Raskid sa Sovjetskim Savezom doneo je narodima Jugoslavije mnogo bolji život nego u drugim socijalističkim državama, a samoj zemlji ogroman ugled i uticaj koji je daleko prevazilazio njenu realnu političku i ekonomsku moć

 

Intervju Raif Dizdarević, predsednik SFRJ

 

Povod za ovaj razgovor sa Raifom Dizdarevićem (1926), diplomatom, ministrom spoljnih poslova Jugoslavije (1984, 1987) i predsednikom Predsedništva SFRJ (1988/1989) jeste njegova najnovija knjiga “Sudbonosni podvig Jugoslavije”, čiji podnaslov “Podsjećanje na istorijsko NE staljinizmu – događaj koji je opredijelio budućnost Jugoslavije” (Udruženje za modernu historiju, Sarajevo, 2018) takoreći sve objašnjava. Ipak, neobično je da čovek takve biografije odluči da se pozabavi temom koja ipak ne pripada njegovoj neposrednoj sferi delovanja. Zato smo našeg sagovornika na početku pitali da li je ova knjiga nastala iz nekih ličnih razloga ili je “inspirisana” savremenom percepcijom tog događaja?

“Knjigu sam pisao”, kaže Dizdarević, “pre svega sa željom da povodom 70 godina od Rezolucije Informbiroa podsjetim na jedan sudbonosni istorijski podvig čiji je značaj, rekao bih, već duže vremena počela da prekriva prašina zaborava. Takođe, htio sam da podsjetim dio javnosti kako ovaj istorijski primjer pokazuje da se i u najtežim uslovima, u kakvim je kazano to “ne”, može i treba boriti za istinu, za pravdu, za progres, za ljude, za ljudskost. Danas je to, s obzirom na stanje u kojem živimo, pri čemu naravno mislim prije svega na Bosnu i Hercegovinu, zaista nasušna potreba – podstaći ljude da se ne mire s nevoljama u koje su dovedeni. Ja sam ovo pisao, naravno, i sa željom da to bude makar mali doprinos istorijskoj istini u vrijeme kad tu istinu treba braniti od poplave pokušaja revizije, krivotvorenja, neistina. Ja sam savremenik tih događanja, u mnogim od njih sam, vršeći razne funkcije u državi Jugoslaviji, i neposredno učestvovao, pa sam prema tome raspolagao mnogim činjenicama i saznanjima koja nisu bila dostupna javnosti. Mislim da je dužnost ljudi poput mene da to stavimo na raspolaganje građanima”.

 

JA SAM OVU KNJIGU PISAO SA ŽELJOM DA BUDE MAKAR MALI DOPRINOS ISTORIJSKOJ ISTINI U VRIJEME KAD TU ISTINU TREBA BRANITI OD POPLAVE POKUŠAJA REVIZIJE, KRIVOTVORENJA, NEISTINA

 

Kako ste vi lično doživeli taj događaj, je li to za vas bio veliki lom ili nešto što ste možda pomišljali da bi moglo da se desi?

Prvo, bio je to, kad je riječ o svima nama u Jugoslaviji, jedan veliki politički zemljotres. Mi smo godinama vaspitavani, indoktrinirani tvrdnjom o Sovjetskom Savezu kao maltene svetinji, o Staljinu kao maltene malom bogu i sad najedanput iz tog stanja mi ulazimo u situaciju da moramo da pružimo otpor onima u koje smo toliko vjerovali jer su krenuli na nas svim sredstvima. Mi smo se našli pred pitanjem biti ili ne biti, prihvatiti da budemo sateliti, prišipetlje ili da kažemo “ne”. Naravno, mi smo bili duboko uvjereni da je to jedino pravedno, ali sa druge strane nismo znali šta će taj otpor donijeti, na šta ćemo naići, kako će se to odvijati, koliko će to trajati. Znate, 49. godine niko nije imao odgovor na ta pitanje. Nije ih imao ni Tito.

Ono što je na mene lično od samog početka ostavilo najjači utisak, kada su nam saopštavali podatke o nesporazumima i o Staljinovim pismima, to je prvo bio vrlo arogantan ton, ton koji dira u dostojanstvo zemlje, posebno u istinu o narodnooslobodilačkoj borbi. A onda, bio sam u situaciji da u raspravi sa mnogim drugovima kažem svoje mišljenje, da neke drugove probam i spasiti istrajavanja na nekim zabludama o SSSR-u, koji bi mogli da krenu stranputicom…

 

Kakav je, po vašem mišljenju, značaj tog otpora za budući razvoj Jugoslavije?

