peti oktobar

Ko je koga izdao: Đinđić Srbiju ili Srbija Đinđića

Šaljući Slobodana Miloševića na sud tog 28. juna 2001. Zoran Đinđić je pokušao da Srbiji otvori oči. S jedne strane, da se suoči sa prošlošću, ali još više da se suoči sa budućnošću. Jer, neposredna prošlost se više nije mogla ispraviti, ona je bila upropašćena, valjalo je spasavati budućnost

Vidovdansko suočavanje

Mogao je Vidovdan pre 20 godina da bude dan kada je Srbija progledala. Zoran Đinđić je Srbiji pružio tu šansu. Poslao je na sud čoveka koji je bio simbol i otelotvorenje katastrofalno pogrešne nacionalne politike. Uzgred, mada ne i nevažno, nije to bio neki običan sud, bio je to sud Ujedinjenih nacija.
Ta politika – koju, istine radi, Slobodan Milošević nije sam (o)smislio, ali je nju prihvatio i sprovodio – uvela je Srbiju u četiri rata. Svi ti ratovi bili su pogrešni, nije ih bilo moguće dobiti i na kraju su, naravno, svi izgubljeni. Poveo je, međutim, predsednik Srbije – i duže od decenije vodio – još jedan, peti rat. Bio je to rat protiv sopstvenog naroda i njegovih interesa.
I ta politika – čiji je taj rat protiv sopstvenog naroda, što bi rekao fon Klauzevic, bio samo nastavak – kreirana je na drugom mestu, u drugim glavama, ne u njegovoj. I to je zapravo u čitavoj toj drami najtragičnije. Jer, i kada je Milošević otišao, politika je ostala.
Šaljući Slobodana Miloševića na sud tog 28. juna 2001. Zoran Đinđić je, dakle, pokušao da Srbiji otvori oči. S jedne strane, da se suoči sa prošlošću, ali još više da se suoči sa budućnošću. Jer, neposredna prošlost se više nije mogla ispraviti, ona je bila upropašćena, valjalo je spasavati budućnost.

PRINCIPIJELNA KOALICIJA: Zoran Đinđić je znao da je velika petooktobarska revolucija vrlo mršava pobeda, da su “poražene snage” duboko ukorenjene u srpskom društvu, da su izgubile bitku, ali ne i rat i da će do konačne pobede morati da se prolije još mnogo ne krvi nego znoja što je Srbima (i Srpkinjama) kroz istoriju nekako uvek znatno teže padalo.
Još 1994. Đinđić je opisao, kako to kaže Latinka Perović, “glavnu kontroverzu” srpske povesti. “Na temelju ruralne i patrijarhalne kulture nastaju institucije individualističkog društva. Nestalnost tih institucija može se objasniti nestalnošću njihove osnove jer njihova prirodna osnova jeste jedno individualizovano društvo, kojeg kod nas nema. Evoluciono je neverovatno i zaista izuzetno složeno što na tako nepovoljnoj osnovi nastaje politička konstitucija. Međutim, ako danas pokušamo da objasnimo naše savremene probleme, moramo se vratiti toj izvornoj protivrečnosti.”
A neposredno posle 5. oktobra pisao je: “Euforija je bila zahvatila čitav svet posle Miloševićevog pada. Ali ja se ni tada nisam naročito radovao. Razmišljao sam šta će biti kad se svi otrezne.”
Nije mnogo prošlo, a na društvenoj sceni Srbije pojavio se jedan novi, mada neformalni savez, kleronacionalistički, koji će krenuti u oštru i beskompromisnu borbu protiv Zorana Đinđića. Ta borba će trajati sve do njegovog nasilnog kraja. Jedan član tog saveza bila je Srpska pravoslavna crkva u liku prošle godine od korone preminulog vladike Amfilohija Radovića, a drugi Demokratska stranka Srbije u liku Vojislava Koštunice, tada predsednika SR Jugoslavije.
O tome je govorio lucidni i Đinđiću u to vreme ne baš naklonjeni Desimir Tošić. Već na početku 2001, dok Đinđićeva vlada nije pošteno ni zasela u fotelje, Tošić primećuje snažne “tendencije restauracije”.

