Srbija, ni na Istoku ni na Zapadu

Ove godine navršava se tri decenije otkako je Zoran Đinđić u Borbi objavio tekst “Srbija, ni na Istoku ni na Zapadu” i dve i po decenije otkako je objavljena knjiga pod istim naslovom. Posle 30 godina, dakle, Srbija i dalje tapka u mestu. S tim što je sada više okrenuta Istoku

Prošlost kao savremenost, i obrnuto

Ove godine se obeležavaju razne obljetnice, što bi rekla naša (bivša) braća Hrvati, ponajviše upravo one vezane za (još “bivšiju”) Jugoslaviju. Sve su one uglavnom istorijskog karaktera, dakle služe podsećanju po principu Čika Jove Zmaja: “Uzo deda svog unuka, metno ga na krilo, pa uz gusle pevao mu što je negda bilo”. I tu se stvar manje-više završava.
Evo, međutim, jednog podsećanja koje je još uvek aktuelno, odnosno koje nam više ukazuje na sadašnjost nego što nas vraća u prošlost.
Ove godine, počećemo od bližeg “jubileja”, navršava se tačno dve i po decenije od poslednje knjige Zorana Đinđića objavljene za njegovog života. Reč je o delu čiji smo naziv pozajmili za ovaj tekst, dakle “Srbija, ni na Istoku ni na Zapadu”, koju je 1996. objavio novosadski Cepelin. Knjiga je zapravo (i)zbornik Đinđićevih članaka publikovanih između 1989. i 1994. Od ukupno 23 eseja, 19 ih je iz novosadskog magazina Stav, dva iz Borbe i po jedan iz NIN-a i Demokratije.

STAV: Kao što to u “Reči priređivača” primećuje Radovan Čolević, glavni urednik Stava, “u fokusu ove knjige nalazi se srpsko društvo sa iskušenjima i menama kroz koje je prolazilo u poslednjih pet godina”. Prema Čolevićevom mišljenju takođe, “procesi koji su se ubrzano odvijali posle sloma prethodnog sistema, u raspravama i tekstovima dr Đinđića dobili su originalnog tumača koji je pronikao u njihovu suštinu, razotkrivajući istovremeno i uzroke nemogućnosti demokratskog društvenog preobražaja”. Zbog toga je ta knjiga istovremeno bila i “dokument krize, njeno promišljanje od kompetentnog tumača pre svega karaktera, prirode i skrivenih zamki koje je sadržala u sebi”. Jer, konstatuje na kraju glodur Čolević, Đinđić “u gotovo svim svojim tekstovima kao crvenu nit provlači ideju o sukobu dva potpuno različita koncepta, od kojih je na kraju prevagu odneo društveni konzervativizam, nezavisno od toga kojim je ideološkim predznakom bio obeležen”.

RETKE SU POLITIČKE ANALIZE KOJE IMAJU TEORIJSKE AMBICIJE. TEORETIČARI SU SUJETNI. ONI ČEKAJU DA ISTORIJA ZAVRŠI SVOJ POSAO DA BI POKUPILI ČAURE, OBJAVILI KO JE POBEDIO I PROCENILI UDEO POJEDINIH FAKTORA I UČESNIKA

Ali izrečene pohvale nisu bile glavni razlog Čolevićevoj odluci da sačini jedan ovakav zbornik. Urednik, naime, ističe da su “oko Đinđićeve političke misli”, naročito “od kada je autor postao i značajna politička ličnost”, nastale “mnoge kontroverze koje idu i do potpunog osporavanja”, te se otud pojavila potreba da se “otklone mistifikacije”, odnosno da se “na jednom mestu skupljenim Đinđićevim tekstovima omogući kritičkoj javnosti uvid u sadržinu ideja, stavova i političkih pogleda koje je njihov autor zastupao i obrazlagao”.
A u razgovoru sa autorom, kao svojevrsnim uvodom u knjigu, konstatujući da su sada prikupljeni tekstovi “već tada bili retkost u domaćoj političkoj publicistici”, te da “ni danas nema nečeg uporedivog”, Čolević pita jednostavno: “Zbog čega?”
Đinđić odgovara: “Autori koji drže do svog renomea prave političke analize uvek sa sigurne vremenske distance. Jer, učesnicima u nekom događaju se možda i može oprostiti kratkovidost pri proceni tog događaja, analitičarima ne može. Zbog toga analitičari maksimalno izbegavaju rizik da ih bliska budućnost demantuje. Taj rizik u potpunosti preuzimate na sebe kad pišete o onom što se upravo događa. Nešto što kritikujete možda će doneti pozitivne rezultate, nešto što podržavate možda će se ispostaviti kao promašaj. Vaše objavljene procene postaju dokument vaših grešaka. Zbog toga su retke političke analize koje imaju teorijske ambicije. Teoretičari su sujetni. Oni čekaju da istorija završi svoj posao da bi pokupili čaure, objavili ko je pobedio i procenili udeo pojedinih faktora i učesnika.”

