i pred Evropskim sudom za ljudska prava. Uglavnom se radi o informacijama o trošenju javnih resursa ili onima koje mogu imati političke implikacije.

Zašto vlast krije informacije od građana. Šta to govori o njenom karakteru?
Razlozi za uskraćivanje informacija mogu biti različiti, od neznanja, namere da se prikriju potencijalno koruptivne prakse ili one koje mogu naneti neku političku štetu nosiocima javnih funkcija. Setimo se neuspelih pokušaja da se dobiju snimci s naplatne rampe u Doljevcu. Međutim, razlog je često i u činjenici da se u našem društvu nikada nije dovoljno “primila” postavka da nosioci vlasti treba da polažu račune građanima. Takvu vlast onda ne možemo zvati demokratskom, u najboljem slučaju ona se i dalje uči demokratiji, a mi danas svedočimo da čak ni za to nema one već čuvene političke volje.

U toku je rad na izmenama Zakona. Kako su se državni organi ponašali tokom rada, jesu li pokazivali razumevanje za potrebe javnosti da bude informisana o državnim poslovima i bili kooperativni ili su nastojali da se zakon promeni, a da sve ostane isto?
Rad na izmenama Zakona traje gotovo pet godina. Za ovo vreme formirane su dve radne grupe za izmenu Zakona, izrađena su tri različita dokumenta, promenile su se dve vlade, a proces je i dalje u toku.
Izmenama Zakona trebalo je da se reše problemi prepoznati u praksi. Međutim, utisak je da ovaj proces zakonodavac želi da iskoristi da bi još više otežao pristup nekim informacijama. Na primer, jedan od predloga u tom smeru bio je i da se društva kapitala potpuno isključe iz zakona. Na sreću, nakon reakcije civilnog sektora i međunarodnih eksperata ovaj predlog je povučen.

PREDLAGALI SMO DA I CRKVE I VERSKE ZAJEDNICE, U DELU U KOJEM ZA SVOJ RAD DOBIJAJU SREDSTVA IZ BUDŽETA, BUDU OBVEZNICI ZAKONA, ALI TO NIJE PRIHVAĆENO

O odnosu vlasti možda najbolje govori to što je Radna grupa za promenu Zakona osnovana netransparentno i uz, osim Poverenika, isključivo učešće predstavnika organa vlasti. Utisak je da je njihova motivacija u ovom procesu bila da se dodatno ograniči, tj. oteža pristup informacijama. Slikovit primer za to je i činjenica da je Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave odbilo zahtev grupe nevladinih organizacija za pristup informacijama o radu ove Radne grupe. U proces smo Nemanja Nenadić iz Transparentnosti Srbija i ja uključeni tek nakon apela Nacionalnog konventa EU premijerki Brnabić. Međutim, odgovor na pomenuti zahtev za pristup informacijama nikada nismo dobili.

Da li je u važećem zakonu nešto popravljeno i šta?
Dobre strane Nacrta su da je proširen krug obveznika Zakona, povećane su kazne za nedostavljanje informacija, predloženo je raspisivanje javnog konkursa za izbor Poverenika, precizirani su i sa drugim propisima usklađeni pojedini pojmovi.

I ovlašćenja Poverenika su povećana, o čemu je reč?
Predloženo je da Poverenik može da kazni za prekršaj organ koji ne postupi po zahtevu, a povećane su i kazne koje Poverenik može da izrekne za neizvršenje rešenja ovog organa. Takođe, daje se mogućnost da Poverenik formira i područne kancelarije, što bi trebalo da olakša komunikaciju sa organima vlasti i građanima u lokalnim zajednicama.

Šta nije popravljeno, odnosno ima li izmena koje je civilno društvo predlagalo, a nisu prihvaćene?
Civilno društvo se, pre svega, protivilo uvođenju bilo kojeg novog osnova za ograničenje prava. Većina naših predloga u tom smislu je usvojena, ali je ipak broj osnova za ograničenje pristupa proširen sa pet na sedam. Na primer, sada se predlaže ograničenje pristupa informacijama o postupcima Pravobranilaštva. Takođe, predlagali smo da i crkve i verske zajednice, u delu u kojem za svoj rad dobijaju sredstva iz budžeta, budu obveznici Zakona, što nije predviđeno aktuelnim Nacrtom.

U POSLEDNJIH NEKOLIKO GODINA SVE JE VIŠE ZAHTEVA ZA INFORMACIJAMA NA KOJE IZOSTAJU ODGOVORI

U materijalima za konferenciju piše da Vlada Republike Srbije nijednom nije obezbedila da se neko od obavezujućih, konačnih i izvršnih rešenja Poverenika i sprovede? Kako je to bilo moguće?
Do toga nije došlo zbog pomenutog nedostatka političke volje i opšteg odnosa vlasti prema javnosti. Kako nije bilo posledica za nepostupanje Vlade, tako nije ni došlo do promene ovakve prakse. Nažalost, ni aktuelni Nacrt ne nudi rešenje za ovaj problem već zadržava odredbu koja nikada dosad nije bila primenjena.

Možda je ključni problem nadzor nad sprovođenjem zakona. Šta je rasprava o izmenama Zakona u tom smislu donela i da li je bilo otpora da se to reguliše na valjan način?
Upravni inspektorat, koji je inače u sastavu Ministarstva za državnu upravu, već godinama ne sprovodi adekvatno nadzor nad primenom Zakona. Pre svega tako što uopšte ne pokreće postupak inspekcijskog nadzora. Predlog civilnog sektora da se inspekcijska ovlašćenja prenesu na Poverenika, nažalost, nije prihvaćen. I dalje stojimo iza tog predloga jer ima utemeljenje u praksi i iskustvu Poverenika, kao i sličnom rešenju iz Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, prema kojem ovaj organ takođe vrši nadzor.

Na kraju, šta očekujete od predstojeće Konferencije?
Pored obeležavanja Međunarodnog dana prava javnosti da zna, na Konferenciji 27. septembra želimo da s kolegama iz civilnog sektora, medija, Poverenika, međunarodnim ekspertima SIGMA razgovaramo o predloženim izmenama Zakona i njihovim efektima na prava građana i rad medija. Takođe, govorićemo o tome na koji način civilni sektor i mediji mogu dalje da doprinesu unapređenju transparentnosti vlasti. Kao i na prethodne događaje koje smo organizovali sličnim povodom, pozvali smo predstavnike resornog ministarstva, sa željom da obrazlože svoje stavove i predloge, ali se, bar do časa kada razgovaramo, još nisu odazvali pozivu

Više prava – policiji

U pripremi je i novi zakon o policiji. Kakav je njegov odnos prema pravima građana?
Nacrt zakona o unutrašnjim poslovima predlaže niz rešenja koja mogu imati negativne posledice na ljudska prava i slobode. Među njima najviše zabrinjavaju odredbe koje predviđaju sprovođenje masovnog nadzora u javnim prostorima, i to obradom biometrijskih podataka građana, tj. korišćenjem sistema za automatsko prepoznavanje lica. Upotreba jednog ovakvog sistema predstavlja rizik po pravo na privatnost svih građana, ali može negativno uticati i na druga prava i slobode, poput slobode govora i izražavanja ili slobode okupljanja. Iskustva iz zemalja poput Kine govore da se upravo ovaj sistem koristi za borbu protiv političkih neistomišljenika.
Takođe, Nacrtom se predviđa i zabrana otkrivanja identiteta policajaca na dužnosti. Tako, predlagač paradoksalno pruža posebnu zaštitu privatnosti policajcima, dok se u privatnost građana invanzivno zadire upotrebom novih sistema obrade podataka. Takođe, Nacrt na više mesta proširuje ovlašćenja resornog ministra i daje prostor za dodatnu političku kontrolu policije.

