Monthly Archives: oktobar 2022

Odlazak enciklopediste

Umro je Vladimir Gligorov.

Upoznao sam ga pre 40 i više godina u Ekonomskoj politici gde sam ja započinjao novinarstvo, a Vlada bio redovni kolumnista, već zapažen širom Jugoslavije.

Liberal.

Od tada je Vlada bio neizostavni i nezamenljivi saradnik u svim novinama u kojima sam radio. Početkom devedesetih, pored Ekonomske politike, to je bio i mesečnik Demokratija danas, koji beše pokrenuo Zoran Gavrilović.

To je doba, treba li podsećati, kada je Vladimir Gligorov jedan od 13 „veličanstvenih“ – osnivača Demokratske stranke.

Kasnije, kada smo krajem devedesetih pokrenuli Ekonomist magazin, on se nije mogao zamisliti bez Vladimira; isto je važilo i za Blicov subotnji ekonomski dodatak Novac, kao i za Novi magazin.

Kada mi je u utorak javio da „neće stići“ da napiše kolumnu, nisam ni posumnjao da je to zbog bolesti, mislio sam da je sprečen nekim iznenadnim poslovnim ili privatnim obavezama.

Vladimir Gligorov nikada nije govorio o svojim problemima.

Pre mesec dana učestvovao je na okruglom stolu povodom knjige Zoran Đinđić: Prosvet(l)itelj. Tokom dogovora podsetio me je da je Zoran Đinđić preveo dva članka Maksa Vebera za zbornik Kritika kolektivizma – liberalna misao o socijalizmu, iz 1988. godine, koji je Vlada priredio i za njega napisao predgovor.

Vladimir Gligorov je bio čovek enciklopedijski širokog znanja – iz ekonomije, prava, političkih nauka, filozofije. U svojim kolumnama neretko se pozivao na književnike.

„Opozicija je pokazala nesposobnost da se liberalizmom odupre nacionalizmu“, zabeležio je Vladimir Gligorov u svojoj kolumni u prvom broju pomenutog časopisa maja 1990. godine.

Kako to sveže zvuči.

Mijat Lakićević
27. oktobar 2022.

Zoran i Katarina

Reč izgovorena prilikom uručenja nagrade Fondacije „Katarina Preradović“ Ivani Gordić Perc 10. oktobra 2022. godine.

Kada sam razmišljao o tome što bih danas i ovde, u ovoj i ovakvoj prilici, a uzimajući nedavno objavljenu knjigu o Zoranu Đinđiću – što me je kvalifikovalo da govorim – kao povod, mogao da kažem, spontano su mi se nametnule neke poveznice. Odnosno neke sličnosti, neke paralele između Zorana i Katarine, tj. Katarine i Zorana. Naravno, ne mislim da pravim nekakvo generalno poređenje niti da izvlačim krupne zaključke, samo da osvetlim neke niti.

Najpre – talenat, koji je radom prerastao u izvrsnost. Za Zorana Đinđića su svi govorili da je izuzetno talentovan filozof, njegovi „rani radovi“, da tako kažem, jer filozofiju je relativno rano napustio, to nedvosmisleno pokazuju; Katarina je bila ekstremno talentovana, i ne samo to, nego i izvrsna novinarka, nema nikog ko joj to nije priznavao.

Drugo – mentalna, misaona brzina. Za Zorana se govorilo da je ideje hvatao u letu i da je već posle prvih nekoliko rečenica shvatao šta sagovornik želi da kaže. Na osnovu zajedničkog rada sa Katarinom, naročito intervjua koje smo skupa radili, mogu da posvedočim da su njene reakcije na sagovornikove reči bile munjevite, a pitanja lucidna.

Treće – nepodleganje autoritetima. Za Zorana Đinđića je poznato da je vrlo brzo raskrstio, u filozofskom smislu, sa svojim učiteljima, pripadnicima praksis filozofije, pa i sa jednim Habermasom, kod koga je išao da doktorira. Opet iz ličnog iskustva mogu da kažem da sam sa Katarinom postao prijatelj tek kada sam prestao da joj budem urednik.

Iz toga na neki način proizlazi sledeća zajednička osobina – naklonost prema liberalizmu. Mada, ne na prvu loptu. Naime, Zoran sebe i nije smatrao liberalom, već socijaldemokratom, ali je za njegovu filozofiju, kako su govorili poznavaoci, centralno bilo pitanje slobode. I čudio se zašto su ljudi u Srbiji protiv konkurencije i tržišta. Stajna tačka Kaćinog novinarskog pristupa bili su slobode i prava građana.

Konačno, i Zoran i Katarina su pogođeni u srce. Zrna su bila od različitog materijala, ali su bila podjednako razorna.

Katarina i Zoran su se već sreli, a i mi ćemo valjda, jednom u budućnosti.

Mijat Lakićević
10. oktobar 2022.

Portret filozofa i državnika

Đinđić je kao iznimno obrazovan čovjek jako dobro znao za Sofoklovu opomenu svim ambicioznim političarima: izgube li kontakt sa svojom ljudskom dimenzijom, loše im se piše. A tragični je paradoks kod Đinđića što je upravo zbog inzistiranja na tom ljudskom kontaktu izgubio vlastiti život položivši ga na „oltar“ bolje i izglednije demokratske budućnosti Srbije. Lakićević je uvjeren. ne uzalud

Mijat Lakićević. „Zoran Đinđić: Prosvet(l)itelj“, Akademska knjiga, Novi Sad, 2022.

