OSTALI TEKSTOVI

Jahači magle

Odgovor Miladinu Kovačeviću, direktoru Republičkog zavoda za statistiku

Možda je vreme da se dr Miladin Kovačević za trenutak zamisli. Jer, kako sam kaže, toliki ekonomisti (i ekonomski novinari) na jednoj strani, a on sâm na drugoj. Neću da kažem da u matematici ima mesta za demokratiju nego da nije valjda da su svi oni (tj. mi) „politički ostrašćeni“, a jedino on politički neiskvaren i nevin kao beba. I drugo, neće biti ni da je bruto domaći proizvod toliko komplikovan da samo jedan čovek zna da ga izračuna. U nedavnoj polemici koju je sa g. Kovačevićem vodio na stranicama Novog magazina je profesor Ljubomir Madžar (na koga se i ja u svom pređašnjem tekstu pozivam) sve pokušaje metodoloških mistifikacija ubedljivo razobličio.

U stvari, problem uopšte i nije u metodologiji nego u – manipulaciji. Sledstveno tome, moje primedbe se zapravo i ne odnose na Zavod za statistiku i njegov obračun BDP-a. Otud mi je malo nejasno zašto se g. Kovačević uopšte javlja kad njega niko nije dirao, još manje optuživao za bilo kakvu „zaveru“, od koje se on sad, kao, brani.

Ono što sam napisao – i što direktor RZS i ne pokušava da demantuje – jeste da podaci o visini bruto domaćeg proizvoda – iako „knjigovodstveno“ tačni – ne odgovaraju stvarnosti, tj. ne daju pravu sliku onoga što je zaista dobijeno, da tako kažem, na terenu. I to dvostruko.

Prvo, kada je reč o iskazivanju BDP-a u evrima – a što političari na vlasti, Siniša Mali i Aleksandar Vučić pre svega, isključivo koriste – zato što se tada u BDP uračunava i inflacija. Zbog toga BDP u evrima poslednjih nekoliko godina raste po 10-15 odsto, što je čisto računski tačno ali, kao što sam i napisao, nema veze sa istinom. Inače bi po rastu BDP-a Srbija bila svetski šampion, čemu, nažalost, nije ni blizu. Indikativno je da ovu „računsku malverzaciju“ g. Kovačević u svom članku ne pominje, iz čega zaključujem da se sa mnom slaže, što mi je, razume se, drago.

Drugo, kada je reč o „naduvavanju“ BDP-a izraženog u dinarima, najbolje će se suština videti na jednom „plastičnom“ mada zapravo sasvim realnom, tj. iz života primeru. Sećate se, dragi čitaoci, a i vi dragi g. Kovačeviću, auto-puta Ub – Lajkovac. Posle samo godinu dana on je toliko propao da je praktično morao ponovo da se gradi. Da li je prvi put njegova puna cena (prema projektu) ušla u BDP? Jeste. A kada je drugi put napravljen isti taj auto-put, da li je njegova vrednost ponovo ušla u vrednost BDP-a? Jeste, naravno. Dakle, nasuprot onoj reklami „platiš jedan, dobiješ dva“, mi smo platili dva puta, a dobili jedan isti auto-put. Ovo je drastičan primer (mada nije jedini takav) koji ilustruje, blago rečeno, neefikasnost javnih investicija u Srbiji.

Evo još jednog primera. Iz razgovora sa čelnicima međunarodnih banaka saznao sam da oni kada finansiraju infrastrukturne objekte u Srbiji angažuju svoje stručnjake da procene vrednost radova. Zašto? Zato da bi tačno znali koliko para treba da daju. Posledica – kilometar pruge kreditirane iz tog izvora košta znatno manje nego kada se ona finansira iz zajma koji daju, recimo, Kinezi. Ne treba biti doktor nauka, pa razumeti da građani Srbije ni u ovom slučaju ne dobijaju adekvatnu (u izvesnom smislu mogli bismo da kažemo tržišnu) vrednost za novac koji su potrošili. I da će ta razlika otići u nečije (a čije ako ne vlasti i vlastima bliskih privrednika) privatne džepove.

Zanimljivo je da g. Kovačeviću to izgleda ne smeta. Jer kaže da ja svojim tekstom šaljem „poruku“ da bi „Srbija trebalo da odustane od projekta Ekspo zato što postoji rizik i mogućnost korupcije“.

Najpre, bilo bi dobro kada bi g. Kovačević rekao šta je tačno Ekspo? I koliko će to da košta, i kakva se, makar okvirno, zarada očekuje. Jer, pre samo šest meseci, kada je Srbija dobila organizaciju, ova priredba je obuhvatala manje-više jednu beogradsku opštinu (Surčin) i izgradnju objekata makar posredno povezanih sa Ekspom. Sada je u Ekspo ugurana praktično cela Srbija i sve što će se u njoj u naredne tri godine graditi – od puteva i pruga preko naučno-tehnoloških parkova do banja, bolnica i dečjih vrtića. A cena se kretala od 12 milijardi evra u avgustu 2023. preko 15 milijardi u decembru do 18 milijardi evra, što je suma koju je izneo Aleksandar Vučić u subotu 20. januara 2024. „Kad je bal – nek je maskenbal“.

Nigde nisam napisao – to je lako proveriti – da od Ekspa treba odustati. Ali jesam, priznajem, izražavao određene rezerve prema načinu na koji se odlučuje o krupnim društvenim stvarima i postavio neka pitanja, praktično ista ona na koja sam odgovore zatražio i od g. Kovačevića. Ali umesto odgovora stižu diskvalifikacije (da sam „politički motivisan“) i denuncijacije (protiv sam razvoja Srbije, takoreći – izdajnik). A umesto razjašnjenja – diže se još veća prašina i pravi se još gušća magla. Što u izvesnom smislu mogu da razumem. Milijarde evra su na stolu.

Zar dr Miladin Kovačević stvarno misli da je Srbija dečji vrtić, a da su građanke i građani Srbije dečica koju veliki vaspitač uspavljuje bajkama za laku noć?

Na kraju, reč-dve o „modelu rasta“ koji, takođe na kraju svog reagovanja, pominje g. Kovačević. Mnogo je znakova koji ukazuju da Aleksandar Vučić, ne samo kada je o ekonomiji reč, voli da se ugleda na Kinu. Pa evo i ovaj srpski „Skok u budućnost“ asocira na kineski „Veliki skok unapred“, koji je pre više od pola veka lansirao Mao Cedung (prema novoj transkripciji Mao Zedong). Taj model je doveo do velike gladi i Kineze koštao 30-40 miliona života. Nisam toliki pesimista. U Srbiji neće doći do gladi, prosto je to nemoguće, ali da će doći do velike pljačke, to je nesumnjivo. Sa druge strane, nikakvog ekonomskog skoka neće biti. O tome svedoče godišnje stope rasta koje je sâm Aleksandar Vučić najavio: 3-4 odsto u proseku, pa toliko je bilo i pre korone, bez ikakvih (navodno) gigantskih poduhvata i teatralnih prezentacija

Mijat Lakićević
Medija centar, 25. januar 2024.

Reagovanje direktora Republičkog zavoda za statistiku na tekst „Hleba i igara – srpski EKSPO“

Portali Medija centar i Danas.rs

Predmet: Reagovanje na tekst „Hleba i igara – srpski EKSPO“, autora Mijata Lakićevića, koji je objavljen na portalu Medija centra, 11. januara 2024, i portalu Danas.rs, 18. januara 2024. u rubrici Lični stavovi.

Zaista je neverovatno da se, po ko zna koji put, od strane ekonomista i ekonomskih novinara iznova mogu čuti teorije zavere o „veštačkom naduvavanju BDP-a“ ili „lažnom rastu BDP-a“ tj. da se putem naduvavanja cena građevinskih radova za javne infrastrukturne projekte od strane vlasti veštački „naduvava“ ili „precenjuje“ BDP. U više navrata sam bio prinuđen da ovu besmislenu politikantsku mantru pobijam, misleći da niko ozbiljan više neće posezati za njom, makar nakon okončanja izbornih ciklusa. Ali eto, ponovo sam prinuđen da reagujem na ovu vrstu dezinformacija i teorija zavere – ovoga puta iz pera g. Mijata Lakićevića.

Da ponovim ono što sam već više puta rekao: Teorija zavere o „prenaduvanom BDP-u“ je prosto posledica nepoznavanja metodologije sistema nacionalnih računa i obračuna BDP-a koji se obračunava po međunarodno utvrđenim standardima i formulama. „Naduvavanje“ BDP-a na način na koji g. Lakićević pokušava da nam objasni jednostavno je – nemoguće. Naime, ukoliko je proizvođač dobara i usluga, bez obzira da li je reč o trgovcu na pijaci, zanatliji, novinaru (kao što je g. Lakićević) ili građevincu, uspeo da u realnoj transakciji boljim ugovaranjem cene, za sebe ostvari veći iznos marže i dobitka – ne znači da je uticao na „naduvavanje“ BDP-a. Isto kao što BDP Rusije ili Saudijske Arabije nije „lažan“, precenjen ili „naduvan“ zbog rasta cena gasa i nafte. Takođe, mogli bismo, ako bismo sledili „logiku“ g. Lakićevića da govorimo i „izduvanosti“ ili potcenjenosti BDP-a zato što EPS i druga javna preduzeća svoje proizvode i usluge prodaju ispod nekakve „realne“ tržišne cene i „međunarodnih standarda efikasnosti“.

