Istorija jednog instituta kao istorija celog društva

Zbilja je neobično u kojoj meri se istorija Instituta za filozofiju i društvenu teoriju prožima sa istorijom srpskog društva; toliko da su danas u gotovo istoj poziciji: oboje se bore za opstanak

Oktobarski memento

Retko kada se dešava, ako se uopšte ikada desilo, da se u istoriji jedne jedine institucije, pogotovo naučne, tako i u toj meri ogleda istorija čitavog društva, kao što je to slučaj sa beogradskim Institutom za filozofiju i društvenu teoriju. To je, međutim, belodano pokazala knjiga “Građenje jedne kontrainstitucije” Igora Cvejića, Olge Nikolić i Mihala Sladečeka, nedavno objavljena u izdanju samog Instituta. U izvesnom smislu buni činjenica da se delo pojavljuje u času kada se to ne bi očekivalo. Uobičajeno je, naime da se ovakve monografije publikuju u prigodnim prilikama, povodom nekih godišnjica i slično. Sa ovom, međutim, to nije slučaj. IFDN je osnovan 1981. kao Centar za filozofiju i društvenu teoriju, a sada je 2019, dakle, jubileja ni blizu.

PRITISCI: Razlog, naravno, ipak postoji i povod je, nažalost, daleko ozbiljniji od svečarskog. Kažemo “nažalost”, jer se Institut nalazi pod velikim pritiskom vlasti. Vlada Srbije, naime, postavila je u aprilu Zorana Avramovića, visokog funkcionera Srpske napredne stranke i profesora na Megatrendu, za predsednika Upravnog odbora IFDT, a Dragana Simeunovića, profesora FPN, Zorana Jevtovića sa Filozofskog fakulteta u Nišu i Ninu Mudrinić Milovanović iz Centra za savremenu umetnost, za članove. To je izazvalo žestoke proteste, o čemu je i Novi magazin pisao u tekstu “Nečastivi na Institutu”.
Da u tom “grmu leži zec”, svedoči i Uvodna reč iz pera direktora IFDN Petra Bojanića. “U poslednjih deset godina strukture vlasti ne prepoznaju Institut kao mesto ekspertize upravo zato što im nedostaje vizija koja prevazilazi kratkotrajne i utilitarne političke ciljeve. Institucija države danas postaje groteskna institucija nad institucijama i, pretendujući da ima sposobnost upravljanja Institutom, namerava da mu oduzme akademsku autonomiju. Nekompetentni i iracionalni, u savezu s neradnicima i pasivnima, uvek će predstavljati novi izazov za naš otpor i zajedničku akciju”, napisao je Bojanić.
U petak 27. septembra u Institutu je organizovana rasprava o knjizi u kojoj su, pored dvoje autora Nikolićeve i Cvejića, učestvovali i Dragoljub Mićunović, Latinka Perović i Želimir Žilnik. Mićunović, koji je bio direktor Centra za filozofiju i društvenu teoriju u periodu od 1982. do 1988, pošao je od toga čime je Bojanić završio – od (večne) borbe za dostojanstvo Instituta i od otpora nasilju vlasti. Dakle, tamo gde smo kao društvo, zajedno sa Institutom, bili i pre četvrt i pre pola veka.
Postavlja se pitanje, rekao je Mićunović,”šta je to naše društvo, koji je to usud koji nas prati”. Počeo je anegdotom o britanskom generalu koji je devedesetih pokušavao da sebi i drugima objasni šta se to dešava u Bosni. Da li je to građanski rat? Nije, nema klasa, svi ti ljudi pripadaju manje-više istom sloju. Da li je verski rat? Nije ni to jer malo je njih zaista religiozno. Da li je međunacionalni rat? Svi govore istim jezikom, liče jedni na druge, živeli su decenijama zajedno. Ali, rekao je general, ono što ga je najviše zaprepastilo i što nikako nije mogao da objasni bilo je – zašto ti ljudi toliko lažu? Šta im to treba?
“Probao sam da odgovorim na to pitanje”, nastavio je Mićunović i kao prvi uzrok ili “prauzrok” naveo – našu narodnu junačku, epsku, poeziju. Nastala početkom 19. veka sa “zadatkom” da probudi nacionalnu svest, ona je izmišljala događaje i mitologizovala prošlost, legitimišući tako nešto što je zapravo bila istorijska laž. U tom kontekstu Mićunović je posebno apostrofirao konvertitstvo – tj. običaj da se danas govori jedno, a sutra drugo, što je inače “razvijeno do vrhunca” – kao nešto što “razara društvo”. Kao primer naveo je Nikolu Miloševića, koji je u vreme demonstracija 1968. bio član Univerzitetskog komiteta SK i koji se studentima “pridružio” dva dana posle Titovog govora, a posle na svom (navodnom) disidentstvu napravio intelektualnu karijeru.