Ugledni srpski publicist i novinar Mijat Lakićević, zamjenik glavnog i odgovornog urednika beogradskog tjednika „Novi magazin“, među rijetkim tamošnjim tiskovinama koja je sačuvala profesionalni dignitet i objektivnost, nastavljajući u pustoši informativnog sivila i žutila, svoju borbu za istinu, a protiv propagandnih i pogromaških populističko-mafijaških vjetrenjača koje je beskrupulozno, bez stida podigla šešeljevsko-vučićevska nacionalistička elita na vlasti, objavio je nedavno svoju novu, iznimno interesantnu i nadasve instruktivnu knjigu naslovljenu „Zoran Đinđić: Prosvet(l)itelj“, u Akademskoj knjizi iz Novog Sada. To je zapravo biografija mučki ubijenog (12. ožujka, 2003.g.) premijera Republike Srbije, osobe koja je u sebi sjedinila razornu kritičku misao i moć rasuđivanja, filozofsku radoznalost, enciklopedijsko znanje, iskustvo dugogodišnjeg života u Njemačkoj, na demokratskom i pluralnom Zapadu, ali i politički nerv i viziju državnika koji je shvatio kakvi sve to utezi pritišću i vuku Srbiju unazad, na dno pakla u bezdan. Utoliko su prisutne i paralele kod onih koji pišu o bivšem srbijanskom premijeru, a koje se povlače između međuratnog čehoslovačkog predsjednika i jednog od najvećih srednjoeuropskih intelektualaca minulog stoljeća Tomaša Masaryka i Zorana Đinđića; obojica su bili po struci i vokaciji filozofi, ali i državnici koji su pokuša(va)li modernizirati svoje zemlje i uvesti ih u zajednicu demokratski uređenih država i civilizacijski razvijenih društava.

KARIZMA LIDERA: Usprkos izglednoj i blistavoj akademskoj karijeri (nuđen mu je posao u prestižnom institutu u Beču, a kasnije, već kao premijeru, i profesura na Harvardu), Đinđić se odlučio baviti i posvetiti „prljavom poslu“ politike, pokušavajući spasiti državu i narod u kojoj je i s kojim je živio. Svojedobno je Bijant (590.-530. g. p.n.e.), jedan od takozvanih sedmorice mudraca na kojima počiva (pisana) povijest zapadne civilizacije precizno upozoro kako „moć razotkriva čovjeka“ i ta se sintagma u cijelosti može primijeniti i na Zorana Đinđića, jer je svojim ponašanjem i djelovanjem, knjigama i političkom aktivnošću pokazao i potvrdio svoju intelektualnu superiornost i ljudsku izuzetnost; naprosto je posjedovao Bogom danu karizmu lidera, dokazujući iz dana u dan kako mu nije stalo do osobne promocije, već do pozitivnih rezultata i pomaka u demokratskom razvoju Srbije koja se u raspadajućoj Jugoslaviji našla u kandžama Miloševićeve satrapske vlasti. A, ratovi koje je ta vlast 90-ih godina minulog stoljeća vodila na koncu su rezultirali posvemašnjim rasulom SFRJ, bivše zajedničke države, kao i posvemašnjim osiromašenjem građana Srbije, njenom međunarodnom izolacijom i sankcijama koje su samo dodatno pogodovale ubrzanom razbijanju društva od strane korumpiranih političara, histeričnih nacionalista i beskrupuloznih populista uvezanih sumnjivim poslovnim vezama i kriminalnim interesima sa mafijašima i policijsko-sigurnosnim službama koje su u njihovo ime kontrolirali i zastrašivali „nepoćudne“ građane, pa ih i fizički likvidirali (primjerice Ivana Stambolića) za koje su pretpostavili da bi se mogli staviti na čelo otpora protiv njihove strahovlade. Jednom riječju, nemilosrdno su se obračunavali sa svima koji su imali građanske hrabrosti suprotstaviti se tom zlu, a Đinđić je svojom politikom želio stati tomu na put.
A, na kraju i sam Đinđić, pokušavajući „utjerati“ red u Srbiji, često se, silom (ne)prilika i sam znao (po)služiti trulim kompromisima (u pravilu kada drugog izlaza iz stupica koje su mu podmetali protvivnici, ali i oponenti iz vlastitog tabora nije vidio), pao je kao žrtva zavjere, odnosno atentata svih onih snaga koje su danas u Vučićevoj Srbiji na vlasti i koje bez ikakvih skrupula traže rehabilitaciju njegovih ubojica. Te snage, to danas jasno vidimo, nikada nisu zapravo bile poražene, a ova knjiga između ostalog želi upozoriti i na tu činjenicu.

INTELEKTUALNA BIOGRAFIJA: U svakom slučaju Lakićević je napisao nasušno potrebnu knjigu za Srbiju, ali i interesantnu i za bivši jugoslavenski prostor, kojom se aktualiziraju danas pomalo zaboravljene ideje o moralnim kodeksima i dužnosti politike i političara, kao i one o modernizaciji Srbije. Pišući intelektualnu biografiju bivšeg srbijanskog premijera, Lakićević ujedno i demitologizira njegovu ličnost, jer Đinđić dakako nije bio čovjek bez mana, dapače, ali njegove zasluge i vizije daleko nadilaze počinjene greške, za koje na koncu osobno najčešće i nije bio kriv. Lakićević je želio upozoriti kako njegova misao ne smije (p)ostati samo „spomenička baština“, kako ne smije biti stavljena ad acta, i u tom pogledu ova je knjiga pokušaj rehabilitacije misli i djela jednog od najznačajnijih novodobnih državnika i filozofa s prostora bivše Jugoslavije.
Zapravo, dogodio se svojevrstan paradoks, snage koje su danas u Beogradu na vlasti, koje su svojedobno histerično prizivale i nagovještavale Đinđićevu smrt, žele se prikazati ikonobraniteljima njegove političke baštine instrumentalizirajući je na najbestidniji i najperfidniji način za svoje prizemne interese. Naprosto je suludo, zapravo bolesno da se na Đinđića pozivaju (svi) oni s kojima za života ne bi nikada zajedno ušao ni u tramvaj i stoga je Lakićevićeva knjiga važna, jer svojim sadržajem upravo to potencira i na to aludira. Naravno, u Srbiji je objavljeno dosta toga vrijednog vezanog uz lik i djelo Zorana Đinđića; prije svega bih spomenuo zbornik radova „Etika odgovornosti“ (na kome je radilo četrnaest autora), a prof. dr. Latinka Perović je objavila veliki esej o njemu u svojoj kapitalnoj studiji „Dominantna i neželjena elita“; u razdoblju 2010.-2013. tiskana su Đinđićeva „Izabrana dela“ u pet knjiga, ali Lakićević je u uvodu svoje knjige naglasio što mu se u njegovu djelu čini najvažnijim: „Da je hteo da ostane samo u filozofiji Z. Đinđić bi verovatno bio mnogo „čistiji“, da ne kažem jednostavniji, kao pojava. Ali, njega to nije zanimalo. On je odbacio celog Marksa, osim one čuvene 11. teze o Fojerbahu koja kaže da su filozofi do sada svet samo različito tumačili, a radi se o tomu da se on promeni…Epoha se našla pred istorijskim izazovom: trebalo je razrešiti vekovima akumuliranu suprotnost između društva i države, pojedinca i kolektiva, slobode i odgovornosti. Đinđić je video da je moderna Evropa te antinomije najuspešnije pomirila. I hteo je da taj recept presadi u Srbiju. Drugim rečima – da Srbiju uvede u Evropu“.
Đinđić je shvatio: kada se baviš politikom „ne možeš se baviti estetikom“, jer je za politiku neophodna doza pragmatizma koju je definirao kroz dvije odrednice: „Prva je spremnost da učiš iz tuđih i vlastitih grešaka i druga – fokusiranje na rešavanje problema. Ali je važno uvek u glavi imati jednu ideju koja će te i u teškoj situaciji držati u životu“.

