ekspoze

Ložionica

Setih se jednog aforizma iz doba socijalizma. Kaže: otac me je izveo na put, sad stopiram. U takvoj je, otprilike, situaciji Srbija danas. Zoran Đinđić je zemlju izveo na evropski put, ali ona sad tu sa strane stoji, čekajući nekog da se na nju sažali i da je poveze. Makar da je palac podigla

Ključna reč mandatarskog ekspozea stare/nove predsednice Vlade Srbije Ane Brnabić jeste ova iz naslova – ložionica. Ne zato što se najčešće pominje, niti zato što je imala naročito istaknuto mesto nego zato što je to dominantan utisak kojeg taj ekspoze ostavlja.

Reč je, da odmah razjasnimo, o staroj železničkoj ložionici u Savskoj ulici u Beogradu koja će, prema obećanju Ane Brnabić, biti pretvorena u „kreativni multifunkcionalni centar“. U stvari, isto obećanje stajalo je i u prethodnom ekspozeu – zanimljivo je, održanog gotovo u dan tačno (28.10.2020) kao i ovaj sadašnji (25. oktobra).

Ekspoze je naravno „ložionica“ u simboličkom smislu, kao znak da je Vlada (p)ostala „kreativni centar“ za fabrikovanje svakojakih obmana, manipulacija i neistina. Mada se čini da je aktuelnim vlastodršcima već ponestalo mašte – valjda se očekuju da će „sveža krv“ uneti više kreativnosti u već rutinski posao – pa se kao „pile u kučine” zapliće u sopstvene gluposti. Kao „eklatantan“ može se navesti sledeći primer. U skorašnjem obraćanju poslanicima premijerka Brnabić je rekla da je nezaposlenost u Srbiji dostigla „istorijski najniži nivo“  od 8,9 odsto. Pre dve godine, međutim, Ana Brnabić je rekla da je Srbija zabeležila „istorijski najnižu stopu nezaposlenosti“ od – 7,3 odsto. Izgleda da je bahatost aktuelne vlasti dostigla tako visok nivo (iako se ne može tvrditi da je i „istorijski najviši“) da ona više i ne obraća pažnju na ono šta govori, tj. šta je ranije govorila, nego samo liferuje nove falsifikate.

Reforma koje nema

Kako god, ložionica je ostala „u igri“. Iz programa (n)ove vlade izbačeno je nešto daleko značajnije. Pre dve godine, naime, Ana Brnabić je obećala da će konačno, nakon višekratnih odlaganja, biti sređen i uređen sistem zarada u javnom sektoru i uvedeni platni razredi. U novom programu, toga nema ni od korova.

Nije to, međutim, jedina reforma koje nema na agendi treće Brnabićkine vlade. Uprkos prvobitnim – sada bi se već, doduše, moglo reći davnim – obećanjima, nema ni pomena o (da od nje počnemo) reformi javnih finansija. Budžet je netransparentniji nego ikad, a rasterećenje privrede još je šargarepa na vrlo dugačkom štapu.

Nema ni reforme javnog sektora: državne uprave i lokalne samouprave gde se još uvek ne zna ni tačan broj zaposlenih.

Ne pominje se ni reforma obrazovnog niti zdravstvenog sistema gde je partijska knjižica važnija od stručnosti i radnih rezultata.

Nema reforme javnih preduzeća koja su, s jedne strane, postala mesto za udomljavanje (isluženih) partijskih kadrova (EPS, Putevi Srbije, Koridori), a sa druge sredstvo za borbu protiv neposlušnih privatnih preduzeća (Telekom).

Kad je već pomenut EPS, Ana Brnabić je govoreći o prioritetima nove vlade energetiku stavila na prvo mesto. Nije, međutim, ni reč progovorila o tome zašto je upropašćena Elektroprivreda te je danas, umesto da bude veliki izvoznik i dobro zarađuje na povećanju cene, naša zemlja postala veliki uvoznik električne energije za šta se iz budžeta izdvajaju stotine miliona evra.

Nije objasnila ni zašto do sada gotovo ništa nije učinjeno na tzv. diverzifikaciji snabdevanja prirodnim gasom. Tek od ove godine na tome se nešto ozbiljnije radi. Početkom 2021. pušten Balkanski tok još uvek je vezan za ruski gas (uzgred, tada je Aleksandar Vučić obećao gas po ceni od 155 dolara za hiljadu kubika). Iako je Evropska unija još pre pet godina Srbiji bespovratno dala 50 miliona evra (od ukupno potrebnih 85 miliona) gasni “interkonektor” sa Bugarskom (čiju izgradnju je predsednik Srbije zajedno sa predsednicom Evropske komisije Ursulom Fon der Lajen obišao u petak 28. oktobra) biće gotov za godinu dana. Tek tada će, konačno, Srbija moći da kaže da je obezbedila snabdevanje i sa drugih izvorišta a ne samo ruskih. Takođe, ni reči o tome zašto još uvek nije povećan (davno isplaniran) kapacitet gasnog skladišta Banatski dvor – sa sadašnjih 450 na 750 miliona kubnih metara gasa.