ZORAN ĐINĐIĆ JE NESUMNJIVO BIO SVESTAN DA IZRUČENJE SLOBODANA MILOŠEVIĆA HAŠKOM TRIBUNALU PREDSTAVLJA VISOKO RIZIČAN PODUHVAT. ALI ZNAO JE JOŠ BOLJE DA TO ISTOVREMENO PREDSTAVLJA ČIN KOJI NACIONALNO I ISTORIJSKI ODGOVORAN POLITIČAR NE MOŽE DA IZBEGNE

Jedna je bila obnova nacionalizma, na razne načine, istorijskim revizionizmom posebno, između ostalog i kroz “švercovanje monarhije” u domaći pravni sistem. “Sasvim je nerazumljivo”, pisao je Tošić, da se to dešava, tim pre “što u novoj vlasti ima i te kako mnogo legalista koji se svojim legalizmom penju na glavu ne samo nama građanima nego i međunarodnim ustanovama”.
Drugo je bila pojava “crkvenjačkog pokreta”. “Ulazimo u neku vrstu klerikalizma koji Srbima dosad nije bio svojstven”, govorio je čovek koji ne samo da je bio odličan poznavalac srpske istorije nego i, iz ličnog iskustva, društvenih prilika u Kraljevini Jugoslaviji.
Zoran Đinđić je, dakle, nesumnjivo bio svestan da izručenje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu predstavlja visoko rizičan poduhvat. Ali znao je još bolje da to istovremeno predstavlja čin koji nacionalno i istorijski odgovoran političar ne može da izbegne.

PREDSEDNIK KOŠTUNICA: Đinđićev glavni koalicioni partner Vojislav Koštunica se još istog dana ogradio od izručenja. Bilo je to izvedeno pod firmom zaštite zakonitosti i ustavnosti. Koštunica se obratio građanima Srbije poručivši da je izvršen ni manje ni više nego državni udar: “Večerašnje izručenje bivšeg predsednika SRJ Haškom tribunalu, kao i prethodno izručenje Milomira Stakića, ne mogu se smatrati zakonitim i ustavnim. Ovo se može protumačiti kao ozbiljno ugrožavanje ustavnog poretka zemlje. Pravna država ne može se graditi na nepravdi.” Kasnije, nakon upornih tvrdnji predsednika Jugoslavije da nije dao saglasnost na izručenje, objavljen je njegov razgovor s premijerom Srbije, iz kojeg je vidljivo da se s tom odlukom ipak složio. Ali to je bilo čak možda i najmanje važno.
Igra je bilo jednostavna: Koštunica je govorio da izručenje nije u skladu sa Ustavom SR Jugoslavije, a kada bi Đinđić rekao “dobro, hajde da promenimo Ustav”, Koštunica bi to (posredstvom promiloševićevske crnogorske Socijalističke narodne partije) onemogućavao. Tako da je Đinđić bio prinuđen da posegne za 135. članom republičkog Ustava (iz doba SFRJ), koji je Srbiji omogućavao da zarad zaštite sopstvenih interesa može da preuzme funkcije saveznih institucija.


Ali da čitava ta stvar sa legalizmom i legalnošću nije imala veze, pokazao je Nenad Dimitrijević. Prema njegovim rečima, “temeljita reforma pravnih i političkih institucija” nakon 5. oktobra izostala je pre svega da bi se sačuvao kontinuitet s Miloševićevim režimom, tj. određeni odnos prema prošlosti. Legalizam “ne identifikuje pozitivan odnos prema pravu (…) već pre svega odnos prema ideologiji. Okrenuti prošlosti na način devetnaestovekovnog romantičnog nacionalizma, legalisti su (…) završili na pozicijama odbrane institucionalnog, pravnog i ideološkog nasleđa Miloševićevog (…) nacionalizma”, zaključio je Dimitrijević. Da Koštuničin navodni legalizam zapravo nema veze s vladavinom prava, dokazivao je i Vladimir Gligorov na primeru politike “dobrovoljne predaje” haških optuženika.

VLADIKA AMFILOHIJE: “Uradivši to baš na Vidovdan i na takav način, nije moglo učiniti Miloševiću veći čast, a sebi i svom narodu veći stid i sramotu pred istorijom. Bojim se da su tim i takvim činom, tako nerazumno izvedenim, riješili da ispišu sebe iz istorije. Pitam se šta nam je sada činiti? Oni koji nijesu izgubili vidovdansko prosvetljenje, a takvih je još mnogo u ovom narodu i našoj državi, znaju šta i kako će raditi. Uradiće sve što je moguće da sačuvaju svoj i narodni obraz i zajedničku državu”, izjavio je (prema Tanjugu od 30. juna) vladika Srpske pravoslavne crkve Amfilohije Radović.
Na pitanje novinara Vremena Nenada Lj. Stefanovića (26. jul 2001) kako reaguje na to što ga je “deo sveštenstva ispisao iz istorije”, Đinđić je odgovorio “To što me je jedan vladika ‘ispisao iz istorije’ ne shvatam ozbiljno. U dugogodišnjoj izolaciji Crkve od društva pomalo su i pojedinci iz Crkve izgubili osećaj za realnost”.