Taj proces oslobađanja od nekih dogmatskih shvatanja, crno-bijelog viđenja svijeta, oslobađanja od nekih vjerovanja koja su se pokazala zabludom, otvorio je, sa druge strane, pitanje kud krećemo, gdje ćemo stići. Mi smo imali, moram da kažem, vrlo organizovan državni otpor, ali je istovremeno postojalo traganja za odgovorima na pitanja budućnosti: koji to sistem, po kojim shvatanjima ćemo mi graditi u Jugoslaviji. Kad gledam kako sam ja to doživljavao, Peti kongres Komunističke partije Jugoslavije bio je prvo hrabar potez, to je bio juli 48. godine, još uvjek je sve bilo u jednoj lomljavi, taj kongres je odigrao veliku ulogu u građenju jedinstva otpora, ali kad je riječ o viziji, o rešenjima, najdalje je otišao Šesti kongres. Tada je promenjeno ime KPJ u Savez komunista i tada je data jedna vizija uloge partije u sistemu čije je ostvarivanje, nažalost, naišlo na velike otpore i nailazilo je na njih sve do kraja.

 

Da se još malo zadržimo na otporu. Da li je značajnu pomoć Titu predstavljao sporazum sa Jalte, odnosno činjenica da Jugoslavija nije bila u interesnoj sferi Rusije, što je otežavalo Staljinovu vojnu intervenciju?

Mislim da drugo zasijedanje AVNOJ-a ima veliki istorijski značaj kad je riječ o tome kakva Jugoslavija treba da bude i šta Jugoslaviju očekuje u toj posljednjoj fazi rata, kada se bude raspravljalo o sudbini pojedinih zemalja. Negdje 44. godine, prije Jalte, Čerčil je došao u Moskvu i sa Staljinom dogovorio podjelu interesnih sfera. Jugoslavija je bila podjeljena fifti-fifti, 50 odsto jednog, 50 odsto drugog uticaja. Čerčil je posle za to dobio saglasnost od Ruzvelta. Mi smo saznali za to i kad je maja 45. Tito u govoru rekao da mi nećemo da budemo moneta za potkusurivanje nekakvih sfera uticaja, iz Moskve je došao oštar napad na njega – zašto on izjednačava imperijalističke zemlje i Sovjetski Savez. Stari je to vrlo promišljeno uradio. Mi smo uspjeli da ne dozvolimo da u ma čemu dogovor o interesnim sferama bude uslov koji mi moramo prihvatati.

 

Da li se danas u bivšim Jugoslovenskim republikama razume značaj 48?

Interes aktuelnih režima – govorim o Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, Slovenija je nešto drugo – jeste da se što je moguće manje zna istine o našem otporu, o tom velikom podvigu kojeg je napravila mala Jugoslavija prema velikom SSSR-u. Tada je malo ko u svijetu vjerovao da ćemo mi izdržati jer smo bili prosto izolovani. To neznanje ne odnosi se samo za 48. nego i za čitav Drugi svjetski rat. Mladi ljudi nemaju pojma o NOB-u, osim predanja koja idu s koljena na koljeno. Ja sam molio jednu mladu ženu, poslanicu u Skupštini Bosne i Hercegovine, da bude recenzent ove moje knjige. I kad je ona to pročitala, javno je rekla – znate, ja sam naišla na nešto o čemu ništa nisam znala i prosto sam frapirana saznanjima kako je to izgledalo. Ispričala je onda da je u gradu svog rođenja išla u osnovnu školu i gimnaziju, đaci nisu smjeli da spomenu Jugoslaviju na časovima niti ju je bilo u nastavnom programu. Postoji, dakle, trud, postoji propaganda i postoji obrazovni režim da se što manje o tome zna, odnosno da se u iskrivljenom i krivotvorenom svjetlu prikazuje taj deo naše istorije.

 

RAIF DIZDAREVIĆ: TITO MI JE U BUGOJNU REKAO – “MNOGI MI ZAMJERAJU ŠTO JA STALNO PONAVLJAM TO BRATSTVO-JEDINSTVO, A JA ZAISTA MISLIM DA AKO NE BUDE SLOGE, KOJA SE IZRAŽAVA KROZ TU PAROLU, JUGOSLAVIJI SE NEĆE PISATI DOBRO”

 

Kako gledate na Goli otok?

