Crnoj Gori je potreban novi dogovor ili novi konsenzus. On mora poći od građanina kao osnovnog subjekta, ističe u razgovoru za Novi magazin Dragan K. Vukčević

 

Dragan K. Vukčević, predsednik CANU

 

Široj javnosti, pogotovo u Srbiji, Dragan K. Vukčević je verovatno pre svega poznat kao dugogodišnji glavni urednik podgoričke izdavačke kuće CID, osnovane 1994. godine. Naravno, i pre i posle toga Vukčević je imao zapaženu univerzitetsku karijeru. Danas, osim funkcije predsednika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, obavlja i funkciju predsednika Skupštine osnivača Univerziteta Donja Gorica.

 

Kako biste okarakterisali istorijski trenutak u kojem se nalazi Crna Gora?

Na Referendumu 2006. godine u Crnoj Gori je postignut konsenzus društva o stvaranju države. Nastala je, tačnije, obnovila se crnogorska država. I to je nesporna politička činjenica. Ali, ono što je danas potrebno, po mom mišljenju, to je da se stvori novi konsenzus, ovoga puta unutar države. Taj novi konsenzus je, u stvari, novi dogovor svih koji crnogorsku državu prihvataju kao svoju.

U tom novom dogovoru ili kompromisu veoma je važno istaći dvije činjenice. Prva je priznavanje crnogorske države kao neupitne. Drugo, da novi konsenzus polazi od građanina kao osnovnog subjekta, bez obzira na njegovu nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost. Ove dvije činjenice su, po mom mišljenju, polazište za jedan novi istorijski dogovor koji treba da čuva Crnu Goru.

 

Kad kažete kompromis, to znači da ima društvenih snaga ili političkih partija koje nisu sklone ideji o zasnivanju Crne Gore na temeljima o kojima govorite?

U našem jeziku kako god da ga zovemo nemamo svoju riječ za kompromis. Zato tu riječ prevodimo sintagmom – dogovor uz uzajamno popuštanje. To znači da svaki od kolektivnih političkih subjekata, prije svega političke partije, treba da napravi jednu vrstu uzmaka u odnosu na svoja programska opredjeljenja i da na taj način pokaže dobru volju u odnosu na one koji drugačije misle.

Istovremeno, veoma važna po mom mišljenju za Crnu Goru u ovom trenutku jeste potreba stvaranja i razvijanja svijesti o značaju elita i ulozi institucija za crnogorsku državu. Još uvijek je nedovoljno razvijena svijest da su institucije krovovi pod kojima se oblikuje duhovnost jedne države i da elite nastaju samo onda ako su prethodno planirane. U proteklih dvanaest godina u tom pogledu je moglo biti mnogo više urađeno.

 

BLIŽA MI JE IDEJA DA ČOVEKA U ŽIVOTU MNOGO VIŠE SPUTAVA NJEGOVO NEZNANJE ILI NERAD NEGO ŠTO GA OMETA ZAVERA DRUGIH 

 

Kada je o konstitucionalizmu reč, Crna Gora je poslednjih godina napravila neke vrlo značajne korake u pogledu generalnog usmerenja društva. Šta mislite o tome?

Ako je spoljna politika pokazatelj onoga što se dešava i na unutrašnjem planu, onda mi se čini da se u Crnoj Gori oblikuje orijentacija koju bismo metaforično mogli nazvati traganje za jugozapadnim putem ili prolazom. Posljednjih nekoliko vjekova, posebno u periodu vladavine dinastije Petrovića, i unutrašnja i spoljna politika bile su u znaku ostvarivanja onoga što bismo mogli nazvati sjeveroistočnim putem ili prolazom.

Pristalica sam ideje ravnoteže. Dugo vremena imali smo orijentaciju koja je bila gotovo isključivo kontinentalna. Zato mi se čini da je za Crnu Goru veoma važno da vrati Mediteran u svoje kolektivno biće, pamćenje i mentalitet. Dobar je primjer za ilustraciju ideje ravnoteže u politici onaj čudesni događaj sa kraja 15. vijeka – štampanje “Oktoiha”. Ondašnji, prosvjećeni vladar Crne Gore iz dinastije Crnojevića presom kupljenom na Zapadu štampao je riječ koja mu je dolazila sa Istoka. Tim činom on je simbolično pokazao da kroz kulturu treba tragati za ravnotežom između velikih i moćnih civilizacijskih krugova Istoka i Zapada, na čijim obodima i danas postojimo.