Da čitaocima, i g. Lakićeviću, pojasnim i razliku između nominalnog i realnog rasta BDP-a koju on, opet spinujući neku teoriju zavere, bezrazložno mistifikuje. Nominalni rast je, prosto rečeno, zbir realne stope rasta ekonomske aktivnosti (realne stope rasta) i stope inflacije – i tako je u svakoj zemlji – i u zavisnosti od visine stope inflacije biće veća ili manja razlika između nominalnog i realnog BDP-a iz kojeg su eliminisani efekti rasta cena. Dakle, nikakve misterije i zavere tu nema i zato svaka nacionalna statistička institucija objavljuje kako nominalni BDP tako i realni BDP iskazan u cenama prethodne godine, kako bi se sagledali efekti inflacije na nominalni rast, odnosno kako bi se prikazao realni rast privrede. Kada je reč o obračunu realne stope rasta BDP-a i građevinarstva kao delatnosti, realne stope rasta u građevinarstvu se upravo obračunavaju tako da se eliminiše mogućnost onoga o čemu g. Lakićević govori – to misteriozno „precenjivanje BDP-a“. Stope realnog rasta delatnosti građevinarstva se obračunavaju na osnovu realnih, fizičkih pokazatelja (izgrađeni kvadratni metri i kilometri) a vrednost građevinskih radova koje obračunava statistika obuhvata samo troškove izgradnje (materijal, troškove radne snage i ostale direktne troškove gradnje), ne i profitnu marginu u kojoj se jedino može kriti to „naduvavanje“ cene o kojoj govori g. Lakićević. Samim tim, eliminacijom ovog elementa (profitne margine) iz obračuna vrednosti građevinskih radova i indeksa realnog rasta građevinarstva, metodološki je isključena mogućnost veštačkog naduvavanja realnog rasta – kako građevinske industrije tako i BDP-a.

Uvek se može govoriti o opravdanosti i efektivnosti javnih investicija i njihovoj održivosti, o javnim nabavkama i drugim dobro poznatim problemima efikasnosti države kao poslodavca i investitora, ali kada bi pomenute „sumnjive“ investicije i pomenute paušalne i nepotkrepljene cifre i procenti „podmazivanja“ zaista postojali u magnitudi o kojoj govori g. Lakićević to bi neminovno ostavilo teške i očevidne posledice u vidu rasta budžetskog deficita, javnog duga i u problemima sa naplatom poreskih prihoda koji ne bi bili praćeni rastom realnog BDP-a. To se, već godinama unazad, od kako se ova ingeniozna teorija o „veštačkom naduvavanju BDP-a“ javlja, niti jeste ostvarilo i, naravno – niti će. Uvek će, kao i u svakoj zemlji, postojati primeri korupcije i neracionalnog trošenja državnog novca, „podmazivanja“, promašenih investicija i projekata, ali i u Srbiji, kao i većini evropskih zemalja, pod striktnim fiskalnim monitoringom MMF-a i EU, reč je o ekscesima koje, naravno, ne treba ignorisati, ali koje materijalno značajno ne utiču na samu ekonomiju i državne finansije.
Investicije, strani kapital i rast privrede i zarada građana su najbolje sredstvo za borbu protiv korupcije jer ovom zlu oduzimaju njenu osnovnu pokretačku snagu i u tom smislu, ako želimo da pričamo o Ekspu, on predstavlja gigantsku ekonomsku i investicionu šansu Srbije koju ona ne sme propustiti. Čini se da je poruka g. Lakićevića da bi Srbija trebalo da odustane od ovog projekta zato što postoji rizik i mogućnost korupcije od, kako on procenjuje, 10% „podmazivanja“. Ispada da bi bilo najbolje da se u Srbiji ne pokreće nijedan projekat, da se ne izgradi nijedan put ili most kako bismo tako iskorenili „podmazivanje“ i korupciju ili, ne daj Bože, to „naduvavanje BDP-a“ kojim se obmanjuju građani.

Da zaključim, sa stanovišta čiste metodologije obračuna BDP-a, nominalnog i realnog, priča o „veštačkom naduvavanju“ i „lažnom rastu“ po osnovu javnih investicija su jeftina politička besmislica i popularna predizborna fikcija koju, u nedostatku argumenata, ideja i vizija, pokreću politički motivisani ekonomisti i novinari, kako bi po svaku cenu dezavuisali i diskreditovali model rasta ustanovljen 2015. godine. Ovaj model je produkovao impresivan investicioni i građevinski bum u Srbiji koji je uz SDI glavna pokretačka snaga naše privrede i zbog kojeg je uspela relativno dobro da prebrodi najveće svetske ekonomske poremećaje (pandemija, rat u Ukrajini, lanci snabdevanja itd.) i održava rast svoje privrede, otvarajući sebi nove investicione perspektive i izvore rasta kakav Ekspo sigurno jeste.

Direktor, Dr Miladin Kovačević
Medija centar, 18. januar 2024.

Originalni dokument u prilogu.

Hleba i igara

Sada je jasno i zašto Vučić nedavne decembarske izbore nije video kao normalnu političku pojavu, da ne kažemo „praznik demokratije“, nego kao borbu na život i smrt. Ko bi tu zlatnu koku, „Expo 2027“, tek tako prepustio drugome

Nekako je „ispod radara“ prošla vest da je Vlada Srbije smanjila cenu pšeničnog brašna za 25 dinara. U stvari, to i nije nova vest pošto se to desilo još u septembru prošle godine – kada je proizvođačka cena kilograma brašna tipa 500 snižena je sa 65 na 40,90 dinara, a za tip 400 sa 70 na 45 dinara – početkom 2024. samo je aktuelizovana. Naime, Udruženje mlinarske, pekarske i industrije testenina žalilo se ovih dana preko medija, tačnije posredstvom agencije Beta, zato što država odbija da im nadoknadi gubitak od oko 40 miliona dinara koji je zbog smanjenja cene nastao.
To je, dakle, to zlatno doba. Toliko svakoga dana u svakom pogledu napredujemo da je i brašno postalo preskupo pa država mora da mu silom ograničava cenu. Tako da nema šta da brinemo – biće hleba.

Šala, zabava
A biće i igara. Pošto je obezbedila hleb, vlast je velikodušno odlučila da narodu obezbedi i zabavu. Prihvatila se organizacije međunarodne izložbe Expo. Zanimljiv je i nadasve indikativan naziv priredbe koja će u Srbiji biti održana 2027. godine: „Igra(j) za čovečanstvo: Sport i muzika za sve“. Prošli Expo, u Dubaiju, održan je pod sloganom „Povezivanje umova, stvaranje budućnosti“, sledeći, koji se održava 2025. u Osaki, ima naziv „Dizajniranje budućeg društva za naše živote“, a onaj posle Beograda, u Saudijskoj Arabiji, najavljen je kao „Era promena: Zajedno za dalekovidu sutrašnjicu“. Dakle, sve ozbiljne ekonomsko-političke, futurističke teme, samo ovaj naš „šala, komika“. Tako su nas valjda procenili, šta li? Tačnije – našu državu i ovu vlast.

Tamni vilajet
Pre 150 godina, kada je u Srbiji trebalo da se gradi prva železnička pruga (Beograd – Niš), što je projekat uporediv sa ovim današnjim „Expom“, o tome se raspravljalo u Skupštini, znalo se ko će prugu da projektuje a ko da gradi, koliko će da košta, kako će da se finansira i slično, sve što je bitno. Srbija je tada bila kraljevina, demokratija u začecima. Danas, za vreme „gospodara Vučića“, ništa se od pomenutog ne zna, a Narodnu skupštinu niko ništa nije ni pitao niti je ona u vezi sa tim šta pitala. Srbija kao tamni vilajet.
Vučiću je Expo došao, što se kaže, kao naručen – mada ga je zapravo on sam i naručio. Naime, dosadašnji model rasta (zasnovan na zajmovima koji su investirani u izgradnju puteva što je zatim korišćeno u političko-propagandne svrhe tako da se model razvoja pretvarao i u model vladavine) praktično je iscrpeo svoje mogućnosti. U stvari, moglo se sa njegovom eksploatacijom još nastaviti, moglo se preći na izgradnju vodovodne i kanalizacione mreže, koja je možda i u gorem stanju od drumsko-železničke, ali to za vlast nije bilo dovoljno atraktivno. Podzemna infrastruktura, za razliku od nadzemne, praktično je nevidljiva, te izostaje vizuelni efekat, a što kaže naš narod: daleko od očiju, daleko od srca. Drugo, i važnije, verovatno bi i Vučiću bilo malo neprijatno da svako malo otvara 10 kilometara neke kanalizacije i/ili da preseca crvenu vrpcu iznad nekog šahta. Priznajte, deluje groteskno. Dakle, trebalo je naći novi izvor rasta. I ne samo rasta.

