Rusi na Drini, Ameri na Jadranu

Zapadni Balkan je trenutno poprište bitke, srećom samo na energetskom polju, između dve supersile – Rusije i Amerike

 

Gasne igre

 

Srbija među gasovodima. Dok je u fokusu ono što se dešava na našim “istočnim granicama”, gde se za pozicije sa “etabliranom” Ukrajinom nadmeću Turska i Bugarska, ono što se dešava sa one strane Drine nekako je potpuno izvan vidokruga javnosti. A ne da na zapadu ima nešto novo nego prosto vri.

Ni manje zemlje, ni siromašnijeg tržišta, ni veće tuče oko toga ko će tim prostorom zavladati. Tako bi se otprilike moglo opisati ono što se sada dešava oko Bosne i Hercegovine.

Najpre, za pozicije se “tuku” državna, tj. nacionalna energetsko-gasna preduzeća iz Srbije (Srbijagas), Hrvatske (INA), Republike Srpske (Gas-Res) i Bosanskohercegovačke federacije (BH Gas). Ono što je mnogo važnije, na ovom malom, ali strateški (i geopolitički i geoekonomski) ipak još uvek važnom parčetu planete, sudaraju se dve svetske sile – Ruska Federacija i Sjedinjene Američke Države. Iako na lokalu, kada se “spusti durbin” i stvari pogledaju iz blizine, slika ne izgleda tako crno-bela, gledano iz “ptičje perspektive” raspored snaga izgleda ovako: dok su Srbija i Republika Srpska uz Rusiju, Hrvatska i BH Federacija su uz Ameriku.

 

 

RUSKI PRODOR: Mada onima koje zanima samo šira slika to možda (na prvi pogled) neće biti interesantno, čini se da ipak nije loše da imaju u vidu i odnose između lokalnih aktera. Jer, pokazaće se to i kao uvod u dramu gde glavne uloge, razume se, drže pomenuti najveći globalni igrači.

Naime, Bosna i Hercegovina se trenutno prirodnim gasom snabdeva iz jednog jedinog pravca – sa istoka, tj. iz Srbije. Što znači i – gasom iz Rusije. Ovde se kao vrlo važna pokazuje jedna prošlogodišnja vest koja u trenutku nastanka nije privukla osobitu pažnju javnosti. U novembru 2017, naime, Srbija je sa Rusijom sklopila sporazum prema kojem će moći da reeksportuje gas, što znači i da, za te količine, samostalno određuje cenu tranzita preko svoje teritorije. Što je Srbija ubrzo iskoristila da tranzitnu taksu za Bosnu gotovo utrostruči (sa 3,5 na blizu devet miliona evra godišnje). To je, naravno, izazvalo oštre reakcije BH Gasa. Srbija je tada odlučila da povuče svoju odluku, ali samo do zime ove, 2018. godine. Što je u Sarajevu bio znak da počne da se razmišlja o alternativnim pravcima i načinima snabdevanja.

 

PRIRODNI GAS, KAO I NAFTA, ZA RUSIJU NIKADA NISU BILI SAMO, PA NI PRE SVEGA, EKONOMSKI NEGO I POLITIČKI “ENERGENTI”, TJ. POGONSKO GORIVO ZA OSTVARIVANJE POLITIČKOG UTICAJA

 