Mijat Lakićević,
Novi magazin, 23. septembar 2021.

Juriš na bakšiš

Teško odupreti se osećaju moći i osećanju da za vas nema granica. Moć samokontrole oduvek je bila najteža veština

Lepo kaže stara izreka: “Čim neko počne da govori o patriotizmu, ja gledam gde mi je novčanik.” Tako su ovih dana svi reflektori bili upereni u nacionalnu zastavu i ćirilicu, dok su nam u bekstejdžu praznili džepove.

Evo, recimo, ministar finansija Siniša Mali nedavno je izjavio da bi Srbija uskoro mogla propisati da bakšiš ulazi u fiskalni račun. U pitanju je, kako mu i samo ime govori, sitniš ali je primer, što se kaže, “paradigmatičan”. Na njemu se prelama čitavi privredni sistem, tj. odnos vlasti i privrede. Naime, inicijativu da se bakšiš nekako “legalizuje” pokrenuli su zapravo sami ugostitelji. Iz dva razloga. S jedne strane zato što ih je finansijska policija zbog viška u kasi ili novčaniku konobara rigorozno kažnjavala, često i zatvarajući im objekte. Sa druge strane zato što su, zbog nemogućnosti da se napojnica da prilikom plaćanja karticom, što je u svetu uobičajena praksa, ostajali bez zarade koja je, prema tvrdnjama upućenih, samo 2019. iznosila 10-15 miliona evra.

Kao da su, međutim, otvorili Pandorinu kutiju. Sad se, poučeni dosadašnjom praksom, plaše da će kad bakšiš uđe u fiskalnu kasu taj prihod biti oporezovan, što će znatno smanjiti njihova, tačnije pre svega primanja kelnera.

Šaljivdžije kažu da bi uskoro i bakšiš koji dobija muzika mogao ući u fiskalnu kasu. Drugi odgovaraju da bi u tom slučaju muzikanti, kao taksisti i advokati, trebalo da naprave štrajk pred Vladom Srbije. Uzmu instrumente i zasviraju nešto, recimo onu “Pada, pada, pada vlada”. Pretvorilo bi se to u opštenarodno veselje.

Šalu na stranu, dok se ovaj “juriš na bakšiš” tek priprema, jedan drugi zakon, onaj o tzv. “e-fiskalizaciji” već je na vratima. Velika bruka tog zakona je što su pomenute dve profesije, taksisti i advokati, ponovo izuzeti iz njegovog važenja i opet su dobili specijalni, takoreći natpravni status. Sramota, naročito za navodne zaštitnike pravne jednakosti advokate, ali na to više ne treba trošiti reči.

Nije to ni najvažnije. Suština ovog zakona – čija je zapravo glavna novina da zahteva obavezno uvođenje novih elektronskih fiskalnih kasa – jeste u tome da je on nepotreban. Privrednici već imaju fiskalne kase, te kase su već povezane s Poreskom upravom, dakle i prihod se beleži i kontrola je omogućena. Zakon nije potreban ni građanima. Ne samo zahvaljujući nagradnoj igri “uzmi račun”, oni su fiskalizaciju lepo prihvatili i na nju se navikli.

Ako nije potreban ni korisnicima kasa ni potrošačima, postavlja se logično pitanje zašto se on uopšte donosi? Očigledno zato što je potreban vlastima. O njenim pak razlozima može samo da se nagađa, ali se nameću dva. Možda zato što na taj način nabacuju posao određenim firmama – sa svim (koruptivno-klijentelističkim) posledicama koje iz toga slede i zbog kojih je Srbija odavno okarakterisana kao “zarobljena privreda”. Drugo, uticaće to i na rast bruto domaćeg proizvoda. Malo, ali Vučiću je i svaki promil zauvar.

Na “nečistu savest” vlasti možda najbolje ukazuje odluka da sa 200 evra subvencioniše kupovinu svake kase, za šta je u budžetu (budući da ih ima oko 200.000) već izdvojeno šest milijardi dinara. Tako, prema rečima ministra finansija, privrednici “neće imati ni dinar troška za nove fiskalne uređaje”. Kada je Siniša Mali pre nekoliko godina optužen da je plagirao doktorat, kao olakšavajuću okolnost sam iznosio da je makar prepisivao od dobrih ekonomista – Živkovića, Mijatovića i sličnih. Izgleda, međutim, da je Mali prepisivao mehanički inače bi znao da se državna kasa puni novcem koji je putem raznih poreza oduzet od preduzeća (i građana, razume se), tako da svaki budžetski trošak, makar indirektno, jeste i trošak privrede.

U stvari, naravno da Siniša Mali to zna, ali prosto je teško odupreti se tom osećaju moći i osećanju da za vas nema granica. Moć samokontrole oduvek je bila najteža veština.

Što nas vraća na temu s početka ovog teksta, samo iz drugog ugla. Na nedavnoj proslavi Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave 15. septembra predsednik Vučić je, utemeljujući praznik u slavnoj prošlosti, na kraju podsetio i na neke nacionalne nesreće. I zavetovao se da “nam se više nikada neće ponoviti ni Jasenovac, ni Jadovno, ni Prebilovci, ni Oluja, ni Bljesak, ni pogromi iz 2004”. Činilo se da je nekako i u tom svečanom času, s obzirom na sve što se u poslednje tri decenije izdogađalo, to junačenje deplasiranim, ali je nešto drugo, mada nije ni pomenuto, možda još više zaparalo uši.

Kao što reče prvi crnogorski liberal Marko Miljanov Popović, junaštvo je braniti sebe od drugih, čojstvo je braniti druge od sebe. Pa kad je već pominjao stradanja srpskog naroda, obećavajući da se to više nikad neće desiti, bilo bi dobro da je Vučić pomenuo Sarajevo, Srebrenicu, Vukovar, Dubrovnik, pogrom iz 1999. i zarekao se da Srbi to više nikada nikome neće učiniti. Bilo bi to hrabro, i liderski.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 23 septembar 2021.

Mijat Lakićević: Trostruka opasnost od saradnje s Kinom

Saradnja s Kinom za Srbiju je problematična u ekonomskom, ekološkom i ideološko-političkom smislu. Uzimanjem enormnih kineskih kredita vrednih 7-8 milijardi evra Srbija je dospela u najveću ekonomsku zavisnost, izjavio je Mijat Lakićević u razgovoru za portal UGS Nezavisnost

Poznati ekonomski novinar, zamenik glavnog urednika Novog magazina Mijat Lakićević ukazuje da su infrastrukturni projekti u Srbiji u kojima su angažovani Kinezi znatno skuplji od onih u kojima učestvuju međunarodne finansijske institucije. Kreditni aranžmani Srbije sa Kinom su takođe osetno nepovoljniji od zajmova međunarodnih finansijskih institucija. Pri tome, sa Kinom imamo ubedljivo najveći spoljnotrgovinski deficit koji je prošle godine dostigao 2,7 milijardi evra.
Poređenja radi, kako navodi Lakićević, lani je izvoz Srbije u Kinu vredeo približno 330 miliona evra dok je izvoz u Bosnu i Hercegovinu bio četiri puta veći – 1,3 milijarde evra. Dakle, ekonomska saradnja sa BiH za Srbiju je mnogo značajnija i korisnija, ali su naši međudržavni odnosi sa komšijama praktično zapostavljeni dok euforija srpskih čelnika zbog saradnje sa Kinom ne prestaje.