Zlatna koka
Verovatno ni na čemu, otkako upravlja Srbijom, Aleksandar Vučić nije toliko insistirao kao na (privrednom) rastu. „Za nas je najvažnija stopa rasta“ – rekao je početkom avgusta 2023. predstavljajući planove za Expo 2027. i govoreći šta sve treba da bude izgrađeno.
U nedavnoj polemici sa Miladinom Kovačevićem na stranicama Novog magazina, profesor Ljubomir Madžar je ukazao na dvostruku prirodu, tačnije funkciju, velikih građevinskih radova u Srbiji. S jedne strane, oni omogućavaju da se veštački naduvava bruto domaći proizvod – bilo tako što se precenjuju troškovi u lancu realizacije jednog projekta (planiranje, materijal, mehanizacija, radnici…) bilo tako što se isti objekat (g)radi nekoliko puta (za šta ima dosta primera). O tome svedoči i činjenica da kilometar puta ili pruge koje finansiraju međunarodne finansijske ustanove košta znatno manje nego kada se finansiraju kineskim ili arapskim kreditima.
Drugo, što proističe iz prethodnog, veliki infrastrukturni poduhvati, praćeni su velikom korupcijom. Sva istraživanja pokazuju da je Srbija po tom parametru među najgorima u Evropi, pa i šire. Neka samo 10 odsto ukupne cene od 14-15 milijardi evra, koliko će prema najavama zvaničnika biti investirano u srpski Expo, ode na razna „podmazivanja“, to znači da će se oko milijardu i po evra državnog, odnosno novca građana Srbije, preliti u džepove vlastodržaca i njihovih pomagača. A to je – minimum.
Sada je jasno i zašto Vučić nedavne decembarske izbore nije video kao normalnu političku pojavu, da ne kažemo „praznik demokratije“, nego kao borbu na život i smrt. Ko bi tu zlatnu koku, „Expo 2027“, tek tako prepustio drugome.

Istinite laži
Kad smo već kod rasta, Siniša Mali u jednoj rečenici kaže da će bruto domaći proizvod Srbije sa prošlogodišnjih 69 milijardi evra porasti na 74-75 milijardi ove godine. A odmah u sledećoj kaže da se u 2024. očekuje privredni rast od 3,5 odsto.
Ne treba čovek da bude ministar finansija niti doktor ekonomskih nauka da bi izračunao da rast BDP-a u evrima iznosi (blizu) 10 odsto. Dakle, postavlja se pitanje, šta je ovde istina, koji je podatak tačan, da li će rast biti deset ili tri i po odsto? Možda će zvučati paradoksalno, ali oba podatka su tačna iako nijedan nije istinit. To jest, nijedan ne odražava pravu sliku stvarnosti. Kada je reč o dinarskom BDP-u, već je objašnjeno zašto njegova nominalna veličina ne može biti uzeta i kao stvarna vrednost onoga što je dobijeno „na terenu“. Što se tiče BDP-a u evrima, tu je stvar još jednostavnija: naprosto on nije realan jer u visinu BDP-a uračunava i visinu rasta cena, umesto da rast cena oduzme od (nominalnog) rasta BDP-a.
Svako ko drži do sebe, tj. do ličnog i profesionalnog integriteta – ako to nije zahtev pretežak za aktuelnu vlast – morao bi da građanima objasni o čemu se tačno radi a ne da ih „farba“ i obmanjuje.

Original plagijata
I još malo Siniše Malog. „Želja predsednika Vučića je da pod kišobranom Ekspa napravimo jedan kvantni skok cele naše zemlje“, rekao je Mali na „ružičastoj televiziji“. Ministar finansija izgleda baš ne može da smisli ništa originalno. Naime, još pre 10 godina, oktobra 2013, u Beogradu je održana međunarodna konferencija pod nazivom „Kvantni skok“ koju je, kao tada „prvi potpredsednik vlade“, otvorio Aleksandar Vučić. Zadatak ovog vrlo ambiciozno zamišljenog skupa bio je da Srbiji obezbedi ubrzani razvoj. I – šta se desilo? Srbija je (čak i uz tzv. revalorizaciju 2018. koja je povećala BDP posle 2013. godine; da se to uradi i za prethodno razdoblje navodno nije bilo para) u narednoj deceniji (od 2014. do 2023.) ostvarila prosečan rast BDP-a od svega 2,5 odsto. Expo u tom pogledu neće ništa (ili će, u najboljem slučaju, malo šta) promeniti.
Uzalud Siniša Mali pokušava da Expo predstavi kao nekakav Vučićev „Nju dil“ koji će da preporodi Srbiju. Nije Ruzveltova reforma pokrenula Ameriku zato što su uvedeni veliki javni radovi (mada su znatno ublažili problem nezaposlenosti) nego zato što je u Americi postojao ekonomski ambijent pogodan za preduzetništvo koji se mogao nasloniti na novoizgrađenu infrastrukturu. To u Srbiji danas, međutim, nije slučaj. Investiciona klima je prilično loša o čemu svedoče vrlo niska domaća privatna ulaganja. To se najbolje reflektuje u sporom napredovanju industrije. U poslednjih desetak godina ona je u proseku rasla kao i BDP – tek jako skromnih 2,5 odsto godišnje. Najbolji pokazatelj industrijske inferiornosti Srbije jeste izvoz. Srbija, koja ima tri puta više stanovnika od Slovenije, izvozi upola manje: „bečki konjušari“ su 2022. godine, poslednje za koju postoje potpuni podaci, inostranstvu prodali robe za 53 milijarde evra, dok su „orlovi“ izvezli svega 27,6 milijardi evra.

Panem et circenses – izreka je koja karakteriše jedno razdoblje u životu rimskog carstva. „Istorija se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“ – kažu da je rekao Marks citirajući Hegela.
Ne zna se koje od to dvoje važi u našem slučaju, ali koje god da je – nije dobro.

Mijat Lakićević
Medija centar, 11. januar 2024.

Pet nula za Vučića

Država, u najširem smislu te reči, danas je kamen o vratu njenih žitelja. Najbolje se to ogleda u činjenici da Srbija po privrednom razvoju i rastu ne samo da nije lider regiona, što Vučićeva vlast uporno tvrdi, nego se nalazi na njegovom repu, te da sve više zaostaje za zemljama centralno-istočne Evrope, ispred kojih je nekad daleko bila

Zamislite da glava poredice jednog dana kaže ukućanima: „Drage moje i dragi moji, želim da vas obavestim da smo ove godine bili vrlo racionalni i da smo uštedeli toliko da smo morali da se zadužimo tri milijarde evra.“ Pa onda doda: „To je bio samo nastavak naše stalne politike štednje zbog koje smo u proteklih desetak godina morali da se zadužimo 22 milijarde evra.“ Šta bi familija odgovorila toj i takvoj glavi porodice, da li bi mu odmah potražila staratelja?
A verovali ili ne, upravo to ovih dana (eh, da je samo dana – meseci i godina, bolje je reći) ali sad, zbog predstojećih izbora, češće nego ikad ponavlja ministar finansija Siniša Mali. I da ne bude zabune, nije ovde reč ni o kakvim metaforama i hiperbolama. Sve je gola istina. Javni dug će, naime, sa prošlogodišnjih 33,6 milijardi evra, odnosno sa 15 milijardi evra, koliko je iznosio na početku Vučićeve vladavine, dogurati do 36,8 milijardi evra na kraju ove, 2023. godine.
Kad se to ima u vidu, jasno je i zašto Mali sa jednog drugog predizbornog skupa – uzgred, ministar finansija se u tom pogledu sada angažovao kao nikada pre – poručuje: „Mladi su budućnost Srbije.” Razumljivo jer ko će drugi da vraća te dugove? Vučić, Brnabić, Mali i njima podobni sigurno neće, ako uopšte budu u Srbiji. Doduše – ako i mladi budu u Srbiji, pošto perspektiva koju im nudi pomenuta trojka (Šešelja da ne pominjemo) nije nimalo privlačna, pa masovno napuštaju otadžbinu. I gle čuda, odlaze baš u zemlje koje su, za razliku od Srbije, u velikoj krizi i koje, ako slušate ministra Malog, samo što nisu propale.

Bez kredita nema kredibiliteta
Mada je malo „spustio durbin”, pa više ne ubeđuje građanstvo da živimo u zlatnom dobu, Vučić ipak ne propušta priliku da naglasi kako „imamo svega” i da „ljudi ne treba da brinu ni zbog čega”. Koliko je Srbija (ekonomski) jaka i stabilna najbolje govori podatak da su cene takoreći svih elementarnih proizvoda pod kontrolom države. To važi za cene osnovnih životnih namirnica, cene gasa i električne energije, benzina i dizela. Čak i za cene bankarskih usluga (nekad provizija, danas kamata na stambene kredite). Pored toga, vlast prisiljava trgovce i proizvođače da smanjuju cene desetina artikala. Ko neće da sluša, zna se, pošalju mu inspekciju.
Nedavno je u svoju propagandnu mašinu Vučić upregao i MMF. „Oni su nam rekli da je Srbija u odličnom stanju”, rekao je na kraju posete Međunarodnog monetarnog fonda Beogradu Aleksandar Vučić. Naravno da MMF to nije rekao i da je to Vučićeva, blago rečeno, krajnje slobodna interpretacija onoga što je stvarno rečeno. Ne zato što MMF ne koristi takav rečnik i što nema ni mandat da tako nešto kaže nego zato što on u zemlje u kojima je stanje odlično i ne odlazi.
Kad slušate Vučića i njegove doglavnike, ispada da je aranžman sa MMF-om najveći uspeh koji neka vlast za života može da postigne. I da zemlje kojima MMF ne dolazi svakih šest meseci u inspekciju pate od nekog teškog poremećaja.
Situacija je zapravo obrnuta. MMF dolazi u zemlje koje su u (manje-više) ozbiljnim finansijskim problemima i kojima trebaju pare, tj. zajmovi da pokriju dubioze. Njegov posao ima „unutrašnju” i „spoljašnju” dimenziju. Na unutrašnjem planu on treba da obezbedi da se obuzda politička vlast i državna potrošnja (koliko-toliko) uskladi s mogućnostima, a na spoljnom da osigura da će dotična zemlja izvršavati svoje međunarodne obaveze, čitaj – vraćati dugove. Zato su ga odmilja i prozvali „svetski finansijski policajac“.
Dakle, MMF je u Srbiju došao ne zato što je u njoj stanje odlično nego zato što nije dobro. Pozivajući ga – jer MMF nezvan nigde ne ide – vlast je to i priznala. Ima još jedan razlog. MMF je Srbiji potreban zato što međunarodni kreditori nemaju poverenja u Srbiju, tj. u njeno aktuelno rukovodstvo da će zemlju držati stabilnom i platežno sposobnom. Pa pošto ne uživaju neko poverenje onih koji treba da im pozajme novac, Vučić, Mali, Brnabić itsl. zovu MMF da im prenese malo svog autoriteta i pruži neophodan kredibilitet. MMF mu, dakle, tu dođe kao neka vrsta jemca.