Ono što je pak kao rešenje za snabdevanje sirovom najavila Ana Brnabić više zabrinjava nego što smiruje. Naime, izgradnja naftovoda ka Mađarskoj i posredno spajanje sa ruskim cevovodom „Družba” objašnjava se navodnim ucenama Hrvatske, odnosno njenim odbijanjem da kroz Jadranski naftovod prema Srbiji transportuje rusku naftu što je, u suštini, u skladu sa tzv. osmim paketom sankcija Evropske unije. S tim u vezi postavlja se pitanje da li bi Mađarska, čak ukoliko sad i pokazuje više naklonosti prema Srbiji, u slučaju daljeg zaoštravanja odnosa između EU i RF, bila spremna da se ogluši o „preporuke” Brisela i pusti rusku naftu ka Srbiji. Drugo, i važnije, s obzirom da „Družba” na putu ka (Slovačkoj i zatim) Mađarskoj prelazi preko Ukrajine, znači li to, postavlja se pitanje, da predsednik Vučić (jer ideja o naftovodu je njegova) računa da će Rusija pobediti u ratu protv Ukrajine. I ne samo protiv Ukrajine, nego zapravo i protiv Evrope – jer Putinova meta je, u stvari, pre svega Evropa; Ukrajina je tu, ma koliko ružno i cinično zvučalo, neka vrsta kolateralne štete – odnosno da će se Evropska unija (što bi bila prirodna posledica) raspasti. Nema sumnje da je ovo (Vučićevo) igranje na rusku kartu jedan od glavnih razloga što su pojedini posmatrači (moskovski dnevnik Komersant, između ostalih) novu vladu Srbije okarakterisali kao prorusku.

Sve u svemu, izgradnja naftovoda ka Mađarskoj, ukoliko je uopšte ozbiljan, za Srbiju je rizičan i nadasve štetan poduhvat, osim, naravno, za milenijumske i slične timove koji će biti angažovani na njegovoj izgradnji.

Gvozdeno doba

Neko je izračunao da je u svom prvom mandatarskom nastupu Ana Brnabić Evropsku uniju pomenula više od 100 puta, a u drugom tridesetak puta. Nisam brojao koliko je često Ana Brnabić Evropu pominjala ovog puta, jer to nije ni bitno. Ali, opšti utisak koji ostavlja Brnabićkin ekspoze jeste da će se Srbija pod novom vladom – a starom vlašću – još više udaljiti od evropskih vrednosti, standarda i manira. Jeste da je premijerka rekla da glavni spoljnopolitički cilj Srbije ostaje članstvo u EU, ali to je nekako bile više deklarativno, kao da je „leonovalo” u bezvazdušnom prostoru, u kontradikciji sa „slovom i duhom” (mada će neki reći da nikakvog duha tu nije bilo) čitavog njenog izlaganja. U stvari, najjači epitet dobili su odnosi sa Kinom, koji su opisani kao „čelično prijateljstvo”. Srbija, izgleda, ulazi u gvozdeno doba demokratije.

Najviše prostora u ekspozeu Ana Brnabić je potrošila na nabrajanje  postignutih rezultata i to ne samo njenih nego i svih prethodnih naprednjačkih vlada. Činilo se u jednom momentu da će pomenuti svaki ašov koji su zaboli u zemlju. Ipak, više od svega bilo je manipulacija. Recimo, govorila je o velikom, opet nikad zabeleženom privrednom razvoju iako je prosečan godišnji rast u razdoblju od 2001. do 2012. godine (dakle, obuhvatajući u celini svetsku ekonomsku krizu) od 3,8 odsto bio znatno veći nego od 2013. do 2022. godine (2,5 odsto).

Ili, hvalila se velikim rastom plata koja bi na kraju 2022. trebalo da dostigne 700 evra. To je, ističe se s ponosom, dvostruko više nego 2012. godine. Zaboravlja se, međutim, da je u deceniji nakon petog oktobra, prosečna plata porasla čak osam puta – sa oko 45 evra dvehiljadite (ako se u obzir uzmu nominalni kursevi dinar – nemačka marka i marka – evro; plata je bila oko 90 maraka) na 365 evra 2012. godine.

