zaoštravanje

Pakt kao rat

Ključ Bosne, pa i celog (jugoistočnog) balkanskog prostora, nije to ništa nepoznato, nalazi se u Beogradu. Bez demokratske Srbije nema rešenja. Razvoj prilika u Srbiji, međutim, ne ide u tom smeru

Balkanske vrhuške su napravila pakt da vode rat, a međunarodna zajednica im u tome pomaže. Kad kažem Balkan mislim na Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, a pod međunarodnom zajednicom podrazumevam Visokog predstavnika.

Da je Valentin Incko pitao Milorada Dodika kakvu uslugu da mu učini na odlasku – bolju ne bi mogao izabrati. A slično važi i za Aleksandra Vučića, Bakira Izetbegovića i Zorana Milanovića – čija je, uzgred, nedavna izjava da “Nikola Tesla ima veze sa Srbijom koliko i Brus Li” vrhunac političke tuposti – da pomenem samo najvažnije.

Da li je Incko bio svestan razvoja situacije koji će uslediti nakon njegovog Zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici? Bilo bi naivno da nije – a on teško da je naivan čovek – pa se postavlja pitanje šta je želeo da postigne. Možda je mislio da će tako spasti svoju dušu pošto se za tuce godina njegovog “predstavnikovanja” nacionalno-politička situacija uglavnom pogoršavala. A možda je računao i da će dolivanjem ulja na vatru napraviti čistilište, te da će zakon kad-tad početi da deluje. Ako se u međuvremenu Bosna ne raspadne, što neće biti moguće bez novog rata, što, opet, sada deluje neverovatno, ali je ipak verovatnije nego početkom devedesetih.

Posebno je simptomatično da je Zakon donet u trenutku kada znaci neke nove (nacionalno pomiriteljske) politike počinju da se pomaljaju iz zemlje zaleđenog konflikta. U to bi se, recimo, mogli ubrojati nedavni izbori u Sarajevu (naročito rola, iako epizodna, Bogića Bogićevića) ili nedavno formiranje Inicijative “Spasimo rijeke Balkana”, koja je okupila ekologe iz BiH, Hrvatske i Srbije. I ma koliko balkanski zeleni bili (politički) još zeleni – posebno zato što su još previše crveni, tj. antiliberalno nastrojeni – to je pokret koji prati evropsku Zelenu agendu. Nije izvesno da najnoviji talas nadirućeg nacionalizma neće i njih izbaciti iz korita.

Ključ Bosne, pa i celog (jugoistočnog) balkanskog prostora, nije to ništa nepoznato, nalazi se u Beogradu. Bez demokratske Srbije nema rešenja. Razvoj prilika u Srbiji, međutim, ne ide u tom smeru. Naprotiv, pod naprednjacima svakim danom sve više jačaju sile koje vuku nazad.

Glavnu ulogu ratnog zveketala preuzeo je aktuelni ministar policije Aleksandar Vulin, koji već duže vreme nastupa kao frontmen agresivne nacionalističke politike. Zanimljivo je, analitičari su govorili da Vučić koristi Vulina kao svog “trbuhozborca” – da kaže nešto što za njega samog, iz ovog ili onog razloga, ne bi bilo uputno, a što bi mu kasnije omogućilo da odigrava ulogu mirotvorca.

Sada, međutim, Vulin sve više, koristeći Vučića kao grudobran, preuzima inicijativu, diktira tempo, postavlja repere i pomera granice. Izgleda, štaviše, da je otišao toliko daleko da ni Vučić neće moći da ga vrati. Pod uslovom, naravno, da želi. A čini se da ne želi.

Nekada je leto bilo noćna mora za medije; oskudica tema diktirala je naslove tipa “miš u pivu” i “bubašvaba u hlebu”. Nažalost, više nema “mrtve sezone”, kosturi neprekidno ispadaju iz ormara, a žrtve kao da su žive.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 29. jul 2021.