Autokrata od zlata
Aleksandar Vučić se nedavno pohvalio „rekordnim deviznim rezervama” koje su dostigle 34,2 milijarde evra, poručujući ponovo da „građani Srbije nemaju zbog čega da brinu”. U stvari, visoke devizne (i zlatne) rezerve su pre znak slabosti i ranjivosti neke ekonomije nego pokazatelj njene snage i kvaliteta. O tome svedoči činjenica da Evropska centralna banka, u poređenju s Narodnom bankom Srbije, ima veoma niske devizne rezerve. Naime, devizne rezerve ECB iznose (svega) 84,5 milijardi evra, što je samo tri i po puta iznad srpskih iako je privreda zemalja Evropske monetarne unije više od sto puta veća od privrede Srbije. Stabilnim ekonomijama, u kojima je rizik od poremećaja i kriza mali, nisu potrebni veliki osigurači.
Takođe, za razliku od Srbije koja poslednjih godina – pošto je to, setićete se, naredio Vučić – takoreći mahnito kupuje zlato, ECB svoje rezerve u zlatu nije povećala ni za uncu. Sa ekonomske tačke gledišta, dakle, ta (Vučićeva) politika nema mnogo smisla. Ali, kako je svojevremeno primetio Vladimir Gligorov, „gotovo svaka autokratska vlast teži da se pozlati… Neke autokrate vole zlato u palatama, a neki opet gomilaju rezerve u zlatu”.
Ono što jednoj privredi, i zemlji generalno, sa jedne strane daje stabilnost, a sa druge obezbeđuje kontinuirani napredak, jeste dobro uređeno društvo, funkcionalan ekonomski, pravni i politički sistem. Pre desetak godina, kada je preuzimala državno kormilo, aktuelna vlast je, verovatno pod pritiskom MMF-a, obećala korenite reforme.
Danas kada pogledamo šta je u međuvremenu urađeno i sumiramo rezultate, vidimo sledeću sliku:
Reforma prosvete – nula.
Reforma zdravstva – nula.
Reforma socijale – nula.
Reforma javnih preduzeća – nula.
Reforma državne uprave – nula.
Daleko bi nas odvelo da sada analiziramo svaku od ovih oblasti, a nema ni potrebe. I golim okom je vidljivo da su učionice postale kaznionice i za đake i za nastavnike; da u državnim zdravstvenim ustanovama vladaju nered i neodgovornost; da penzioni fond nije doživeo nikakvu transformaciju, a da je sistem socijalne zaštite sve samo ne pravedan; da su javna preduzeća postala centri za presipanje državnih para u privatne džepove (naročito iz Telekoma, dok su skorašnje promene u Elektroprivredi na nivou kozmetičkih), te da, konačno, od uvođenja platnih razreda u državnu upravu (i lokalnu samoupravu), kao jedne od pretpostavki za njihovu racionalizaciju, vlast beži „kao đavo od krsta”. Ali, ne samo da nije bilo neophodnih strukturnih promena nego su kadrovskom politikom, odnosno postavljanjem partijskih ljudi na sve rukovodeće položaje, ove javne službe dodatno unazađene i onesposobljene.
Država, u najširem smislu te reči, danas je kamen o vratu njenih žitelja. Najbolje se to ogleda u činjenici da Srbija po privrednom razvoju i rastu ne samo da nije lider regiona, što Vučićeva vlast uporno tvrdi, nego se nalazi na njegovom repu, te da sve više zaostaje za zemljama centralno-istočne Evrope, ispred kojih je nekad daleko bila.
U stvari, u slučaju Srbije, jedino je to stabilno.

Mijat Lakićević,
Medija centar Beograd, 14, novembar 2023.

Dušan Veličković: Belle Epoque

Izgovoreno na komemoraciji Dušanu Veličkoviću u Dorćol placu 20. januara 2023. godine

Dušana Veličkovića upoznao sam pre desetak godina u Redakciji Novog magazina gde je Dušan bio urednik Kulture. Široko obrazovanje i veliko profesionalno iskustvo bili su lako uočljivi. No, to je bilo vreme kada je iza Dušana već bilo mnogo međunarodnih priznanja, članaka u poznatim svetskim časopisima, prestižnih stipendija, a posebno nekoliko knjiga i filmova tako da su mu nedeljne novine bile nekako tesne a tempo malo prebrz.

Bez obzira, voleo je da se druži i razgovara, još ako bi se našla koja flaša viskija – a ne retko se nalazila – ugođaj bi bio potpun. Bio je to Belle Epoque.

Ipak, bliže smo se povezali tek nekoliko godina pošto je Dušan – sa obrazloženjem da želi da se posveti književnom radu – napustio Novi magazin. Preporučio nam je mladog i talentovanog Ivana Jovanovića. Još jedan pokazatelj da se razumeo u ljude.

U stvari, Dušana i mene je povezao Zoran Đinđić iako, razume se, u tom trenutku više nije bio među živima. Kada sam, naime, krenuo da pišem nešto što će kasnije biti okarakterisano kao intelektualna biografija Zorana Đinđića, obavezna literatura, između ostalog, bila mi je i Dušanova knjiga o mučki ubijenom premijeru Srbije. Ta knjiga, ne samo da je doživela više izdanja, nego i dve inkarnacije, da tako kažem. Najpre je bila objavljena u Dušanovoj sopstvenoj režiji, tj. u izdanju njegove izdavačke kuće Alexandria Presss, 2007. godine, pod nazivom Đinđić. Ovo delo je dobrim delom nastala iz filma Đinđić: jedna životna priča kojeg je Dušan uradio sa nemačkim novinarom i režiserom Kristofom Zodemanom koji se našao i u potpisu knjige. Nekoliko godina kasnije, 2013, knjiga se pojavila u novom ruhu: malo proširena i sa novim naslovom – Đinđić: Lice mladosti. Očigledno je Dušan želeo da malo više naglasi svoj stav – a u skladu sa svetlom koje je protok vremena bacao – prema liku i delu Zorana Đinđića. Izdavač je bila Laguna.

Zorana Đinđića sam ja poznavao do fakulteta, a Dušan od fakulteta. Preciznije, ja sam sa Zoranom išao u gimnaziju, a Dušan je sa njim studirao filozofiju.

Njihovo poznanstvo se nije odmah, kako je to inače uobičajeno u lošoj literaturi, pretvorilo u veliko prijateljstvo. Naime, ispričao je u svojoj knjizi Dušan, na nekim vežbama kod profesora Svetozara Stojanovića, čak su se i malo zakačili. Jedan slučajan susret u knjižari Studentskog kulturnog centra, nedugo zatim, učinio je da se nesporazum brzo izgladi. Očigledno, ni jedan ni drugi nisu bili zlopamtila.

Štaviše, posle izvesnog vremena, Dušan je postao Zoranov najbolji drug. Bar je tako mislila Zoranova majka, a vi znate da majke najbolje osećaju ko njihovoj deci može biti pravi prijatelj. Mada ima i izuzetaka.

Kada je Zoran otišao na studije u Nemačku, Dušan ga je tamo posećivao. To nije bilo baš retko, a nije ni kratko trajalo. Pokušali su i neki zajednički biznis da naprave, nešto s polovnim pisaćim mašinama, ali je to u sudaru sa nemačkim i švajcarskim carinicima propalo.

U Srbiji su hteli da se okušaju u izdavaštvu, doduše preko državnog sektora, jer je to tada jedino bilo dozvoljeno, nameravali su da pokrenu novu ediciju političke filozofije pod imenom Polis. I to je prošlo neslavno. Ovog puta isprečili su se samoupravni organi izdavačke kuće Prosveta, sa čijim je urednikom Miodragom Pavlovićem, posao bio dogovoren.

Kao što je, mislim, poznato, Dušan Veličković je najveće književne uspehe ostvario u Italiji. Imam utisak, nemam dokaza, kao da je na taj način hteo da malo živi – i tako ga oživi – Zoranov san.

Dušan i Zoran su, naime, kao i svi ljudi praznih džepova, maštali o tome gde bi trebalo živeti. Đinđić je smatrao da bi najbolje bilo živeti na dva mesta. Jedno bi, naravno, bio Beograd, a drugo – Firenca.

„Zašto Firenca?“, pitao je Dušan.

„Pa, kad živiš u Firenci onda živiš u istoriji, utemeljen si u civilizaciji koja traje. Sve ti je svakog trenutka pri ruci, i umetnička remek-dela, i razvijeni društveni odnosi, i atmosfera polisa. I ima mnogo sunca i svetlosti“, odgovorio je Zoran.