U načelu, ta mogućnost postoji i BiH bi mogla relativno lako da gas dobija sa severa, tj. iz Slavonskog Broda, odnosno iz Hrvatske. Taj gas, doduše, takođe može da bude iz Rusije, ali može da bude i iz Norveške ili iz bilo kog drugog pravca, pa i Amerike jer je Hrvatska gasovodima odlično povezana sa celom (zapadnom) Evropom. Problem je, nije teško naslutiti, u tome što nema gasovoda koji bi Hrvatsku spojio sa centralnom Bosnom, pre svega sa Sarajevom. Takvi planovi, doduše, postoje već nekoliko decenija, ali se dalje od toga nije odmaklo. A i tamo gde je nešto rađeno bolje da nije – o čemu govori slučaj gasovoda između Travnika i Zenice, koji je pre desetak godina izgrađen, ali nikada nije dobio upotrebnu dozvolu, te sada leži zatrpan pod zemljom. Iako bi u načelu trebalo da budu na istoj strani, vodeći političari BH Federacije i Republike Hrvatske (jer energetika nikad nije samo, pa ni pre svega ekonomsko pitanje) nisu uspeli ni da se oko jednog tako ključnog infrastrukturnog poduhvata dogovore. Nisu možda i zbog toga što Zagreb na ovom planu sve više “očijuka” sa Moskvom. Doduše, možda ne baš zato što želi nego zato što ne može da se odbrani jer je njena privreda posle sloma agroindustrijskog giganta Agrokor dobrim delom u rukama ruskih banaka, Agrokorovih poverilaca. Nevezano za to, međutim, Rusija već podavno ne krije svoje “drang naht west” ambicije. Ruski Zarubežnjeft je svojevremeno pokušao da kupi deo mađarskog MOL-a, koji, iako manjinski vlasnik (49 odsto), ima upravljačka prava u hrvatskoj (državnoj) kompaniji INA, ali nije uspeo. Sa druge strane, kao vlasnik NIS-a u Srbiji već etablirani Gasprom uspeo je da kupi jednu malu firmu za trgovinu gasom, Prvo plinarsko društvo (PPD) iz Vukovara, inače poznato po finansiranju vladajućeg HDZ-a i ekstremnih navijačkih grupa. Druga ruska firma u Srbiji Lukojl, koja je kupila Beopetrol (nastao “nacionalizacijom” Inine distributivne mreže u Srbiji), ušla je na hrvatsko tržište pre desetak godina kupivši firmu Europa mil, a danas ima oko 50 benzinskih stanica. Da su ruske ambicije u ovom regionu velike, svedoči i činjenica da je pomenuti Zarubežnjeft vlasnik Rafinerije (nekada Bosanski, sada samo) Brod, koja se nalazi bukvalno preko puta Slavonskog broda, ali u Republici Srpskoj (zbog čega je i izbrisano ono “bosanski” iz imena grada). Tu je zapravo reka Sava granica; Slavonski brod je sa leve, a Brod sa desne strane reke. Praktično, u stvari, ovde se Republika Srpska jednim uskim koridorom ubacila između Hrvatske i BH Federacije, što znači da je oko bilo kakvog projekta potreban dogovor tri strane, a na Balkanu i između dve teško dolazi do dogovora.

 

 

AMERIČKI ODGOVOR: Naravno da ovaj ruski prodor na zapad Amerikanci nisu hteli da gledaju skrštenih ruku. Kao njihov odgovor mogao bi se uzeti plan o izgradnji takozvanog LNG terminala na ostrvu Krk u Jadranskom moru, gde se već nalazi velika rafinerija. Reč je o postrojenju u kojem bi se utečnjeni prirodni gas (LNG – liquid natural gas), dovezen specijalnim tankerima, ponovo prevodio u svoje normalno agregatno stanje. Oko toga se u Hrvatskoj, naročito Istri, podigla velika prašina jer je navodno reč o vrlo prljavoj tehnologiji, što sigurno ne bi pogodovalo turizmu, glavnoj privrednoj grani toga kraja. Ali, i Evropska unija je podržala taj projekat, ne samo “moralno” nego i materijalno, tj. sa 102 miliona evra, što je otprilike trećina ukupne investicije (363 miliona). Predviđeno je, takođe, da proizvodni kapacitet terminala bude 2,3 milijarde kubnih metara, što je nešto manje od ukupne godišnje hrvatske potrošnje (tri milijarde m3).

