Ruski lobi u Vladi Srbije

Krajnje je vreme da se priča o rekonstrukciji vlade “što pre obnovi i što pre završi”. Što znači da iz vlade bude izbačen ruski lobi, jer pomenuta trojka, to se naslućivalo odavno a sad je belodano, više zastupa ruske nego srpske interese

 

Vulin ima pravo na svoje mišljenje, ali državna politika je nešto drugo. To je rekla Ana Brnabić, predsednica Vlade Srbije, povodom jedne izjave “ministra vojnog”. U ovom kontekstu nevažno je šta je “Aleksandar drugi” rekao – važna je premijerkina “percepcija” – ali, u najkraćem, iz (polu)rečenice Sema Fabricija, šefa evropskog predstavništva u Beogradu, da je “Kosovo ključno za EU”, Vulin je izvukao zaključak da u tom slučaju “Srbija treba da nastavi svojim putem”. Kao da Kosovo, sudeći bar prema zvaničnim izjavama njenih najviših predstavnika, nije ključno i za Srbiju. Ali ko još od Vulina očekuje išta logično. Što se ipak ne može reći za premijerku.

Pa se ona u nastavku svoje izjave potrudila da definiše tu “državnu politiku”, rekavši: “naš strateški cilj je Evropska unija”. Iz čega, za to ne treba mnogo pameti, sledi da je politika koju Vulin zagovara – antievropska.

Nije, međutim, Vulin jedini koji se ističe antievropskim izjavama. Štaviše, u tome prednjači ministar spoljnih poslova i potpredsednik Vlade Ivica Dačić, “a za njim kaska” programski i deklarativno antievropski opredeljeni Nenad Popović.

Ono što ovde nije logično, to je što premijerka Brnabić toleriše tu antievropsku politiku u Vladi. Naime, pre više od dva meseca Ana je rekla da je “rekonstrukcija Vlade neophodna da bi Vlada funkcionisala kao tim” i “želim da počne što pre i što pre se završi da se ne bi ugrozila efikasnost Vlade”. Još je pri tome premijerka naglasila da neki ministri “mogu da budu savršeni članovi nekog drugog tima, ali ne mog”, to jest njenog, razume se.

Onda su se pojavila neka važnija pitanja, a šta drugo nego Kosovo – tada se, da podsetimo, dogodio onaj “incident” sa hapšenjem Đurića – pa je rekonstrukcija odložena. Bilo je potrebno, kako je objašnjeno, sve drugo ostaviti po strani dok se to goruće pitanje ne reši. Što je, i jedno i drugo, kao što vidimo, i postignuto.

Šalu na stranu, mada i nije baš neka šala, kao što se svakog dana sve više uveravamo, razrešenje Kosova je sve dalje (predsednik Vučić je “sve manje optimista oko KiM”), a u Vladi – neki u klin, neki u ploču, već takoreći poslovično. To ne da nije tim nego nije ni društvo za kafanski sto.

Danas se često u Srbiji može čuti kako svojevremeno Bugarska i Rumunija nisu bile ništa spremnije za EU nego što je Srbija danas. Možda i nisu, ali postoji jedna bitna razlika. Rumuni i Bugari su iz petnih žila bili zapeli: da ih prime, pa da ih prime. I nije ih bilo briga šta govore “neki makroni” i slični. Srbija ne da se nećka nego se stalno nešto inati i joguni; “mi bi da uđemo, ali pod našim uslovima”, kako je to davno formulisala Milica Delević, a još uvek se vrti u nekim džinglovima. I jedva čeka da isprovocira neki znak sumnje u svoju spremnost da se priključi Evropi, pa da zatalambasa: eto, vidite da nas neće. Naravno, ni Evropa tu nije bezgrešna, ali o tome smo već pisali, a opet ćemo.

Ali ni Evropa, ma koliko obnevidela od unutrašnjih problema, ne može a da ne vidi tu veliku srpsku podelu: dok jedni vuku ka Briselu, drugi vuku ka Moskvi, pri čemu su ovi drugi glasniji, ako već nisu i nadjačali. Rusiji, međutim, i ne treba da oni nadjačaju, tj. da ona sasvim privuče Srbiju. Niti hoće, a verovatno i ne može. Njoj treba da Srbija ostane tu gde jeste, zaglavljena u ni tamo ni amo. Zamrznuti status quo. To je za Rusiju idealno. A za Srbiju pogubno.

Dakle, krajnje je vreme da se priča o rekonstrukciji vlade “što pre obnovi i što pre završi”. Što znači da iz vlade bude izbačen ruski lobi, jer pomenuta trojka, to se naslućivalo odavno a sad je belodano, više zastupa ruske nego srpske interese.

U suprotnom, i ostavka je logična.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 369, 24. maj 2018.

 

 

Leave a Comment