REFORMATOR I INOVATOR: Prije nego što pokušam nešto šire elaborirati Lakićevićev rukopis, važno je napomenuti za one koji u RH ne znaju o kakvom se autoru radi; navest ću samo neke činjenice iz njegove bogate profesionalne karijere i odmah ću naglasiti da se radi o upućenom autoru širokih interesa i impresivnih stvaralačkih dosega. Do sada je priredio i(li) objavio nekoliko knjiga: „Prelom 72“ (o padu srpskih liberala 1972.), „Kolumna karikatura“ (sadrži kolumne Vladimira Gligorova i karikature Predraga Koraksića), „Ispred vremena“ (bavi se magazinom „Ekonomska politika“, vodećom tiskovinom u SFRJ tog tipa i kriznim razdobljem u Jugoslaviji između 1963.-1973.), a u koautorstvu s Dimitrijem Boarovim objavio je „Kako smo izgubili (Našu) borbu“ (misli na slavne beogradske dnevne novine koje su u vrijeme Miloševićeva režima branile čast istine i slobode, kao i profesionalnu etiku neovisnog novinarstva), a kruna njegova rada bila je knjiga „Desimir Tošić: između ekstrema“ (o perjanici srpskog egzila i demokratske misli), o kojoj sam već ranije pisao u „Novom listu“.
Knjiga o Đinđiću po erudiciji i snazi izričaja ne zaostaje (izuzev po obimu) za prethodno napisanom i već spomenutom knjigom o Tošiću, ali se razlikuju intencionalno, ova o Đinđiću nije samo portret ličnosti, već i pomalo očajnički poziv da si građani Srbije osvijeste situaciju u kojoj žive, vrate idejama ljudske i moralne odgovornosti, demokratske tranzicije i modernizacije, jer Srbiji drugog puta nema. Đinđić je novodobni rodonačelnik te i takve prosvjetiteljske, preporodne misli i nije ga Lakićević bez razloga nazvao prosvet(l)iteljem, odnosno doveo u vezu sa Dositejem Obradovićem koji se „onomad“, jednako kao i Đinđić „jučer“, našao pred istim zidom nerazumijevanja i pred istom zadaćom: učiniti Srbiju modernom, pristojno uređenom građanskom zajednicom. Ili kako je to dobro zapazio poznati filozof i dugogodišnji lider Demokratske stranke (DS) Dragoljub Mićunović: „Đinđić je bio hrabar političar, reformator i inovator, a kada se uputio tim stazama dobro je znao koje ga sve opasnosti vrebaju. Znao je da nije popularno terati Srbiju da trči kad to nije navikla. Ali, kao veliki političar nije odustajao od svoje vizije brze Srbije , makar ga povremeno i ne voleli, a želeo je da ga vole“.
Ovu misao bi mogli nadopuniti i riječima Vladimira Gligorova: „U času kada je Slobodan Milošević prebačen u Ševeningen moralo je svima biti jasno da će se preispitati celokupna skorašnja istorija i da će biti ugroženi mnogi interesi. Jer, ideja je bila da se samo ukloni Milošević i da se obezbedi međunarodna legitimnost, a ne da se revidira nacionalni interes i da se dovedu u pitanje sve one privatne dobiti stečene na tom interesu…Jedno je da se skloni Milošević, a drugo da odu svi oko njega…Značajnu ulogu u politici koja je vođena od dolaska Miloševića na vlast pa sve do danas (Gligorov je tekst napisao 2006., ali je i dalje aktualan) imaju kreatori intelektualne javnosti čiji bi pogled na svet bio osporen ukoliko bi se prihvatio, čak i na uzdržan način nekakav neoliberalizam. To bi značilo da su svi: i Akademija nauka i Dobrica Ćosić i Matija Bećković i Srpska pravoslavna crkva…da su svi oni jednostavno pogrešili. Ne bi to bio samo poraz u ratu i politici, već bi to bio moralni i intelektualni poraz“.
A upravo je sve to Đinđić svojom politikom dovodio u pitanje i stoga ga je pod svaku cijenu trebalo onemogućiti, pa i silom skloniti s javne scene.

