Potkopavanje budućnosti

Ispunjenje Vučićevog obećanja da će plate na kraju ove godine dostići 500 evra potkopava budućnost Srbije

 

Vučić i plata od 500 evra

 

Čak i da je moguće da prosečna (neto) plata u Srbiji na kraju ove godine dogura do 500 evra, to ne bi bilo dobro već bi, štaviše, imalo negativne posledice po dugoročnu stabilnost i razvoj Srbije. Zapravo, to i nije sasvim neostvarljivo, odnosno moguće je zamisliti takav razvoj događaja koji bi predsednički san Aleksandra Vučića – i kao predsednika Vlade i kao predsednika države – učinio javom. I to “pre roka” koji je on sam postavio. Doduše, ako zaboravimo ono njegovo prvo, tj. obećanje iz januara 2016. da će plate tu “granicu snova” dostići do kraja 2017. godine.

U decembru je, međutim, taj rok pomerio za godinu dana, tj. za kraj 2018, da bi samo dva meseca kasnije, u februaru, opet reterirao, to jest za kraj godine obećao platu od “samo” 480 evra. No možda bi na to, već oguglali na silna Vučićeva obećanja, svi zaboravili (osim Milana Ćulibrka, glodura NIN-a, naravno), da priču krajem marta nije osvežio Miladin Kovačević, direktor Republičkog saveta za statistiku, rekavši da bi plata na kraju ove godine ipak mogla da dostigne 500 evra. Prema Kovačevićevim rečima, naime, ukoliko bi se nastavio trend započet sredinom prošle godine, plata bi se u decembru sa januarskih 50.000 popela na 59.000, što bi uz pretpostavku da kurs ostane “zamrznut” značilo tačno 500 evra plate.

Milojko Arsić pak, profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta, u kratkom razgovoru za Novi magazin kaže da tako nešto praktično nije izvodljivo. Naime, objašnjava Arsić, možda bi po staroj metodologiji statističkog praćenja plata to i bilo moguće. Naime, ranije su sva primanja u decembru, čak i ako obuhvataju plate zaostale iz prethodnih meseci ili unapred isplaćeni deo plate za januar, računata kao decembarska plata, zbog čega su plate u tom mesecu po pravilu bile 20 i više odsto veće od plata u drugim mesecima. Prema novoj metodologiji obračuna, međutim, to više nije moguće jer sad kad god da se plata za neki mesec isplati, ona se tom mesecu i pripisuje. To se videlo već u januaru ove godine, kada je plata bila za nekoliko procenata veća od decembarske, što se nikada ranije nije dešavalo zbog već opisanih razloga. U stvari, kaže Arsić, jedini način da plata na kraju 2018. dostigne 500 evra jeste da dinar još više ojača, odnosno da evro padne na 115 dinara. A to ne bi bilo ni dobro ni održivo, zaključuje ovu malu metodološku ekskurziju sagovornik NM.

Šta ima dobro u tome da plate u jednoj zemlji budu niske. Naravno ništa – osim što možete da na to hvatate strane investitore – ali reč je o tome da plate treba da budu realne. Šta to, međutim, tačno znači? Pre nego što odgovorimo na to pitanje, nije zgoreg pogledati analizu zarada od 2000. godine naovamo, koju su nedavno objavili Arsić i Nemanja Vuksanović.

 

 

TAJNI RAST 0,07: Od 2000. do 2017. godine plate su u Srbiji nominalno porasle osam puta, u evrima četiri puta, a realno – kada se, dakle, uzme u obzir i rast cena u istom razdoblju – svega dva puta. Naime, prosečna neto zarada povećana je sa 5.840 dinara 2001. na 47.888 dinara 2017. godine. Zanimljivo je da se ovo razdoblje može podeliti na dva dela. U prvom, tj. do 2008. prosečna neto zarada je usled realnog rasta i relativno visoke inflacije porasla pet i po puta, tj. sa pomenutih blizu 6.000 na oko 33.000 dinara. Nakon toga, od 2008. do 2017. godine vrednost prosečne zarade u neto izrazu porasla je svega 50 odsto, tj. sa 33 na oko 48 hiljada dinara.

Međutim, kada se u obračun uključi i rast cena, povećanje plata drastično opadne. Realne prosečne neto zarade u poslednjih 17 godina tek su nešto više nego udvostručene. Pri čemu je opet uočljiva razlika između pretkriznog i postkriznog razdoblja. U prvom (od 2001. do kraja 2008. godine) prosečna realna zarada povećana je “kumulativno” 143 odsto, odnosno 11,8 odsto prosečno godišnje. Nakon izbijanja krize, gotovo celu jednu deceniju, tj. od 2009. do 2017. godine, realne prosečne neto plate praktično stoje u mestu. Za čitavih tih devet godina one su ukupno porasle manje od jedan odsto, odnosno prosečno godišnje 0,07 odsto.