Da li je Kina u poslednjih desetak godina zaista postala toliko bitna za razvoj srpske privrede, kao što se to u javnosti predstavlja?
Moram najpre da kažem da značaj Kine u Srbiji počinje zapravo da raste u poslednjih pola decenije, otprilike nakon prodaje Železare Smederevo kineskom Hestilu 2016. godine. Za Srbiju je, setićemo se, taj posao imao veliki značaj, iako je finansijski bio više nego skroman, svega 46 miliona evra, ali je bio značajan i za Kinu jer je predstavljao njenu prvu stajnu tačku u Evropi na Novom putu svile kojeg je promovisala svega tri godine ranije. Otud nije čudo da posle toga kineski kapital počinje u značajnijim iznosima da stiže u Srbiju. Danas, pak, možemo da kažemo da Kina ima nesumnjivo veliki značaj ne samo za srpsku privredu nego i za naše društvo u celini, naročito državu. Pri čemu, odmah da dodam, taj uticaj nije samo pozitivan nego je, štaviše, pretežno negativan.
S druge strane, nesumnjivo je da se kineski uticaj negde prenaglašava, a da se drugim oblastima prikriva. Prenaglašava se uticaj na privredu, mada on naravno nije mali, dok u dubokoj senci ostaje uticaj na aktuelnu političku vlast i način vladanja Srbijom.

U čemu se ogleda to prenaglašavanje?
Kada je samo o privredi reč – pre svega treba imati u vidu da se stalno govori o kineskim investicijama, naročito u infrastrukturu, dok se zapravo radi o kreditima. Prema podacima Narodne banke Srbije kineske investicije u našu zemlju od 2010. do 2020. godine iznose nešto preko milijardu evra. Po nekim mojim računicama do sada su sa kineskim kompanijama potpisani ugovori o ulaganjima u ukupnoj vrednosti od oko tri milijarde evra, ali oni očigledno nisu još svi niti u celosti realizovani. S druge strane, vrednost do sada s Kinom potpisanih kreditnih aranžmana kreće se oko 7-8 milijardi evra, dok je prema izjavama pojedinih ekonomista visina dogovorenih, dakle još ne i ugovorenih, zajmova premašila 15 milijardi evra. Do preciznih podataka teško je doći pošto ih vlast drži u tajnosti.

Kakav je odnos naše trgovinske razmene s Kinom?
Naročito su po Srbiju porazna kretanja u spoljnoj trgovini. Negde početkom ove godine, predsednik Vučić je slavodobitno objavio da je za poslednjih 10 godina izvoz srpskih proizvoda u Kinu porastao 50 puta, dok je uvoz jedva utrostručen. Kao i obično, Vučić čak i kada kaže nešto što je tačno ne kaže celu istinu. A puna istina je da se izvoz prošle godine kretao oko 330 miliona, dok je uvoz iznosio blizu tri milijarde evra. Što znači da je Srbija imala deficit od oko 2,7 milijardi evra. To je ubedljivo najveći deficit koji Srbija ima sa nekom zemljom u spoljnoj trgovini. Prva posle Kine je Nemačka u koju izvozimo za 2,2 milijarde evra a uvozimo za 3,1 milijardu, dakle deficit je sasvim prihvatljivih 900 miliona evra.
U ovom kontekstu da podsetim da Srbija u Bosnu i Hercegovinu izvozi četiri puta više nego u Kinu – 1,3 milijarde evra. Ako se to ima u vidu, ekonomska saradnja s BiH za Srbiju postaje mnogo značajnija i korisnija nego s Kinom. Ali, ti odnosi su na državnom nivou praktično zapostavljeni.

Šta se desilo s obećanjem predsednika Vučića da će Srbija u Kinu izvoziti svinjske i pileće noge i papke, a da ćemo zauzvrat, uz pomoć Kineza praviti leteće automobile i električne autobuse?
Vi se šalite. Mada je zapravo stvar ozbiljna. Jer je i ta priča iskorišćena za isticanje političke dalekovidosti i poslovne dovitljivosti predsednika Vučića. Ali san se raspršio kao mehur od sapunice. Nije jasno da li je Vučić stvarno u to verovao ili je po običaju samo zamajavao narod. Meni se ipak čini da je reč o ovom prvom, što samo pokazuje koliko on slabo poznaje ekonomiju, mada se trudi.
 
Zašto je izvoz iz Srbije tako mali?
Osnovni uzrok je u Kinezima. Ne, pre svega, u tom smislu – kao što se najčešće misli – da tamošnji kupci zahtevaju velike serije koje srpska preduzeća nisu u stanju da isporuče, nego zato što je kinesko tržište zatvoreno. O tome najbolje svedoči činjenica da i druge zemlje stavljaju iste primedbe. Naime, kinesku inicijativu “Pojas i put” mnoge zemlje su, sasvim prirodno, shvatile kao priliku ne samo da prihvate kineske investicije nego i da prodaju svoju robu. Njihove nade su se, međutim, izjalovile. I zato sada svih 17 evropskih zemalja koje su prihvatile inicijativu sve otvorenije izražavaju nezadovoljstvo ponašanjem Kine i traže da ona otvori svoje tržište za njihove proizvode.

Pa i Srbija ima razloga da bude nezadovoljna.
Posebno Srbija ima razloga da bude nezadovoljna, jer je ona uzela najviše kineskih kredita, što znači da je dospela u najveću ekonomsku zavisnost od Kine. Zato bi sad, smatra se, bilo fer da nam se omogući da malo smanjimo taj zaista enormni trgovinski deficit. U tom kontekstu se za predsednika Vučića kao posebno postavlja pitanje šta radi i čemu služi Tomislav Nikolić sa svojom Kancelarijom saradnju sa Kinom koja, ako se ne varam, ima stotinak zaposlenih. Naravno, pitanje je retoričko, niko od Nikolića nije ni očekivao da donese neku korist Srbiji.

Šta je Srbija dobila, na ekonomskom planu, od navodnog prijateljstva između Vučića i Si Đinpinga?
Tu se čak govori o bratskim odnosima, zar ne, što je naravno farsa. Reč je o golim interesima. Đinping ima interesa da dobije značajno uporište u svom osvajačkom pohodu na Evropu, dok Vučić ima interesa da dobije kineske pare koje mu predstavljaju značajnu podršku u borbi za opstanak na vlasti. S druge strane, ako na srpsko-kineske odnose pogledamo s jednog opštijeg stanovišta, ne može se reći da Srbija od saradnje s Kinom nije imala nikakve koristi. Ili da sa Kinom ne treba trgovati. Globalizacija je izvanredan proces koji je povezao nacije i izuzetno doprineo razvoju čitavog sveta. Dakle, naravno da sa svima treba sarađivati. Jasno je da privatna preduzeća po definiciji to rade u svom interesu. S državama je međutim nešto drugačije. U tom slučaju potrebno je da državno vođstvo saradnju postavi tako da ona bude korisna za čitavu zemlju. Aktuelna vlast je, nažalost, saradnju s Kinom postavila tako da od nje najviše koristi ima ona sama, a tek onda “ostatak naroda”.

Kako to mislite?
Taj problem ima više dimenzija. Jedan je čisto ekonomski, drugi je ekološki, a treći ideološki, tj. politički. Dakle, trostruka opasnost preti Srbiji.