 

Da malo preciziramo, šta podrazumevate pod severoistočnim, a šta pod jugozapadnim prolazom?

Pod sjeveroistočnim putem ili prolazom podrazumijevam unutrašnju i spoljnu političku orijentaciju Crne Gore koja se oslanjala na Srbiju i Rusiju. To je put koji se dugo stvarao u životu i mentalitetu Crne Gore. Pod jugozapadnim putem ili prolazom podrazumijevam onu orijentaciju Crne Gore koja je bila usmjerena preko Mediterana ka Evropi.

Da ne bi bilo zablude, ovim ne ističem potrebu za popravljanjem prošlosti i drugačijim vrednovanjem orijentacije koju je Crna Gora imala od početka 18. vijeka do početka 20. stoljeća. Niti je ovo moj stav sud o ispravnosti ili pogrešnosti te politike. Bila je to politika koju su oblikovali prosvećeni vladari dinastije Petrović, koji su u svom vremenu tragali za najboljim putem za svoju državu i svoj narod.

Isticanje potrebe za vraćanjem mediteranske priče u život, mišljenje i mentalitet Crne Gore, pored ostalog je i ukazivanje na istorijsku činjenicu da smo nekada upravo preko Mediterana pripadali tadašnjoj Evropi. Nedopustivo je da jedan veliki period i ne mali prostor ispunjen idejama, tvorevinama i ličnostima nestaje iz kolektivnog pamćenja.

 

DUGO VREMENA SMO IMALI ORIJENTACIJU KOJA JE BILA GOTOVO ISKLJUČIVO KONTINENTALNA. ZATO MI SE ČINI DA JE ZA CRNU GORU VEOMA VAŽNO DA VRATI MEDITERAN U SVOJE KOLEKTIVNO BIĆE, PAMĆENJE I MENTALITET

 

Ova tema na jedan drugačiji način otvara i danas veoma aktuelno pitanje identiteta. Gotovo svako, kao pojedinac ili kao dio nekog kolektiva, opsjednut je problemom identiteta. Takvo stanje je znak ugroženosti svakog od nas, u različitim slojevima svoga bića.

Vjerujem da je ovo pitanje za savremenu Crnu Goru veoma važno jer su u njoj prisutni različiti koncepti identiteta. Zato je izuzetno važno oblikovati identitet u Crnoj Gori oko države i građanina. Taj građanski identitet je ono što čuva Crnu Goru. On ne isključuje druge oblike kolektivnih identiteta, ali ih ne smatra dominantnim.

 

Koje se društvene snage najviše protive konstituisanju Crne Gore na tim osnovama?

Svi oni koji smatraju naciju za horizont svoga mišljenja, svi oni koji svoju vjeru vide kao jedini oblik religioznosti i svi oni koji sebe vide iznad normi i institucije, protiv su ovakvog stava. Svaki nacionalizam, religiozna isključivost i poistovjećivanje sebe sa državom nisu prijatelji te iste države. Zato vjerujem da je razvijanje građanske svijesti u Crnoj Gori ono što je danas najprihvatljivije. Svaki drugi kolektivni identitet, ako postane dominantan, može lako da se preseli iz sfere kulture u politiku i da rastoči državu. Ta građanska svijest nosi u sebi ne samo princip ravnopravnosti ljudi već je oblikovana racionalnim interesima.

 

ZNAMENITI MARKO MILJANOV JE GOVORIO DA JE JUNAŠTVO VRLINA KADA ČUVAMO SEBE OD DRUGOGA, A DA JE ČOJSTVO VRLINA KADA ČUVAMO DRUGOGA OD SEBE. ALI NIJE ODGOVORIO NA PITANJE KAKO SE ZOVE OSOBINA KOJOM SE ČUVAMO OD SEBE SAMIH. MISLIM DA NAM JE DANAS TO NAJPOTREBNIJE

 

Istovremeno, ovakav pristup identitetu nosi u sebi potrebu za isticanjem još jednog pitanja. To je pitanje kontinuiteta. Kontinuitet Crne Gore, istorijski gledano, nosi u sebi mnogo različitih identiteta. Svi oni su u različitim periodima i na različite načine oblikovali ideju državnosti Crne Gore. Ta činjenica o trajanju veoma je važna u smislu relativizovanja sukoba brojnih kolektivnih identiteta u Crnoj Gori danas.

