Daily Archives: 13.06.2021

Srpski svet je poslednja varijanta velike Srbije

Nacionalizam je u odnosu prema naciji kao ljubomora prema ljubavi, patologija jednog osećanja

Intervju Vlatko Sekulović, advokat

Sagovornik Novog magazina koji je danas praktično “samo” advokat ima prilično bogatu političku biografiju. Nećemo ovde, naravno, nabrajati sve njegove funkcije, ali nećemo propustiti da pomenemo prvu iz davne 1991. – osnivač i prvi predsednik Studentske unije Pravnog fakulteta, prve nezavisne studentske organizacije u Srbiji. Zatim je 1992. bio član Organizacionog odbora Studentskog protesta, a 1996. predsednik privremenog Beogradskog odbora GSS-a. Od 1999. do 2003. bio je predsednik izvršnog odbora SDU, a otprilike u isto vreme (2001-2004) poslanik u Skupštini Srbije. Obnašao je i državne funkcije: u razdoblju 2004-2007 bio je državni sekretar za ekonomske odnose sa inostranstvom, a 2006. šef pregovaračkog tima Srbije za CEFTA. Posle toga nastupa duga pauza, te se danas Sekulovićev politički angažman svodi na članstvo u Političkom savetu Građanskog demokratskog foruma. To ne znači, međutim, da je Sekulović prekinuo sa svakim javnim angažmanom, naprotiv. Istakao se kao producent predstave “Smrt fašizmu! O ribarima i slobodi”, kao i koncerata: Tršćanskog partizanskog hora “Pinko Tomažič” i koncerta partizanskih pesama KIC POP hora “Budo Tomović” iz Podgorice. Zato smo razgovor i počeli od predstava, horova i pesama sasvim drugačijeg usmerenja.

Izvođenje fašističkih, tj. ljotićevskih pesama na proslavi Dana pobede nije izazvalo nikakve reakcije ni među vladajućim strankama niti među državnim i medijima s nacionalnom frekvencijom. Kako to tumačite?
U srpskom društvu sistem smisla i vrednosti je kontradiktoran, ne postoje vrednosti koje su nesporne. Zato se i moglo desiti da se Dan pobede nad fašizmom obeležava uz koračnice fašista. Tekstovi tih pesama su nacionalistički, a streljani u Kragujevcu su žrtve nacionalista. Usled svog žara i potrebe da sakriju ovu protivrečnost, da stave žrtve u službu srpskih nacionalističkih ciljeva, autori ceremonije su koristili tekstove ljotićevaca, koji su se dičili time što su fašisti. Tu sramotu treba prikriti i zato se o tome ćuti. Dakle, suština je u tome što je nacionalistički militaristički duh iskazao svu svoju besmislenost. Bez obzira na to da li se radilo o previdu, kako se pravdaju autori, ili o sadističkoj nameri, poenta je da se radi o pokušaju sakralizacije žrtava u nacionalističkom narativu. Međutim, taj narativ ne nastaje u partijama ili medijima već u intelektualnim krugovima koji stvaraju šizofrene ideje o pobedi nad fašizmom koju su izvojevali fašisti jer oni nisu fašisti zato što Srbi “genetski” ne mogu biti fašisti već samo žrtve fašista. Tako se onda odjednom nađu u istom performansu, sa iste vrednosne strane, zboraš Ljotić, đeneral Nedić, đeneral Mihailović i đaci streljani u Šumaricama. Dželati i žrtve sjedinjeni u opasnoj nacionalističkoj papazjaniji.

JEDAN OD GLAVNIH ZAGOVORNIKA “SRPSKOG SVETA” JE SOCIJALNACIONALISTA VULIN, KOJI VRŠI DUŽNOST MINISTRA UNUTRAŠNJIH POSLOVA

