Dan primirja, Vek pobednika

Ako nije na Pasuljanskim livadama, možda se Vučić “opasuljio” na Jelisejskim poljima. Mada, što reče jedan drugi veliki Francuz, Žan Pol – nije Belmondo nego Sartr – nada je stvorena za one za koje nema nade

 

Evropska unija, Evropa, pa i čitav svet iskoristili su 11. novembar da pošalju poruku mira. Srbija je taj veliki praznik iskoristila da udari u ratne talambase i da prvim susedima, Evropi i celom svetu pokaže da je “vojska Srbije najjača u regionu”, kako je to nakon vojne vežbe “Vek pobednika” na Pasuljanskim livadama rekao predsednik Srbije Aleksandar Vučić.

Po tome se najbolje vidi koliko je Srbija, tačnije njen neprikosnoveni lider, u raskoraku sa samom suštinom evropske ideje.

Dok su se lideri sveta držali za ruke promovišući pomirenje, naš je, po principu “čiji je veći”, premeravao vojne potencijale, poručujući: “”Mi dramatično snažimo našu vojsku, to nisu koraci od milje, to su koraci od sedam milja”.

I zato se Srbija na obeležavanju stogodišnjice od završetka Prvog svetskog rata našla tu gde se našla – nasuprot “glavnom društvu”, u pozadini. Odnosno, dobila je mesto koje zbilja nije bilo primereno njenoj ulozi i statusu 1918, ali je (prilično) adekvatno njenom značaju i značenju 2018. godine.

Ali, to odmah treba reći, ne zbog Kosova ili makar najmanje zbog njega.

Takoreći neposredno uoči Dana primirja održan je jedan važan i zanimljiv međunarodni događaj, koji je u Srbiji prošao sasvim nezapaženo. Reč je o Kongresu Evropskih narodnih partija (EPP – European people’s party), kojem pripadaju mnoge velike evropske partije “desnog centra”, otprilike, između ostalog recimo i CDU (Hrišćansko-demokratska unija) nemačke kancelarke Angele Merkel. Član te asocijacije jeste i Srpska napredna stranka (takođe i Zajednica vojvođanskih Mađara). Na tom je skupu (Helsinki, 7-8. novembar) između ostalog konstatovano da “evropske vrednosti i principi (vladavina prava, višepartijski sistem, jako civilno društvo, nezavisni mediji, sloboda veroispovesti, izražavanja i udruživanja) od pada gvozdene zavese nikada nisu bili ugroženi kao danas”, te da je (naročito imajući u vidu izbore dogodine) potrebno uložiti maksimalne napore na očuvanju i jačanju Evropske unije. Na samitu je, pod geslom “sigurnost naših suseda je i naša sigurnost”, posebno pomenut i Zapadni Balkan. Naglašeno je u tom kontekstu da članice EPP “internacionale” imaju obavezu da se u svojim zemljama bore za funkcionisanje demokratskih institucija, poštovanje ustavnosti, nezavisnost pravosuđa, poštene izbore, slobodu medija… Ne treba biti diplomata da bi se znalo kome je ovo pismo poslato iako nije bilo adresirano.

Frontovi koje je Vučić otvorio množe se iz dana u dan: pritisak na sudstvo, satanizovanje opozicije, gušenje slobode medija, gaženje lokalnih samouprava, nasilje nad kulturnim ustanovama, porast korupcije… Sa druge strane, međutim, otpori toj i takvoj politici sve su glasniji i nema sumnje da su se čuli sve do Brisela, Berlina i Pariza.

Kada je već opet pomenut “grad svetlosti”, upravo je prema Francuskoj Vučić napravio nekoliko “gafova” koje je prosto nemoguće zaboraviti. Pogotovo kada je reč o državama koje imaju tzv. “institucionalno” pamćenje. Da pomenemo samo da su prošle godine njemu bliski političari uoči francuskih predsedničkih izbora zdušno podržavali Makronovu protivnicu, žestoku desničarku En Marin le Pen; ili da podsetimo šta su njegovi (elektronski i štampani) tabloidi – čije glavne urednike on lično, prema sopstvenom priznanju, jako uvažava i čak smatra prijateljima – pisali o tom istom Makronu; Ili, na kraju, da je pre svega toga Vučić lično, posle “slučaja Haradinaj”, takoreći prekinuo diplomatske odnose sa Francuskom.

Ako nije na Pasuljanskim livadama, možda se Vučić “opasuljio” na Jelisejskim poljima. Mada, što reče jedan drugi veliki Francuz, Žan Pol – nije Belmondo nego Sartr – nada je stvorena za one za koje nema nade.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin, 15. novembar 2018.

 

 

Leave a Comment