Trećepozivci na regrutaciji

Da li će o visini penzija i uređenju penzionog sistema odlučivati političke potrebe vlasti, sa jedne, ili pravni i ekonomski argumenti, sa druge strane

 

Vučić i penzioneri

 

Najgore je rešenje predsednika Vučića – da se penzije svima povećaju za osam odsto. Bez obzira na to da li će to uslediti do kraja ove ili od početka naredne godine, izazvaće vrlo negativne i pravne i ekonomske posledice. Oko toga se nedvosmisleno slažu oba sagovornika Novog magazina – Milojko Arsić, profesor Ekonomskog fakulteta, i Nikola Altiparmarkov, član Fiskalnog saveta.

Da li je predsednik Vučić svestan tih negativnih posledica? Pitanje je retoričko, naravno da jeste, ali isto tako nema sumnje da on kada o tome razmišlja ima u vidu druge, tj. pre svega političke posledice. Odnosno broj glasova koje će mu “penzionerska masa” doneti, pa lako može da preboli gubitak onih sa visokim penzijama. Penzioneri, naime, čine četvrtinu biračkog tela, a ako se isključi dijaspora, onda gotovo trećinu, tj. 30 odsto, a najredovniji su pred glasačkim kutijama. Izborna “matematika” je, dakle, jasna i neumoljiva.

 

 

NASLEĐENA NEPRAVDA: Iako su, dakle, penzije pre svega vruće političko pitanje, nije zgoreg podsetiti se nekih okolnosti koje su dovele do toga da je penzioni sistem u Srbiji neodrživ, tj. da ne može sam sebe da izdržava, odnosno da funkcioniše bez pomoći države.

Na “prethodno pitanje” da li su penzije stečene radnim stažom u vreme socijalizma zaista i zarađene, Milojko Arsić kaže da odgovor nije lako dati. Najpre zbog perioda visoke inflacije, kao što je bilo 1989. i 1993/4. godine, nije moguće izračunati koliko penzije stvarno odgovaraju uplaćenim doprinosima.

No, još veći problem je u tome što odnosi između penzija stečenih u periodu socijalizma ne odražavaju doprinos njihovih nosilaca stvaranju društvenog bogatstva. Naime, kako kaže Arsić, “tada nije bilo tržišta rada, tako da su ljudi zaposleni u različitim preduzećima na istim poslovima imali vrlo različite plate, tj. neki su imali i po nekoliko puta veće. Privreda je bila zatvorena, neki sektori su bili zaštićeni, dok drugi nisu, kao što je bio slučaj s tekstilnom industrijom, gde je postojala oštra konkurencija. Sa druge strane, u preduzećima kao što su (bili) JAT, Aerodrom, NIS, EPS i drugima koja su držala monopol, zaposleni su imali plate nekoliko puta veće od onih koji nisu bili te sreće da se zaposle u “pravoj privredi”.

Što je još gore, često se zapravo i nije radilo o sreći nego o “političkoj diskriminaciji”, kako kaže Arsić, jer su se u pojedinim državnim ustanovama, koje su imale tzv. “institucionalni monopol”, uglavnom zapošljavali partijski podobni kadrovi i/ili njihovi rođaci. To je važilo, recimo, za Službu društvenog knjigovodstva i/ili bezbednosne službe, tj. vojsku i policiju, gde su zaposleni na običnim poslovima, knjigovođe, pravnici i slično, imali po 2-3 puta veće plate nego njihove kolege u privredi ili profesori u srednjoj školi. To je predstavljalo svojevrsnu političku rentu po osnovu lojalnosti tadašnjem režimu.

Takođe, dešavalo se da se politički inspirisanim odlukama u penziju odjednom pošalju desetine hiljada relativno mladih ljudi i da im se onda daju visoke penzije da ne bi talasali.

Konačno, ali nikako najmanje važno, “samoupravni sistem je omogućavao da se kroz plate deli profit umesto da pare idu u investicije”, zaključuje naš sagovornik.

Sve u svemu, dakle, bilo je mnogo osnova i načina kojima su zaposleni dobijali plate više ili manje iznad njihovog doprinosa društvu. Veće plate, naravno, značile su veće uplate u penzioni fond, a iz toga su proizlazile veće penzije.