Možete li to da obrazložite?
Kada je reč o prvom, “kvaka” je u tome što su infrastrukturni projekti u kojima su angažovani Kinezi znatno skuplji nego kada se oni odvijaju uz učešće međunarodnih finansijskih institucija. Primera ima koliko hoćete. Recimo, na autoputu između Beograda i Čačka, deonica Surčin – Obrenovac, koja je potpuno ravna, košta gotovo deset miliona evra po kilometru, dok je u jednoj publikaciji o Koridoru 10, koju je svojevremeno izdalo Ministarstvo saobraćaja, izračunato da izgradnja autoputa po sličnom terenu treba da košta oko 2-2,5 miliona evra po kilometru. Neka su u međuvremenu troškovi i udvostručeni, opet je kineska cena bezobrazno previsoka.

Da li je i izgradnja pruge preskupa?
Slično stvari stoje i sa železnicom. Brza pruga Novi Sad – Subotica košta 900 miliona evra ili devet miliona evra po kilometru. Pošto je reč o dvokolosečnoj pruzi – to je 4,5 miliona evra po kilometru. S druge strane, pruga Niš – Dimitrovgrad, dužine 110 kilometara, koja se gradi parama Evropske investicione banke košta manje od dva miliona evra po kilometru. Jeste da je pruga od Novog Sada do Subotice tzv. “brza”, ali je “niška pruga”, koja dobrim delom ide kroz Sićevačku klisuru, znatno teža za gradnju i zbog toga radovi moraju da više koštaju. Što sve opet govori da isti posao Kinezi naplaćuju i 50 odsto iznad realne cene.

Da li su bar kineski krediti koje smo uzeli povoljniji od kredita iz međunarodnih banaka?
Kada je reč o čisto novčanoj strani kineskih aranžmana, jednostavno rečeno, uslovi su osetno nepovoljniji nego kod zajmova od međunarodnih finansijskih institucija. Recimo, kamatna stopa na gore pomenuti kredit za autoput iznosi tri odsto godišnje, na šta još treba dodati proviziju za tzv. angažovanje sredstava od 0,5 odsto na celu sumu, plus provizija od takođe 0,5 odsto za eventualno nepovlačenje sredstava u dogovorenim rokovima. Kamatna stopa kod kredita za prugu je niža – dva odsto.
Međutim, zajmovi Evropske investicione banke znatno su povoljniji – kamatna stopa je svega 1,8 odsto i nema nikakvih drugih troškova (provizija i slično). Ono što je takođe bitno, ovaj kredit je na 30 godina, za razliku od kineskih koji su na 20, što ga i finansijski čini znatno povoljnijim. Međunarodna banka za obnovu i razvoj takođe daje povoljnije kredite od kineskih; kamatna stopa je šestomesečni euribor plus 0,7 ili 0,5 odsto, a provizije za angažovanje sredstava, odnosno za nepovlačenje kreditnih tranši u skladu s ugovorenom dinamikom, upola je manja nego kod Kineza – 0,25 odsto.
 
Kad spominjete ekološke probleme pretpostavljam da imate u vidu zagađenje prirodne sredine?
Naravno, ali to, što bi se reklo, samo na prvu loptu. Nakon što su kupili i preuzeli smederevsku Železaru i Rudarsko-topioničarski basen Bor Kinezi se uopšte nisu proslavili na ekološkom polju. Naprotiv, bilo je mnogo žalbi lokalnog stanovništva na zagađenje koje dolazi iz ovih postrojenja. To se, međutim, nekako uvek guralo pod tepih, o tome se malo govorilo. I sad mi je, s tim u vezi, zanimljivo da se mnogo više buke diže protiv budućeg potencijalnog zagađenja koje će – navodno ili stvarno – proizvoditi Rio Tinto nego protiv već postojećeg zagađenja koje se emituje u Lazarevcu, Boru ili Smederevu. Takođe, nema protesta ni protiv fabrike guma Linglong u Zrenjaninu iako je gumarska industrija takođe, makar potencijalno, veliki zagađivač. S ovim u vezi primetio bih i da industrijski park u Borči, u kome je trebalo da budu smeštene visokotehnološke kompanije, koji je Vlada Srbije najavila još 2017. godine i koji je trebalo odavno da proradi, još nije ni započet. To najbolje govori o pravom odnosu Kine prema Srbiji, odnosno kako Kina tretira Srbiju kao ekonomskog partnera.

Da li osim loših finansijskih ugovora i zagađenja životne sredine, Srbija trpi još neke posledice zbog sve većeg prisustva kineskih kompanija?
Ma koliko strašno bilo, ovo zagađenje prirodne sredine i preskupi autoputevi nisu najgore što nam se dešava. Naime, još je gore socijalno, tj. moralno zagađenje. Korupcija je, kažu poznavaoci, deo mentaliteta i deo poslovnih običaja Kineza. Nema sumnje da su oni te svoje običaje pokušali da primene i u Srbiji i takođe nema sumnje da im je to – kad se uzme u obzir kakva je aktuelna politička elita – sasvim lepo išlo od ruke.
S druge strane, početne manifestacije pomenutog socijalnog zagađenja videli smo u nedavno u Boru gde je direktor, Kinez, šutnuo jednog zaposlenog, našeg čoveka, inače inženjera. Pitanje je kako bi se taj slučaj okončao da kamere u fabrici incident nisu zabeležile. Drugi je primer socijalnog zagađenja koje je izašlo iz fabričkog kruga, u javni prostor. Reč je, naravno, o onom slučaju u Zrenjaninu gde su službenici obezbeđenja sprečavali novinare da rade svoj posao. Ovde je još zanimljivo da mi zapravo i ne znamo ko su ti ljudi, da li su oni stvarno službenici fabričkog obezbeđenja ili neka kineska tajna policija ili nešto treće.
 
Za Kineze se obično kaže da ih zanima samo trgovina a ne i politički uticaj, kako vama to izgleda?
Na velikoj međunarodnoj konferenciji “Komunistička partija Kine u dijalogu sa svetskim političkim partijama”, koja je trajala tri dana i kojoj je prisustvovalo 600 gostiju iz 200 partija, krajem 2017. godine u Pekingu, kineski predsednik države i predsednik partije, po mnogim ocenama novi Mao Ce, Si Đinping je poručio: “nećemo izvoziti naša rešenja i našu politiku” precizirajući – “mi vama nećemo prodavati naše vrednosti, ali nemojte ni vi nama vaše”. Jedan iskusni diplomata to je prokomentarisao rečima – “bolje bi bilo da kineski predsednik to nije rekao, jer sad znači da hoće”. U tom kontekstu vredi zapaziti da predsednik Vučić nije pokazivao samo ličnu naklonost prema kineskom predsedniku nego i ideološko-političku sklonost ka kineskom režimu. Posebno je prilikom svog poslednjeg boravka u Pekingu, bio impresioniran Vang Huningom, čovekom koga mnogi nazivaju “ideologom moderne Kine”. Vučić sam nije rekao, ali njegovi najbliži saradnici jesu, da “Komunistička partija Kine može da posluži kao primer drugim partijama” te da je “Kina pokazala kako zemlja može brzo da se razvija samo sa snažnom partijom”.