POLITIČKO I FILOZOFSKO SAZRIJEVANJE: Zoran Đinđić je rođen 1. kolovoza 1952. u Bosanskom Šamcu, a u Beogradu je 1971. upisao studij filozofije gdje se svojom agilnošću istaknuo među kolegama i preuzeo čelno mjesto u Savezu studenata. Na skupu sveučilištaraca u Ljubljani, koji je policija zabranila, još se uvijek živo osjećala pobuna i duh 1968; Đinđić je pred prisutnim sudionicima zagovarao radikalne, revolucionarne stavove, podvrgao je kritici tadašnje vladajuće socijalističke autoritete i policija ga je, zajedno s kolegama uhitila. Osuđen je na uvjetnu kaznu zatvora i samim time je dospio na listu nepoćudnih i oduzeta mu je putovnica. Bez ogleda na sve neprilike u kojima se našao, u rekordnom je roku diplomirao (pisao je o filozofiji Karla Korscha) i po preporuci svoga profesora, poznatog beogradskog filozofa Ljube Tadića, uputio se u Njemačku; u to su vrijeme jugoslavenske vlasti intenzivno lobirale da Tito dobije Nobelovu nagradu za mir, pa su „olabavile“ pritisak na svoje oponenete, što je iskoristio i Đinđić kako bi kod Habermasovog učenika Albrechta Wellmera (iz)radio doktorsku disertaciju koju je obranio također u rekordnom roku od dvije godine.
Kasnije, tj.1987. godine objavio je prerađen doktorat u knjizi pod naslovom „Jesen dijalektike“. Potom se vratio u Jugoslaviju na odsluženje vojnog roka, da bi se odmah po svršetku vratio u Njemačku na usavršavanje postdoktorskih studija kao stipendist Humboldtove fondacije, a mentor mu je sada bio Jürgen Habermas s kojim se kasnije idejno razišao. U Njemačkoj (Konstanza, Frankfurt…) je proveo deset godina i to je bilo vrijeme njegovog političkog i filozofskog sazrijevanja, usvojio je temeljne vrijednosti zapadnoeuropske civilizacije, način života, svjedočio je njemačkom suočavanju sa prošlošću, tj. s nacizmom, ali je i intelektualno usvojio duhovnu (o)poruku slavnog sociologa Maxa Webera koja ga je uvelike oblikovala kao ličnost. Još od studentskih dana bio je fasciniran njemačkom klasičnom filozofijom; uostalom, svoj magisterij posvetio je nastanku sustava u klasičnoj filozofiji njemačkog idealizma iz čega je kasnije nastala i knjiga naslovljena „Subjektivnost i nasilje“. Kant i Hegel su mu bili uzori, baveći se njima sve više je uviđao slabosti Marxove filozofije i kako tvrdi dr. Latinka Perović, svojom kritičkom mišlju „pomerao je granice političke filozofije koje je kasnije kondenzovao u eseju Srbija – što je to? (1989.)“.

PROTIVNIK MILOŠEVIĆA: Kada su se u Europi počeli osjećati „vjetrovi promjena“, tada je shvatio da će se na „Starom kontinentu“ a time i u čitavom svijet iz temelja mijenjati politički ustroj društva, odlučio se vratiti u svoju zemlju kako bi i sam aktivno su-djelovao u tim revolucionarnim, prevratničkim procesima. Po povratku u Beograd zaposlio se u Centru za filozofiju i društvenu teoriju u kojem su glavnu riječ vodili bivši, smijenjeni i udaljeni profesori Filozofskog fakulteta, praksisovci Mihailo Marković, Ljuba Tadić, Svetozar Stojanović, Miladin Životić, Zaga Pešić Golubović, Dragoljub Mićunović, Nebojša Popov i Trivo Inđić, ali i „novi disidenti“ poput dr. Vojislava Koštunice i dr. Koste Čavoškog. Centar je prerastao u oporbeno središte vladajućem komunističkom režimu i bio nositelj antidogmatske, kritičke misli i Đinđić, koji nikada nije bio član SKJ, tu se (s)našao kao riba u vodi; intenzivno je radio, pisao i objavljivao, a iz serije eseja pisanih za beogradske „Književne novine“ nastala je kasnije njegova najpoznatija knjiga „Jugoslavija kao nedovršena država“ u kojoj je na teorijski relevantan način afirmirao liberalnu misao o pojedincu, društvu i politici.
Zoran Đinđić jedan je i od osnivača Demokratske stranke (veljača, 1990.) godinama najjače oporbene stranke u Srbiji, u čijem su radu sudjelovali brojni istaknuti intelektualci, ali se ubrzo počela fragmentirati, a do pravog raskola je došlo kada su Vojisav Koštunica, dr. Nikola Milošević i Kosta Čavoški osnovali svoje demokratsko-liberalno nacionalističke stranke. Nakon poraza i loših izbornih rezultata sa čela Demokratske stranke bio je smijenjen Dragoljub Mićunović, a na njegovo je mjesto došao Zoran Đinđić (1994.). Još od 1989. Đinđić je radio na profiliranju demokratske alternative unutar post-titovske Jugoslavije, a po njegovom mišljenju koalicija „Zajedno“ (1996.-1997.), kao i ona prethodna, izgubila je izbore upravo zbog nedostatka jasne antimiloševićevske alternative. Jedno kraće vrijeme, sredinom 90-ih godina, Đinđić je obnašao dužnost beogradskog gradonačelnika, ali je zapravo cijelo vrijeme intenzivno radio na stvaranju oporbenog bloka, Saveza za promene, kasnije preraslog u Demokratska opozicija Srbije (DOS), u kojem se nalazilo 18 različitih stranaka. Iako je Đinđić bio „motor“ ove koalicije, on se povukao u drugi plan u korist dr. Vojislava Koštunice shvativši kako on sa svojom nacionalistički obojenom,ali i demokratskom retorikom ima veće šanse kod birača za pobjedu. To je pokazatelj „čuvenog“ Đinđićevog pragmatizma s kojim se znao relativno dobro nositi u brojnim teškim situacijama, ali ga je znao koštati i velikih zabluda.
Bez obzira na sve, kako piše Veljko Lalić: „Milošević je znao tko mu je pravi protivnik“. To je bio Đinđić koji mu je na koncu i došao glave; 5. listopada 2000. godine DOS je, usprkos svim podmetanjima i manipulacijama Miloševićeva režima, pobijedio na izborima, a Zoran Đinđić kao stvarni lider DOS-a postao je premijer. Bio je svjestan odnosa snaga na političkoj sceni, znao je da mu prijete ubojstvom i da su ostaci Miloševićevog režima još uvijek snažni i da će se braniti svim raspoloživim sredstvima. A, kada je kao novi premijer na Vidovdan 2001. g. „isporučio“ Slobodana Miloševića Haškom tribunalu (što je bio uvjet za uključivanje Srbije u procese približavanja EU), mnogi koji su mu aplaudirali, činili su to sa zadrškom, ali još je i više bilo onih koji su ga oštro osuđivali. Bez ogleda na sve to Đinđić je imao „petlju“ uhititi i deportirati Miloševića u interesu budućnosti Srbije.