NEDUGO POSLE 5. OKTOBRA NA DRUŠTVENOJ SCENI SRBIJE POJAVIO SE JEDAN NOVI, MADA NEFORMALNI SAVEZ, KLERONACIONALISTIČKI, KOJI ĆE KRENUTI U OŠTRU I BESKOMPROMISNU BORBU PROTIV ZORANA ĐINĐIĆA. TA BORBA ĆE TRAJATI SVE DO NJEGOVOG NASILNOG KRAJA. JEDAN ČLAN TOG SAVEZA BILA JE SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U LIKU PROŠLE GODINE OD KORONE PREMINULOG VLADIKE AMFILOHIJA RADOVIĆA, A DRUGI DEMOKRATSKA STRANKA SRBIJE U LIKU VOJISLAVA KOŠTUNICE, TADA PREDSEDNIKA SR JUGOSLAVIJE

Izgleda, međutim, da je osećaj za realnost izgubio sam Đinđić. Ili, što je (sudeći po gore navedenim redovima) takođe moguće, samo nije hteo da (protivnicima) prizna koliko je situacija ozbiljna.
Kako god, ako baš nije odapeo strelu, Amfilohije Radović je svakako zategao luk. Podsećajući u jednom članku u Ekonomist magazinu posle Đinđićevog ubistva na pomenuti intervju, Tošić je najpre izrazio čuđenje što nakon ovakvih vladikinih reči Tužilaštvo nije reagovalo, a onda napisao: “Zoran nije bio u pravu. Stvar je bila sasvim ozbiljna jer je taj veliki reformator i borac izgubio glavu. Vladikina pretnja se obistinila (…) Dve godine docnije našle su se delije koje su ‘uradile’, usmrtile su Zorana Đinđića”, zaključio je Tošić.

ZAPADNJAK: Neretko se Đinđićeva odluka da Miloševića isporuči Hagu pokušava predstaviti kao trgovina: da se to nije dogodilo, Srbija na donatorskoj konferenciji, zakazanoj za 29. jun, ne bi dobila obećanu finansijsku pomoć. Suštinski, novac je tu bio nevažan. To vidimo danas kad u Srbiju stižu ogromne svote novca, ali ne sa zapada nego sa istoka. Da se htelo trgovati, na drugoj strani se moglo dobiti više
Veliki građanski protesti, pa na kraju i sama prevratnička petooktobarska revolucija, izvedeni su pod parolom “Beograd je svet”. Taj svet za Zorana Đinđića bio je Zapad – u političkom, ekonomskom pravnom, kulturnom i svakom drugom smislu. U dve reči – Evropska unija. Kako je to napisala Latinka Perović, “Zoran Đinđić nije bio politički čovek u Srbiji pod uticajem Zapada već zapadnjak: po životnoj filozofiji, obrazovanju i načinu mišljenja”. Govorio je tih godina: “Srbija nije gotova činjenica već šansa” i “Ja verujem da Srbija sada ima svoju poslednju šansu da uhvati voz za proširenje Evrope”.
Na kraju, nakon one, reklo bi se nesvojstvene mu, hitre Koštuničine reakcije, sutradan je reagovao i Zoran Đinđić: “Prekidanje saradnje s Haškim tribunalom i odlaganje te saradnje imalo bi nesagledive negativne posledice za sadašnjost i budućnost naše zemlje. Pre ravno 12 godina, na isti ovaj dan, na jedan od najvećih srpskih praznika  Vidovdan, Slobodan Milošević je pozvao naš narod da ostvaruje ono što je nazvao idealima nebeske Srbije. To je dovelo do 12 godina ratova, katastrofa i propadanja naše zemlje. Vlada Srbije se danas obavezala da sprovodi ideale zemaljske Srbije, ne toliko zbog nas i naših roditelja već zbog naše dece. U ovoj odluci mi spasavamo budućnost naše dece.”

ĐINĐIĆEVA DIKTATURA: Ovu Đinđićevu ideju vodilju malo ko je hteo da razume. Protiv Vlade Srbije i njenog premijera, pod dirigentskom palicom Aleksandra Tijanića, krenula je besomučna kampanja. Bolje reći, nakon izručenja samo je ogoljena i pojačana. Afere su fabrikovane jedna za drugom. Malo pomalo, nastao je i mit o Zoranu Đinđiću kao diktatoru. Taj mit je, iako nekoliko godina kasnije (i s teorijskim obrazloženjem u koje ovde nećemo zalaziti), ušao čak i u knjigu. “Prema parametrima sopstvene teorije, đinđićevska diktatorska vlast u Srbiji bila je jednako diktatorska kao što je to nekada bila i Miloševićeva (a pre njega i Brozova) predsednička” – pisao je 2010. Aleksandar Molnar, profesor beogradskog Filozofskog fakulteta u knjizi “Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita”.