Kako Evropska unija gleda na sve veće prisustvo kineskih kompanija u Srbiji?
Još pre neku godinu pisao sam da Evropa ne želi u OBOR što je engleska skraćenica od “One Belt, One Road”, ali s jasnom asocijacijom na jedan domaći pojam. U stvari, radi se o tome da Evropa ima velike primedbe na to kako se kineska inicijativa “Jedan pojas, jedan put” sprovodi. Najpre zato što je Kina iskoristila sve prednosti liberalizovanog evropskog tržišta dok svoje – u šta se, kao što sam već rekao, Srbija uverila na sopstvenom primeru – nije otvarala. Drugo, Evropska unija je odbijala da prihvati kineske projekte jer nisu vodili računa o društvenoj i ekološkoj održivosti i transparentnosti. I konačno, Novi put svile je sve više razotkrivan kao kineska geoekonomska i geopolitička strategija, a ne samo kao za sve korisna ekonomska inicijativa. U stvari, ove rezerve nisu samo evropske. O tome najbolje govori podatak da je na poslednjem velikom samitu zemalja potencijalno uključenih u ovaj veliki kineski podaug projekat od njih 65 bilo prisutno svega 29. Naročito je bilo uočljivo odsustvo Indije i Japana.
Sve više se govori o tome da Kina pokušava da razbije evropsko jedinstvo i solidarnost. Na tom poslu našla se zajedno s Rusijom koja finansira partije poznate kao protivnike Evropske unije. S obzirom na sve to jasno je da na sve jače prisustvo Kine u Srbiji – koje, moram da ponovim, sve više napušta čisto privrednu sferu – Evropa gleda s rezervom. Istraga Evropske komisije o brzoj pruzi Beograd–Budimpešta, upravo zbog netransparentnosti tog projekta, samo je jedna mala ilustracija za to.

Razgovarao Velimir Perović,
UGS Nezavisnost, 20. septembar 2021.

Deoba Srbalja

Sa novim zakonom podela na građane, a među njima posebno Srbe, prvog i drugog reda biće neminovna

Đavo je u detalju, kaže stara izreka. Jer detalj često i, kako se to kaže, paradigmatično ukazuje na suštinu stvari. Tako i jedan član Zakona u upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličnog pisma o pravim namerama i željama vlasti, o “duhu zakona”, govori više od svih ostalih njegovih članova, kojih istina nema mnogo, svega 11, na tri strane, ali i od obrazloženja koje je pet puta duže.

Ostaviću, dakle, po strani inače vrlo zanimljivo pitanje zašto je o ovoj materiji donet potpuno novi zakon kad već postoji jedan – Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama – i kada bi bilo pravno smislenije i efikasnije, ako već treba, postojeći zakon izmeniti i dopuniti. Ali ova vlast, više od svih prethodnih, voli da stvara normativnu konfuziju. To joj posle daje više prostora za samovolju i lov u mutnom.

Reč je, da se vratim na temu, o članu pet u sredu 15. septembra usvojenog Zakona kojim se predviđa da Republika, Pokrajina (Vojvodina, razume se) i lokalne samouprave mogu “ustanoviti poreske i druge administrativne olakšice za privredne subjekte koji u svom poslovanju, odnosno u obavljanju svoje delatnosti odluče da koriste ćirilično pismo…”.

Ministarka kulture Maja Gojković je, obraćajući se poslanicima, kao posebnu vrlinu Zakona istakla da on nikoga ne diskriminiše. Ne diskriminiše možda u negativnom smislu, tako što nekome uskraćuje neka prava – mada ni to nije sasvim tačno jer slobodu korišćenja latiničnog pisma svakako ograničava – ali davanje privilegija, povlastica i popusta, jednom rečju davanje više prava, svakako je diskriminacija, mada tzv. pozitivna.

To što ovi propisi još nisu doneti i formalno ne postoje ništa ne menja na suštini stvari, tj. na “volji” zakonodavca. Zbog toga ima smisla bar za trenutak se zamisliti kada neki takav propis bude donet – a nema sumnje da će se, potraje li samo ova vlast još neko vreme, to desiti – kakva će situacija nastati. Sigurno će, naime, neki privrednici iskoristiti priliku koja im se ukazala i, da bi smanjili troškove, prihvatiće povlašćeni položaj. Tu, međutim, neće biti kraj priče. Jer odmah će se postaviti pitanje zašto isto nisu postupili i drugi, tj. svi. Odgovor koji će se u takvoj atmosferi kao prvi nametati jeste – zato što nisu dovoljno dobri (da ne kažem baš zato što su loši) Srbi. Čak i ako, “tipično srpski”, to budu uradili iz inata. Ti ljudi i firme odmah će biti obeleženi. Zapravo – sumnjivi.

To neće važiti samo za vlasnike nego i za zaposlene. Zašto oni uopšte rade kod vlasnika koji su, praktično, izrodi? I oni će postati sumnjivi i podložni osudi sredine. Žute trake – ili bele, kakve su tokom rata devedesetih u Prijedoru nosili muslimani – neće ni biti potrebne.

Možda do ovog katastrofičnog scenarija i ne dođe, ali podela na građane – a među njima posebno Srbe – prvog i drugog reda biće neminovna.

Pri čemu će, da se malo od sve muke i nasmejemo, ovi drugi biti naučnici, pošto je, prema slovu Zakona, dozvoljeno naučne radove pisati latinicom, dok će prvi biti političari i voditi zemlju, poput pomenute ministarke koja govori o “malom zakonu” i da ćirilicom piše “od rođenja”. Tako da će, po svemu sudeći, konačno u stvarnost biti pretvoren onaj vic:

Kako pametan Srbin zove glupog Srbina?

Telefonom, iz Amerike.

To će biti samo jedna, ne nužno ni najvažnija posledica Zakona usvojenog na Dan srpskog jedinstva.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 16. septembar 2021.

Srbija i Kina: Trostruko zagađenje

Kina je dosad u Srbiju plasirala najmanje 10 milijardi dolara. Još pola te sume je dogovoreno iako ne i ugovoreno. Šta je taj novac doneo Srbiji

Pred kamerama zelena agenda i klima, a kada se kamere isključe – Kina, Kina, Kina. Tim rečima je predsednik Aleksandar Vučić opisao atmosferu na 16. Bledskom strateškom forumu održanom prošle nedelje (1. i 2. septembra) na poznatom slovenačkom jezeru.
Kina je ovih dana bila glavna tema i u Srbiji, ali, nasuprot Bledu, upravo zahvaljujući događaju pred kamerama. Naime, kamere u jednoj fabrici kineske kompanije Ziđin, nekadašnjem RTB “Boru”, snimile su nedavno (23. avgusta) kako direktor Lan Šicong šutira radnika inženjera Nenada Jankucića. Kinez se posle izvinio pravdajući se da “nije dovoljno dobro upoznao kulturološke navike u Srbiji”. Očigledno nije. U Srbiji prvo isključe kamere.
Šalu na stranu, nije to prvi kulturološki šok koji su Kinezi doživeli na “brdovitom Balkanu”. Nekoliko meseci pre ovog, avgustovskog, u junu su se službenici obezbeđenja firme Linglong u “ravnom Banatu”, tj. Zrenjaninu, silno iznenadili kad su saznali da nemaju pravo da sprečavaju novinare da rade svoj posao. Ne bar tako otvoreno kao što su to činili.
I još jednom šalu na stranu – mada tu zapravo nema ništa smešno – ipak pomalo čudi da Kinezi još nisu stigli da savladaju naše kulturne običaje kad su kamerama premrežili čitavu zemlju, a i kad su već tri godine sponzor Super i Prve fudbalske lige Srbije. (Uzgred, neki tvrde da je, bez obzira na ne naročito visok nivo srpskog fudbala, suma od 1,26 miliona evra, tj. 420.000 evra po godini, mala i pre svega rezultat političkog dila, odnosno želje da ekološki vrlo sumnjiva investicija u Zrenjaninu – reč je o proizvodnji guma – stekne širu popularnost.)
Sa druge strane, da se vratimo na glavnu priču, ako se imaju u vidu domaća saobraćajna i sportska kultura, možda su se Kinezi zapravo sasvim adekvatno poneli.