PRAKSISOVCI: Nije se slučajno, naime, ovde došlo do 1968. Ta se godina, naime, pojavljuje kao ključna u traženju istorijskih korena Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. Tako, zapravo, tvrde pisci istorije jedne “kontrainstitucije”. Ali, opet prema istom izvoru, i ta godina ima svoju predistoriju. To su časopis Praksis i filozofska Korčulanska letnja škola. Odnosno, da bi njih objasnila, autorska trojka ide još malo dalje u prošlost, tj. u 1960. i “bledski samit”. Te godine je, naime, na Bledu u Sloveniji održano naučno savetovanje na kojem je došlo do sukoba između “dogmatičara”, tj. pristalica “teorije odraza” (prema kojoj se “do saznanja dolazi tako što svest objektivno odslikava stvarnost”) i “revizionista” – kako su se međusobno “častili” pripadnici suprotstavljenih “škola” – koji su tvrdili da je odnos između “objekta” i “subjekta” (da stvar maksimalno uprostimo) znatno kompleksniji, tj. da subjekt nije tek pasivni posmatrač u kojem se svet odražava već i kreator stvarnosti. Nije bitno; bitno je da su se ove dve grupe tako zavadile, da više uopšte “nisu učestvovale na zajedničkim skupovima niti su radove objavljivale u istim časopisima i zbornicima”. I ne samo to nego će “kasnije te razlike prerasti u politički sukob”.
Pripadnici pak drugopomenute grupe, tzv. “revizionisti”, tj. zagovornici “praksis filozofije” koja se “razvija u kritičkom otklonu od teorije odraza”, uskoro su, tačnije 1964, formalizovali svoje postojanje kroz osnivanje časopisa Praksis i Korčulanske letnje škole. Pokretači i jednog i drugog bili su, zapravo, zagrebački filozofi Gajo Petrović, Milan Kangrga i Rudi Supek, ali su im se ubrzo pridružili profesori sa beogradskog filozofskog fakulteta, pre svih najstariji: Ljubomir Tadić, Mihailo Marković i Svetozar Stojanović.
Bile su to zlatne godine za filozofe. Na Korčuli se okupljao svetski marksistički creme de la creme. Ali onda je došla 1968. U maju su izbile velike studentske demonstracije u Parizu, a u Beogradu je 3. juna jedna bezazlena varnica (tuča na brigadirskoj priredbi prethodne večeri u Novom Beogradu) zapalila Univerzitet. Pre svega Filozofski fakultet, koji se tada nalazio u Kapetan Mišinom zdanju, u kojem je danas – kakve li koincidencije – Rektorat.
Kako autori monografije podsećaju, “izneti zahtevi i politički stavovi studenata bili su levo orijentisani i u skladu s programom SKJ. Neke od glavnih studentskih parola glasile su: ‘Dole, crvena buržoazija’, ‘Slobodna kritika i istinsko samoupravljanje’, Živeo drug Tito i Partija’, ‘Mi tražimo naše mesto u društvu’ i ‘Hoćemo posao’, a “Univerzitet je nazvan ‘Crveni univerzitet Karl Marks’”. Takođe, pozivajući se na Nebojšu Popova, autori ističu da su se “među važnijima” našli i sledeći studentski “zahtevi: (1) da se ujednače i regulišu primanja i preispita nelegalno stečena imovina visokih funkcionera; (2) da se samoupravljanje razvija na svim društvenim nivoima; (3) da se posebno reguliše veće učešće studenata u samoupravnim organima Univerziteta; (4) da se zaustavi dezintegracija društvene svojine – u akcionarsku svojinu i (5) da se bolje usklade kultura, obrazovanje i privreda”.
Protesti su, “uz pesmu i veselje”, okončani 9. juna, kada je, malo karikirano, Tito rekao da imamo zlatnu omladinu (koja je “90 odsto socijalistički orijentirana”), ali da je kvare “neki profesori”. Ubrzo je “identifikovana” osmorka koja se poduhvatila te nečasne rabote. Bili su to: Mihailo Marković, Ljubomir Tadić, Svetozar Stojanović, Dragoljub Mićunović, Zagorka Golubović, Miladin Životić, Trivo Inđić i Nebojša Popov. I postavljen je zadatak – da budu izbačeni s fakulteta.

