Monthly Archives: februar 2022

Ukrajina i Srbija

Kao što nije pristala na članstvo Ukrajine u Evropskoj uniji, tako Putinova Rusija nikada neće prihvatiti ulazak Srbije u Evropsku uniju. Članstvo Srbije u EU za Rusiju bi značilo gubitak izvanredne strateške baze na uvek trusnom Balkanskom poluostrvu

Rat je počeo na Mejdanu. Pre osam godina, krajem februara 2014. na glavnom kijevskom trgu Mejdan održane su velike demonstracije protiv proruskog predsednika Viktora Janukoviča i za priključenje Ukrajine Evropskoj uniji.

Narandžasta revolucija urodila je plodom, ali se Rusija s tim nikada nije pomirila. Nije žalila ni sredstva ni ljude (ako je finansirala fašiste u Francuskoj, što ne bi u Ukrajini) da ionako ne baš stabilnu državu dodatno destabilizuje: proevropskog predsednika Petra Porošenka pokušala je da ubije.

To je suština rata koji se ovih dana vodi u Ukrajini. Nije reč samo o tome da se Ukrajini zabrani – što je inače pravo svake suverene zemlje – da se učlanjuje u organizacije i saveze kakve želi, pa i u NATO. Rusija se oštro suprotstavlja i članstvu Ukrajine u Evropskoj uniji. Jer, u tome vidi gubitak teritorije u tom ratu civilizacija – Evropske unije, sa jedne, i Ruskog sveta, sa druge strane. Ukrajina je i htela da uđe u NATO da bi imao ko da je štiti od ruske invazije, ali NATO se nije usudio. I sad smo tu gde jesmo.

Kao što nije pristala na članstvo Ukrajine u Evropskoj uniji, tako Putinova Rusija nikada neće prihvatiti ulazak Srbije u Evropsku uniju. Pustiće je da se igra otvaranja i zatvaranja poglavlja, ali članstvo Srbije u EU za Rusiju bi značilo gubitak izvanredne strateške baze na uvek trusnom Balkanskom poluostrvu.

Sa druge strane, reakcije aktuelne vlasti pokazale su potpunu zavisnost Srbije od Rusije. Srbija je – prema rečima naših najviših političkih ličnosti – praktično dvostruko ucenjena. Najpre, svaki potez koji bi Srbija učinila, a koji Rusija ne bi prethodno odobrila, mogao bi da izazove prekid snabdevanja energentima, naftom i gasom. (Toliko o bratskim odnosima.)

Drugo, Rusija bi odmah odustala od prava veta prilikom glasanja u Savetu bezbednosti o zahtevu Kosova za prijem u Ujedinjene nacije. U stvari, za takvim scenarijem neće ni biti potrebe. Preko svojih kadrova u politici i policiji Srbije, Rusija neće ni dozvoliti da do nekog sporazuma Beograda i Prištine dođe. Zamrznuti konflikt na Balkanu, u “mekom trbuhu” Evrope, za nju je idealna opcija.

Kad se tome doda kineski kapital, jasno je da je Srbija sve dalje od Evrope.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 28. februar 2020.

Hrvat u Beogradu

Pada na pamet pomisao – pogotovo što se navijači s transparentom nisu pojavili na prvoj nego na petoj, šestoj utakmici pod vođstvom nepodobnog trenera – da neko u sistemu obaveštavanja i uzbunjivanja nije pokazao dovoljnu budnost

Viče Vičević koliko ga grlo nosi, ali u Srbiji nema ko da ga čuje. Ne mislim, naravno, na Mirka Vičevića, doskorašnjeg trenera Vaterpolo kluba Crvena zvezda, iako se o njemu radi nego na skandal koji je s tim u vezi izbio.

Ako neko ne zna o čemu je reč – a takvih je, bojim se, većina jer nisu imali gde da se obaveste – pre mesec dana navijači Crvene zvezde su transparentima i povicima primorali trenera Vičevića da napusti klub.

Vičević je, inače, besprekorna sportska ličnost, prava legenda, koji je poštovanje stekao ne samo ponašanjem u bazenu nego i van njega.