NEISPUNJENA OBEĆANJA: Negde početkom ove godine, u februaru, predsednik Vučić je slavodobitno, kako samo on to ume, objavio da je za poslednjih 10 godina izvoz srpskih proizvoda u Kinu porastao 50 puta, dok je uvoz jedva utrostručen. Informacija se, što se ne dešava često, pokazala kao tačna. Ipak, kada se malo bolje pogledaju brojevi, “osmeh se ledi na licu”.
Naime, 2010. izvoz je iznosio svega sedam miliona dolara, dok je uvoz bio gotovo 1,2 milijarde. U prošloj godini pak izvoz se kretao oko 350 miliona, a uvoz premašio 3,3 milijarde USD.
Ko je za privredu Srbije važniji: Bosna i Hercegovina ili Kina?
Jer evo, u Bosnu izvozimo gotovo pet puta više nego u Kinu – 1,5 milijardi dolara, a uvozimo 600-700 miliona dolara. Nije da trgovina s Kinom nije važna, ali zašto se zapostavlja trgovina sa Bosnom i Hercegovinom?

PRVO ZAGAĐENJE SE ODNOSI NA PRIRODNU SREDINU KOJE SU ISKUSILI STANOVNICI SMEDEREVA I BORA I OKOLINE, A VELIKA JE OPASNOST DA ĆE SE ISTO DOGODITI I U ZRENJANINU

Izneverene nade plus neispunjena obećanja – tako bi se u najkraćem mogla okarakterisati ekonomska (ali i ne samo ekonomska) saradnja između Srbije i Kine. Sa “srpskog stanovišta” naravno jer kineske želje i očekivanja ne znamo, mada se čini da sve ovo dosad ide više njima u prilog.
Srbija Kini posle petooktobarskih promena dvehiljadite počinje da se okreće krajem te decenije. Naime, 20. avgusta 2009. s Kinom je potpisan (potpisao Mlađan Dinkić) Sporazum o ekonomskoj i tehničkoj saradnji u oblasti infrastrukture. Iako se ovaj sporazum odnosio samo na jednu oblast, računalo se, makar u Srbiji, da smo na taj način stavili nogu u vrata i potencijalno ih širom otvorili za srpsku robu. Sledeći korak bilo je učešće Srbije na svetskoj izložbi EXPO 2010 u Šangaju, gde se predstavila, između ostalog, i projektom internet-portala pod nazivom “SerbiaBusinessNetwork.com”. Bazu je činilo 88 projekata spremnih za ulaganja ili strateška partnerstva, u pojedinačnoj vrednosti od 50 hiljada do više od 100 miliona evra. Godinu dana kasnije, 20. juna 2011, u Privrednoj komori Srbije održan je veliki sastanak sa 120 kineskih privrednika iz 55 kompanija. Onda je došlo do promene vlasti, a posle manje-više znamo šta se dešavalo.
Danas je, pojedinačno po zemljama gledano, Kina kao spoljnotrgovinski partner sa (blizu) 3,7 milijardi dolara izbila na treće mesto: prva je Nemačka sa ukupnom razmenom od 6,1 milijardu, a druga Italija sa 3,8 milijardi USD. Međutim, dok je kao zemlja iz koje najviše uvozimo izbila na drugo mesta (pretekavši Italiju i Rusiju), kao zemlja importer iz Srbije Kina je tek na 17. mestu. Zato nije čudo da je trgovinski deficit Srbije ubedljivo najveći s Kinom – gotovo tri milijarde dolara (druga je na toj listi Nemačka, s kojom imamo deficit od 1,1 milijardu dolara).
Ovo nije rezultat samo nesposobnosti – ma šta inače o njima mislili – srpskih privrednika. Naime, dobar deo uzroka je u zatvorenosti kineske ekonomije. Ne znamo koliko će nam od toga biti lakše, ali to ne važi samo za Srbiju.
Svojom inicijativom “Pojas i put” Kina je privukla mnoge zemlje jer ko ne bi poželeo tako velikog, moćnog i partnera u ekonomskom usponu. Međutim, nade praktično svih među njima brzo su se izjalovile. Među 17 zemalja koje ulaze u taj krug (u početku je bilo 16+1, a onda je u njega ušla i Grčka, pa je sad 17+1) odavno tinja nezadovoljstvo. Tih 17 zemalja sada sve otvorenije traži da se Kina više otvori, pogotovu što je članica Svetske trgovinske organizacije i obavezna je da poštuje njene standarde. Ako je već tražila, kažu analitičari, da joj se prizna status tržišne ekonomije, onda bi Kina morala i da se ponaša u skladu s tim statusom, što znači da svoje granice više otvori za stranu robu. Štaviše, Kina se i u okviru inicijative 17+1 obavezala na otvaranje tržišta, ali to radi veoma sporo. Od potpisivanja “pisma o namerama” do potpisivanja sporazuma prođu godine, pa se onda čeka na početak primene, tako da ove zemlje nisu zadovoljne ni brzinom niti obimom kojim kineska strana ispunjava svoja obećanja.
Posebno bi, ističe se, to moralo da važi za Srbiju jer ona ima i mnogo kineskih kredita, pa bi nekako bilo fer da nam se omogući da malo smanjimo taj zaista enormni trgovinski deficit. Primećuje se i da je u nekim drugim zemljama, s kojima nema tako bratske odnose, Kina ulagala u fabrike čije je proizvode posle uvozila. Sa druge strane, konstatuje se da ni Srbija nije baš pokazala neku agresivnost u svojim zahtevima za boljom prohodnošću svoje robe na kinesko tržište. Šta radi i čemu služi Tomislav Nikolić sa svojom Kancelarijom od stotinjak zaposlenih, posebno je pitanje; retoričko, razume se.
Sve u svemu, Kina nije ispunila svoja obećanja u pogledu otvaranja tržišta, a ni naši lideri nisu ispunili svoja obećanja o plasmanu robe u Kinu.

IZNEVERENA OČEKIVANJA: Pomenuti Sporazum iz 2009, kao što mu i ime kaže, odnosio se pre svega na infrastrukturu. Pri čemu su se početne želje Srbije potpuno izjalovile. Ideja je, naime, bila da se putevi grade putem koncesija. U skladu s tim je i politički prebeg petooktobarac Velimir Ilić, kao ministar građevinarstva u Vučićevoj (formalno Dačićevoj) vladi, novembra 2013. rekao da će se deonica od Beograda do Čačka na Koridoru 11, budući da je država prezadužena, graditi putem koncesije. Pisao je već o tome Novi magazin (v. br. 347 iz 2017), ali nije naodmet ovde ponoviti. Ilić je tada objavio “veliku zainteresovanost Arapa i Kineza” i naglasio da su ovi potonji već poslali zahtev da dobiju koncesiju za dve deonice, među njima i Surčin–Obrenovac. Naredne godine Srbija raspisuje tender na koji se javljaju dve kineske kompanije.