Verujem da će se tamo ponovo sresti dva druga iz mladosti.

Mijat Lakićević
20. januar 2023.

Vladimir Gligorov: Enciklopedista, liberal*

Izgovoreno na komemoraciji Vladimiru Gligorovu, u Medija centru u Beogradu, 18. januara 2023. godine

Vladimira Gligorova sam upoznao pre gotovo pola veka. Bilo je to, ako me sećanje ne vara, početkom osamdesetih godina, u redakciji Ekonomske politike. Ja sam bio mlad novinar a Vlada redovni kolumnista. Njega i Dragana Veselinova doveo je Milutin Leka Bogosavljević, formalno zamenik glavnog i odgovornog urednika (kojeg je postavljao Socijalistički savez) ali je u suštini vodio novinu. Bila su to dva anfan teribla jugoslovenske ekonomsko-političke misli.

Posle toga, novine u kojima sam radio, osim jednog vrlo kratkog razdoblja, nije bilo moguće zamisliti bez Vladimira Gligorova. Ne samo kao kolumniste, nego i kao, naravno neformalnog, savetnika, čoveka koga ste mogli da pitate za mišljenje o svakoj stvari koja se trenutno dešavala u zemlji, regionu, Evropi, svetu. Sve je to Vlada pratio. Ne znam da li je držao predavanja u Australiji, na svim drugim kontinentima jeste. I u Kini, razume se.

Nema ekonomiste koji je bolje poznavao prilike u zemljama bivše Jugoslavije. I nema zemlje na tom prostoru za čije medije nije davao intervjue, gde ga nisu zvali za komentare aktuelnih zbivanja, u većini je imao redovne kolumne. Za ekonomske novinare, kako je to rekao Dimitrije Boarov, Vladimir Gligorov je bio neka vrsta orijentira. Naročito je to, moram da istaknem, važilo za Beograd i Srbiju. Pored Ekonomske politike, pa Ekonomist Magazina i Novca (Blicovog subotnjeg dodatka), bio je stalni kolumnista Peščanika i Novog magazina. Kad mi je tog utorka, 25. oktobra, javio da neće stići da napiše tekst, nisam pomislio da je išta ozbiljno. Posle samo dva dana, u četvrtak, kada inače naše novine izlaze, Vlada je napustio i ovaj svet.

Teme o kojima je pisao jesu najčešće bile ekonomske, ali je on suvereno vladao i drugim oblastima društvenog života. Vladimir Gligorov je zaista, to nije nikakvo preterivanje, bio čovek enciklopedijskog znanja – iz ekonomije, prava, sociologije, političkih nauka, filozofije. Kulture. Njegovi tekstovi ne retko su sadržali citate iz književnih dela, navodio je filmske replike, stihove rok legendi.

Vladine analize presude Međunarodnog suda u Hagu ne bi se postideo ni najbolji pravnik. Raspravljao je o Hegelu. Još u svojim najranijim radovima. O Marksu da i ne govorimo. Praktično nema predstavnika prosvetiteljstva i klasičnog liberalizma koji nije bio na njegovom spisku. Stari Grci se podrazumevaju. Još sedamdesetih pozivao se na Hajeka, Bjukenena, Nozika, Fridmana, Rolsa.

Ovo ukazuje na opseg tema: Politički zakoni, Šta su ekonomski zakoni, Cene i stihija, Politička vrednovanja, Socijalistički preduzetnik, Ideološka globa, Vlast i tržište, Idejna borba, Inflacija, Intelektualci i kritika, Marksizam je deo problema, Dobit, Svest i autoritet , Građansko društvo i država, Socijalistički kredit, Sloboda i jednakost, Laissez-faire… Ovo su naslovi iz dve njegove knjige, Socijalistički žanr i Politička vrednovanja, obe iz sredine osamdesetih, ali su u njima sadržani i tekstovi objavljeni petnaestak godina ranije. Kako tada tako do zadnjeg dana, samo još šire, i još temeljnije i utemeljenije.

Vladine tekstove odlikuje analitičnost i principijelnost, nikada nije bio ličan, pogotovo ne maliciozan. I to je odlika njegovog pristupa od samog početka javnog delovanja. „Politička strast omogućava učestvovanje u politici.., ali ona ne omogućava i kritičko sagledavanje političkog uma. Time ona (a posebno vlast) biva predmet naše želje ili ljutnje, ali ne i predmet naše destrukcije“ – pisao je 1971. godine.

Ipak, ako bi trebalo da izaberem najomiljenijeg, da tako kažem, Vladinog filozofa, onda bi to bio Imanuel Kant. Ne čak, pre svega, njegov kategorički imperativ, nego ideja svetskog mira i svetske države. Jer jedno bez drugog nije moguće. I jedno i drugo, zajedno, jedini su garant slobode. Individualne pre svega.

To je uzrok i posledica, izvorište i utočište, Vladinog liberalizma. Već sam napisao, ali ovde sa još čvršćim uverenjem mogu da kažem, ako bi se sutra pisala istorija liberalizma u Srbiji, ona se ne bi mogla zamisliti bez Vladimira Gligorova.

Mislim da je tu filozofiju Vladimir Gligorov i lično, u sopstvenom životu, praktikovao. I nije da to nije imalo, ne baš malu, cenu. Evo jedne anegdote koja o tome svedoči. Jednom kada se iz Beograda vraćao u Beč, jer je već radio u Institutu za međunarodne studije, policajac mu je prilikom kontrole prtljaga, zatražio da pogleda novčanik koji je Vlada inače držao u ruci. Međutim, Vlada nije hteo da mu da novčanik. Policajac je insistirao. Možete da mi ga otmete, rekao je Vladimir, ali novčanik vam ne dam. I službeno lice je popustilo. Nisu sve priče, međutim, imale tako srećan kraj.

Vlada je bio, bar se meni tako čini, jedan sasvim neortodoksni liberal. Nije robovao šemama ni ustaljenim shvatanjima. Ono što je pre 100 godina izgledalo i možda i jeste bilo liberalno, danas to više ne mora biti. Za Vladimira Gligorova istorija nema unapred zadati smisao, istorijski zakoni ne postoje, čovečanstvu će biti onako kako samo odluči, zato je sve podložno preispitivanju, borba je neprestana. Ipak – „Socijalizam je neostvarljiv.., jer se zasniva na pogrešnim načelima“, poručio je u trenutku dok se Jugoslavija lomila i dvoumila, u Predgovoru za zbornik „Kritika kolektivizma“, 1988. godine, za koji je, uzgred, Zoran Đinđić preveo dva teksta Maksa Vebera.

Globalizam, kao najviši stadijum liberalizma, da se malo našalim, za Vladimira Gligorova je u suštini odgovor na nacionalizam. Mada ni svaki nacionalizam za njega nije bio isti, u njemu je video potencijal za najveće zlo. Zato je krajem osamdesetih podržavao vladu Anta Markovića. To ga nije sprečilo da njegov program kritikuje zbog nastojanja da političke probleme rešava ekonomskim sredstvima, odnosno kasni izravni ulazak u politiku. Vladimir Gligorov je bio jedan od „13 veličanstvenih“ utemeljivača Demokratske stranke ali je iz nje istupio, posle svega nekoliko meseci, zbog odluka Glavnog odbora da odbije razgovore sa demokratskim snagama kosovskih Albanaca.

Nije to, međutim, bilo prvi put da se Vlada neposredno politički angažovao. Krajem šezdesetih nalazio se u rukovodstvu Saveza studenata Jugoslavije. Ubrzo je, u martu 1971, (zajedno sa predsednikom Đurom Kovačevićem – sa kojim će, uprkos kasnijim političkim razlikama, ostati prijatelj sve do Đurove prerane smrti – i Damirom Grubišom) podneo ostavku. Nedugo zatim, Savez studenata je, kao subverzivna organizacija, ugašen, tj. uključen u Savez omladine Jugoslavije.

Vest o ostavkama, što bi se danas reklo, mladih lidera, imala je, da se još malo našalim, imala je i međunarodni odjek. Zabeležena je, naime, u projugoslovenskom emigrantskom časopisu Naša reč koji je izlazio u Londonu, a vodio ga je Desimir Tošić, sa kojim će se Vlada upoznati dve decenije kasnije, 1991. godine, u Demokratskoj stranci.

„Opozicija je pokazala nesposobnost da se liberalizmom odupre nacionalizmu“, zabeležio je Vladimir Gligorov u svojoj kolumni u prvom broju mesečnika Demokratija danas, što ga beše pokrenuo Zoran Gavrilović, maja 1990. godine.

U tom kontekstu, izgleda mi da je Vladimir Gligorov žalio za Jugoslavijom. Ne u nekom sentimentalnom smislu, nego iz filozofsko-političkih razloga, sa stanovišta najveće dobrobiti za njene stanovnike, tj. narode i narodnosti. Zato je pokazao da žalopojke svih nacionalista da su njihove nacije bile eksploatisane od drugih nisu zasnovane na činjenicama, kao i da su sve nacije u Jugoslaviji napredovale manje-više ravnomerno. Pišući priloge za istoriju Jugoslavije koju je u dva toma objavio Helsinški odbor u Srbiji, našao se na istom poslu, ne po prvi put, sa urednicom, predstavnicom liberalne misli u Srbiji, takođe nedavno preminulom, istoričarkom Latinkom Perović. Prethodno ih je povezala sudbina srpskih (komunističkih) liberala.