ZORAN ĐINĐIĆ JE ZNAO DA JE VELIKA PETOOKTOBARSKA REVOLUCIJA VRLO MRŠAVA POBEDA, DA SU “PORAŽENE SNAGE” DUBOKO UKORENJENE U SRPSKOM DRUŠTVU, DA SU IZGUBILE BITKU, ALI NE I RAT I DA ĆE DO KONAČNE POBEDE MORATI DA SE PROLIJE JOŠ MNOGO NE KRVI NEGO ZNOJA ŠTO JE SRBIMA (I SRPKINJAMA) KROZ ISTORIJU NEKAKO UVEK ZNATNO TEŽE PADALO

Zanimljivo je da u vreme koje Molnar označava kao Đinđićevu diktaturu premijer Srbije ne kontroliše vojsku, ne kontroliše spoljnu politiku niti spoljnu ekonomsku (trgovinsku) politiku, pošto je sve to u nadležnosti saveznih organa. Zatim, Đinđić faktički, ne samo formalno, ne kontroliše ni neke bitne poluge moći u Srbiji: ne kontroliše policiju, kao ni pravosuđe, a ni državnu upravu… A kada je o ekonomiji reč, Đinđić ne kontroliše bitne poluge moći – ni monetarnu ni deviznu politiku niti bankarski sistem. Sve je to u nadležnosti Narodne banke Srbije sa čijim je guvernerom Mlađanom Dinkićem takoreći od početka (uzgred, zbog pogrešne Dinkićeve politike) u zavadi. Pa ipak, uprkos svemu tome, Đinđić je proglašen za diktatora.
Neposredno pre nego što će biti ubijen Đinđić je, prema Molnaru, Srbiji spremao “tri ključne novine”. Da ne bude vađenja na nedostatak konteksta, sledi opsežan citat. “Pre svega”, piše dakle Molnar, “morala je biti sprečena svaka mogućnost da se ugrozi njegova suverena diktatura, tako da je podela vlasti bila otpisana redukovanjem položaja predsednika Srbije na protokolarnu funkciju. Drugo, Srbija je morala biti decentralizovana, a pitanje nove političko-teritorijalne organizacije trebalo je da se bazira na relativno trajnom ustavnom redefinisanju statusa Kosova i Metohije. Naposletku, ceo posao ustavotvorstva trebalo je da bude lišen svake veze sa starim Ustavom, ali i sa demokratijom, pošto je Ustav Srbije trebalo da donese, po svom sopstvenom nahođenju, ista ona parlamentarna većina koju je Đinđić kontrolisao i koja je već imala iskustva sa identičnim zakonodavnim radom. Ista procedura trebalo je da bude primenjena i 2005, nakon otcepljenja južnog dela Kosova i Metohije, ali i 2009, u fazi finalizacije priprema za ulazak Srbije u Evropsku uniju. Na taj način Srbija bi bila ustavno ‘spakovana’ i ‘izručena’ Evropskoj uniji, a suvereni diktator je mogao da odahne: ispunio bi svoj dvodecenijski san, a nove generacije srbijanske političke elite trebalo bi tada da započnu s konačnim prosvetiteljskim radom, obrazovanjem ‘političkih građana’ i stvaranjem ‘političkog jedinstva’ koje bi u nekoj daljoj budućnosti možda moglo da pretenduje na demokratski legitimitet.”
Kada se, međutim, malo razgrne ova katastrofična retorika i dublje zađe u sadržinu predočenog nam zastrašujućeg scenarija – šta vidimo. Pre svega, problem Kosova bio bi rešen (čak “povoljnije” nego što trenutno mnogi mogu i da sanjaju). Drugo, bio bi donet novi, demokratski ustav (kojim bi Srbija bila decentralizovana, što je vrlo bitno, a ovlašćenja predsednika Republike formalno-pravno bila bi samo malo, a i to eventualno, više protokolarna od ovih današnjih). Naposletku, Srbija bi 2010. godine postala članica Evropske unije.
Da li je zaista to taj užas koji nam je pripremao Mefistofel Đinđić? Verujem, možda preterujem, da bi danas, 2021, posle svega što se u međuvremenu izdešavalo, i Molnar lično obema rukama glasao za takvu diktaturu.
No, pošto Ustav u Srbiji nikada nije bio od presudne važnosti – a danas je to, čini se, manje nego ikada – oko njegovog biti ili ne biti niko se nije mnogo uzbuđivao. Ali druga dva pitanja – sporazum sa Kosovom i ulazak u Evropsku uniju – već je nešto što se nikako nije smelo dozvoliti. I zato je presuda bila – ubiti. I zato je Zoran Đinđić morao biti ubijen.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 24. jun 2021.