DRUGO ZAGAĐENJE JE MORALNO. POSLOVNI ARANŽMANI S KINEZIMA PRAVI SU GENERATOR KORUPCIJE. ONI SE KORISTE ZA ISISAVANJE NOVCA IZ BUDŽETA I PREBACIVANJE U PRIVATNE DŽEPOVE, ČIME SE DOPRINOSI BOGAĆENJU LJUDI NA VLASTI I ONIH BLISKIH VLASTI. NA TAJ NAČIN KINA ZAPRAVO FINANSIRA OPSTANAK AKTUELNOG REŽIMA

Potom raspisuje i tender za koncesionog savetnika jer procedura nalaže da o tome ne odlučuje Vlada nego nezavisno (objektivno i stručno) telo. Ali, 2015. Kinezi objavljuju da odustaju od koncesije. Ipak, to nije značilo prekid pregovora. Naprotiv, naredne 2016. Vlada Srbije s Kinezima potpisuje ugovor kojim se izgradnja puta poverava kineskim kompanijama. Naše, po istom tom ugovoru, imaju pravo najviše na polovinu (tačnije 49 odsto) vrednosti celog posla. Posle pet meseci potpisuje se i ugovor s kineskim bankama vredan 208 miliona evra, koje će finansirati izgradnju. U martu 2017, dakle posle silnih peripetija, konačno i svečano počinje izgradnja trase duge tačno 17,6 kilometara, pod uslovima potpuno različitim od onih koji su obećavani na početku.
To, međutim, nije sve. Već tada poznavaoci nisu skrivali čuđenje: 200 miliona za 17 km preko ravnog Srema? Kilometar auto-puta kroz Vojvodinu, piše u jednoj publikaciji o Koridoru 10 koju je izdalo Ministarstvo saobraćaja, košta između 1,5 i 2,5 miliona evra (kroz Grdeličku klisuru između 10 i 15 miliona). Dobro, neka bude i duplo, to je opet 85 miliona evra.
Most preko Save kod Ostružnice, dug 1,8 kilometara, koji grade domaće firme, košta oko 30 miliona evra. Mostovi na putu Surčin–Obrenovac, na Savi i Kolubari, koje grade Kinezi dugi su ukupno 1,7 kilometara. Dobro, neka koštaju duplo više od ostružničkog, to je 60 miliona. Da saberemo: 85 + 60 to je 145 miliona evra. A kredit je, kao što rekosmo, 208 miliona. Na šta ide “višak” od 60 i kusur miliona evra?
Ovaj primer, da ne bude zabune, nije nikakav izuzetak nego pravilo. Šta god da (g)rade Kinezi, znatno je skuplje nego kada to čine naše firme.
Finansije su posebna priča. Kineski krediti su, naime, znatno nepovoljniji nego kada se novac pozajmljuje od međunarodnih banaka. Recimo, kamatna stopa kod Kineza ide i do tri odsto godišnje, na šta se još dodaje provizija za tzv. angažovanje sredstava od 0,5 odsto od cele sume, plus provizija od takođe 0,5 odsto za eventualno nepovlačenje sredstava u dogovorenim rokovima. Kamatna stopa, recimo, Evropske investicione banke je svega 1,8 odsto i nema nikakvih drugih troškova (provizija i slično). Pored toga, njeni krediti su na 30 godina, za razliku od kineskih koji su na 20, što prve ponovo čini znatno povoljnijim.
Izgradnja kineskog industrijskog parka u Borči sa oko 400 kompanija najavljena je još 2017, a trebalo je da otpočne 2018. i da do danas već uveliko bude u pogonu. Uskoro će i kraj 2021, a nijedan ašov nije zaboden. Umesto visokotehnoloških, u Srbiju dolaze firme “prve generacije”, tj. one koje odlikuje upotreba starih i “prljavih” tehnologija – rudarstvo, metalurgija, gumarstvo – baš kao što su pomenuti HBIS, Ziđin i Linglong.
U tome je – u zagađenju koje proizvode – i najveći problem s kineskim investicijama u Srbiju. I to i jedno i drugo, i zagađenje i investicije, uzeto u najširem smislu. Dakle, kada je reč o investicijama, ne samo materijalnim nego i moralnim (običaji ponašanja) i intelektualnim (u smislu ideja i ideologije koje se plasiraju.

TREĆE ZAGAĐENJE JE MENTALNO. KINA, KAO ŠTO SMO VEĆ IMALI PRILIKU DA SE UVERIMO, SA SOBOM DONOSI ANTIDEMOKRATSKO I ANTILIBERALNO UREĐENJE, PROTEŽIRANJE VREDNOSTI I MODELA PONAŠANJA KOJI NISU U SKLADU SA EVROPSKIM I DRUŠTVO NADZIRANO I STROGO KONTROLISANO OD VRHA VLASTI

U skladu s tim, “ekološki akcidenti” koje smo uvezli s kineskim parama, robom i kadrovima trostrukog su karaktera. Jedno je zagađenje prirodne sredine koje su iskusili stanovnici Smedereva i Bora i okoline, a velika je opasnost da će se isto dogoditi i u Zrenjaninu.
Drugo je moralno. Poslovni aranžmani s Kinezima pravi su generator korupcije. Oni se koriste za isisavanje novca iz budžeta i prebacivanje u privatne džepove, čime se doprinosi bogaćenju ljudi na vlasti i onih bliskih njoj. Na taj način Kina zapravo finansira opstanak aktuelnog režima.
Treće zagađenje je mentalno. Kina, kao što smo već imali priliku da se uverimo, sa sobom donosi antidemokratsko i antiliberalno uređenje, protežiranje vrednosti i modela ponašanja koji nisu u skladu sa evropskim i društvo nadzirano i strogo kontrolisano od vrha vlasti.

Bosi po trnju

Privredni odnosi s Kinom relativno su novijeg porekla. Za vreme komunističkog perioda trgovina s Kinom praktično nije postojala. Razlog: Titova Jugoslavija je u Mao Cedungovoj Kini označavana kao izdajnik marksizma-lenjinizma, odnosno izdajnik komunizma.

Stvari su sa mrtve tačke krenule početkom devedesetih, kada je Srbija, tačnije Miloševićeva Jugoslavija, bila pod sankcijama. Tada je Srbija uzela kredit od Kine od 300 miliona dolara koji je trebalo da vrati u robi, prevashodno u traktorima. Međutim, kada je brod doplovio u Šangaj, u daleki kraj, kako kaže ona rodoljubiva pesma, tj. kada je prvi kontingent traktora iz IMT-a stigao u šangajsku luku, Kinezi su ih vratili kao navodno slabog kvaliteta. Na sumnju da je zaista bio sporan kvalitet već da je u pitanju kineska patka upućuje zla sudbina poznatih srpskih biznismena Nikole Pavičića, direktora Sintelona iz Bačke Palanke, i Miodraga Babića, direktora vršačkog Hemofarma. Ovi naši ugledni privrednici, na čelu ponajboljih firmi, u skladu s novouspostavljenim prijateljskim odnosima s Kinom, kao i mnogi drugi, pošli su u Kinu da šire poslove i tržište. Osnovali su zajednička preduzeća, što je bilo jedino moguće po kineskim zakonima. Posle nekoliko godina obojica su se vratila iz Kine i bez preduzeća i bez uloženog kapitala. Jednostavno su najureni.