Očita je i smišljena tendencija da se istorijsko “ne” staljinizmu svede na postojanje Golog otoka. Kao da je to glavna karakteristika tog otpora. Zaboravlja se potpuno da se radilo o odbrani i opstanku zemlje. Jugoslavija se 48. zaista našla pred pitanjem biti ili ne biti. Radilo se o sudbinskom pitanju opstanka i normalno je da zemlja čiji je opstanak ugrožen izoluje pristalice agresora od kojeg je ugrožena. Tako je bilo i kod nas. Bilo je prosto neophodno izolovati one koji bi sutra mogli da se odazovu na poziv da “zdrave snage” ruše Jugoslaviju.

Naravno, to nikako ne znači da se mogu i smiju pravdati nehumani postupci prema ljudima, zločini, tortura. Normalno je da se sagledaju i osude sve nedozvoljene, nezakonite vrste postupanja prema onima koji su izolovani i da se prikažu sve činjenice. Ja sam tome posvetio u knjizi poseban dio i iznio sva saznanja do kojih sam došao. I zbog toga da se osudi ono što je bilo nedozvoljivo i zbog toga da se o tome stvori objektivna slika. Moram da kažem da se neke činjenice zaboravljaju. Recimo u julu 1950. godine održan je Plenum CK SKJ koji je bio posvećen jačanju pravosuđa i zakonitosti i na kojem je došlo do snažne kritike organa unutrašnjih poslova i Udbe zbog kršenja zakonitosti. Ranković je tada iznio čitav niz podataka, čak koliko je bilo uhapšenih u kojem dijelu zemlje, koliko se od tih hapšenja pokazalo neopravdanim, pa je rekao da je u Bosni neopravdano uhapšeno oko 40 i nešto odsto, u Crnoj Gori nešto više, u Srbiji nešto malo manje. U Rankovićevom referatu posebno je osuđen taj metod preodgajanja i ubjeđivanja koji je dovodio u pitanje moralni integritet ljudi koji su uhapšeni i osuđeni. Nakon toga stanje se znatno popravilo, mada ne mogu reći da i dalje nije bilo propusta i nezakonitosti.

 

Kakav je bio međunarodni značaj tog otpora Jugoslavije SSSR-u i Staljinu?

Pošto sam ja pratio čitav tok tog sukoba i čitav tok odnosa Jugoslavija – SSSR u kojem se SSSR nikad nije odrekao svojih hegemonih pretenzija prema nama, moram da kažem da je u dosadašnjoj obradi ove teme prilično zapostavljen širi međunarodni značaj otpora Staljinu i njegov uticaj na odnose na Balkanu, u Evropi, pa u ponečemu i u širim međunarodnim odnosima. Da nije bilo našeg otpora, da Jugoslavija nije izdržala udare, da je kapitulirala i postala sovjetski satelit u nadmetanju između dva bloka na ovom geopolitičkom ili geoodbrambenom prostoru, pitanje je kakvi bi odnosi nastali na Balkanu, kakvi bi odnosi nastali u Evropi i, naravno, u međublokovskim sudarima. Vrlo brzo se, negde koncem 49, u svijetu počelo shvatati da taj sukob Jugoslavije i Sovjetskog Saveza nije nikakav incident, nikakav politički dvoboj unutar neke porodice nego da je to događaj koji ima veliki značaj i u međunarodnim odnosima.

 

INTERES AKTUELNIH REŽIMA U BOSNI I HERCEGOVINI, SRBIJI I HRVATSKOJ JESTE DA SE ŠTO JE MOGUĆE MANJE ZNA ISTINE O SUDBONOSNOM OTPORU 1948. GODINE, ALI I O NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI

 

Kako je po vašem mišljenju ta liberalizacija u Jugoslaviji uticala na odnose u Bosni i Hercegovini?