 

 

GRESI MLADOSTI: Drugu vrstu poremećaja ne samo u Srbiji izazvala je činjenica da je javni penzioni sistem u vreme kada su i mnogi današnji penzioneri sticali pravo na penziju bio – mlad. To jest, prilično nova pojava. Naime, opšti penzioni sistem ustanovljen je tek 1937. godine, u Srbiji, tj. Jugoslaviji, iste godine kad i u Sjedinjenim Američkim Državama.

“In the begining”, dakle, svi zaposleni su uplaćivali doprinose, a penzionera je bilo vrlo malo. Zato je u penzionim fondovima bilo mnogo para. Što je dovelo do “praroditeljskog greha” – smanjenja starosne granice za žene. U početku je starosna granica za odlazak u penziju i za žene i za muškarce bila ista, a onda je ženama smanjena za pet godina. Ta greška napravljena je praktično u svim zemljama – i u liberalnoj Americi i u socijaldemokratskoj Francuskoj.

Drugo, i važnije, puni penzioni fondovi omogućili su da penzije budu velike u odnosu na uplaćene doprinose. Kao paradigmatičan navodi se primer žene koja je u penzioni fond uplatila 20 dolara, a na ime penzije, zahvaljujući doduše i svom dugom životnom veku, primila hiljadu puta više – 20.000 dolara. Dakle, “prinosi na novac izdvojen za penziono osiguranje bili su nesrazmerno veliki” kaže Arsić. Pošto višak novca nije ulagan u profitabilne poslove nego razdeljen kada se socijalna situacija u društvu promenila, penzioni fondovi su praktično svuda dospeli u krizu. I ne bi mogli da opstanu bez državne pomoći. “U Srbiji bi sada penzije bile manje za trećinu da se isplaćuju samo iz doprinosa, tj. da nema transfera, odnosno dotacija iz državnog budžeta”, kaže Arsić.

Na taj argument penzioneri uzvraćaju star(ačk)im “udarcem”. Pare iz penzionog fonda ulagane su u “kapitalne objekte”: banje, Sava centar, hidroelektranu Đerdap itd. To je tačno, odgovara sad Arsić, ali trebalo bi izmeriti kolika su ta ulaganja stvarno bila. Recimo, izgradnja Sava centra koštala je oko 100 miliona dolara; koliki je tu bio udeo PIO fonda i koliko bi to moglo da vredi danas? Pri tome, kad je već o vrednostima reč, često su to bile “promašene investicije”, tj. ulaganja koja se nisu isplatila.

Sa druge strane, samo od 2000. godine naovamo penzioni fond je godišnje iz budžeta dobijao subvenciju od 1,5-2 milijarde evra što je “brat-bratu” 30 milijardi. Sva imovina penzionog fonda jedva ako vredi deseti deo toga. A pitanje je da li i toliko. Recimo, kad je o banjama reč, mnoge od njih danas rade sa gubicima. Da bi se videla njihova realna vrednost, najbolje bi bilo da se raspiše tender, pa ili neka ih kupi država ili ako se nađe drugi kupac koji će dati veću cenu, još bolje za penzionere. Pri čemu i u jednom i u drugom slučaju ostaje pitanje “obračuna” onih tridesetak i kusur milijardi subvencija PIO fondu u poslednjih 17 godina. To jest, šta biva s tim parama, da li se one ikako računaju, makar kao činjenica koja ne proizvodi nikakva ni pravna ni ekonomska dejstva.

 

25 MILIJARDI DINARA KOŠTA GODIŠNJE VRAĆANJE NATPROSEČNIH PENZIJA U REGULARNE OKVIRE

 