U SRBIJI JE NAPRAVLJEN SVOJEVRSTAN “MOLOTOVLJEV KOKTEL NACIONALIZMA I KOMUNIZMA” KOJI JE IMAO “SASVIM DOBRU PROĐU KOD ŽEDNE PUBLIKE” UPRKOS “VELIKOJ OPASNOSTI DA NAM NA KRAJU SAGORI USTA”, PISAO JE ĐINĐIĆ. U MEĐUVREMENU JE, MEĐUTIM, NA SCENU STUPIO “SNAŽAN ANTIDEMOKRATSKI NACIONALIZAM”. UBRZO JE TAJ ANTIDEMOKRATIZAM IZ SEDLA IZBACIO KOMUNIZAM, TAKO DA JE OSTAO SAMO ANTIDEMOKRATSKI NACIONALIZAM


INTELEKTUALCI: Ni Đinđićev odgovor na sledeće pitanje dominantnom delu inteligencije nije se mogao svideti.
Pitanje: “Ovi tekstovi su … i dokument o odnosu intelektualaca prema krizi. Izlazak iz kabineta i uključivanje u dnevna zbivanja odgovara predstavi o ‘angažovanom intelektualcu’. To je svojevremeno bila vrlo popularna tema, od Sartra do naših domaćih disidenata.”
Odgovor: “Ja mislim da je to večna tema, od Platona do danas. To je tema odgovornosti intelektualca. Intelektualci su saučesnici u onome što se događa, bilo da govore ili da ćute. Kada kažem intelektualci, mislim na celokupnu kulturnu elitu, a ne samo na ljude koji pišu knjige i predaju po fakultetima. Intelektualci su i lekari, inženjeri, uspešni privrednici. Svi oni, zahvaljujući privilegiji da globalnije sagledavaju stvari, imaju obavezu da reaguju kad stvari krenu u pogrešnom pravcu. To ne mogu da čine ljudi koji su potpuno obuzeti dnevnim, pojedinačnim problemima i procesima. U svakom društvu tzv. društvena elita je odgovorna za sudbinu zajednice više od tzv. naroda. Ona mora jasno da opiše stanje i da bez straha imenuje krivce. Tek onda može da očekuje podršku od širokih slojeva stanovništva.”
Međutim, tu je kod srpske inteligencije Đinđić uočavao ponašanje koje mu se nije dopadalo, a zbog čega se on nije dopadao toj inteligenciji. Reč je o – pesimizmu. Naime, piše Đinđić: “Ništa nije tako opasno i tako otrovno kao pesimizam. Intelektualno preobučeni pesimizam pojavljuje se kao cinizam, ironija, različite vrste nihilizma, u smislu ‘svi su oni isti’, ‘ništa se ovde ne može promeniti’, ‘ovaj narod nije ni zaslužio bolje’ i slično. U svakom čoveku postoji nada i strah. Pitanje je samo da li ćete podsticati jedno ili drugo. Ljudi najiskrenije žele da Srbija ponovo postane nešto pozitivno, nešto vredno i uspešno. Ali ako ih vlast svakodnevno ubija u pojam, ako im sugeriše da treba da budu srećni što ovde ne besni rat i što su živi, naravno da će strah od rizika povremeno da preplavi nadu i želju za promenama.”
Strah od rizika (i) promena pokazao se najrizičnijim. Jer, kao što sada znamo, nije prošlo mnogo, svega nekoliko godina, a rat je zaista počeo da besni i u Srbiji.
Paradoksalno, tačno je i obrnuto: od tada je prošlo prilično vremena, ali se situacija nije mnogo promenila. Jeste da ne besni rat, ali su neki baš besni i kao da jedva čekaju. Kaže Vučić: “Svi se u regionu dramatično naoružavaju”. Pa kako da se ne naoružavaju kad se vi, gospodine predsedniče, svaki čas hvalite nekim novim oružjem koje ste nabavili i kad svako malo organizujete neku tenkovsku izložbu za decu i omladinu, i neku vojnu vežbu za one malo starije.
A paradržavne televizije (televizije privatne, a pare državne, tj. naše) pune su intelektualaca koji sa strašću evociraju uspomene na ratove devedesetih, vajkaju se što nije (a moglo je lako biti) osvojeno (i) Sarajevo i škripe zubima i/ili zubalima, ko šta ima.