 

Pomaže li nauka u Crnoj Gori u rešavanju tih pitanja, kakav je uopšte naučni život u Crnoj Gori?

Izbor na dužnost koju sada obavljam shvatio sam i kao priznanje i kao odgovornost. Ta odgovornost proizilazi iz dvije činjenice. Prva je da će ta dužnost biti privremena, pa je veoma važno da se ne zanosimo uvjerenjem da s nama sve počinje. I drugo, u periodu trajanja tog mandata treba uraditi ono u šta vjerujete. Po mom mišljenju, to je jednostavna činjenica da Crnogorska akademija nauka i umjetnosti treba da bude crnogorska po svom opredjeljenju i akademija po svom nivou. Naravno, to je lakše reći nego ostvariti.

Neophodni uslovi za ovo što sam rekao jesu otvaranje Akademije za drugačija mišljenja. Na taj način pokazujemo da kroz rad Akademije treba sabirati, a ne dijeliti, treba okupljati, a ne sukobljavati. I kada saberemo sve koji u Crnoj Gori stvaraju u oblasti nauke, umjetnosti i kulture – to nije mnogo. Vjerujem da je taj duh otvorenosti CANU počeo da daje rezultate.

 

ELITU ČINE ONI KOJI RAZUMIJU VRIJEME U KOJEM ŽIVE I POMAŽU DRUGIMA DA TO SHVATE. TO SU ONI KOJI IMAJU VIZIJU. ŠTO DUBLJE IDEMO KROZ SOCIJALNU STRUKTURU CRNOGORSKOG DRUŠTVA, VIDIMO DA JE TAKVIH SVE MANJE

 

Koliko srpsko-crnogorski odnosi, to jest odnosi između Crnogoraca i Srba, opterećuju Crnu Goru, čini se da je podela jača od saradnje?

U crnogorskom društvu i državi ta podjela je očigledna. Ona je statistički mjerljiva i politički prisutna. Zato ovu podjelu ne treba prikrivati već je treba razumijevati. Vjerujem da je isticanje građanina kao osnovnog subjekta i naglašavanje građanskog identiteta put za prevladavanje ove podjele.

Naravno, nikada ne treba zaboraviti da od podjela mnogi žive i da im nije u interesu da one budu prevladane. Uostalom, i samo pitanje identiteta može se formulisati na tri načina: Ko sam ja? Ko smo mi? Ko smo svi? Ali ovo drugo je danas dominantno. Ako se izdignemo do ovog trećeg nivoa, što u životu postignu samo izabrani među nama, uvidi se sva relativnost prethodnih nivoa.

 

Gde vidite najveće prepreke za napredak Crne Gore?

Bliže mi je da društvene pojave sagledavam kao procese, a ne kao događaje, i da društvena zbivanja posmatram kao igru struktura, a ne kao odnose između ličnosti. Ako tako posmatramo crnogorsko društvo, onda ćemo vidjeti da je ono, poput ostalih balkanskih društava, veoma kasno zakoračilo u modernu. Većina nas pripada potomcima hajduka i uskoka i zarobljena je mentalitetom u kojem je četovanje bio oblik privređivanja, a rat način rešavanja sporova. U takvim društvima sloj kulture je veoma tanak i lako se lomi pred izazovima. Takva društva veoma teško stvaraju institucije države. Pošto takvo stanje nije od juče, ono neće brzo biti prevladano.

 

SVAKI NACIONALIZAM, RELIGIOZNA ISKLJUČIVOST I POISTOVJEĆIVANJE SEBE SA DRŽAVOM NISU PRIJATELJI TE ISTE DRŽAVE 

 

Crnogorska moderna, koja je počela kasno i bila često prekidana ratovima, stvorila je mentalitet kojem je dalek racionalni interes i teško prihvatljiva procedura u institucijama. Zato je izuzetno važno u današnjoj Crnoj Gori jačati građansku svijest, moć institucija i ulogu elite. U tome vidim suštinu novog konsenzusa savremene Crne Gore. Veoma otežavajuća okolnost je i činjenica da vrijeme postaje sve značajniji faktor. Drugi nemaju niti vremena niti razumijevanja za naše kašnjenje.

 

Da li je taj mentalitet više zarobio crnogorsku elitu ili građane?