LIBERALI: Takoreći istovremeno, tj. posle svega nekoliko meseci, na čelo CK SK Srbije došao je Marko Nikezić, a na mesto izvršnog sekretara Latinka Perović. Kao, poput Mićunovića, ne samo svedok nego i učesnik gibanja tog vremena, ali sada zapravo kao istoričar, Perović je govoreći o knjizi najpre ukazala na tadašnje prilike u Srbiji i Jugoslaviji. To je, naime, bilo vreme “privredne reforme koja je htela da uspostavi jedinstvo na tržišnim osnovama”. Sam Nikezić, koji je “bio dobar poznavalac srpske, ali i istorije sveta, osećao je da se svet menja i da Jugoslavija, pa ni Srbija više ne može da živi u ‘slatkoj laži’ o sebi, kako je to rekao Mićunović”.
To je bilo vreme, nastavila je Perović, koje “nagoveštava duboku krizu sistema i dolazak Nikezića bio je nešto što nudi izlaz”. Ta perspektiva, međutim, ubrzo je zatvorena. Ali, “reformu nisu porazili studenti nego je od nje odustalo partijsko rukovodstvo, bojeći se fekata”. Tako da je zapravo “došlo do povratka na staro”, odnosno “na formalno rukovodeću ulogu partije”. I “partijsko rukovodstvo Srbije podnelo je ostavke jer nije bilo spremno da sprovodi tu novu politiku. Ta 1972. bila je brana do koje se moglo odolevati pritiscima. To je u knjizi utemeljeno i jasno rečeno”, istakla je Latinka Perović.
Posle pada srpskih liberala (koji, uzgred, kako je rekla, nisu sami sebe tako nazvali, nego su tako okvalifikovani u kampanji koja je vođena protiv njih i pre i posle smene) nastale su dve interpretacije njihove uloge. Prva interpretacija glasila je da je “liberalno rukovodstvo oslabilo revolucionarnu ulogu partije i dovelo takoreći do građanskog rata u Jugoslaviji”. I ona se, prema Latinki Perović, “održala sve do Osme sednice CK SK Srbije”. Nakon toga, međutim, interpretacija se menja; “liberali su postali glavni žandari, dobili su epitet ‘tzv. liberali’ i optuženi s za sve zabrane, progone, pa i uklanjanje osmoro profesora”.
Za mnoge neočekivano, autori knjige iz svojih istraživanja, kako kaže Perović, “ubedljivo i konačno” izvode sasvim suprotan zaključak: “Pozicija grupe profesora… dodatno je otežana upravo te 1972, kada je smenjena liberalna i reformski orijentisana republička vlast u Srbiji (sa predsednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Markom Nikezićem i sekretarkom Latinkom Perović na čelu), a sve veću moć dobijaju partijski funkcioneri Petar Stambolić i Dragoslav Marković, koji su se već javno izjašnjavali protiv ove grupe profesora”.