Ali imao je jednu veliku manu, a možda i dve. Poreklom je Hrvat iz Kotora, a uz to još, kažu, član (“Milove”) Demokratske partije socijalista. Ne zna se šta je za veće zlo uzeto Vičeviću, čini se da je prvo ipak preteglo. Kako god, proslavljeni, što se kaže, stručnjak morao da je da se posle jednog pravog pravcatog Dance macabre na tribinama vrati u Kotor, odakle je došao.

Priča je, dakle, već bajata, slučaj je zastareo, ali u tome i jeste problem. Osim nekoliko – hvale vrednih – komentara u ono malo nezavisnih&profesionalnih medija, cela stvar je brzo gurnuta pod tepih, najvažnija tema postala je ko će naslediti Vičevića.

Beogradska i srpska javnost ostala je praktično nema na jedan fašistički čin. Nije tim povodom održan nijedan panel na državnoj televiziji (ove druge s nacionalnom frekvencijom ne možemo ni da računamo u medije), nijedna javna tribina, okrugli sto.

Nije bilo reakcija javnih ličnosti. Kako iz sveta sporta tako i iz ostalih oblasti društvenog života.

Nije se oglasio – iako nije bilo ni očekivano – niko iz Vlade; nije zucnuo ni ministar sporta, uzgred Vičevićev kolega Udovičić. Ministar policije, koji se oglašava o svemu što nije u njegovoj nadležnosti, takođe je ćutao kao zaliven. A sad je morao da se oglasi. Da objasni koja je to i čija grupa koja na stadion može da unese i razvije transparent šovinističkog sadržaja, kao što je to uradila grupa Zvezdinih nazovi navijača.

Umesto da čitava ta bulumenta istog trena bude pohapšena i sprovedena u zatvor, Klub se oglasio saopštenjem. Bolje da nije. Saopštenje je takvo da se više ulaguje navijačima nego što se izvinjava Vičeviću. Ako i nije u prvom trenutku pomislio da ode, nakon tog sramnog pisanija Mirku Vičeviću je moralo biti jasno da u Beogradu više nema šta da traži.

Čoveku pada na pamet pomisao – pogotovo što se navijači s transparentom nisu pojavili na prvoj nego na petoj, šestoj utakmici pod vođstvom nepodobnog trenera – da neko u sistemu obaveštavanja i uzbunjivanja nije pokazao dovoljnu budnost. Tako je onaj ko mora da misli o svemu i ništa ne prepušta slučaju naknadno shvatio da je učinjen propust i rešio da što pre sanira štetu. Pa je organizovao taj bal vampira.

Ima li nekog posle tako uspešnog obračuna s klanom Belivuk ko veruje da je taj performans na tribinama izveden spontano. Ta predstava nije mogla biti osmišljena i režirana u navijačkom taboru, tj. morala je prethodno dobiti “zeleno svetlo” s nadležnog mesta.

Da rezimiram. Jedan par excellence fašistički postupak dobio je zaštitu vlasti. Što je još gore, s obzirom na takoreći nikakvu reakciju javnosti, može se reći da je doživeo i svojevrsnu društvenu verifikaciju.

Država da hoće može očas posla da se obračuna s tim mračnim tipovima. Ali neće, jedni drugima su, izgleda, potrebni takvi kakvi su. Poput mladih SNS akademaca, i Belivukov podmladak je na sceni.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 24. februar 2022.

Naprednjačko zlatno tele

Deset godina naprednjaka: Velika razvojna prevara

Došli su pre 10 godina s mnogo entuzijazma da pokrenu Srbiju, koja su zapetljala u kučine svetske ekonomske krize. Uspeli su da za dve godine, tj. do 2014, naprave najveći državni deficit u istoriji od negde 250 milijardi dinara ili blizu dve i po milijarde evra. Zemlja se stvarno našla pred bankrotom. Nemajući drugog izlaza, morali su da se izvlače iz te kaljuge, započeli su tzv. program fiskalne konsolidacije. “Kresali” su plate i penzije, nisu se obazirali na Ustav i zakone. To je, međutim, bio lakši deo posla. Trebalo je pokrenuti posustalu privredu. Ali to naprednjacima nikako nije polazilo za rukom. Stope rasta, kad nisu bile negativne – uglavnom, govorilo se, zbog elementarnih nepogoda – bile su više nego skromne, u proseku dva odsto godišnje. Daleko od potreba, a još dalje od najava da će Srbija ubrzo postati lider regiona i Evrope. Lider se, po pravilu, nalazio na repu.