Strateški partneri

Vučić na Bledskom forumu – očekivano – nije propustio priliku da se pohvali kako su dva najveća izvoznika iz Srbije kineske firme – HBIS (Železara Smederevo, gvožđe i čelik) i već pomenuti Ziđin (bakar). Dakle – sirovine. Nije predsednik shvatio da izvoziti goli metal baš i nije neki uspeh i da svedoči o nerazvijenosti srpske privrede. Čijem unapređenju u proizvodnju viših oblika prerade Kinezi, bar zasad, nisu praktični ništa doprineli.
To na pravu meru svodi i navodno “strateško partnerstvo” kojim se Vučić takođe veoma ponosi između Kine i Srbije. Pre će biti da Srbija služi kao stopa na koju će se kineski zmaj osloniti u svom pohodu ka Evropskoj uniji. Uostalom, “gabariti” dve zemlje govore sami za sebe: Kina – površina 9,6 miliona kvadratnih kilometara, milijardu i 400 miliona stanovnika, bruto domaći proizvod 14.300 milijardi dolara; Srbija 88.300 km2 (bez Kosova 77.500 km2), sedam miliona stanovnika, BDP 50 milijardi USD.


Najveći broj ovih kredita nije dospeo jer su svi uzeti u poslednje dve-tri godine, a grejs period je po pravilu pet godina.
Na ovo se mogu dodati dogovoreni iako još neugovoreni krediti od oko 1,5 milijardi (deo za metro čija je ukupna vrednost inače šest milijardi dolara, i drugi za prugu Beograd–Niš–Preševo, ukupne vrednosti dve milijarde USD), što zaduživanje Srbije podiže na 7,5 milijardi USD.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 9. septembar 2021.

Štancovanje patriotizma

Kao što je dinar zbog preterane proizvodnje početkom devedesetih prestao da bude znak i mera vrednosti, tako i državni simboli zbog preterane upotrebe mogu da izgube značaj

Nacionalnoj himni i nacionalnoj zastavi preti velika opasnost da dožive sudbinu nacionalne valute. (Ovde je nacija, da ipak napomenem, uzeta u etničkom, a ne u političkom smislu, kao stanovništvo jedne države.) Na to upućuje nekoliko događaja zgusnutih u početak septembra. Najpre je Vlada Srbije donela odluku da nova školska godina počne intoniranjem državne himne. Zatim je ministar spoljnih poslova Nikola Selaković zatražio da svi Srbi, gde god da su, na (novokomponovani) Dan srpskog jedinstva 15. septembra istaknu nacionalne barjake. Konačno, sve je začinio predsednik Aleksandar Vučić pričom o navodnom “vređanju himne i zastave” i još jednim pozivom na okup.

Elem, kao što je dinar zbog preterane proizvodnje početkom devedesetih prestao da bude znak i mera vrednosti, tako i pomenuti državni simboli zbog preterane upotrebe mogu da izgube svoje značenje i značaj.

Možda će tu vezu jasnijom učiniti sledeća paralela: ni najveći rusofili svoje bogatstvo ne čuvaju u rubljama niti najveći poklonici Kine ne štede u juanima, što najbolje govori o njihovom stvarnom poverenju u tamošnje nacije i njihove lidere.

Jednostavno, ono što je retkost – ima vrednost, ono što srećete na svakom koraku, čega ima u izobilju, gubi vrednost.

Slično je i s patriotizmom. Što ga više proizvodite, to on manje vredi. Kao što su devedesetih štampani lažni dinari, tako danas Vučić štancuje lažni patriotizam.

Svrha je u oba slučaja ista: da se prevare i opljačkaju – ne samo materijalno nego i moralno, tj. duhovno – građanke i građani Srbije

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 4. septembar 2021.

Presto

Osvajanje Cetinja sa srpskog stanovišta predstavlja zauzimanje još jedne, možda i poslednje ključne kote u izgradnji “srpskog sveta”, koji se pak sve više otkriva kao eufemizam za jednu (i manje-više jedinstvenu) srpsku državu

Srpska pravoslavna crkva se (takozvanim litijama) direktno umešala u politički život Crne Gore i postala ne samo glavni faktor promene vlasti nego i, nakon toga, prvorazredni politički činilac generalno. Otuda je i inauguracija njenog velikodostojnika prestala da bude samo crkveno već je postala pre svega političko pitanje.

U stvari, SPC već odavno, pune tri decenije, pokazuje velike ambicije. Kako je to još devedesetih pisao Desimir Tošić – inače veliki vernik koji je za sve vreme svog poluvekovnog života u emigraciji redovno slavio slavu i Božić po julijanskom kalendaru – SPC “želi da bude društveni činilac iznad države ili uporedo sa državom”. Tošić je još govorio o “ubitačnoj crkvenoj politici koja stvara veliki haos u našem društvu”, da ona želi da “posle komunističkog ‘vjeruju’ nametne svoje ‘vjeruju’”, da “učestvuje u nacionalističkoj propagandi i podstiče nacionalizam”, te da “Srpska pravoslavna crkva nikada za poslednjih 200 godina nije bila toliko reakcionarna kao što je danas”.

Nova crnogorska vlast, tačnije Vlada, na čelu s premijerom koji je mandat praktično dobio ne od naroda i u Skupštini nego od jednog crkvenog vladike (u međuvremenu preminulog mitropolita Amfilohija Radovića) i u manastiru, nije uspela (ako je uopšte i htela) da smanji podele u društvu i umiri tenzije.

Štaviše, čini se da Crna Gora klizi – ili je tačnije reći grabi – ka kleronacionalizmu. Čega je gušenje slobode i demokratije sastavni deo. Recimo, prvi potez novog rukovodstva državne televizije bio je da ukine emisiju “Teleskopija” poznate novinarke Tamare Nikčević. Da je to uradio Milo Đukanović, u Beogradu bi se jauci čuli do neba.

Najava ustoličenja vladike Joanikija na Cetinju izazvala je oštre reakcije crnogorske (uz sve relativizacije) građanske javnosti: 22. avgusta su u gradu pod Lovćenom održane velike demonstracije. Skupština i gradonačelnik prestonice, čije je inače Cetinjski manastir vlasništvo, zatražili su da se ceremonija izmesti negde drugde, predsednik Crne Gore uputio je apel istog sadržaja obećavši još da će u slučaju negativnog odgovora i sam učestvovati na protestima najavljenim za 5. septembar.

Premijer Zdravko Krivokapić je zbog toga optužio Đukanovića da je zapravo pravi inicijator demonstracija, dok je (budući) mitropolit Joanikije protivnike ustoličenja na Cetinju prokleo, doduše samo posredno, nazvavši ih ipak i uprkos svemu – “braćom”. Aleksandar Vučić je rekao da će odluku o odlasku na Cetinje doneti u utorak ili sredu. Do zaključenja ovog broja NM odluke nije bilo. Krivokapić je u međuvremenu, da ne bi “davao nikakve povode”, od odlaska na Cetinje odustao – kao da je on uopšte povod i kao da bi njegov odlazak ili neodlazak bilo šta promenio – Joanikije, međutim, nije.

Nije pomislio da braći – ako ih zaista smatra braćom i jednakima – učini ustupak čak i ako misli da njihov zahtev nije opravdan. Tako bi zaista doprineo miru – ako mu je do mira zbilja stalo. Ovako, kao da se istorija ponavlja, i srpski (po)glavari – bez obzira da li u mantijama ili građanskim odelima, ponašaju se po principu “sila Boga ne moli”. Samo što su pre 30 godina sveštenici blagosiljali ratnike, a danas ratnici blagosiljaju sveštenike.

Osvajanje Cetinja sa tog, srpskog stanovišta predstavlja zauzimanje još jedne, možda i poslednje ključne kote u izgradnji “srpskog sveta”, koji se pak sve više otkriva kao eufemizam za jednu (i manje-više jedinstvenu) srpsku državu.

Ima li nade da će SPC popustiti i promeniti svoju odluku? Ima. Mada, što reče Sartr, nada je stvorena za one za koje nema nade.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 2. septembar 2021.