Kakav je, po vašem mišljenju, generalno odnos aktuelne vlasti prema Drugom svetskom ratu, pogotovo prema njegovim pobednicima?
Oportunistički, u zavisnosti od toga šta donosi više glasova. Stav prema istoriji se ne definiše u političkim organizacijama ili sredstvima informisanja već u oblasti kulture. Kulturni konstrukti koje svakodnevno koristimo zavise od toga šta pisci, istoričari, reditelji, duhovni poglavari, itd. o njima kažu, kako ih interpretiraju, koje značenje i smisao im daju. Šira javnost je u velikoj meri korisnik ovih proizvoda, uključujući i političare. Ovo nije skidanje odgovornosti sa aktuelne vlasti, ali ne treba zaboraviti da je Milošević prvi preveo antifašiste u fašiste, kada je izdao ideju bratstva među narodima. Ipak, ova izdaja života nije krenula iz partija, medija, privrede već iz sveta kulture, a tu su se stvari slabo promenile. Draškovićeva “Noć đenerala”, Kovačevićev “Đeneral Milan Nedić” ili film “Ko to tamo peva”, da pomenem samo neke, i dalje imaju ikonični status u savremenoj srpskoj kulturi, a radi se, u suštini, o rehabilitaciji nacionalista i odama smrti. Nacionalizam je, kako navodi Harari, ideologija koja smrti daje suštinsku važnost. Ako se umetničkim delima forsiraju smrt i besmislenost naše životne svakodnevice, onda nacionalizam nalazi svoj prostor, koji će potom lako iskoristiti za političku i oružanu borbu za navodnu dobrobit nacije, obećavajući pojedincu smisao života koji mu je prethodno uzeo.

Jača li, po vašem mišljenju, fašizam poslednjih godina u Srbiji? Ima puno ekscesa koji navode na takav zaključak ili je to možda prejaka ocena?
Pre svega bio bih veoma oprezan oko korišćenja termina fašizam u savremenom kontekstu jer njegova preterana upotreba može dovesti do relativizacije ovog pojma. Fašizam je kombinacija ideologije i određenog državnog sistema kao vrhunskog izraza nacije. Ideologija fašizma je nacionalizam, kako je govorio Musolini. U tom smislu srpski nacionalizam je bio najjači od 1990. do 1999. Tada je ispoljio svu svoju agresivnost, pre svega prema ljudima koji žive izvan Srbije. Pošto je danas Srbija opkoljena NATO alijansom, nacionalisti izlivaju svoju agresivnost tamo gde mogu, a to je najpre u Srbiji. Zato izgleda da su ekstremno desne organizacije ojačale. Međutim, mislim da su se samo okrenule ka “unutra”, ka Srbima, dok su ranije ove političke snage bile okrenute ka nesrbima.

DE MENTHON, FRANCUSKI TUŽILAC NA SUĐENJU NACISTIMA, ISTAKAO JE DA JE TO SUĐENJE ONIMA KOJI SU ODBACILI IDEJU O BRATSTVU MEĐU LJUDIMA. ISTO TO JE I SUĐENJE MLADIĆU

Sve je u javnosti Srbije prisutnija ideja “Srpskog sveta”. Šta ona za vas znači, ko su njeni zagovornici, čemu to vodi, kakve mogu biti posledice ako bi ona bila ona ostvarena, može li uopšte biti ostvarena?
“Srpski svet” je samo poslednja marketinška varijanta ideje “svi Srbi u jednoj državi”, koja je ranije plasirana pod brendom “savez srpskih država”, “savez srpskih zemalja” ili “Velika Srbija”. Nema sumnje da je jedan od njenih glavnih zagovornika socijalnacionalista Vulin, koji vrši dužnost ministra unutrašnjih poslova. On besramno izvrće stvari navodeći da Nemci imaju pravo da žive u jednoj državi, pa onda i Srbi imaju to pravo. Na taj način Srbima stavlja omču nacionalsocijalizma. Naime, ceo program nacista bio je zasnovan upravo na toj jednoj osnovnoj tački, pravu na samoopredeljenje nemačkog naroda i stvaranju Velike Nemačke, a ne današnje Nemačke. Vulin vapi za Velikom Srbijom, a ne za današnjom Srbijom. Posledice svakog nacionalističkog projekta mogu biti samo iste, tragedija i po narod kojeg zavede ta ideja. Nacionalizam je u odnosu prema naciji kao ljubomora prema ljubavi, patologija jednog osećanja. Koreni ove patologije su pre svega u sferi kulture, ne zaboravimo da je “otac” srpskog nacionalizma, prvi predsednik SRJ, bio upravo Ćosić. Koncept “Srpskog sveta” je netolerantan, produbljuje nepoverenje na Zapadnom Balkanu i ruši ideju o kolektivnoj bezbednosti svih naroda na ovom prostoru zarad navodne sigurnosti jednog naroda. Prostoru bivše SFRJ ne treba dalja afirmacija nacionalnih država već sistem sigurnosti koji će uključiti sve etničke grupe, svojevrsni mini “OEBS”, organizacija koja će raditi na međusobnom poverenju i sigurnosti. U suprotnom će demografske perspektive regiona usled sukobljenih nacionalnih “svetova” ostati negativne usled manjka poverenja u perspektivu regiona.