Čak ni zaduživanje nije pomagalo. Javni dug je u proseku rastao po milijardu evra godišnje, sa 15 milijardi 2012. došao je na 22,5 milijardi evra 2019, ali su razvojni rezultati bili vrlo mršavi.

Tada je grupa ekonomista bliskih vlasti smislila spasonosno rešenje. Ako ne pomaže malo para, možda će pomoći mnogo. Dakle – veliki projekti, infrastrukturni radovi, skupi, najskuplji. Plus – kineski krediti. Naime, para za velike infrastrukturne projekte bilo je već tada, dve trećine od 5, 6 milijardi evra nije još bilo ni iskorišćeno, ali to su bile pare iz međunarodnih fondova koji su stalno nešto merili, kontrolisali i zakerali. Nije bilo preduzetničke slobode. S Kinezima se sve rešavalo u četiri oka, a i cena je manje-više bila – odokativna.

Srbija je udvostručila brzinu zaduživanja. Sada joj je za novih 7,5 milijardi evra zajmova bilo potrebno svega tri godine, pa je od 2019. do 2021. javni dug Srbije premašio 30 milijardi evra (praktično se udvostručivši u odnosu na početnu sumu).

To je urodilo plodom. Bruto domaći proizvod počeo je osetnije da raste – oko četiri odsto godišnje. Recept je bio jednostavan. Zvanično prijavljenu vrednost radova niko nije proveravao. Tako je primećeno da putevi i pruge koje finansiraju Kinezi koštaju znatno (20-30-50 odsto) skuplje nego kad ih finansira, primera radi, Evropska investiciona banka. Jer, kad EIB daje kredit ima svoje ljude koji procenjuju realnu vrednost radova, na osnovu čega se zatim dodeljuje novac. Tih zavrzlama s Kinezima nema. Već je u legendu ušao primer da je kopanje dva dužna metra kanala za gasovod Balkanski tok koštalo 2.000 evra. Ovaj projekat je, doduše, ruski, ali je princip isti.

Ogroman priliv deviza iz kredita imao je za posledicu jačanje dinara. Vodeći politiku fiksnog kursa evra Narodna banka je smanjivala kupovnu moć evropske valute. Štednja u evrima se uopšte ne isplati, pošto za istu sumu “evara” svake godine možete da kupite sve manje robe. Ovo ne odgovara ne samo štedišama nego ni izvoznicima, pošto za svoju robu dobiju manje dinara. To se najbolje vidi u prerađivačkoj industriji. Već nekoliko poslednjih godina ona stagnira. Godine 2020. bila je svega 0,1 odsto veća nego 2019; 2019. je bila 0,2 odsto veća nego 2018, a 2018 za 1,9 odsto veća nego 2017. Sve u svemu – trogodišnja stagnacija. Prošle godine je, istina, prerađivačka industrija porasla 5,5 odsto, ali posle niza “sušnih” godina to je gotovo zanemarljivo. Pogotovo ako se uporedi s višegodišnjim rastom građevinarstva od po 20-30 odsto.

Za zemlju poput Srbije upravo bi prerađivačka industrija trebalo da bude nosilac izvoza i razvoja. Privrednici očigledno nisu imali motiva da ulažu u male industrijske pogone uprkos silnim kilometrima novih auto-puteva. Zaostatak privatnih investicija, koje su upola manje nego što bi trebalo da budu (7-8 milijardi evra), o tome najbolje svedoči.

No, ako ne odgovara razvojnoj privredi, jeftin evro i te kako odgovara državi. S jedne strane, smanjuje učešće javnog duga u bruto domaćem proizvodu. A sa druge, veštački podiže BDP u evrima. Na primer, ako ove godine realan porast bruto domaćeg proizvoda bude iznosio četiri odsto, a inflacija oko šest odsto, BDP u evrima, zahvaljujući fiksnom kursu, porašće 10 odsto.

Sve u svemu, tako je, zarad interesa Kineza i nekoliko milenijumskih timova, žrtvovan interes privrede i građana Srbije.


PS:
Nije isključeno da ćete i vi, drage čitateljke i čitaoci, za neku godinu stvarno imati platu od 1.000 evra. ali se lako može desiti da ćete za nju kupiti manje nego za 500 evra danas.

Mijat Lakićević
portalforum.rs, 13. februar 2022.