ATENTAT: Nakon 5. listopada 2000., bio je jedan od rijetkih koji nije podlijegao pobjedničkoj euforiji i kao uvijek otvoreno i kritički je progovarao i o neugodnim stvarima koje Srbija nije bila spremna čuti; o Kosovu, da je to uteg kojeg Srbija što prije treba odbaciti, ali i o negativnostima etničkog mentaliteta kojeg se Srbi moraju riješiti, jer će ih u protivnom skupo koštati. Između ostalog je rekao:“ Da mi nismo bili takvi kakvi smo bili, ne bi bilo ni Miloševića. Znači nije on s Marsa pao. On je kao Hitler u Njemačkoj posledica slabog društva. A društvo smo mi, i opozicija, i Crkva i intelektualci itd. Da je opozicija bila bolja, ranije bi srušila Miloševića. I mi smo odgovorni što je tako dugo bio na vlasti. On treba da odgovara lično, ali je vrlo opasno misliti da je on jedini krivac“.
Takav Đinđić nije bio kamen spoticanja samo nacionalistima već i dijelovima ranjive i razjedinjene koalicije; iako se javno, danima, pa i mjesecima u medijima najavljivala njegova likvidacija, sigurnosne službe, koje Đinđić, iako premijer, nije posvema kontrolirao, ne samo da se na to nisu obazirale, već su pojedini dijelovi unutar nje aktivno sudjelovali u pripremi atentata. Osim toga, sve te prijetnje sam je Đinđić nekako olako, fatalistički otklanjao minimalizirajući opasnost iako je, prema riječima svjedoka, bio duboko svjestan kako do atentata lako može doći svakog trena. Znamo što se dogodilo 12. ožujka 2003.; on je ubijen, a vrijedi citirati riječi poznatog kazališnog redatelja i pisca Zlatka Pakovića koji je precizno detektirao sve ono što je prethodilo, ali što je slijedilo nakon Đinđićeve likvidacije:
„O atentatu na premijera Đinđića do dana današnjeg nije stvoren diskurs kao o atentatu na državu, kao o simboličkom ubistvu nacije, u političkom smislu reči nacija…Izgledalo je da država odmah po atentatu najzad preuzima odgovornost i da će likvidirati one strukture nadustavne moći u sebi koje su izvršile njeno obezglavljenje. Uvedeno je vanredno stanje u kojem su se građani osećali slobodno, dok su oni nečiste savesti govorili da je nelegalno. Ali, o toj Akciji sablja danas se isključivo govori kao o suspenziji osnovnih ljudskih prava…Činilo se da će država s ubijenim premijerom rešiti one probleme koje nije mogla da reši sa živim, te da će žrtva u svojoj tragičnosti prouzrokovati društvenu katarzu na koju se predugo čekalo…Ali, u atentatu na premijera nije nađen smisao: taj gnusni čin nije pojmljen i iz tog (ne)poimanja nije proizašla konkretna politička i društvena akcija. To je drugo ubistvo Zorana Đinđića, njega su izvršili teoretičari i profesori humanističkih disciplina…“
Lakćević je u svojoj knjizi, pozivajući se na Đinđićevog ministra prosvjete (i profesora Pravnog fakuteta u Beogradu) dr. Gašu Kneževića, želio naglasiti da je Zoran Đinđić prije svega bio prosvjetitelj i da je cijelog života bio okrenut „prosvećivanju svega oko sebe i svih oko sebe“. Radomir Konstantinović, pisac slavne „Filozofije palanke“ dovodio ga je u vezu sa Dositejem Obradovićem; pisao je: kao što je Obradović otišao u svijet da bi bolje sagledao Srbiju, da bi je vidio iz perspektive kulture i slobode, to je isto pokušao učiniti i Zoran Đinđić.
I na kraju, najbolji odgovor tko je zapravo bio Zoran Đinđić možda je dala dr. Latinka Perović u predgovoru Lakićevićeve knjige u kojem je konstatirala: „Nema suštinske granice između Zorana Đinđića filozofa i Zorana Đinđića političara. Naprotiv, drugi se bez prvoga ne može razumeti…Zato je izuzetno značajna knjiga Mijata Lakićevića, jer ona pokazuje da Srbija – nakon katastrofe kao posledice pogrešnog izbora na razmeđi drugog i trećeg milenijuma – može postati država s perspektivom za nove generacije samo ako se vrati orijentaciji koja je nasilno prekinuta 12. marta 2003. godine“.
Đinđić je kao iznimno obrazovan čovjek jako dobro znao za Sofoklovu opomenu svim ambicioznim političarima: izgube li kontakt sa svojom ljudskom dimenzijom loše im se piše. A tragični je paradoks kod Đinđića što je upravo zarad inzistiranja na tom ljudskom kontaktu izgubio vlastiti život položivši ga na „oltar“ bolje i izglednije demokratske budućnosti Srbije. Lakićević je uvjeren, ne uzalud.

Jaroslav Pecnik
Prikaz knjige objavljen je u Novom listu, Rijeka, 9. oktobra 2022.

Sklad filozofske misli i političkog delovanja

Reč izgovorena na promociji knjige Zoran Đinđić: Prosvet(l)itelj (Akademska knjiga, Novi Sad) 21. septembra 2022. godine u beogradskom Medija centru

Piše: Olga Manojlović Pintar

Za pola godine navršiće se tačno dve decenije od ubistva Zorana Đinđića. Tokom tih 20 godina napisan je veliki broj tekstova i knjiga koji su se bavili njegovom ličnošću, filozofskim i naučnim radom, političkim angažmanom i nasleđem. Pisali su ih, pored ostalih, novinari (Vesna Mališić i Miloš Vasić), pravnici (Srđa Popović), politikolozi (Nenad Dimitrijević), istoričari (Latinka Perović, Dubravka Stojanović, Bojan Dimitrijević), kolege i prijatelji (Dunja Melčić, Dragan Lakićević, Novica Milić, Lino Veljak). Narodna biblioteka Srbije objavila je i izabrana dela Zorana Đinđića.
Ovo nabrajanje pruža, međutim, pogrešan utisak da je političko delovanje Zorana Đinđića, koje je naročito pred sam atentat bilo podvrgnuto oštrim kritikama i izloženo teškim optužbama, vremenom rehabilitovano i afirmisano u srpskoj javnosti. Preciznije je konstatovati da je interesovanje javnosti svih ovih godina zapravo osciliralo – od početne kriminalizacije, preko induciranog ignorisanja, do gotovo martirološkog veličanja u jednom kratkom vremenskom periodu. Danas, pošto pozadina njegovog ubistva još uvek nije sudski dokazana, ono je ponovo na margini – u uskim krugovima onih koji još uvek veruju u evropsku perspektivu Srbije i bore se protiv nekažnjivosti ratnih zločina i zločinaca iz devedesetih.