 

DOK JE U FOKUSU ONO ŠTO SE DEŠAVA NA NAŠIM “ISTOČNIM GRANICAMA”, GDE SE ZA POZICIJE SA “ETABLIRANOM” UKRAJINOM NADMEĆU TURSKA I BUGARSKA, ONO ŠTO SE DEŠAVA SA ONE STRANE DRINE NEKAKO JE POTPUNO IZVAN VIDOKRUGA JAVNOSTI. A NE DA NA ZAPADU IMA NEŠTO NOVO NEGO PROSTO VRI

 

Ono što je odmah uočljivo jeste da će terminal imati regionalni, čak evropski značaj. Jer, strateški je zamišljen kao južna tačka snabdevanja centralne i istočne Evrope prirodnim gasom, dok se severna tačka nalazi u Poljskoj. Kao što je NM već pisao, radi se o spajanju nacionalnih mreža gasovoda na potezu od Baltika do Jadrana u formi Koridora Sever-Jug. To je potvrđeno i u planovima Evropske unije kao projekat od zajedničkog interesa za koji je Unija preuzela obavezu delimičnog finansiranja. Koridor bi trebalo da bude gotov do 2022. i pored terminala za LNG, imao bi i priključak na norveški gas preko gasovoda Baltička cev, koji Poljaci planiraju da izgrade zajedno sa Norveškom. Projekat ovog gasnog koridora politički se vezuje na poljsko-hrvatsku inicijativu Tri mora (Baltik, Jadran i Crno more), koji je zvanično predstavljen prošlog leta u Varšavi u prisustvu američkog predsednika Trampa. Očekivano, projekat povezivanja gasovodne mreže u ovom regionu uglavnom se tumači kao nastojanje država centralne i istočne Evrope da se otrgnu od “gasnog zagrljaja” Rusije.

Na rusku rekontru, međutim, nije trebalo dugo čekati. Sredinom decembra prošle godine u Banjaluci potpisan je sporazum o izgradnji LNG Terminala u Zvorniku. Sporazum su potpisali “Gas-Res” iz Banjaluke i kompanija “Gazprom SPG Tehnologi” iz Sankt Peterburga.

Zvornik naravno nije odabran slučajno. To je mesto gde gasovodna cev iz Srbije ulazi u Bosnu i Hercegovinu. Tačnije – u Republiku Srpsku jer igrom slučaja pogranično područje uz Drinu – kao i u navedenom primeru uz Savu – pripada Dodikovom entitetu. Predsednik Republike Srpske možda je u ovom trenutku najverniji saveznik Rusije u čitavom regionu. Tu vrlo povoljnu političku okolnost Rusi sad nameravaju da ekonomski dodatno kapitalizuju. O samom poslu nema mnogo detalja, poznato je jedino da će većinski vlasnik biti ruska firma, kao i donosilac tehnologije i finansijer. Vrednost investicije će biti oko 70 miliona evra, a nova “fabrika” bi trebalo da zaposli, kako je rečeno, “nekoliko desetina ljudi”. Sve to, naročito kada se uporedi sa brojevima koji se tiču Krka, govori da je, bar zasad, kapacitet terminala prilično skroman. No, pitanje je da li bi imalo i smisla projektovati veći kapacitet, s obzirom na to da Bosna i Hercegovina sada godišnje potroši oko 350 miliona kubnih metara gasa i da su ministri energetike Srbije i Srpske Aleksandar Antić i Petar Đokić početkom ove godine razgovarali o povećanju tranzita na 600 miliona kubika.

Kako bilo da bilo, čini se da će se Rusija i Amerika u Evropi (naravno metaforički, tj. energetski) sudariti baš na Balkanu. Jer, evo, Rusi su izbili na Drinu – koja, treba li podsećati, za Srbiju ima poseban istorijski značaj jer je razdvajajući dva carstva, austrijsko i tursko, istovremena razdvajala i srpski narod, koji je sa obe strane reke odvajkada živeo – a Amerikanci na Jadran. U tom sukobu, bar zasad tako izgleda, Rusi su u prednosti jer su dublje prodrli na tržište i zauzeli više strateški važnih tačaka. Poznato je, međutim, da prirodni gas, kao i nafta, za njih nikada nisu bili samo, pa ni pre svega ekonomski nego i politički “energenti”, tj. pogonsko gorivo za ostvarivanje političkog uticaja.
U neka druga vremena narodi na tom području mogli bi se nadati da će povećana konkurencija doneti niže cene i, uopšte, bolji život; današnja situacija, koja više podseća na hladnoratovsko vreme, sa sobom nosi realnu opasnost da u obračunu slonova, kao i obično, najviše nastradaju miševi.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 368, 17. maj 2018.

 

 

Leave a Comment