PROPUŠTENA PRILIKA: U decembru prošle godine, kada se pojavio budžet za 2018, Nikola Altiparmarkov je na konferenciji za štampu rekao da je “propuštena dobra prilika da se napravi korak ka vraćanju na uređen penzijski sistem”. Naime, nije zgoreg podsetiti, Zakonom o privremenom uređivanju isplate penzija donetim krajem 2014. narušena je “ekonomska uređenost” penzijskog sistema u Srbiji. Tim Zakonom penzije manje od 25.000 dinara ostale su nepromenjene, dok su iznad prosečne penzije znatno smanjene – one veće od 25 hiljada dinara, tj. taj deo iznad 25.000 za 22 odsto, a (deo) iznad 40.000 za 25 odsto (što je činilo pet odsto ukupnih izdataka za penzije). Obrazloženje je bilo da je to u javnom interesu jer se tako, uz druge mere, razume se, izbegava kriza javnog duga i čuva održivost penzijskog sistema. Na ovaj način najsiromašniji penzioneri bili su zaštićeni u procesu neophodnog smanjenja državnih rashoda za penzije, ali su penzioneri sa natprosečnim penzijama podneli nesrazmerno veliki teret fiskalnog prilagođavanja.

Tako je trebalo da ostane dok se učešće rashoda za penzije u bruto domaćem proizvodu ne smanji ispod 11 odsto. Dakle, u decembru prošle godine, podseća Altiparmarkov, konstatovano je da “opasnost od krize javnog duga više ne preti”, kao i da su “penzije blizu bezbedne zone” od 11 odsto BDP-a. Pored toga, budžetom za 2018. bilo je predviđeno da se ukupna masa penzija poveća pet odsto. Sve je to značilo “da su se stekli ekonomski uslovi za ukidanje Zakona o privremenom umanjenju penzija”.

Međutim, do toga nije došlo. Umesto da se poboljšana finansijska situacija iskoristi “za vraćanje na uređen penzijski sistem u kojem odnosi isplaćenih penzija zavise od visine uplaćenih doprinosa, sva sredstva su neopravdano potrošena linearno – i na penzionere kojima penzije jesu bile smanjene i na one kojima nisu bile smanjene”.

Altiparmarkov podseća da je još tada Fiskalni savet istakao da takva odluka vlasti “može otvoriti budžetski opasnu pravnu dilemu – da li produženo trajanja Zakona o privremenom uređenju isplate penzija i u 2018. još uvek služi izbegavanju fiskalne krize ili se preko njega vrši proizvoljna preraspodela imovine penzionera koja je stečena uplatom doprinosa”? Radilo se, drugim rečima, o mogućnosti da oštećeni penzioneri tuže državu Srbiju Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu i da, po svoj prilici, tu parnicu dobiju jer razlozi zbog kojih su penzije smanjene više ne postoje. Ta presuda bi onda imala i svoje ekonomske posledice jer bi država morala da isplati neopravdano smanjene penzije što bi – neplanirano – dodatno opteretilo budžet.

 

U SRBIJI BI SAD PENZIJE BILE MANJE ZA TREĆINU DA SE ISPLAĆUJU SAMO IZ DOPRINOSA, TJ. DA NEMA DOTACIJA IZ DRŽAVNOG BUDŽETA

 

RESTITUCIJA: Ta restitucija nam zbilja nikako ne ide. Tako je s povratkom imovine uopšte, a isto se, evo, ponavlja i s “povratkom u pređašnje stanje” penzionog sistema. Iako bi tom “jednostavnom radnjom” sve pomenute negativne posledice i rizici mogli lako da budu izbegnuti. Vraćanje natprosečnih penzija na zakonski nivo treba da košta državni budžet oko 25 milijardi dinara, tj. 0,6 odsto BDP-a. “Još u septembru 2017. godine”, podseća Altiparmarkov, “Fiskalni savet je izašao sa tri hipotetički moguća rešenja: povećanje od pet odsto linearno svima, ukidanje Privremenog zakona i linearno povećanje za 2,5 odsto, a da se ostatak iskoristi za vraćanje polovine privremenog umanjenja natprosečnih penzija”. Pri tom je Vladi ostavljeno “da se opredeli za željeni pristup”, ali je naglašena potreba da se “obezbedi nedvosmisleno otklanjanje bilo kakvih pravnih rizika u pristupu za koji se opredeli”.