Naročito je Vladimir Gligorov, prelomnih devedesetih, bio nezadovoljan ulogom srpske intelektualne elite. „Značajnu ulogu u politici koja je vođena od dolaska Miloševića na vlast pa sve do danas imaju kreatori intelektualne javnosti čiji bi pogled na svet i pre svega shvatanje nacionalizma i politike nacionalnih interesa bilo osporeno ukoliko bi se prihvatio, čak i na uzdržan način, nekakav neoliberalizam. To bi značilo da su svi, i Akademija nauka i Dobrica Ćosić i Matija Bećković i Srpska pravoslavna crkva i najveći deo Pravnog fakulteta, da su svi oni jednostavno pogrešili. Ne bi to bio samo poraz u ratu i politici, već bi to bio moralni i intelektualni poraz“. Tekst je objavljen 2006. ali se komotno može reći da važi i ove 2023. godine, gotovo dve decenije kasnije.

Reč je, zapravo, o Vladinom prilogu za knjigu „Etika odgovornosti“, posvećenoj Zoranu Đinđiću. Uprkos primedbama, koje nisu bile male, napis je okončao zaključkom da će se „s vremenom težina tog ubistva sve više osećati“. Nekako mi se čini prirodnim da u ovoj godini, kada se navršava 20 godina od atentata na premijera Srbije, i u ovoj prilici, to dalekovido razumevanje bude pomenuto.

Slično se može reći i povodom odlaska Vladimira Gligorova: gubitak je ne samo nenadoknadiv, nego će i praznina koja je za Vladimirom Gligorovim ostala biti sve veća.

Mijat Lakićević



*Ovaj naslov sam, priznajem, već iskoristio za In memoriam koji sam napisao za NIN. Ali pošto mi se čini da on najpreciznije i najpotpunije opisuje lik i delo Vladimira Gligorova, odlučio sam da ga i u ovoj prilici iskoristim. Uzdam se i u onu latinsku: Repetitio mater studiorum est.

Zlatna groznica

Nakon što je Slobodan Milošević početkom devedesetih u blizini vojvođanskog sela Turija pronašao naftu, u zemlji je nastao takav lom i krš da se od njega Srpkinje i Srbi ni do danas nisu oporavili. Nije valjda da nas i Vučić priprema za neka slična vremena

Jedva da je prošlo nekoliko sati otkako je Fonet objavio da je Srbija po razvijenosti u Evropi, prema podacima Eurostata, na četvrtom mestu otpozadi, tj. da je „četvrta po siromaštvu”, kako je glasio naslov teksta, a predsednik Aleksandar Vučić je (kao po onoj čuvenoj Mladićevoj komandi „raspameti”) uzvratio još žešćom vatrom, obznanivši da je u Srbiji pronađeno basnoslovno bogatstvo. Preciznije – zlato. „Kao da nas je bog pogledao”, sav je treperio Vučić.

Krečenje Srbije

Oni koji, silom prilika, malo duže pamte, odmah su se setili kako je pre tridesetak godina Slobodan Milošević pronašao „tečno zlato“, tj. naftu. Vučiću, međutim, kao da je bilo malo da pronađe samo jedno, tj. „klasično“, odnosno žuto zlato nego je morao da pronađe i – belo. To jest – kalcit.
Pošto je kalcit u stvari neka vrsta kalcijum karbonata (hemijska formula CaCO3), u narodu poznatog kao krečnjak, onda je najpre predsednik objasnio – a zatim su svi ostali to ponavljali – da se zaista radi o krečnjaku, ali (navodno) superčistom, više od 99 odsto, što ga čini retkim i, razume se, skupim.
Da bi još malo zagolicao maštu već raspamećenog stanovništva, Vučić je celu priču obavio dodatnom misterijom. Nije hteo da otkrije lokaciju potencijalnih/budućih rudnika, štaviše, naglasio je da to zna samo „troje ljudi”. Rekao je, doduše, da je reč o „jednom od najsiromašnijih delova Srbije”, ali to, s obzirom na rasprostranjenost bede u našoj zemlji, može da se odnosi i na dve trećine njene teritorije. Nije Vučić rekao, takođe, ni kolike su rudne rezerve, ni kada bi eksploatacija mogla da počne, niti koliko bi sve to, makar otprilike, moglo da vredi. Šta je onda mogla ministarka rudarstva Dubravka (nekad Negre, sada) Đedović nego da, nekoliko dana kasnije, kaže da je reč o milijardama evra.
Sa druge strane, neke stvari, koje kao da su se predsedniku otele iz usta, deluju zbunjujuće. Otkud, naime, tolika euforija ako je (novootkriveno, mada u stvari još sakriveno) nalazište zlata, kako je rekao predsednik, „među 80 najvećih u Srbiji”. Čovek najpre pomisli da mora da je u pitanju greška jer biti osamdeseti u Srbiji, koja ne spada u velike proizvođač zlata na svetskom nivou, ne izgleda kao neki veliki uspeh. Kada je lane otvaran rudnik Čukaru Peki, koji je s rezervama od 80 tona zlata (pored 1,3 miliona tona bakra) najavljen kao najveći revir ovog plemenitog metala u Srbiji i koji bi (s godišnjom produkcijom od tri tone) Srbiju trebalo da podigne na drugo mesto po proizvodnji zlata u Evropi, odmah iza Finske, bilo je mnogo manje pompe.
Zlatna groznica je, u stvari, predsednika Vučića uhvatila još pre tri godine, samo to nije uzimano ozbiljno. U maju 2019, setiće se mnogi, Vučić je doneo odluku da se povećaju zlatne rezerve. Sa tadašnjih 20 tona najpre na 30 do kraja iste godine, a zatim, u narednih 18 meseci, na 50 tona. Kako su pisale novine, Vučić je u jednom trenutku „pozvao guvernerku Narodne banke Srbije Jorgovanku Tabaković i nadležne iz Ministarstva finansija i doslovce im dao zadatak: ‘Kupujte zlato, Srbija mora da bude sigurna’.”
Od tada je prošlo dva puta po 18 meseci, a cilj nije ispunjen, ali to nije toliko važno. Štaviše, i bolje da je tako. Naime, kako je pisao nedavno preminuli veliki ekonomista Vladimir Gligorov, vrlo je „nejasno zašto bi se povećavale rezerve u zlatu. Ne samo zato što cena zlata varira već i zato što je nejasno šta se time postiže, a što se ne može postići kupovinom stranih obveznica koje su gotovo lišene rizika”. Ali, zaključio je Gligorov, „svaka autokratska vlast teži da se ‘pozlati’. Neke autokrate vole zlato u palatama, a neki opet gomilaju rezerve u zlatu.”

Primer Španije

Da nije zlato sve što sija, zna se odavno, ali ni da pravo zlato ne mora da donese sreću i napredak, takođe nije nepoznato. To važi kako za pojedince tako i za narode. Danas su najveći proizvođači zlata u svetu Kina (2020. proizvela 370 tona) i Rusija (330 tona), ali to njihovo stanovništvo ne čini ni približno najbogatijim u svetu.
Kada je pak o Srbiji reč, kao osobito poučno moglo bi da posluži, ma koliko i prostorno i vremenski udaljeno, špansko iskustvo. Početkom 16. veka u Španiju su, piše Dejvid Lendis u knjizi Bogatstvo i siromaštvo nacija, počele da se slivaju ogromne količine zlata i srebra iz Južne i Srednje Amerike. Zemlja je bukvalno plivala u bogatstvu. Međutim, polako je to zlato počelo da se odliva prema Holandiji i Flandriji (delu današnje Belgije), Italiji, Engleskoj. Tamo su Španci kupovali sve što im je bilo potrebno, od hrane preko tekstila do brodova i oružja. Oružje im je trebalo za ratove koje su, zaslepljeni novostečenim bogatstvom, vodili.
Nije prošlo mnogo, a španska država je zapala u ogromne finansijske probleme. Bankrotirala je čak tri puta: 1557, 1575. i 1597. godine.
Sa ekonomskim propadanjem poklopilo se, štaviše, dobrim delom mu je i prethodilo, duhovno nazadovanje. Ono je povezano s jačanjem verskog ekstremizma. Španska inkvizicija je i danas pojam ljudske beslovesnosti i bestijalnosti.
Već 1521. godine zabranjeno je ne samo štampanje nego i čitanje tzv. jeretičkih spisa – na bilo kom jeziku. Godine 1558. za uvoz knjiga bez dozvole i neovlašćeno štampanje propisana je smrtna kazna.
Istovremeno počinje progon pojedinih delova stanovništva, ne samo Jevreja, mada njih na prvom mestu, već i velikog broja ljudi čije je mišljenje smatrano (moralno-politički) nepodobnim.
„Crkvene i svetovne vlasti su se udružile da kontrolišu misli, znanja i uverenja… Univerziteti su se sveli na centre indoktrinacije, a nepravoverne i neobične knjige odložene su u Index Librorum Prohibitorum, dok su se prihvatljive knjige objavljivale sa zvaničnim imprimatur (‘odobreno štampanje’), zabranjivani su naučni radovi… Subverzivni naučnici su ućutkani i prisiljeni da se odreknu sebe.”
„Proganjanja su dovela do neprestanog ‘lova na veštice’, s plaćenim cinkarošima, ‘radoznalim’ susedima i rasističkom opsednutošću čistom krvlju (limpieza de sangre).”
„Samoizolacija je bila drastična… Tako su Iberija i mediteranska Evropa potpuno propustile da se priključe takozvanoj naučnoj revoluciji”, zaključuje na kraju Lendis.
Ovo je ipak 21. vek, podudarnost ne može biti stopostotna, ali neke sličnosti sa današnjom Srbijom prosto zapanjuju. Nema sada, naravno, bukvalnog spaljivanja „veštica”, ali umesto toga ima proglašavanja izdajnika i nazivanja ljudi ološem.
Nema formalnog zabranjivanja knjiga, ali „imprimatura” i dalje ima: podobni pisci dobijaju državne sinekure, njihove knjige se štampaju o državnom trošku, da bi ih država potom i otkupljivala, dok su ostali prepušteni sebi i svojoj nevolji.
Univerzitet popušta pod naletima crkve i prilagođava se crkvenim zahtevima, umesto da bude obrnuto. Profesori univerziteta otvoreno govore o potrebi indoktrinacije studenata, akademici o „nepatriotskoj nauci”.
Ideološka inkvizicija, na inicijativu ili uz podršku crkve, prekraja školske udžbenike, naučna saznanja žrtvuju se religijskim dogmama.
Ne govori se, doduše, o čistoći krvi, ali se govori o čistoći gena, naravno srpskog, i potrebi da se on sačuva od stranog uticaja i zagađenja.
Konačno, ali nikako najmanje važno, Srbija zaista klizi ka nekoj vrsti samoizolacije, udaljavanja od najrazvijenijeg, ne samo u materijalnom nego pre svega u duhovnom smislu, dela čovečanstva.
Predsedniku Srbije se ne može osporiti osećaj za politički marketing. Mada taj marketing sve više liči na Miloševićev. Nakon što je, naime, kako je gore već rečeno, Slobodan Milošević početkom devedesetih u blizini vojvođanskog sela Turija pronašao naftu, u zemlji je nastao takav lom i krš da se od njega Srpkinje i Srbi ni do danas nisu oporavili. Nije valjda da nas i Vučić priprema za neka slična vremena?