Nizu radova o Zoranu Đinđiću, koje sam pomenula, novinar i publicista Mijat Lakićević pridružio je knjigu Zoran Đinđić: Prosvet(l)itelj. Njome je istovremeno obogatio svoju bogatu bibliografiju u kojoj se izdvajaju naslovi: Desimir Tošić: između ekstrema; Kako smo izgubili (Našu) Borbu; Prelom ’72: uzroci i posledice pada srpskih (komunističkih) liberala oktobra 1972. godine.

O kakvoj je knjizi reč i šta je izdvaja među ostalim naslovima?

U suštinskom smislu, Lakićevićev tekst predstavlja sveobuhvatan pregled teorijskih osnova i javnog delovanja Zorana Đinđića. Čini se da je njegovo stvaralaštvo sagledano kao konkretna primena Marksove 11. teze o Fojerbahu kojom je uspostavljen ideal filozofa čija uloga nije samo da tumači, već i da aktivno menja svet u kome živi.

U metodološkom smislu, Mijat Lakićević je rezultate svojih istraživanja izneo hronološki, ali je načinom na koji je koncipirao poglavlja istovremeno izdvojio ključne tematske celine. Tako već u formalnom smislu ova knjiga predstavlja izuzetno dinamično štivo. Njen je autor uspostavio direktnu komunikaciju sa čitaocima kroz intrigantno postavljena pitanja koja je izdvojio u naslovima i podnaslovima. Svako od dvanaest poglavlja je vremenski ograničeno i tematski profilisano, a stilski uobličeno u maniru prosvetiteljskih autora – uvodna objašnjenja izneta u jednoj rečenici na početku svakog poglavlja direktno ukazuju na Lakićevićev ključni zaključak – o jedinstvu Đinđićevog filozofsko-teorijskog i političko-praktičnog rada.

Đinđićevu političku biografiju Lakićević je započeo sagledavanjem njegove ličnosti od najmlađih dana, ukazivanjem na porodično okruženje, a posebno na značaj vršnjačke solidarnosti za njegovo sazrevanje, te izdvajanjem uticaja gimnazijskih profesora koji su prepoznali intelektualnu znatiželju i podsticali javni angažman hrabrog i talentovanog učenika.

Lakićević je, zatim, posebnu pažnju usmerio na pitanje ideološkog pozicioniranja Zorana Đinđića u studentskim danima. Vreme njegovog intelektualnog formiranja je opisao kao vreme velikih debata u kojima je mladi filozof provocirao dispute sa neupitnim autoritetima nudeći kritička čitanja Kanta, Hegela, Marksa, kao i jugoslovenskih praksisovaca.

Knjiga pokazuje kako je Zoran Đinđić kroz jasna pitanja formulisao sopstvene teze, problematizovao i odbacivao istorijske metanarative i rigidne ideološke diskurse. U tom kontekstu je u ponuđen osvrt na Đinđićevo razumevanje liberalizma, socijalizma i marksizma u vremenu njihovog velikog preispitivanja i višeslojne kritike u različitim sredinama i političkim krugovima.

Lakićević je Zorana Đinđića prepoznao kao jednog od ključnih nosilaca liberalne paradigme u Srbiji, ali ne samo kao društveno-ekonomske osnove, veći kao idejne pretpostavke političke demokratizacije. Na taj način knjiga je posredno ukazala na uzroke Đinđićevog razilaženja sa onim političkim akterima i kritičarima koji su negirali humanistički sadržaj pojma liberalizma, svodeći ga isključivo na političko-ekonomska značenja.

Mijat Lakićević je Đinđića definisao kao prosvetitelja i reformatora koji je težio modernizaciji i političkom otvaranju i povezivanju kao nužnim preduslovima evolucije društva. Njegov dinamizam je objasnio kao harmoničnu usklađenost filozofske misli i političkog delovanja iz čega je proizlazila preciznost njegovih zaključaka i brzina reagovanja. Pokazao je i kako je Đinđić kao premijer Srbije, bio svestan „ne toliko konkretno-političkih koliko istorijsko-društvenih ograničenja“, kako je pokušavao da brzim akcijama pokrene promene i tako napravi pukotine u ideološkom monolitu srpskog nacionalizma.

Oni koji razmišljaju o kompromisima koje je Đinđić činio (njegovom odlasku u Bosnu tokom rata, skidanju petokrake sa zdanja Skupštine grada, uvođenju veronauke u školski sistem nakon 5. oktobra), u ovoj knjizi će moći da pronađu neka od objašnjenja. Te odluke, koje Đinđića nikada nisu približile nacionalističkim i crkvenim krugovima, imale su visoku cenu, jer su ga udaljile od dela kritičke javnosti, pa i nekih dugogodišnjih saradnika i saveznika. U vremenu nakon hladnog rata, kada je socijalizam kao politički projekat bio izbrisan u Evropi, a Jugoslavija uništena u seriji ratova, Đinđić je po Lakićeviću shvatao svu besmislenost, anahronost i suštinsku nemogućost funkcionisanja SR Jugoslavije, odnosno Srbije kao navodno održive „ideološke alternative“ u međunarodnim okvirima.

Čitanjem knjige Mijata Lakićevića postaju jasnija i distanciranja od Đinđića onih koji je trebalo da mu budu saveznici u vremenu nakon 5. oktobra, kao i kasniji pokušaji aproprijacije, preuzimanja njegovog dela od strane višedecenijskih političkih protivnika. Istovremeno je ukazano na to kako su različita tumačenja i načini prihvatanja, ili odbacivanja, njegovih ideja i političkih rešenja korišćeni u procesu usmeravanja, odnosno manipulisanja javnošću.
Lakićević je, dakle, ovom knjigom otvorio čitav niz pitanja, a čitaocima i čitateljkama je dao slobodu da zaključuju, ne samo o centralnoj ličnosti kojoj je ova knjiga posvećena, već i o društvu u kome suštinski važi: reci mi šta misliš o Đinđiću i ja ću znati tvoju političku poziciju.

