Teniseri, malinari, građevinari i, opet, novinari

Je li to neka zaraza, to širenje etatizma, ili je to opšte stanje duha koje samo povremeno izbija na površinu, ali je u stvari latentno stalno prisutno “u društvenom organizmu”, u mentalnom sklopu pojedinaca, u svesti nacije

 

Moram ovo da napišem dok još traje Vimbldon, možda će imati veći odjek. U izveštaju sa najvećeg teniskog događaja na svetu Nikola Đukić (povodom odlaganja Đokovićevog meča sa Manarinom) između ostalog piše: “Konstantno se prilikom nepredviđenih situacija više vodi računa o navijačima jer su oni ti koji plaćaju ulaznice. Ovo je samo jedna od brojnih situacija kada bi ljudi koji vode ’beli sport’ trebalo da na prvo mesto stave interese igrača.” To je suština. To je paradigma.

Koliko se ljudi u Srbiji slaže sa Đukićevim zahtevom? Devedeset odsto? Ili 99 odsto; možda i 110 odsto? A govori se da u Srbiji, i Srbijom, vlada (neo)liberalizam.

Ključna, temeljna razlika između socijalizma i kapitalizma, između državne i tržišne privrede, zatvorenog i otvorenog društva, jeste u tome. U kapitalizmu je sve podređeno potrošaču, “kupac je bog”; u socijalizmu je u centru pažnje proizvođač. Zato u kapitalizmu sistem štiti potrošače jer su oni najšira društvena kategorija, a u socijalizmu (neposredne) proizvođače. Bilo da su malinari, montažeri, građevinari. Ili – teniseri. I sasvim je onda logično da Đukić u konkretnom slučaju pokušava da u Britaniji na “teniske radnike” dosledno sprovede logiku koja vlada u Srbiji.

Evo, takoreći cela javnost se digla da podrži malinare. Broj zahteva da se udovolji njihovim zahtevima neprekidno raste. Zanimljivo je samo da niko od tih koji misle da malinarima treba dati cenu koju traže nije otišao da maline sam kupi po toj ceni.

Cela javnost se digla i da zaštiti Energoprojekt od tzv. neprijateljskog preuzimanja. A Energoprojekt je akcionarsko društvo u većinskom privatnom posedu (država je pojedinačno najveći akcionar, ali ima tek oko jedne trećine vlasništva). Dakle, niko ne može, ni prijateljski ni neprijateljski, da kupi Energoprojekt ako vlasnici ne žele da prodaju svoje deonice. Ali ne (treba da) može ni da ih spreči ako žele. Pa zašto ih oni prodaju? Zato što od tih vrednosnih papira imaju korist koliko i od stare hartije – nikakav. Jer njihov je “godišnji prinos” svega jedan odsto. Praktično – ništa. Niko, međutim, ne pita zašto onda to sjajno preduzeće, koje treba sačuvati po svaku cenu – mada nije jasno kome i za koga – svojim vlasnicima donosi tako mizernu zaradu.

Zato ministarka građevinarstva Zorana Mihajlović izjavljuje kako bi “možda dobar potez bio stvaranje jedne velike građevinske kompanije koja će biti sposobna, imati sredstva, zaposlene i opremu da radi na svim gradilištima”.
Vrlo slično kao što Dragan Đilas, čovek sa takoreći suprotne strane političkog spektra, smatra da bi za srpski agrar bilo najbolje da imamo jedan veliki lep poljoprivredni kombinat u državnom vlasništvu.

Je li to neka zaraza, to širenje etatizma, ili je to opšte stanje duha koje samo povremeno izbija na površinu, ali je u stvari latentno stalno prisutno “u društvenom organizmu”, u mentalnom sklopu pojedinaca, u svesti nacije.

Na to čak upućuje i nedavna “mala svađa među prijateljima”, tj. polemika među (bar je tako izgledalo u načelu) istomišljenicima, između Tomislava Momirovića i Dušana Pavlovića. Reč je o tome, grubo rečeno, da je Momirović tvrdio da je “privatizacija jedini lek za departizaciju”, dok je Pavlović ustvrdio da privatizacija nije rešenje pošto partizacija vlada i u privatnom sektoru. Bez ulaženja u detalje, moram da kažem da mi se čini da je Momirović (više) u pravu jer je departizacija političko rešenje (za korupciju itd.) pošto zavisi od (dobre) volje stranaka na vlasti. Nasuprot tome, privatizacija je pravno, tj. institucionalno rešenje, pošto ukida državnu svojinu koja je osnov partizacije i pratećih zala, što se posle iz državnog sektora širi i na privatni.

Sa tog principa zaštite potrošača, da se vratim na početak teksta, tj. kupaca, gledalaca i čitalaca, najbolje se brani i pravo građana da konzumiraju, recimo, Kurir (šta god ko mislio o tom medijskom proizvodu). Drugim rečima, najbolje se brani i obaveza Kurira da bude izložen zakonu, ali i pravo da ne bude izložen državnom progonu.

 

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 14. jul 2017.

 

Leave a Comment