Arsić je nešto radikalniji. Napominjući, najpre, da su penzije na početku ove godine već povećane onoliko koliko budžet omogućava i da ih više do kraja 2018. ne bi trebalo povećavati. Slično drugom našem sagovorniku, i on zagovara otklanjanje dispariteta u roku od dve godine. Naime, kako kaže Arsić, tih “25 milijardi moglo bi da se uklopi u BDP, ali pod uslovom da nema rasta nekih drugih troškova. U tom slučaju plate i ostale penzije mogle bi da porastu do visine inflacije, tj. 2-3 odsto. Nasuprot tome, već sada se najavljuju mnogo veće plate i penzije, neki novi troškovi, poput nadoknada za treće dete, kao i povećanje investicija, naročito u ekologiju. Sve to nikako ne može, a da se ne ugrozi fiskalna stabilnost i ne poveća javni dug”, napominje naš sagovornik. Zbog toga, prema Arsićevom mišljenju, iduće godine sve penzije treba povećati za oko tri odsto, a natprosečne, koje su 2014. smanjene, za 7-8 odsto. Tako bi se, kaže, ove penzije u roku do dve godine vratile u režim koji je važio pre Zakona o privremenom smanjenju penzija.

Za rešenje koje je predložio predsednik Vučić – isti porast za sve, osam odsto – Arsić kaže da je dvostruko loše; i ekonomski i pravno. Ekonomski – jer bi to značilo da rashodi za penzije rastu brže od BDP-a pošto će on dogodine nominalno porasti 6-7 odsto. To bi pak dovelo do rasta fiskalnog deficita i javnog duga ili do smanjenja nekih drugih rashoda – za zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu, gde su takođe potrebne velike investicije. Pravno bi bilo loše jer linearno povećanje penzija ne rešava pravni problem – narušavanje odnosa između penzija ustanovljenog Zakonom o penzionom sistemu 2014. godine.

“Prvo legalnost, onda ekonomičnost” – sublimira stav Fiskalnog saveta Nikola Altiparmarkov. Samo što je, izgleda, zakon u Srbiji postao deveta rupa na svirali.

 

Švajcarska formula

Ko kaže da Srbija ne može da bude kao Švajcarska. Može u pogledu uređenja penzijskog sistema, i to relativno lako. Kada se penzijski sistem vrati u “pređašnje stanje”, tj. u zakonom definisane okvire, po mišljenju Milojka Arsića u pogledu indeksacije, tj. rasta penzija trebalo bi preći na tzv. švajcarsku formulu. To znači da bi penzije trebalo da rastu malo iznad troškova života, a ispod rasta plata. Primera radi, ako je inflacija tri odsto, a plate su porasle pet odsto, onda penzije treba da porastu četiri odsto, Takođe, prema Arsićevom mišljenju, s obzirom na to da je inflacija niska, umesto dvokratnog treba preći na prilagođavanje, tj. povećanje penzija – jednom godišnje.

 

 

Pravda za penale

Arsić i Altiparmarkov se slažu da je sadašnji penzioni sistem dobro postavljen i da su potrebna samo “fina podešavanja”. Pod tim se podrazumeva pre svega povećanje minimalne starosne granice za odlazak u penziju, koja treba da obuhvati i bezbednosne službe, što znači da im se ukinu privilegije koje sada uživaju. Arsić u vezi s tim posebno ističe da je zabluda da prevremeni odlazak u penziju oslobađa radna mesta za mlađe jer se “mladi penzioneri” po pravilu ponovo zapošljavaju na dotadašnjim ili drugim poslovima, svejedno.

Oba naša sagovornika smatraju da je dobro što je država odolela pritisku sindikata da se ukinu tzv. aktuarski penali za prevremeni odlazak u penziju. Aktuarski penali se u svetu zovu “aktuarski pravični penali” jer se tako u stvari ukida povlašćeni položaj određenih kategorija ljudi, dok se kod nas, potpuno naopako, smatraju nekom vrstom kazne. A nije pravično da oni koji idu u penziju pet godina ranije i koji će u proseku penziju koristiti pet godina duže imaju istu penziju kao i oni koji će penziju u proseku primati pet godina kraće. Na kraju, u daljoj budućnosti, znači za par decenija i redovnu starosnu granicu za odlazak u penziju treba povećati na 66-67 godina.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 369, 24. maj 2018.

 

 

Leave a Comment