Iz toga se vidi da već „klasična” žalopojka naprednjaka kako su zatekli razorenu zemlju nije ni blizu istine. Štaviše, DOS je došavši na vlast zatekao pustoš. Ne samo da je Srbija (SR Jugoslavija) bila isključena iz svih međunarodnih organizacija (počev od Ujedinjenih nacija) nego su i bruto domaći proizvod, industrijska proizvodnja i kapital za vreme vladavine „crveno-crne koalicije” socijalista i radikala – u međuvremenu malo presvučenih i podmlađenih u likovima Dačića i Vučića – praktično bili prepolovljeni u odnosu na deceniju ranije. Ratna razaranja da i ne pominjemo.

I kada se Ana Brnabić hvali da je aktuelna vlast gotovo udvostručila BDP, sa oko 33 milijardi evra 2012. na nešto preko 60 milijardi ove godine, onda ona „zaboravlja” da je to u dobroj meri rezultat, s jedne strane, inflacije, a sa druge fiksnog kursa dinara. Realno, BDP je povećan za jednu trećinu. Ono što je zaista u proteklih 10 godina duplirano jeste javni dug koji je povećan sa 15 na 33 milijarde evra. Naravno, premijerka je to građanima Srbije prećutala. Uzgred, nakon 2000. godine, posle otpisa dve trećine kredita, kao podrške Evrope i Amerike postpetooktobarskim vlastima, javni dug je povećan za svega sedam milijardi evra – sa osam milijardi 2007/2008. na već pomenutih 15 milijardi 2012. godine.

I konačno, ako je Srbija nekada bila pred bankrotom, onda je to bilo upravo za vreme Vučićeve vladavine. Naime, najveće učešće javnog duga u BDP-u – od preko 70 odsto – zabeleženo je 2014, 2015. i 2016. godine (najveće je bilo 2015. – 75 odsto) dok je fiskalni deficit države „istorijski maksimum” dostigao 2014. godine kada je iznosio 260 milijardi dinara, tj. oko 2,2-2,3 milijarde evra.

Setih se jednog aforizma iz doba socijalizma. Kaže: otac me je izveo na put, sad stopiram. U takvoj je, otprilike, situaciji Srbija danas. Zoran Đinđić je zemlju izveo na evropski put, ali ona sad tu sa strane stoji, čekajući nekog da se na nju sažali i da je poveze. Makar da je palac podigla.

Mijat Lakićević
Medija centar Beograd, 1. novemvar 2022.

Ana Brnabić i duh preduzetništva

Umesto da se stara o poštovanju zakona i uklanja prepreke normalnom funkcionisanju pravnog poretka, umesto da učvršćuje pravila, a akterima na tržištu prepušta konkretnu akciju, aktuelna vlast neprekidno širi polje svog diskrecionog, ničim oivičenog delovanja

Stvar je na prvi pogled sporedna, ali je zapravo paradigmatična. Govoreći u ekspozeu o potrebi da se jača konkurentost privrede Srbije, naročito “u oblasti intelektualne svojine” jer će to “vući ka ekonomiji zasnovanoj na inovacijama”, što znači ka “većoj produktivnosti” i “još bržem rastu i razvoju”, nova/stara premijerka Brnabić došla je do preduzetništva. Preciznije, konstatovala je da preduzetništva nema, odnosno nema ga dovoljno, u svakom slučaju ono je “usko grlo” (navodnici M.L.) u procesu proizvodnje većeg društvenog proizvoda, da se tako izrazim. Da bi svoju konstataciju potkrepila, pozvala se na Svetski ekonomski forum i njegovo istraživanje osposobljenosti pojedinih zemalja za takmičenje na međunarodnom tržištu. “Kada pogledate Globalni indeks konkurentnosti mi se izuzetno loše kotiramo u domenu stava prema preduzetničkom riziku, odnosno u spremnosti da rizikujemo i započnemo sopstveni biznis. U ovom segmentu mi zauzimamo 107. mesto od 141 države”, rekla je Brnabić. Zaključak se prosto nametao: “Dakle, nama je neophodno unapređenje i podrška razvoju preduzetničkog duha”, i to, kako je naglasila, pre svega u “omladinskim organizacijama” i među “predstavnicima mladih u čitavoj Srbiji”. Prirodno je nakon toga bilo da premijerka obeća da će nova vlada raditi na “analizi i reviziji nacionalne strategije za mlade”.