LEX SPECIALIS: Filozofski fakultet se, međutim, pokazao kao tvrd orah i uprkos sve jačim pritiscima nije donosio odluku o ekskomunikaciji inkriminisanog “osmerca bez kormilara”. Konačno je rešenje nađeno u lex specialisu; Skupština Srbije donela je odluku kojom se osmoro profesora “stavlja na raspolaganje”. To je značilo da se prekida njihov kontakt sa studentima; oni se udaljavaju iz nastave, ali zadržavaju plate.
Godine 1981, međutim, ističe zakonski rok koliko se može provesti u tom statusu, tako da su se profesori našli “na belom hlebu”. Ipak, vreme se bilo promenilo. Između ostalog, i zbog pritiska međunarodne javnosti – a i Tito već beše umro – profesori su vraćeni na Univerzitet, ali ne i na fakultet. Naime, pri Institutu društvenih nauka osnovan je Centar za filozofiju i društvenu teoriju u kojem su svi profesori (sem Trive Inđića) našli uhlebljenje.
Iste godine beogradski praksisovci osnivaju novi časopis – pošto je stari Praksis ugašen još 1974 – Praksis internacional. Oko toga je došlo do razmimoilaženja sa zagrebačkim kolegama, čini se više formalne nego sadržinske prirode, ali su ubrzo neslaganja postala ozbiljnija. Jedan pokazatelj koji autori navode jeste povlačenje Ferenca Fehera i Agneš Heler. Mihailo Marković je to objašnjavao koncepcijskim nesuglasicama, ali je Agneš Heler, u elektronskoj prepisci sa autorima, navela sasvim druge uzroke. Prema njenim rečima, “Marković je održao sasvim nacionalističko predavanje, ubacio je nacionalizam u plan i program Praksisa. Ferenc i ja smo se suprotstavili i rekli mu da nismo spremni da podržimo srpski nacionalizam ili, uostalom, bilo koji nacionalizam i da zbog toga napuštamo redakciju. Amerikanci nisu razumeli. Kasnije, kada je Marković počeo da podržava Miloševića, rekli su nam da smo bili u pravu”.
Jedan od ključnih doprinosa knjige, prema rečima Latinke Perović, upravo je u tome što su autori “uspešno dešifrovali” razliku između zagrebačkih i beogradskih praksisovaca. Dok su prvi do kraja ostali u sferi teorije, drugi su bili mnogo više zainteresovani za političko delovanje. O tome ubedljivo govori činjenica da su osnivači najvećeg broja partija u Srbiji potekli iz ovog (i bukvalno i simbolički) centra. Odnosno, još pre toga, da su pojedini članovi te grupe, posebno Ljubomir Tadić, bili u tesnoj vezi sa Dobricom Ćosićem. Svetozar Stojanović je pak, kako precizno beleže autori, 1992. i 1993, dok se Ćosić nalazio na funkciji predsednika SR Jugoslavije, bio njegov savetnik.
Mićunović, Tadić, Vojislav Koštunica, Kosta Čavoški i Zoran Đinđić (poslednja trojica takođe su sredinom osamdesetih zaposlena u Centru) bili su osnivači Demokratske stranke 1990. Kosta Čavoški je već 1991. osnovao Srpsku liberalnu stranku, a Vojislav Koštunica godinu dana kasnije Demokratsku stranku Srbije. Nebojša Popov i Vesna Pešić (takođe primljena u Institut osamdesetih) bili su “među pokretačima Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI)”, da bi posle ušli u Građanski savez Srbije, čiji je Pešić bila prvi predsednik. Miladin Životić bio je pak jedan od osnivača Beogradskog kruga, rodonačelnika “Druge Srbije”.