U Vašem pitanju sadržan je stav da mi elitu imamo. Za mene je to upitno. Nije intelektualac onaj koji je završio određeni stepen obrazovanja i nije pripadnik elite onaj koji iz formalnih razloga pripada određenoj grupi. Elitu čine oni koji razumiju vrijeme u kojem žive i pomažu drugima da to shvate. To su oni koji imaju viziju. Što idemo dublje kroz socijalnu strukturu crnogorskog društva, vidimo da je takvih sve manje.

 

Šta u tom kontekstu za vas znači opredeljenje Crne Gore za Evropsku uniju?

Nijedan politički izbor nije idealan. Činjenica je da je opredjeljenje za Evropsku uniju opredjeljenje većinske Crne Gore. Vjerujem da je takvo opredjeljenje u ovom trenutku izraz racionalnog pristupa stvarnosti, politici i životu. To znači razmišljati u kategorijama interesa.

Istovremeno, ovaj pristup je i opredjeljenje za jednu veliku kulturnu tradiciju koja je ugrađena u temelje savremenog svijeta. Tom svijetu je Crna Gora nekada politički i kulturološki pripadala. Zato mislim da je današnja orijentacija ka Evropi, u stvari, povratak tamo gdje smo nekada bili.

 

KONTINUITET CRNE GORE, ISTORIJSKI GLEDANO, NOSI U SEBI MNOGO RAZLIČITIH IDENTITETA. SVI ONI SU U RAZLIČITIM PERIODIMA I NA RAZLIČITE NAČINE OBLIKOVALI IDEJU DRŽAVNOSTI CRNE GORE. TA ČINJENICA O TRAJANJU VEOMA JE VAŽNA U SMISLU RELATIVIZOVANJA SUKOBA BROJNIH KOLEKTIVNIH IDENTITETA U CRNOJ GORI DANAS

 

Vidite li na tom putu prepreke u širim prilikama, ne samo u regionu nego i u Evropi, pa i celom svetu, za koje se baš ne može reći da pogoduju integrativnim procesima?

Vrijeme u kojem živimo nije doba sinteza. U takvim vremenima i integracije su teže ostvarive. Ali, odgovornost ne možemo prebacivati sa sebe na duh vremena. Pitanje nije šta da se radi? Pravo pitanje glasi – šta treba da radim? Ono u sebi nosi odgovornost za sopstvene postupke. Zato mi je bliža ideja da čovjeka u životu mnogo više sputava njegovo neznanje ili nerad nego što ga ometa zavjera drugih.

Tačno je da je i Evropa u traganju za sobom, da je svijet u velikom previranju, da kriza dugo traje. Ali, svijest o tome da nemamo drugog vremena osim ovog u kojem živimo, rađa i odgovornost za ono što činimo. Balkanska društva i njihove države nisu nedovršena. Ona su neutemeljena. Činjenica da neko pored nas možda živi gore od nas, naš život ne čini boljim. Zato mislim da Crnogorci, u građanskom značenju te riječi, treba više da se okrenu sebi i sebe da mijenjaju nego da popravljaju svijet, što su mnogo puta kroz istoriju uzaludno činili. Znameniti Marko Miljanov je govorio da je junaštvo vrlina kada čuvamo sebe od drugoga, a da je čojstvo vrlina kada čuvamo drugoga od sebe. Ali nije odgovorio na pitanje kako se zove osobina kojom se čuvamo od sebe samih. Mislim da nam je danas to najpotrebnije.

 

Primer za ugled

Kakvi su odnosi CANU i SANU?

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti ima veoma dobru saradnju sa svim akademijama nauka nekadašnje Jugoslavije. Kada je riječ o saradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti, želim da istaknem da ona može biti primjer kako institucije iz Crne Gore i Srbije mogu dobro da sarađuju. Znam da i kod njih i kod nas ima ljudi koji veoma različito misle o mnogim problemima. Ali, akademije nisu institucije u kojima se disciplinuje mišljenje. One su zajednice slobodnomislećih ljudi, odgovornih za ono što rade.

 

Poznajete li predsednika SANU Vladimira Kostića?

Vladimira Kostića poznajem i veoma cijenim. I on na svojoj funkciji, i ja na svojoj znamo, kako je u ovakvim vremenima biti na čelu akademija.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 377, 19. jul 2017.