Mijat Lakićević
Medija centar, 23. decembar 2022.

Ložionica

Setih se jednog aforizma iz doba socijalizma. Kaže: otac me je izveo na put, sad stopiram. U takvoj je, otprilike, situaciji Srbija danas. Zoran Đinđić je zemlju izveo na evropski put, ali ona sad tu sa strane stoji, čekajući nekog da se na nju sažali i da je poveze. Makar da je palac podigla

Ključna reč mandatarskog ekspozea stare/nove predsednice Vlade Srbije Ane Brnabić jeste ova iz naslova – ložionica. Ne zato što se najčešće pominje, niti zato što je imala naročito istaknuto mesto nego zato što je to dominantan utisak kojeg taj ekspoze ostavlja.

Reč je, da odmah razjasnimo, o staroj železničkoj ložionici u Savskoj ulici u Beogradu koja će, prema obećanju Ane Brnabić, biti pretvorena u „kreativni multifunkcionalni centar“. U stvari, isto obećanje stajalo je i u prethodnom ekspozeu – zanimljivo je, održanog gotovo u dan tačno (28.10.2020) kao i ovaj sadašnji (25. oktobra).

Ekspoze je naravno „ložionica“ u simboličkom smislu, kao znak da je Vlada (p)ostala „kreativni centar“ za fabrikovanje svakojakih obmana, manipulacija i neistina. Mada se čini da je aktuelnim vlastodršcima već ponestalo mašte – valjda se očekuju da će „sveža krv“ uneti više kreativnosti u već rutinski posao – pa se kao „pile u kučine” zapliće u sopstvene gluposti. Kao „eklatantan“ može se navesti sledeći primer. U skorašnjem obraćanju poslanicima premijerka Brnabić je rekla da je nezaposlenost u Srbiji dostigla „istorijski najniži nivo“  od 8,9 odsto. Pre dve godine, međutim, Ana Brnabić je rekla da je Srbija zabeležila „istorijski najnižu stopu nezaposlenosti“ od – 7,3 odsto. Izgleda da je bahatost aktuelne vlasti dostigla tako visok nivo (iako se ne može tvrditi da je i „istorijski najviši“) da ona više i ne obraća pažnju na ono šta govori, tj. šta je ranije govorila, nego samo liferuje nove falsifikate.

Reforma koje nema

Kako god, ložionica je ostala „u igri“. Iz programa (n)ove vlade izbačeno je nešto daleko značajnije. Pre dve godine, naime, Ana Brnabić je obećala da će konačno, nakon višekratnih odlaganja, biti sređen i uređen sistem zarada u javnom sektoru i uvedeni platni razredi. U novom programu, toga nema ni od korova.

Nije to, međutim, jedina reforma koje nema na agendi treće Brnabićkine vlade. Uprkos prvobitnim – sada bi se već, doduše, moglo reći davnim – obećanjima, nema ni pomena o (da od nje počnemo) reformi javnih finansija. Budžet je netransparentniji nego ikad, a rasterećenje privrede još je šargarepa na vrlo dugačkom štapu.

Nema ni reforme javnog sektora: državne uprave i lokalne samouprave gde se još uvek ne zna ni tačan broj zaposlenih.

Ne pominje se ni reforma obrazovnog niti zdravstvenog sistema gde je partijska knjižica važnija od stručnosti i radnih rezultata.

Nema reforme javnih preduzeća koja su, s jedne strane, postala mesto za udomljavanje (isluženih) partijskih kadrova (EPS, Putevi Srbije, Koridori), a sa druge sredstvo za borbu protiv neposlušnih privatnih preduzeća (Telekom).

Kad je već pomenut EPS, Ana Brnabić je govoreći o prioritetima nove vlade energetiku stavila na prvo mesto. Nije, međutim, ni reč progovorila o tome zašto je upropašćena Elektroprivreda te je danas, umesto da bude veliki izvoznik i dobro zarađuje na povećanju cene, naša zemlja postala veliki uvoznik električne energije za šta se iz budžeta izdvajaju stotine miliona evra.

Nije objasnila ni zašto do sada gotovo ništa nije učinjeno na tzv. diverzifikaciji snabdevanja prirodnim gasom. Tek od ove godine na tome se nešto ozbiljnije radi. Početkom 2021. pušten Balkanski tok još uvek je vezan za ruski gas (uzgred, tada je Aleksandar Vučić obećao gas po ceni od 155 dolara za hiljadu kubika). Iako je Evropska unija još pre pet godina Srbiji bespovratno dala 50 miliona evra (od ukupno potrebnih 85 miliona) gasni “interkonektor” sa Bugarskom (čiju izgradnju je predsednik Srbije zajedno sa predsednicom Evropske komisije Ursulom Fon der Lajen obišao u petak 28. oktobra) biće gotov za godinu dana. Tek tada će, konačno, Srbija moći da kaže da je obezbedila snabdevanje i sa drugih izvorišta a ne samo ruskih. Takođe, ni reči o tome zašto još uvek nije povećan (davno isplaniran) kapacitet gasnog skladišta Banatski dvor – sa sadašnjih 450 na 750 miliona kubnih metara gasa.

Ono što je pak kao rešenje za snabdevanje sirovom najavila Ana Brnabić više zabrinjava nego što smiruje. Naime, izgradnja naftovoda ka Mađarskoj i posredno spajanje sa ruskim cevovodom „Družba” objašnjava se navodnim ucenama Hrvatske, odnosno njenim odbijanjem da kroz Jadranski naftovod prema Srbiji transportuje rusku naftu što je, u suštini, u skladu sa tzv. osmim paketom sankcija Evropske unije. S tim u vezi postavlja se pitanje da li bi Mađarska, čak ukoliko sad i pokazuje više naklonosti prema Srbiji, u slučaju daljeg zaoštravanja odnosa između EU i RF, bila spremna da se ogluši o „preporuke” Brisela i pusti rusku naftu ka Srbiji. Drugo, i važnije, s obzirom da „Družba” na putu ka (Slovačkoj i zatim) Mađarskoj prelazi preko Ukrajine, znači li to, postavlja se pitanje, da predsednik Vučić (jer ideja o naftovodu je njegova) računa da će Rusija pobediti u ratu protv Ukrajine. I ne samo protiv Ukrajine, nego zapravo i protiv Evrope – jer Putinova meta je, u stvari, pre svega Evropa; Ukrajina je tu, ma koliko ružno i cinično zvučalo, neka vrsta kolateralne štete – odnosno da će se Evropska unija (što bi bila prirodna posledica) raspasti. Nema sumnje da je ovo (Vučićevo) igranje na rusku kartu jedan od glavnih razloga što su pojedini posmatrači (moskovski dnevnik Komersant, između ostalih) novu vladu Srbije okarakterisali kao prorusku.

Sve u svemu, izgradnja naftovoda ka Mađarskoj, ukoliko je uopšte ozbiljan, za Srbiju je rizičan i nadasve štetan poduhvat, osim, naravno, za milenijumske i slične timove koji će biti angažovani na njegovoj izgradnji.