PARADRŽAVNE TELEVIZIJE (TELEVIZIJE PRIVATNE, A PARE DRŽAVNE, TJ. NAŠE) PUNE SU INTELEKTUALACA KOJI SA STRAŠĆU EVOCIRAJU USPOMENE NA RATOVE DEVEDESETIH, VAJKAJU SE ŠTO NIJE OSVOJENO SARAJEVO I ŠKRIPE ZUBIMA, ILI ZUBALIMA, KO ŠTA IMA


BORBA: Knjiga “Srbija, ni na Istoku ni na Zapadu” zapravo je naslovljena po istoimenom članku objavljenom u Borbi juna 1991. Srbija nije na Istoku, kaže tu Đinđić, jer za razliku od svih drugih zemalja istočne Evrope nije odbacila socijalizam, a nije ni na Zapadu jer nije prihvatila demokratiju.
U Srbiji je zapravo napravljen svojevrstan “molotovljev koktel nacionalizma i komunizma” koji je imao “sasvim dobru prođu kod žedne publike” uprkos “velikoj opasnosti da nam na kraju sagori usta”, pisao je Đinđić. Nije baš da nije pokazao osećaj za perspektivu, zar ne?
U međuvremenu je, međutim, piše dalje Đinđić, na scenu stupio “snažan antidemokratski nacionalizam”. Ubrzo je taj antidemokratizam iz sedla izbacio komunizam, tako da je ostao samo antidemokratski nacionalizam.
Zoran Đinđić je to napisao, da ponovimo, pre 30 godina. Kada se pogleda današnja Srbija reklo bi se da stanje nije takoreći ni za dlaku izmenjeno. Ona, kao, pregovara o priključenju Zapadu, ali više gleda na suprotnu stranu. I kao da bi htela da se ulogori na Istoku, ali ne može jer sve što je čini državom dolazi sa Zapada. Tako da još uvek važi stara formula: Srbija, ni na Istoku ni na Zapadu. U međuvremenu, međutim, antidemokratski nacionalizam jači je nego ikada. Što zapravo čini da je sve bliža – Istoku.

KAŽE VUČIĆ: “SVI SE U REGIONU DRAMATIČNO NAORUŽAVAJU”. PA KAKO DA SE NE NAORUŽAVAJU KAD SE VI, GOSPODINE PREDSEDNIČE, SVAKI ČAS HVALITE NEKIM NOVIM ORUŽJEM KOJE STE NABAVILI I KAD SVAKO MALO ORGANIZUJETE NEKU TENKOVSKU IZLOŽBU ZA DECU I OMLADINU, I NEKU VOJNU VEŽBU ZA ONE MALO STARIJE

U stvari, opet je tu ključna uloga dominantnog dela intelektualne elite. Većina stanovništva zapravo već živi po pravilima Zapada, tj. o “svom ruvu i kruvu”; štaviše, ono tamo i samo odlazi ne samo da radi i zaradi nego i da se trajno nastani. Srbiju ka Istoku guraju oni gore već pomenuti redovni učesnici TV seansi, po pravilu udobno zavaljeni na državnim jaslama, bilo srpskim bilo ruskim, nekad obema.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 22. jul 2021.

Leave a Comment