Možda će mnoge iznenaditi, ali i zarade u evrima porasle su znatno više nego u dinarima realno. Dakle, od 2001. do 2017. godine, prosečna neto zarada u evrima povećana je blizu četiri puta, što je dvostruko više od realnog rasta. Na brži rast zarada u evrima nego realnih zarada najviše je uticalo snažno jačanje dinara tokom 2001. i 2002. godine, kao i u razdoblju od 2005. do 2008. godine. U pretkriznom periodu od 2001. do 2008. godine zarade u evrima porasle su čak 3,8 puta, što je znatno više od realnog rasta u istom periodu (nešto više od dva puta). U kriznom i postkriznom periodu, od 2009. do 2017. godine, prosečne neto zarade u evrima povećane su svega jednu petinu, ali je to ipak bilo više od rasta realnih zarada jer su one u tom razdoblju, da podsetimo, stagnirale. Ove razlike su uočljive i u najnovijem periodu. Tako su, na primer, u prošloj godini realne zarade povećane 0,9 odsto, dok su zarade u evrima porasle čak 8,3 odsto.

Uprkos tome, kao što je ovdašnjoj javnosti dobro poznato, plate u Srbiji su među najnižima ne samo među zemljama centralne i istočne Evrope koje su odmakle u tranziciji i već primljene u Evropsku uniju nego i na vazda siromašnom Zapadnom Balkanu. Kao što se vidi iz grafikona… br… najmanja prosečna neto zarada zabeležena je u Albaniji.

Ako se izuzme Albanija, pet najslabije pozicioniranih zemalja regiona CIE prema prosečnoj neto zaradi jesu Crna Gora (510 evra), Bosna i Hercegovina (425 evra), Bugarska (406 evra), Srbija (404 evra) i Makedonija (387 evra). Dakle, Srbija se u pogledu ovog pokazatelja među zemljama regiona centralne i istočne Evrope u 2017. godini našla na samom začelju. Jedine zemlje u kojima je prosečni stanovnik na kraju prošle godine ostvario nižu zaradu u odnosu na onu ostvarenu u Srbiji, bile su Makedonija i Albanija.

Situacija je po građane Srbije samo nešto malo bolja ako se u obzir uzmu i cene (što je isto kao da je pretpostavljeno da su cene u svim zemljama jednake), pa se zemlje rangiraju po kupovnoj snazi prosečne plate. Budući da su cene u nerazvijenijim zemljama niže, to povećava kupovnu moć njihovih stanovnika. Ipak, i pored toga što je ova razlika prepolovljena, u 2017. godini prosečan radnik u Nemačkoj imao je 2,4 puta, a u Sloveniji 1,5 puta veću kupovnu moć od prosečnog zaposlenog u Srbiji?

 

 

BOŠ I BOS: Ali zašto su zarade u Srbiji tako niske, tj. znatno niže nego u zemljama za koje je Srbija nekada bila Eldorado. Ekonomsko objašnjenje zvuči prilično jednostavno: plate su niske zato što je niska produktivnost. Ali – zašto je produktivnost u Srbiji niska i šta je, uopšte, ta produktivnost. Produktivnost je u najkraćem proizvodnja po radniku, ne samo po kvantitetu nego i po kvalitetu. Recimo, radnik u Bošu proizvede više šporeta nego radnik u nekoj domaćoj – da joj sad ne pominjemo ime – fabrici. Ili, drugi primer, radnik u Bosu sašije isti broj odela kao u nekoj srpskoj firmi, ali su Bos odela kvalitetnija, što znači i skuplja.

Ovde treba naglasiti da se, kada se govori o produktivnosti, misli na sektor tzv. razmenljivih dobara i usluga, kao što su industrija, poljoprivreda, turizam i slično. Ali se ne odnosi na tzv. nerazmenljiva dobra i usluge kao što su komunalne delatnosti, zdravstvo, obrazovanje. Mogu, recimo, lekari u Srbiji da budu jednako dobri i vredni kao u Nemačkoj, njihove plate će svejedno biti znatno niže. Ono što je karakteristično za Srbiju jeste upravo zaostajanje za drugim zemljama u pogledu nivoa produktivnosti u sektoru razmenljivih dobara.

Ali, kako se postiže veća produktivnost? Ulaganjem, i to dugotrajnim. Ulaganjem u mašine i opremu, u ljude, tj. u njihovo znanje i veštine, ali i u istraživanje i razvoj.

Zašto, međutim, postavlja se novo pitanje, firme u Nemačkoj ili, da uzmemo nama još bliži primer, Sloveniji ulažu, a u Srbiji ne. Zar su “bečki konjušari” vispreniji od Srba?

Nisu vispreniji, ali su motivisaniji. Preduzeća ulažu kada su motivisana, tačnije, kada njihov poslovni uspeh, tj. profit, zavisi od ulaganja u inovaciju, a ne u korupciju. Reč je, dakle, o tome da li sistem (privredni, društveni) u jednoj zemlji podstiče preduzeća da ulažu u jačanje produktivnosti ili u jačanje veza sa vlastima. Suština je, kaže Milojko Arsić, da u Srbiji preduzeća nisu motivisana da investiraju, više im se isplati da znaju funkcionere vladajućih stranaka.

