Daily Archives: 24.09.2020

Nova lica ili nova politika

Problem je što u Srbiji niko ne nudi novu politiku – proevropsku, na liberalnim načelima zasnovanu, koja će se očitovati ne samo u odnosu prema velikim silama nego i prema malim susedima. Stara lica to ne mogu ili neće, svejedno, a nova ne znaju ili ne smeju

Ovih dana povela se živa rasprava o novim licima u politici: trebaju li nam ili ne, ko bi mogla da budu, gde da ih nađemo ili kako da ih napravimo, itd.

Odmah da se izjasnim, po mom mišljenju novih lica u poslednje vreme viđamo – mnogo. Ono što, međutim, nismo videli to je – nova politika. A često nismo videli nikakvu politiku. Viđamo povremene političke manifestacije i performanse – sa, uzgred, prilično slabim ideološkim performansama – ali politike nema.

Štaviše, to pitanje, da li nam i kakva nam nova politika treba, ostalo je potpuno izvan pažnje debatera. Kao da – iako će se oni sad sigurno zgroziti – još nisu izašli iz one lenjinističke matrice da kadrovi rešavaju sve. Iz čega se može izvući zaključak da većina misli da (nam) nova politika i nije potrebna.

To lepo ilustruje odnos prema crnogorskim izborima. Iz kojih su kao glavno naravoučenije izvučene tehnikalije: pošto je, naime, shvaćeno da Mandić, Medojević i Kneževiće ne mogu da pobede na izborima, onda je (lukavstvom uma Amfilohija Radovića) u prvi plan istureno novo lice u liku “neokaljanog” Zdravka Krivokapića. Pri tome niko i ne pomišlja da bi to novo lice moglo da vodi neku novu politiku niti se to od njega traži, naprotiv. Očekuje se da vodi staru politiku, tj. politiku s kojom gorepomenuti trijumvirat godinama nije uspevao da pobedi.

Sa druge strane, upravo to izaziva rezerve prema novoj crnogorskoj vlasti. Odlazak u izbornoj noći na poklonjenje crnogorskom mitropolitu, razgovori o formiranju nove vlade u manastiru – sve to više priliči nekoj devetnaestovekovnoj teokratskoj nego evropskoj državi 21. veka. Te slike govore više od hiljadu reči, to je suština. Aleksej Kišjuhas je u svojoj kolumni čak bio i blag. Ali kada vi upravo postavite pitanje kakva se politika može očekivati od novih lica i ukažete na njihovo nacionalističko zaleđe i crkvenjačku zaleđinu, kao što je uradio Kišjuhas, onda vas u najboljem pinkovsko-informerskom stilu, kao što je uradio Rastislav Dinić, proglase “korisnim idiotom”. Možete vi da se pozivate na Tonija Džata, ali ste zapravo pod uticajem Vučićevića i Mitrovića.

Da rezimiram: Srbiji je potrebna nova politika. Problem je što niko ne nudi novu politiku – proevropsku, na liberalnim načelima zasnovanu, koja će se očitovati ne samo u odnosu prema velikim silama nego i prema malim susedima. Stara lica to ne mogu ili neće, svejedno, a nova ne znaju ili ne smeju, opet svejedno.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 24. septembar 2020.

Ljudski kapital

Srbija raspolaže sasvim solidnim ljudskim kapitalom, ali okruženje, sistem, vlast ne dozvoljava da se izrazi, odnosno sprečava ljude da ostvare svoje potencijale i postignu rezultate koje bi objektivno mogli

Svetska banka je 17. septembra objavila Indeks ljudskog kapitala. Ovaj indeks pokazuje potencijal razvoja jedne zemlje na osnovu kvaliteta – zdravlja i obrazovanja – mladih do 18 godina. Na ovoj rang-listi, kao i na većini drugih sličnih merenja, na vrhu se nalaze (naj)razvijenije zemlje, a pri dnu su (naj)nerazvijenije, ali time se ovom prilikom nećemo baviti.

Bavićemo se Srbijom i regionom. Dakle, prema indeksu ljudskog kapitala Srbija je u regionu (11 zemalja) visoko kotirana. Zajedno s Mađarskom deli treće mesto, iza Slovenije i Hrvatske. Slovenija (na skali od nula do jedan) ima indeks 0,78, Hrvatska 0,71, a Srbija i Mađarska po 0,68. Iza sebe Srbija je ostavila ne samo Severnu Makedoniju, koja je na samom začelju sa indeksom 0,56, nego i Kosovo (0,57), Bosnu i Hercegovinu (0,58), te Crnu Goru i Albaniju sa indeksom 0,63, ali i Bugarsku (0,61) i Rumuniju, koja neočekivano ima indeks isti kao i BiH – 0,58.

Šta je ovde zanimljivo? To što Srbija ima veći ljudski kapital od zemalja koje su od nje razvijenije. Naime, s obzirom na to da su Slovenija i Hrvatska, slobodnije rečeno, bogatije ljudskim kapitalom od Srbije, može se uzeti da je prirodno što su i razvijenije. Što se ogleda u bruto domaćem proizvodu po stanovniku: Slovenija 20.500 evra, Hrvatska 12.400 evra, a Srbija 5.400 evra. Ono što, međutim, ne izgleda prirodno jeste – disproporcija. Jer, dok imaju ljudski kapital veći za nekoliko procentnih poena, dotle je BDP/pc Hrvatske veći više nego dvostruko, a Slovenije gotovo četvorostruko od BDP/pc Srbije. Takođe, ako je normalno da Srbija ima veći BDP/pc od Severne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova, nije normalno da od Srbije veći BDP/pc imaju zemlje s nižim indeksom ljudskog kapitala: Crna Gora (6.200 evra), Bugarska (6.800) i Rumunija (tri četvrtine veći – 9.100 evra), o Mađarskoj (13.200 evra) da i ne govorimo.

Otkud te “nelogičnosti”? U traženju odgovora pomaže jedan drugi “merač” ljudskog kapitala. Reč je o Indeksu globalne konkurentnosti Svetskog ekonomskog foruma. Naime, 12 kriterijuma SEF-a klasifikovani su u četiri grupe, od kojih jednu čini i ljudski kapital, čiji su glavni elementi, kao i kod Svetske banke, takođe zdravlje i znanje. Ostale tri grupe kriterijuma mere kvalitet okruženja u širem smislu (u kojem su glavni faktor institucije), zatim sposobnost sistema da proizvodi inovacije i, na kraju, kvalitet tržišta. Od ove četiri grupe Srbija najveći broj poena (u proseku 74 od 100 mogućih) ima u prvopomenutom ljudskom kapitalu; kod ostalih – 10-20 poena manje. Najmanje poena, gledano po pojedinačnim kriterijumima, osvojila je na kvalitetu institucija i inovativnosti sistema – 52, odnosno svega 40 poena. S jedne strane, dakle, imamo državu u kojoj institucije ne funkcionišu, a koja, sa druge strane, onemogućava preduzetništvo.

Sve u svemu, Srbija raspolaže sasvim solidnim ljudskim kapitalom, ali okruženje, sistem, vlast ne dozvoljava da se izrazi, odnosno sprečava ljude da ostvare svoje potencijale i postignu rezultate koje bi objektivno mogli.

U najkraćem: Srbija guši svoju mladost.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 22. septembar 2020.