Kuluk

Prinudni besplatni rad nekada se nazivao kuluk. U položaju “sirotinje raje” (čak i kada nisu siroti) nalaze se privatnici u Srbiji. Ovaj “mali detalj” koji pokazuje da je u Srbiji na delu zapravo nešto što bi moglo da se nazove neoetatizam, ili neosultanizam, ili nekako slično

 

Naravno, u predizbornoj halabuci sasvim je nezapaženo prošla vest da “država osniva registar neplaćenih računa”. Dakle, kako nas obaveštava Anica Teleksović u Politici, svaki privrednik će morati da prijavljuje svoje fakture državnoj blagajni, tj. Upravi za trezor; ko to ne uradi, neće moći da naplati isporučenu robu ili izvršenu uslugu. Štaviše, može biti i kažnjen – od 100.000 do dva miliona dinara.

Ova novina uvedena je zapravo izmenama Zakona, uobičajeno dugačkog i rogobatnog naziva, “o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama”, usvojenog u decembru prošle godine, koji treba da počne da se primenjuje od 1. marta.

O čemu se ovde radi? Ukratko, a kako objašnjavaju u Ministarstvu finansija, osnivanje Centralnog registra faktura treba da doprinese “uspešnijem izmirivanju dospelih obaveza u rokovima propisanim zakonom, smanjenju docnji i poboljšanju planiranja i upravljanja javnim sredstvima”. Dakle, da sasvim pojednostavimo, država ima problema u raspolaganju svojim novcem. Drugim rečima, reč je o njenoj neorganizovanosti, neefikasnosti i neodgovornosti. I kako ona to rešava? Tako što nameće nove obaveze privatnicima. Dakle, ne tako što pooštri disciplinu, pojača kontrolu i preduzima mere protiv nesavesnih državnih činovnika nego tako što taj, tj. svoj, tj. državni posao – prebaci privatnicima ruke.

Obrazloženja zakona obično prati i neka projekcija troškova i drugih nusprodukata koje će on izazvati. U ovom zakonu toga nema. Razumljivo, pošto to državu ništa neće koštati, ali će troškovi privatnog sektora biti enormni. Nema sumnje da je reč o hiljadama radnih sati, gruba računica pokazuje da će radeći tuđi, tj. posao državnih organa, privatnici potrošiti čitavu godinu dana. Godinu dana neplaćenog rada za državu, to jest za poslove za čije obavljanje se plaćaju (inače vrlo visoki) porezi. Taj prinudni besplatni rad nekada se nazivao kuluk. U položaju “sirotinje raje” (čak i kada nisu siroti) nalaze se, dakle, privatnici u Srbiji.

Ne mogu da odolim da ovu priču na kraju malo ne dosolim. Jednom širom, ideološkom ako hoćete, dimenzijom. Često se, naime, u ovdašnjoj javnosti može čuti da u Srbiji vlada “neoliberalizam”. Primer koji sam naveo samo je jedan “mali detalj” koji pokazuje da je u Srbiji na delu zapravo nešto što bi moglo da se nazove neoetatizam, ili neosultanizam, ili nekako slično. Ali neoliberalizam – nikako.

 

 

Mijat Lakićević

Peščanik.net, 23. februar 2018.

 

 

Leave a Comment