Gvozdeno doba

Neko je izračunao da je u svom prvom mandatarskom nastupu Ana Brnabić Evropsku uniju pomenula više od 100 puta, a u drugom tridesetak puta. Nisam brojao koliko je često Ana Brnabić Evropu pominjala ovog puta, jer to nije ni bitno. Ali, opšti utisak koji ostavlja Brnabićkin ekspoze jeste da će se Srbija pod novom vladom – a starom vlašću – još više udaljiti od evropskih vrednosti, standarda i manira. Jeste da je premijerka rekla da glavni spoljnopolitički cilj Srbije ostaje članstvo u EU, ali to je nekako bile više deklarativno, kao da je „leonovalo” u bezvazdušnom prostoru, u kontradikciji sa „slovom i duhom” (mada će neki reći da nikakvog duha tu nije bilo) čitavog njenog izlaganja. U stvari, najjači epitet dobili su odnosi sa Kinom, koji su opisani kao „čelično prijateljstvo”. Srbija, izgleda, ulazi u gvozdeno doba demokratije.

Najviše prostora u ekspozeu Ana Brnabić je potrošila na nabrajanje  postignutih rezultata i to ne samo njenih nego i svih prethodnih naprednjačkih vlada. Činilo se u jednom momentu da će pomenuti svaki ašov koji su zaboli u zemlju. Ipak, više od svega bilo je manipulacija. Recimo, govorila je o velikom, opet nikad zabeleženom privrednom razvoju iako je prosečan godišnji rast u razdoblju od 2001. do 2012. godine (dakle, obuhvatajući u celini svetsku ekonomsku krizu) od 3,8 odsto bio znatno veći nego od 2013. do 2022. godine (2,5 odsto).

Ili, hvalila se velikim rastom plata koja bi na kraju 2022. trebalo da dostigne 700 evra. To je, ističe se s ponosom, dvostruko više nego 2012. godine. Zaboravlja se, međutim, da je u deceniji nakon petog oktobra, prosečna plata porasla čak osam puta – sa oko 45 evra dvehiljadite (ako se u obzir uzmu nominalni kursevi dinar – nemačka marka i marka – evro; plata je bila oko 90 maraka) na 365 evra 2012. godine.

Iz toga se vidi da već „klasična” žalopojka naprednjaka kako su zatekli razorenu zemlju nije ni blizu istine. Štaviše, DOS je došavši na vlast zatekao pustoš. Ne samo da je Srbija (SR Jugoslavija) bila isključena iz svih međunarodnih organizacija (počev od Ujedinjenih nacija) nego su i bruto domaći proizvod, industrijska proizvodnja i kapital za vreme vladavine „crveno-crne koalicije” socijalista i radikala – u međuvremenu malo presvučenih i podmlađenih u likovima Dačića i Vučića – praktično bili prepolovljeni u odnosu na deceniju ranije. Ratna razaranja da i ne pominjemo.

I kada se Ana Brnabić hvali da je aktuelna vlast gotovo udvostručila BDP, sa oko 33 milijardi evra 2012. na nešto preko 60 milijardi ove godine, onda ona „zaboravlja” da je to u dobroj meri rezultat, s jedne strane, inflacije, a sa druge fiksnog kursa dinara. Realno, BDP je povećan za jednu trećinu. Ono što je zaista u proteklih 10 godina duplirano jeste javni dug koji je povećan sa 15 na 33 milijarde evra. Naravno, premijerka je to građanima Srbije prećutala. Uzgred, nakon 2000. godine, posle otpisa dve trećine kredita, kao podrške Evrope i Amerike postpetooktobarskim vlastima, javni dug je povećan za svega sedam milijardi evra – sa osam milijardi 2007/2008. na već pomenutih 15 milijardi 2012. godine.

I konačno, ako je Srbija nekada bila pred bankrotom, onda je to bilo upravo za vreme Vučićeve vladavine. Naime, najveće učešće javnog duga u BDP-u – od preko 70 odsto – zabeleženo je 2014, 2015. i 2016. godine (najveće je bilo 2015. – 75 odsto) dok je fiskalni deficit države „istorijski maksimum” dostigao 2014. godine kada je iznosio 260 milijardi dinara, tj. oko 2,2-2,3 milijarde evra.

Setih se jednog aforizma iz doba socijalizma. Kaže: otac me je izveo na put, sad stopiram. U takvoj je, otprilike, situaciji Srbija danas. Zoran Đinđić je zemlju izveo na evropski put, ali ona sad tu sa strane stoji, čekajući nekog da se na nju sažali i da je poveze. Makar da je palac podigla.

Mijat Lakićević
Medija centar Beograd, 1. novemvar 2022.

Naprednjačko zlatno tele

Deset godina naprednjaka: Velika razvojna prevara

Došli su pre 10 godina s mnogo entuzijazma da pokrenu Srbiju, koja su zapetljala u kučine svetske ekonomske krize. Uspeli su da za dve godine, tj. do 2014, naprave najveći državni deficit u istoriji od negde 250 milijardi dinara ili blizu dve i po milijarde evra. Zemlja se stvarno našla pred bankrotom. Nemajući drugog izlaza, morali su da se izvlače iz te kaljuge, započeli su tzv. program fiskalne konsolidacije. “Kresali” su plate i penzije, nisu se obazirali na Ustav i zakone. To je, međutim, bio lakši deo posla. Trebalo je pokrenuti posustalu privredu. Ali to naprednjacima nikako nije polazilo za rukom. Stope rasta, kad nisu bile negativne – uglavnom, govorilo se, zbog elementarnih nepogoda – bile su više nego skromne, u proseku dva odsto godišnje. Daleko od potreba, a još dalje od najava da će Srbija ubrzo postati lider regiona i Evrope. Lider se, po pravilu, nalazio na repu.

Čak ni zaduživanje nije pomagalo. Javni dug je u proseku rastao po milijardu evra godišnje, sa 15 milijardi 2012. došao je na 22,5 milijardi evra 2019, ali su razvojni rezultati bili vrlo mršavi.

Tada je grupa ekonomista bliskih vlasti smislila spasonosno rešenje. Ako ne pomaže malo para, možda će pomoći mnogo. Dakle – veliki projekti, infrastrukturni radovi, skupi, najskuplji. Plus – kineski krediti. Naime, para za velike infrastrukturne projekte bilo je već tada, dve trećine od 5, 6 milijardi evra nije još bilo ni iskorišćeno, ali to su bile pare iz međunarodnih fondova koji su stalno nešto merili, kontrolisali i zakerali. Nije bilo preduzetničke slobode. S Kinezima se sve rešavalo u četiri oka, a i cena je manje-više bila – odokativna.

Srbija je udvostručila brzinu zaduživanja. Sada joj je za novih 7,5 milijardi evra zajmova bilo potrebno svega tri godine, pa je od 2019. do 2021. javni dug Srbije premašio 30 milijardi evra (praktično se udvostručivši u odnosu na početnu sumu).

To je urodilo plodom. Bruto domaći proizvod počeo je osetnije da raste – oko četiri odsto godišnje. Recept je bio jednostavan. Zvanično prijavljenu vrednost radova niko nije proveravao. Tako je primećeno da putevi i pruge koje finansiraju Kinezi koštaju znatno (20-30-50 odsto) skuplje nego kad ih finansira, primera radi, Evropska investiciona banka. Jer, kad EIB daje kredit ima svoje ljude koji procenjuju realnu vrednost radova, na osnovu čega se zatim dodeljuje novac. Tih zavrzlama s Kinezima nema. Već je u legendu ušao primer da je kopanje dva dužna metra kanala za gasovod Balkanski tok koštalo 2.000 evra. Ovaj projekat je, doduše, ruski, ali je princip isti.

Ogroman priliv deviza iz kredita imao je za posledicu jačanje dinara. Vodeći politiku fiksnog kursa evra Narodna banka je smanjivala kupovnu moć evropske valute. Štednja u evrima se uopšte ne isplati, pošto za istu sumu “evara” svake godine možete da kupite sve manje robe. Ovo ne odgovara ne samo štedišama nego ni izvoznicima, pošto za svoju robu dobiju manje dinara. To se najbolje vidi u prerađivačkoj industriji. Već nekoliko poslednjih godina ona stagnira. Godine 2020. bila je svega 0,1 odsto veća nego 2019; 2019. je bila 0,2 odsto veća nego 2018, a 2018 za 1,9 odsto veća nego 2017. Sve u svemu – trogodišnja stagnacija. Prošle godine je, istina, prerađivačka industrija porasla 5,5 odsto, ali posle niza “sušnih” godina to je gotovo zanemarljivo. Pogotovo ako se uporedi s višegodišnjim rastom građevinarstva od po 20-30 odsto.

Za zemlju poput Srbije upravo bi prerađivačka industrija trebalo da bude nosilac izvoza i razvoja. Privrednici očigledno nisu imali motiva da ulažu u male industrijske pogone uprkos silnim kilometrima novih auto-puteva. Zaostatak privatnih investicija, koje su upola manje nego što bi trebalo da budu (7-8 milijardi evra), o tome najbolje svedoči.

No, ako ne odgovara razvojnoj privredi, jeftin evro i te kako odgovara državi. S jedne strane, smanjuje učešće javnog duga u bruto domaćem proizvodu. A sa druge, veštački podiže BDP u evrima. Na primer, ako ove godine realan porast bruto domaćeg proizvoda bude iznosio četiri odsto, a inflacija oko šest odsto, BDP u evrima, zahvaljujući fiksnom kursu, porašće 10 odsto.

Sve u svemu, tako je, zarad interesa Kineza i nekoliko milenijumskih timova, žrtvovan interes privrede i građana Srbije.


PS:
Nije isključeno da ćete i vi, drage čitateljke i čitaoci, za neku godinu stvarno imati platu od 1.000 evra. ali se lako može desiti da ćete za nju kupiti manje nego za 500 evra danas.

Mijat Lakićević
portalforum.rs, 13. februar 2022.