Analize pokazuju da je onaj gorepomenuti prosečni nemački radnik 2,7 puta produktivniji od prosečnog radnika u Srbiji, a slovenački radnik 1,7 puta. Te razlike su, dakle, još veće nego razlike u platama izraženim u njihovoj kupovnoj snazi. Iz čega se može zaključiti: kako radimo, dobro živimo.

 

 

STOP: A živećemo još bolje. Kao što smo videli na početku, već se prave računice kako da se prosečna plata sa 422 evra u januaru poveća na 480, pa i svih 500 evra do kraja 2018. godine. Po mišljenju Milojka Arsića, to bi bilo loše. “U januaru su plate u javnom sektoru, uključujući i javna preduzeća, povećane devet odsto. To znači da su za čitavu godinu realno – pošto će inflacija iznositi oko tri odsto – povećane 5-6 odsto. To je više nego što će biti povećane plate u privatnom sektoru i, što je važnije, više od očekivanog rasta BDP-a (3-4 odsto). Dodatno povećanje plata u javnom sektoru koje se obećava”, nastavlja Arsić, “ne bi srušilo javne finansije, ali bi imalo višestruko negativne posledice”. Najpre, to bi značilo udaljavanje od gornje granice za učešće plata javnog sektora u bruto domaćem proizvodu. Po Zakonu o budžetskom sistemu, ono je sedam odsto, a po sporazumu sa MMF-om osam odsto BDP-a (zbog drugačijeg obračuna plata, ali da sad u to ne ulazimo); prošle godine smo došli do 8,1-8,2 odsto, a sa svakim novim povećanjem od cilja smo sve dalje. Drugo, to bi izazvalo poremećaj na tržištu rada. U januaru je prosečna plata u javnom sektoru bila 20 odsto viša nego u privatnom. To je neopravdano i neodrživo, čak i ako se uzme u obzir da privatnici deo plate isplaćuju “na crno”. I treće, dalje jačanje dinara, kao način da se povećaju plate u evrima – i zbog čega su prošle godine plate u evrima porasle 8,3 odsto, a u dinarima realno 0,9 odsto – imalo bi posebno loše posledice. “Jačanje dinara loše je već sad jer je nakon nekoliko godina smanjenja u 2017. dovelo do povećanja spoljnotrgovinskog deficita, tako da bi dalje jačanje dinara taj negativan trend samo pojačalo.

Sve u svemu, dva su zaključka. Prvo, relativno niska zarada prosečnog stanovnika Srbije odraz je njegove relativno niske produktivnosti. I drugo, brži rast zarada od rasta produktivnosti potkopava rast realnih zarada u budućnosti

 

 

Plate i/ili produktivnost

Rast zarada brži od rasta produktivnosti izaziva dvostruke posledice. S jedne strane, povećava tražnju koja se zadovoljava povećanim uvozom. Sa druge strane, visoke zarade povećavaju troškove proizvodnje, što smanjuje konkurentnost na međunarodnom tržištu, dakle smanjuje izvoz. Posledica je povećanje spoljnotrgovinskog deficita, a zatim i porast spoljnog duga.

Na unutrašnjem planu, ako preduzeće mnogo izdvaja za plate, ono smanjuje sredstva za investicije. Nizak nivo investicija znači manje ulaganje u opremu, zbog čega produktivnost sporo raste. To povratno izaziva spori rast realnih zarada, a time i ukupnog životnog standarda građana u budućnosti.

 

De/stabilizacija

U Srbiji su realne zarade rasle znatno brže od produktivnosti do 2008. godine, što je doprinelo povećanju spoljnog deficita, rastu spoljnog duga, kao i održavanju inflacije na relativno visokom nivou. Nakon početka svetske krize, kroz visoku inflaciju i deprecijaciju dinara zarade su svedene u realne okvire određene nivoom produktivnosti. Vraćanje realnog nivoa zarada i zarada iskazanih u evrima u održive okvire, nakon početka krize, doprinelo je smanjenju spoljnog deficita, ali i stabilizaciji inflacije na niskom nivou. Visok rast zarada iskazanih u evrima u 2017. godini, koji je posledica preterane aprecijacije dinara, predstavlja jedan od faktora koji je doprineo ponovnom rastu spoljnog deficita nakon višegodišnjeg smanjenja. Na osnovu poređenja zarada u Srbiji sa zaradama u okruženju, u evrima jednake kupovne snage, kao i na osnovu kretanja spoljnotrgovinskog bilansa, inflacije i drugih pokazatelja, može se oceniti da su zarade u Srbiji u periodu od 2016. do 2017. godine bile blizu nivoa koji odgovara nivou produktivnosti. Stoga bi u budućnosti rast zarada trebalo da prati rast produktivnosti.

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 362, 5. april 2018.

 

Leave a Comment