To je zapravo tipično za ovu vlast, za sve njene prošle vlade, od 2012. naovamo, kako god da su se formalno zvali premijeri, pa će to nastaviti da radi i ova “druga vlada” Ane Brnabić. Uostalom, od vlade kontinuiteta – što se od početka znalo da će (n)ova vlada biti – nije se drugo moglo ni očekivati. Kad počne da sipa novac u neki bunar, pa to ne da (očekivane) rezultate, ona odluči da sipa još.

Potvrđuje to i ova priča o “preduzetničkom duhu”. Zašto je Srbija 107? Čudi – mada u stvari i ne čudi – da se premijerka Brnabić uopšte nije pozabavila uzrocima tako lošeg plasmana. Zašto, naime, kad je već posegla za GIK-om, nije malo više pažnje posvetila ovom složenom pokazatelju konkurentnosti i probala da među njegovim kriterijumima pronađe uzrok tom ziheraškom i konformističkom ponašanju mladih u Srbiji. Pogotovo kad se zna da oni na internacionalnoj sceni pokazuju solidnu konkurentnost. Pa da se tako, recimo, među 12 “stubova konkurentnosti” pozabavila jednim koji se i u domaćoj i u stranoj (stručnoj) javnosti često ističe kao posebno klimav i porozan, blago rečeno. Reč je, pogađate, o institucijama.

Da je to učinila, mogla je premijerka svašta da otkrije (pa možda i da i o tome obavesti poslanike). Posebno, primera radi, da je izgrađenost institucija kriterijum po kojem je Srbija 2019. zabeležila gori rezultat nego dve godine ranije. Lane je, naime, Srbija u ovoj oblasti ostvarila 52,5 bodova, a 2017. godine 53 boda. Tako da je sa 65. mesta pala na 75. Još se, međutim, jasnija slika dobije ako se malo zadrži na ovom kriterijumu, tačnije na nekim (jer i on je složene prirode) njegovim komponentama. Po nezavisnosti sudstva, naime, Srbija je na 101. mestu, po efikasnosti zakonodavnog sistema na 104, po sigurnosti vlasničkih prava na 106, po zaštiti intelektualne svojine na 104, po regulaciji sukoba interesa na 104, po kvalitetu revizorskih/računovodstvenih standarda na 102. i po regulisanosti sukoba interesa na 104. poziciji. Kad se tome doda i da je po opterećenosti državnom regulativom Srbija na 95. mestu, jasno je da su ovde privrednici (privatnici, preduzetnici, menadžeri, investitori, inovatori) u vrlo nezavidnom položaju. Jer, sve navedeno pokazuje da u Srbiji ne postoje povoljni, stabilni i predvidljivi uslovi za bavljenje biznisom. Što, sa druge strane, znači da je neizvesnost velika, odnosno da je i (poslovni) rizik veliki. Čovek prosto mora da bude hazarder, gotovo kockar, da bi se pod takvim okolnostima upuštao u bilo kakav preduzetnički poduhvat. Prema svim ovim “podkriterijumima”, tj. preduslovima za biznis, dakle, Srbija je samo nešto malo gora nego po stavu o preuzimanju rizika, ali eto, to premijerka nije ni primetila. Nije htela il’ nije smela, vrag bi joj znao (“Mostarske kiše”, Pero Zubac).

I sad, pošto ga je prethodno tako uštrojila, država će navodno preduzetništvo da podstiče. Više to liči na raspodelu para partijski podobnim kadrovima nego na podsticanje preduzetništva, što se, praksa je to pokazala, na kraju krajeva i dešava.

Nije otud slučajno što institucije u ekspozeu nisu praktično ni pomenute. Svoju vladu je, istina, Ana Brnabić nazvala proevropskom i vladavinu prava je stavila među šest njenih ciljeva, ali nekako mehanički i takoreći uzgred. Jer, dok je poimence pomenut gotovo svaki kilometar puta koji je bio ili će biti izgrađen, dotle osim (nezavisnosti) sudstva nijedna od onih sedam, osam pomenutih institucionalnih tema nije dobila ni red.

Umesto da se stara o poštovanju zakona i uklanja prepreke normalnom funkcionisanju pravnog poretka, umesto da učvršćuje pravila, a akterima na tržištu (političkom, ekonomskom, društvenom) prepušta konkretnu akciju, aktuelna vlast neprekidno širi polje svog diskrecionog, ničim oivičenog delovanja. To je njen modus operandi, politička filozofija bilo bi preterano. U tome je ključna slabost ekspozea Ane Brnabić i to je ono što od nove vlade izaziva najveći strah. Ograničenost njenog mandata taj strah ne smanjuje nego, naprotiv, povećava.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 31. oktobar 2020.