PROSTORU BIVŠE SFRJ NE TREBA DALJA AFIRMACIJA NACIONALNIH DRŽAVA, VEĆ SISTEM SIGURNOSTI KOJI ĆE UKLJUČITI SVE ETNIČKE GRUPE, SVOJEVRSNI MINI “OEBS”, ORGANIZACIJA KOJA ĆE RADITI NA MEĐUSOBNOM POVERENJU I SIGURNOSTI

Šta u tom kontekstu mislite o suđenju i presudi Ratku Mladiću?
Suđenje Mladiću je procesuiranje konkretnih zločina protiv čovečnosti i nacionalizma kao njihove ideološke osnove. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nastao je na iskustvu međunarodnih vojnih sudova nakon Drugog svetskog rata. De Menthon, francuski tužilac na suđenju nacistima, istakao je da je to suđenje onima koji su odbacili ideju o bratstvu među ljudima. Isto to je i suđenje Mladiću. Svrha ovih procesa nije samo kažnjavanje zločinaca već i afirmacija ideja o univerzalnosti čovečanstva i neotuđivih ljudskih prava i sloboda koje stalno ugrožavaju identitetske ideologije poput nacionalizma ili belog suprematizma. Presuda Mladiću je snažna poruka čovečanstvu da zločini protiv čovečnosti neće ostati nekažnjeni. Taj njen smisao daleko prevazilazi regionalni značaj i efekte koje će imati na proces pomirenja na Zapadnom Balkanu.

Kako vidite odnos Srbije prema Crnoj Gori? Najpre one zvanične, tj. države i prorežimskih medija?
Kao stvaranje pridružene izborne jedinice Srbiji i crnogorske srpske liste kao izraza kulturnog projekta “Srpskog sveta”, koji propagiraju razni “bardovi” srpskog nacionalizma od Bećkovića i Kusturice do Bokana i Rakovića.

DRAŠKOVIĆEVA “NOĆ ĐENERALA”, KOVAČEVIĆEV “ĐENERAL MILAN NEDIĆ” ILI FILM “KO TO TAMO PEVA”, DA POMENEM SAMO NEKE, IMAJU I DALJE IKONIČNI STATUS U SAVREMENOJ SRPSKOJ KULTURI, A RADI SE, U SUŠTINI, O REHABILITACIJI NACIONALISTA I ODAMA SMRTI

A kakav je odnos opozicije i nezavisnih medija?
Vrlo sličan, oni bi da imaju svoju crnogorsku srpsku listu, a ako treba biće još radikalniji u svom nastupu kako bi se dodvorili “bardovima” srpskog nacionalizma. Jednostavno, ni oni ne uspevaju da izađu iz nametnute matrice “odbrane svetinja”, jedne od bitaka u kontekstu “Srpskog sveta”.

Vidite li porast nasilja u Srbiji poslednjih godina i čime to objašnjavate?
Zvaničnici ističu da statistika ne beleži porast krivičnih dela. Međutim, statistika nije jedino merilo nasilja. Pored porasta broja napada na novinare ili političare, evidentno je da se suočavamo s većim stepenom surovosti i organizovanosti narko-bandi. Ove kriminalne organizacije vrlo su slične paravojnim formacijama koje su počinile ratne zločine devedesetih godina prošlog veka. Naime, i jedne i druge nastaju iz huliganskog miljea, zadojene su nacionalizmom do te mere da čak i narkoticima daju “srpska” obeležja, imaju svoje “vojnike”. Međutim, jedna sličnost je posebno zabrinjavajuća, sadistička surovost njihovih zločina. Zločini u Ritopeku 2021. ili Prijedoru 1992. istovetni su u tom smislu, razlike su u mestu izvršenja, nacionalnosti i broju žrtava. To je još jedan dokaz da nacionalizam obesmišljava život, ljudska prava i vladavinu prava, širom otvarajući vrata zlu.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 10. jun 2021.