I na kraju, želim da podsetim na jedno zaboravljeno predavanje, a zapravo poslednje predavanje, koje je Zoran Đinđić održao 21. februara 2003. pred studentima Univerzitata u Banjaluci – onog istog dana kada je na njega pokušan atentat na autoputu kod hale Limes. Đinđić je studentima predstavio svoje viđenje politike, nacionalizma, patriotizma u želji da ih navede da pre svega ostalog promisle sopstveno mesto u okruženju u kome žive. „U istoriji su se nekoliko puta pojavili (…) primeri koji su vodili sudaru sa realnošću ali se ispostavilo da nijedan organizam, bilo da je država ili ideologija nije dovoljno moćan da kontroliše svoje okruženje i svako ko je to pokušao na kraju je propao, od Rimskog carstva preko raznih velikih imperija. Onaj ko misli da je njegovo okruženje zapravo samo pozornica na kojoj on definiše svoja pravila, izvesno vreme možda može da živi u toj iluziji. Posle izvesnog vremena se sudara sa posledicama te svoje arogancije i na kraju strada.”

Đinđićeva namera je bila da pred mladim intelektualcima afirmiše svoj politički program koji nije bio zasnovan na propovedima pisaca, pesnika, popova, za koje je rekao da „teže preterivanjima, isključivosti, teže poeziji, mitovima, jer je to njihov posao.” Njegov cilj nije bio da nametnesvoj program, već da kod mladih ljudi „pokrene jedan mali proces razmišljanja koji možda za nekog od vas donese i neki pomak u razumevanju nečega što je u vašim životima bitno.”

Knjiga Mijata Lakićevića ima snagu da pokrene jedan mali, zapravo ne tako mali proces razmišljanja koji možda, nadam se, za nekog od čitatelja i čitateljki donese i pomak u suštinskom razumevanju stvarnih uzroka krize u kojoj živimo već godinama.

Pismo

Reč izgovorena na promociji knjige ZORAN ĐINĐIĆ: PROSVET(L)ITELJ u beogradskom Media centru 21. septembra 2022. godine

„Poštovani gospodine Lakićeviću,

kao čitalac vaše najnovije knjige, Zoran Đinđić: Prosvet(l)itelj, zahvaljujem vam se na ovom pristupačnom delu. Ono mi je konačno (sa trideset šest godina) omogućilo da odškrinem vrata za koja sam strepela da će mi za života ostati zatvorena. Filozofsko-politička situacija Srbije mi se oduvek činila isuviše tmurnom i turbulentnom, naizgled neopisivom jezikom dovoljno konzistentnim za nekog stasalog u okvirima teorijske matematike. Međutim, čak i kada sam se okrenula književnom delu i konačno, sada, filozofskim doktorskim studijama, bila mi je potrebna knjiga poput vaše da me uvede u misao nekoga kome mogu da verujem, barem isprva, u pretkritičkom periodu proučavanja, i nekoga na koga mogu da se oslonim u sopstvenim razmišljanjima, onako kako se čovek oslanja na postojanu, ali elastičnu odskočnu dasku.
Moj decenijski boravak u inostranstvu nije bio zagarantovan pre ubistva Đinđića (dogodilo se u mojoj trećoj godini matematičke gimnazije), ali moj produženi boravak van granica zemlje postao je verovatniji usled njegovog ubistva. Volela bih da u dogledno vreme barem donekle razumem zašto sam završila u Cirihu, a mislim da je to razumevanje dostižno upravo krčenjem puta kroz Đinđićevu misao.”

Ovo pismo dobio sam pre oko mesec dana, sasvim precizno, 30. avgusta. Autorka dalje kaže kako je primetila da knjiga ne sadrži bibliografiju i moli da joj je pošaljem.
Šta sam drugo mogao da uradim? Sastavio sam bibliografiju, časna pionirska (valjda bi trebalo da stoji penzionerska) ništa nisam dodavao.

Posle nekoliko dana stiglo je novo pismo.
„Poštovani Mijate”, piše sad naša čitateljka, „bibliografiju sam proučila i nabavila sam dve knjige da ponesem nazad u Švajcarsku: Subjektivnost i nasilje (jer ipak to je filozofski centar Đinđićevih dela, ako dobro razumem) i Etiku odgovornosti (jer mi se učinila solidnom, naučničkom obradom iz različitih uglova). Označila sam i još neke reference koje bi me zanimale. Ali, kako to već biva pri istraživanju neke teme, mreža idejne relevantnosti i tokovi zainteresovanosti će se prirodno širiti sa svakom pročitanom knjigom.
Još jednom vam se zahvaljujem na odgovoru i podstreku – biće da su se i drugi, inspirisani vašim radom, zainteresovali za Đinđićevo (intelektualno) nasleđe.”
Pomislio sam: šta čovek više da poželi.
(Čitateljka jeste jedna, ali je vredna.)

Dobro veče.
Hvala vam što ste došli večeras da obnovimo uspomene na lik i delo Zorana Đinđića.

Media centar Beograd,
21. septembar 2022.

Promocija u Lazarevcu

U Lazarevcu je održana promocija knjige „ZORAN ĐINĐIĆ, PROSVET(L)ITELJ“, autora Mijata Lakićevića u organizaciji Pokreta Novi optimizam

Snimak promocije u celini možete pogledati na linku OVDE.
Sve fotografije možete pogledati na linku OVDE.

Pre razgovora obratio se BranislavGuta Grubački, osnivač Pokreta, objasnivši da je jedan od povoda za promociju knjige u Lazarevcu to što je na današnji datum, pre 22 godine, protest rudara u Kolubari uveo u petooktobarske promene i svrgnuće Miloševića – „5. oktobar se dogodio i prelomio 3. oktobra u Lazarevcu“, zaključio je Grubački.

Uvodnu reč imala je i Bora Babić ispred novosadskog izdavača „Akademska knjiga“ koji su objavili Lakićevićevu knjigu.

