Svet je odavno postao „globalno selo“, pogotovo u ovo digitalno doba →
Rečeno je nešto o namerama vlasti. Razumljivo je, sa druge strane, što su građani besni, za to postoji mnogo razloga. Ali bes nije dobar saveznik razuma, a politika je pre svega racionalna delatnost koja treba da dovede do određenog cilja →
Politika je instrument za obavljanje velikih poslova u jednom društvu, ističe Đinđić. Ali društvo mora da kontroliše taj instrument, a najbolji način je učešće, participacija →
Vučić nije zaratio samo sa studentima i đacima nego i s njihovim nastavnicima i profesorima, sa svim univerzitetima, sa Akademijom nauka. On sigurno nema podršku zdravstvenih radnika, u ratu je sa advokatima i seljacima, s kulturnim i sportskim radnicima, i s radnicima generalno. Više nema ni podršku Zvezdinih navijača. Nemoguće je zamisliti da on tu bitku može da dobije →
Kada danas u Srbiji kažete Zoran Đinđić, prva asocijacija je Evropa. Kao što je potrebno da se malo odmaknete da biste bolje videli celu sliku, tako se sa ove distance od dvadesetak godina – koliko je proteklo od mučkog ubistva predsednika Vlade do danas – jasnije vidi da je Srbija tada bila u Evropi. I da je bila Evropa →
U ovakvim situacijama ili se društvene protivrečnosti rešavaju na izborima ili upotrebom sile, koja opet vodi ka izborima →
Svojom prirodom studentsko-građanski zahtevi nude „kopernikanski obrat“ u poimanju politike i političkog →
Ne bi valjalo da ova vlast bude zamenjena nekom drugom koja će, za razliku od Vučićeve i lažno proevropske i lažno proruske, biti iskreno proruska i iskreno antievropska. Pa da se opet vajkamo: „Džaba smo krečili“ →
Od Evrope se uvek očekuje više, ali između navedenih primera postoji jedna, možda sitna, ali bitna razlika. Protesti u Gruziji su snažno proevropski orijentisani, na svakom koraku su zastave Evropske unije; takvog nečeg ni približno nema u Srbiji. Štaviše, ovde na zastavi protesta piše – „bez politike“ →
Srbiji je potrebna neprelazna vlada. Vlada koju Vučić, ali ni bilo ko drugi, neće moći da „pređe“, tj. da je izigra i zloupotrebi, i koja će uspešno obaviti svoj glavni, praktično jedini zadatak – da u roku od, na primer, tri meseca pripremi nove izbore za Republičku skupštinu →
Bežati od Evrope zarad očuvanja samobitnosti i samostalnosti teška je demagogija, tačnije, potpuna je besmislica. Besmislica čiji besmisao dobro razumeju svi koji tako nešto zagovaraju →
U Srbiji politika oduvek više brine o tome kolika je, a ne kakva je država. Ista odlika usmerava ekonomiju: rast se generiše ulaganjima u mašine, a mnogo manje u ljudske potencijale →