Šta liberali u Srbiji misle o verskim zajednicama, veronauci i odnosu države i crkve?

Dva loša ubiše Miloša. Crkva i država su faktički udružene u – smem li da kažem zločinačkom – poduhvatu protiv naroda. I praktično i pravno

 

Tekst koji je objavljen na sajtu talas.rs 13. jula ove godine sadrži i moje odgovore, doduše skraćene, pa ovom prilikom objavljujem ceo tekst.

 

U želji da lakše razumemo svet oko sebe često pretpostavljamo da je javnost polarizovana po pitanju društveno-političkih tema, te najšire delimo stavove na liberalne i konzervativne.

Međutim, kao što smo videli na primeru LGBT tema sa konzervativnog stanovišta, ove dve grupacije nisu homogene i postoje različiti stavovi koje neopravdano svrstavamo u isti koš.

Želeli smo da detaljnije ispitamo stavove ličnosti koje veći deo javnosti percipira kao liberalne. U nastavku su njihovi odgovori na pitanja o porezima za verske zajednice, veronauci i odnosu države i crkve.

 

Mislite li da verske zajednice treba da plaćaju porez i zašto?

Verske zajednice treba da plaćaju porez. Prosto nema nijednog razloga zašto ne bi plaćale porez kao i sve druge firme – bez obzira na to pod kojim se imenima i u kojim oblicima one osnivaju – koje je na Zemlji osnovao čovek. To što crkve danas ne plaćaju porez nasleđe je prošlih vremena kada su one od vladara dobijale razne privilegije, a zauzvrat su one, kao protivuslugu, tim vladarima davale moralnu i duhovnu podršku. To su zapravo bili komercijalni ugovori, pisani ili nepisani, svejedno, tako da su crkve, ako i nisu osnovane s tom namerom, vrlo brzo postale privredne organizacije. Štaviše, vrlo brzo su ljudi zaposleni u crkvama, takozvani sveštenici, postali materijalno najbogatiji ljudi. U svakom slučaju živeli su znatno bolje od ogromne većine stanovništva – što je, uzgred, sasvim suprotno od učenja svake religije – a često su prosto plivali u bogatstvu. Bogatstvo crkava, tj. crkvenih velikodostojnika – u nekretninama, nameštaju, odeći i, naravno, zlatu i dragom kamenju – može se meriti još samo sa bogatstvom kraljeva i careva.

Danas su pak tzv. verske zajednice postale prave korporacije. Najveći deo crkvenih uposlenika zapravo se bavi privrednom delatnošću. Oni, s jedne strane, zarađuju novac prodajući svoje usluge, a sa druge su investitori – ulažu u nove objekte i nove poslove, šireći tako svoju poslovnu imperiju. Dakle, kao i svako preduzeće, i crkve treba da plaćaju porez. U načelu, treba uvesti fiskalne kase kao i advokatima, mada će, kao što vidimo na primeru ovih drugih, to ići teško. Niko se povlastica ne odriče lako. Crkve mogu biti oslobođene poreza samo za neke svoje humanitarne aktivnosti, recimo za donacije bolnicama ili nezbrinutoj deci, mada zapravo u Srbiji zakon koji bi to omogućavao tek treba doneti. “Srećom”, nije ni primećeno da je neka crkva dala takvu donaciju.

 

Treba li da postoji veronauka u osnovnim i srednjim školama i, ako da, u kom obliku? 

Veronauka u osnovnim i srednjim školama ne treba da postoji. Deca treba da uče o religiji i o pojedinim verskim zajednicama u okviru predmeta koje već imaju, kao što je, recimo, poznavanje društva u osnovnoj ili sociologija u srednjoj školi. Mogu da se organizuju posebna predavanja, sekcije, seminari ili diskusione tribine na tu temu (kao što bi trebalo da se organizuju i o drugim stvarima). Treba da se obilaze manastiri. Sve na dobrovoljnoj bazi, naravno. Crkva i religija, pa i Bog, na kraju krajeva, ne smeju da budu tabu-tema.

Stiven Hoking je pokazao da bog nije potreban, čak ni da se objasni najveća tajna – postanak sveta, tj. vasione. Prema tome, ideja slobode koja s jedne strane vodi do znanja, a sa druge do mašte, superiorna je u odnosu na ograničeni um i zarobljeni duh koji nudi crkveno učenje.

 

Šta mislite o trenutnom odnosu države i crkve u Srbiji – u pravnom i u faktičkom smislu? 

Dva loša ubiše Miloša. Crkva i država su faktički udružene u – smem li da kažem zločinačkom – poduhvatu protiv naroda. I praktično i pravno.

Između njih je na praktičnom nivou, pošto su i vlast i crkva vrlo praktične, postignut konsenzus. Vlast pušta crkvu da radi šta hoće, što znači pre svega da se “bogati i bahati”, a manje-više isto tako crkva se odnosi prema vlasti. Do izvesnog razmimoilaženja – mada je pitanje koliko je ono iskreno i duboko – dolazi samo na pitanju Kosova. U stvari, tu crkveni krugovi, kao i politički i intelektualni koji su devedesetih bili na istom poslu sa crkvom – hoće da umire svoju nečistu savest. Jer crkva je svojom politikom u velikoj meri doprinela da se 20. vek za Srbiju i srpski narod završi tako kako se završio. Očigledno, kada se kaže “crkva”, ovde se pre svega misli na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Formalno-pravno crkva nije sasvim odvojena od države. Pre svega tako što je zakonom p(r)opisano koje crkve postoje, mogu da postoje i treba da postoje. Ostalim građanima koji bi hteli da osnuju neku svoju versku zajednicu to je onemogućeno. Predmet veronauka u državnim školama, makar bio i fakultativni, o tome takođe svedoči.

Još više, međutim, u korist “verskih zajednica” ide ponašanje državnih organa u praksi. To se najviše ogleda u tome što se toleriše nezakonito ponašanje crkava (naročito kod njihovih investicionih poduhvata) i njihovih službenika (ne odgovaraju za seksualno i drugo nasilje nad građanima, posebno maloletnicima). Takođe, crkve se stavljaju u povoljniji položaj od ostalih građana. To se vidi, recimo, kod restitucije, kod davanja građevinskih dozvola, proširivanja crkvenih imanja na štetu seljaka, kod (što je posebno važno) sudskih procesa i slično.

 

 

Mijat Lakićević

Talas.rs, 13. jul 2018.

 

 

 

Leave a Comment