U razgovoru su učestvovali dramaturškinja Jelena Bogavac, pisac Saša Ilić i Mijat Lakićević, autor knjige.

Razgovor je moderirao novinar Nenad Živković, i kao okvirnu temu postavio je odnos dr Zorana Đinđića političara i filozofa, što je i jedna od tema biografije.

„Knjiga je izuzetno značajna jer je reč o idejama koje govore de je Mijat prepoznao današnju aktuelnost pojava, što govori da je Đinđić ili bio zaista dalekosežno u budućnosti, što govori jako dobro o njemu, ili se mi i dalje bavimo istim problemima, idejama i zabludama kojima se bavimo poslednjih pedeset godina“, rekao je Živković.

Na pitanje kako definiše Đinđićevo filozofsko utemeljenje, i da li bi rekao da je bio liberal u filozofiji i politici, ili je bio, što je za sebe govorio, socijaldemokrata, autor biografije, Mijat Lakićević, rekao je da mu je podsticaj da uđe u ovu tematiku to što je Đinđić u javnosti ostao upamćen kao političar, dok mu je filozofsko delo skrajnuto.

„Zoran Đinđić nije držao puno do velikih i istorijskih ideologija, on je govorio da je vreme velikih ideologija, kao što su bili komunizam, socijalizam, liberalizam prošlo. Devedesetih godina je mislio da te ideologije ne mogu da reše i daju zadovoljavajući odgovor na ključne potrebe čovekove egzistencije i ključne čovekove probleme. Iako Đinđić sam sebe nije razumevao kao liberala ni u političkom, ni u filozofskom smislu, on je za srpske političke, filozofske i društvene standarde zapravo u velikoj meri bio liberal jer za njega u filozofiji centralno pitanje bilo pitanje slobode“, kazao je autor knjige.

Kada se postavi pitanje koliko je njegova filozofska baština uticala na vođenje politike, Mijat ističe da je Đinđić utemeljenje za svoje aktivnosti tražio u filozofiji, pokušavajući  da istraži na kojim osnovama pojedinac može da se uključi u promenu sveta. Kako tvrdi Lakićević, njemu nije bila bitna ideologija, već da ostvarimo društvo u kome će biti poštovana osnovna ljudska prava.

Na pitanje Nenada Živkovića, zašto u Srbiji ne uspevamo da izgradimo pluralnu političku strukturu, o kojoj govori Latinka Perović u predgovoru knjige, pisac Saša Ilić naveo je primer situacije u kojoj su se u tom trenutku nalazili u Lazarevcu:

„sama činjenica da se večeras nalazimo u privatnoj sali u Lazarevcu a ne u Domu kulture, biblioteci ili nekoj drugoj javnoj kulturnoj ustanovi, dovoljno govori o političkoj kulturi, pluralnosti, slobodi dijaloga. Mi smo prinuđeni da se snalazimo i da pronalazimo mogućnosti i sagovornike na sličan način kao što je Đinđić sedamdesetih godina, i tokom kasnijih dekada, pokušavao da plasira svoje ideje i nađe sagovornike na toj političkoj i kulturnoj sceni koji bi to razumeli i koji bi ušli u dijalog“, rekao je Saša Ilić.

Ako postavimo pitanje koji je ključ Đinđićeve filozofije, odakle potiče njegov spiritus movens, Ilić kaže da  mu se čini da je to iz ideje promene i ideje revolucije i da „odatle kreće pitanje slobode, odbrane slobode, uspostavljanje političkog sistema u kome bi se u okvirima pravne države uspostavila neka pluralna politička struktura i mogućnost dijaloga sa različitim akterima“.

Jelena Bogavac, rediteljka i dramaturškinja, u svom poslu dosta je upućena na mlađe generacije, i u tom kontekstu kaže da „čitati Đinđića, u slučaju mladih danas, koji je dugi niz godina bio satanizovan i skrajnut, blaćen, i pokušavan da bude bačen na dno filozofske političke i socijalne misli, vraćati njega u najboljem svetlu, ovako analitično i ovako posvećeno u korice jedne ovako ozbilljne knige, mislim da je to divovski posao i govori o mogućnosti da naše društvo ozdravi na budućem mladom edukovanom svetu, da naše društvo  dobija šansu da u nekoj sledećoj generaciji bude oslobođeno autoritarnih režima“.

Kao „najdivniju“ metaforu u knjizi Jelena je izdvojila onu o „Đinđiću kao Prometeju i svetlom biću koje svojim delovanjem i mišlju na nas baca svetlo“ istakavši da je to onaj trenutak kada se metafora  sudara sa stvarnošću u jednom liku, i to je najbolja zaostavštvina onoga što je „njegova tragetska sudbina mogla da nam ostavi u amanet“.

Kako je tribina održana u Lazarevcu odakle je krenuo generalni štrajk 2000, učesnici razgovora osvrnuli su se na mogućnost da se opet ponovi takav štrajk nekih novih „rudara“.

U tom kontekstu, Saša Ilić je rekao da smatra da su rudari važni i da kad dođe trenutak za to, oni će odreagovati na pravi način. „Knjiga Mijata nas vraća u to da štrajk rudara u Kolubari nije počeo u jesen nakon osporenih rezultata izbora već sa Đinđićevim dolaskom na studije filozofije, i sa njegovim uvidom da nešto nije u redu sa tim sistemom. I onda je počeo ozbiljno da se bavi time i da vidi gde je ta greška. Budući da je bio toliko posvećen, on dolazi do tačke da razni subjekti u ovom društvu shvataju da od svakog od nas zavisi da li će promena i sloboda doći. Rudari to shvataju“, rekao je Ilić i dodao da nikako ne smemo zanemariti intelektualni potencijal pojedinaca  u ovom društvu jer će od njih zavisiti buduća revolucija.

Dramaturškinja Jelena Bogavac dodala je da nikako ne treba zanemariti ni glad koja se oseća u ovom narodu, jer će možda i „osnovna i suštinska glad dovesti do akcije“, nakon čega je Ilić zaključio da bez sinteze između intelktualnog političkog pogona i klasne osvešćenosti i uvezanosti tih snaga ne može doći do promene.