SEPTEMBAR, 24: Gotovo svi oni (tj. koje nije u međuvremeno odnelo vreme) našli su se u koaliciji DOS, Demokratska opozicija Srbije, koja je 5. oktobra 2000. svrgla Miloševićev režim. “Vojislav Koštunica je postao predsednik SRJ, Dragoljub Mićunović predsednik Veća građana Savezne skupštine, a Zoran Đinđić predsednik Vlade Republike Srbije. Pored toga, Vesna Pešić je postala ambasadorka u Meksiku”.
Tu pisci staju. Sa Petooktobarskom revolucijom završava se ova “paralelna istorija” Instituta za filozofiju i društvenu teoriju (kako glasi zvaničan naziv ove “kontrainstitucije”od 1992) sa jedne, i srpskog društva, ili makar srpskog političkog života, sa druge strane. U preostalom delu knjige autori se bave isključivo naučnim, publicističkim i kadrovskim aspektima organizacije čiji su i sami deo.
Sa aspekta Instituta to može biti i razumljivo i opravdano, ali taj datum, čija se ove nedelje sprema devetnaestogodišnjica, provocira da se ode korak dalje i pogleda gde smo kao društvo danas. Tim pre što Bojanić na početku svoje uvodne reči kaže da je “i danas, nakon tridesetak godina postojanja, budućnost Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu daleko od neupitne”. Ima, dakle, smisla postaviti i pitanje koje je postavio Dragoljub Mićunović: kakvo je zbilja ovo naše društvo, kakav je naš usud. Jer, evo, dve decenije posle tog 5. oktobra Srbija se nalazi tamo gde je bila dve decenije pre tog 5. oktobra 2000.
U traganju za odgovorom nameće se, međutim, jedno potpitanje ili, bolje, “pretpitanje”. Zašto se, naime, danas slavi 5. oktobar, a ne slavi 24. septembar? U svakom smislu taj dan je bilo teže pripremiti i organizovati, to je bio mnogo veći poduhvat, tog datuma je zabeležena prava pobeda. Da nije bilo 24. septembra, ne bi bilo ni 5. oktobra.
Dvadeset i četvrtog septembra Srbija je bila evropska jer se u savremenoj Evropi tako smenjuju predsednici. Petog oktobra to je bila balkanska Srbija, gde se vladari svrgavaju silom i nasiljem.
Prvo je bila Đinđićeva ideja, drugo je bila Koštuničina. Zato je poslednje Koštuničino delo, kako saznajemo iz ove višestruko korisne knjige, “Zašto Srbija, a ne Evropska unija”. Zato je Koštunica pozdravio pobunu “crvenih beretki”, specijalne policijske jedinice, zato je otvoreno govorio da mu je Evropa deveta rupa na svirali. Zato se i 12. marta 2003, kako je to (velikodušno) primetio Mileta Prodanović, “Koštunica jedva poneo kao čovek”.
Današnja Srbija, kao “zarobljena država” i kao “groteskna institucija nad institucijama”, kako to reče direktor IFDT, samo je logična posledica i neizbežna krajnja destinacija tada i tako započetog puta. Ako je ovo uopšte dno.

Žilnikova priča

“Meni su prijatelji, mislim da je to bilo 3. juna uveče, javili da se u Beogradu na Filozofskom fakultetu dešava nešto jako zanimljivo. Ja sam sutra rano ujutru pozvao direktora Televizije Novi Sad, jednog prilično liberalnog čoveka, i tražio da mi da kameru i ekipu da idemo u Beograd”. Tako Želimir Žilnik, poznati reditelj – doduše više u inozemstvu nego u tuzemstvu, što bi rekla naša (bivša) braća Hrvati – započinje priču o “svojoj 68”. Pošto su imali vrlo malo trake, za oko 40 minuta, Žilnik je malo snimao, mnogo više materijala je, kaže, snimio Dušan Makavejev, koji je takođe bio tu sa svojom ekipom. Međutim, pripoveda dalje Žilnik, “Makavejev je svoje negative nosio u laboratoriju i kada je posle nekoliko dana došao da ih uzme, rekli su mu da negativi ne valjaju i da su neupotrebljivi. Tako da Makavejev svoje filmove o 68. nikada nije dobio”. Žilnik je imao sreće jer se “svako veče nekim razdrndanim ‘fićom’ vraćao za Novi Sad”, prolazeći, naravno, pri tome pored policije koja je bila blokirala čitav taj kraj, ali ga za divno čudo niko ništa nije pitao, tako da je on svoje filmove uspeo da sačuva.
Iz više nego upečatljivog Žilnikovog svedočenja valja izdvojiti saznanje do kojeg je zapravo došao mnogo kasnije, i to baš u Rusiji, da je u Sovjetskom Savezu negde 1969. formirana komisija koja se bavila ideološkim skretanjima u kulturi, posebno u kinematografiji. I odatle su jugoslovenskom rukovodstvu stalno stizala upozorenja i pritisci da se tim “ideološkim skretanjima” stane na put.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 3. oktobar 2019.

Leave a Comment