Mislim da je na Bosnu i Hercegovinu uticaj čitavog tog procesa koji je počeo 48. godine imao pozitivno dejstvo. Nekada se nama prigovaralo da smo neki tamni vilajet, ali mislim da je to bilo više nacionalistički obojena tvrdnja, neki vid pritiska. Znate, mi smo kao Bosna i Hercegovina stalno bili pod nekom hipotekom da nismo prava republika zbog višenacionalnosti. Nama je Tito, kad smo posljednji put razgovarali s njim u Bugojnu u novembru 79. godine i kada je namerno produžio svoj boravak da bi s nama proslavio dan državnosti Bosne i Hercegovine, 25. novembar, dan Zavnobiha, uputio niz amanetnih poruka. Između ostalog, govorio je i o tome da je bilo perioda kada su nas svojatali, ali da i dalje postoje pretenzije koje udaraju u temelje onoga što je ostvareno u Bosni i Hercegovini, pre svega u pogledu ravnopravnosti i međunacionalnih odnosa. Ja sam s njim bio 22 dana, bio sam mu domaćin, bilo nas je svega dvojica-trojica oko njega, pa smo o svačemu razgovarali. Jednom prilikom bilo je riječi o paroli bratstvo-jedinstvo, on kaže: “Mnogi mi zamjeraju što ja stalno ponavljam to bratstvo-jedinstvo, a ja zaista mislim da ako ne bude sloge, koja se izražava kroz tu parolu, Jugoslaviji se neće pisati dobro”. I bio je, nažalost, u pravu.

 

Kako gledate na odnose Bosne i Hercegovine i Srbije danas?

Nama bi dobro došli bolji odnosi između Bosne i Hercegovine i Srbije, odnos dijaloga, a ne incidenata, odnosi saradnje. Svaki prodor u tom pogledu obostrano je koristan, ne samo materijalnim efektom nego i društvenim. Ali tu ima jedan broj problema, ja ću pomenuti jedan o kojem često razmišljam. Mi imamo mnogo izjava vodećih ljudi u Srbiji, gospodina Vučića, predsjednika Srbije, prije svega, o tome kako Srbija poštuje cjelovitost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. A onda imate jednog Milorada Dodika, koji je predsjednik jednog entiteta, pola Bosne i Hercegovine, koji je stotinu puta dosad ponovio da je njegov cilj otcjepljenje Republike Srpske. On uporno, već deceniju i po, vodi avanturističko-separatističku politiku, opstruira sve ono što je zajedničko u Bosni i Hercegovini. On propovjeda rušenje Bosne i Hercegovine. I on u tome ima podršku Beograda. Nikada se niko iz rukovodstva Srbije nije distancirao od toga i nije rekao Dodiku “idi u Sarajevo, pa se dogovaraj sa Sarajevom”. Naprotiv, on ovde uživa tretman druge ličnosti u Srbiji. Kad gledam skupove koji se ovde održavaju i na kojima je on obavezno prisutan, Dodik uvjek sjedi sa desne strane predsjednika, kao prva ličnost poslije predsjednika. To, znate, nije ceremonijalni protokol, to je politika, politika koja podržava nešto što ugrožava jedinstvo Bosne i Hercegovine, što razbija Bosnu i Hercegovinu. I dok se jedanput ne kaže da se Srbija distancira od tih ekstrema, od tog svakodnevnog izmišljanja slučajeva kojima se stalno održava napetost između dva dijela Bosne, ne možemo ništa dobro očekivati. Nijedan od tih dijelova bez onog drugog ne može. I nikakve budućnosti Bosne i Hercegovine ne može biti bez dijaloga, saradnje i koncentrisanja na ono što nam je zajedničko i što je svima korisno, što donosi korist, sigurnost i relaksiranu atmosferu.

 

DODIK UVJEK SJEDI SA DESNE STRANE PREDSJEDNIKA, KAO PRVA LIČNOST POSLIJE PREDSJEDNIKA. TO NIJE CEREMONIJALNI PROTOKOL, TO JE POLITIKA, POLITIKA KOJA PODRŽAVA NEŠTO ŠTO RAZBIJA BOSNU I HERCEGOVINU

 

Faktor nestabilnosti

Kao ministar inostranih poslova pokrenuo sam inicijativu da se sastanu ministri balkanskih zemalja koji se nikad u istoriji nisu sastali. I uspio sam da se održi taj sastanak i da krenemo na Balkanu sa onim promjenama koje su izražene kroz KEBS u Evropi, da KEBS dođe i na Balkan i na Mediteran. I to je bio dobar početak. Lično sam bio inicijator i realizator te ideje mada sam kusao veliku poparu u nekim trenucima da bih se izborio da prođem s tom idejom. Održan je poslje toga još jedan sastanak u Tirani, krenuo je pozitivan proces, ali smo mi onda uletjeli u krizu koja se stalno povećavala, tako da smo mi iz Jugoslavije, koji smo pokrenuli ideju saradnje, sada postali destabilizirajući činilac umjesto da budemo faktor stabilnosti.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 386, 20. septembar 2018.