Domaći rizici veći od spoljnih

U Srbiji prilike su take: narod se plaši vlasti, pa ne ulaže; vlast se plaši naroda, pa ni ona ne ulaže, osim u resore sile

Srbija 2019.

Očekivalo se, makar potajno, da će zvanična prognoza privrednog rasta od 3,5 odsto za 2019. sigurno biti premašena, možda i za pola procenta, a evo, tek što je godina počela, ozbiljno se postavilo pitanje da li će i ta relativno skromna i “konzervativno” planirana stopa biti ostvarena.
Dva su razloga za takvo “preumljenje”, oba na neki način spoljna. Prvi je globalnog karaktera, tj. mogućnost da dođe do neke ekonomske krize na svetskom nivou. Mediji su ovih dana puni mračnih upozorenja. Iako su ekonomisti koji predviđaju neku dublju i širu krizu, sličnu onoj iz 2008 – koja je zapravo zahvatila samo razvijene zemlje – vrlo retki, tj. preovlađuju među njima profesionalni “katastrofičari”, naravno da bi neki veliki privredni “cunami” mogao lako da zapljusne prilično nezaštićene i bez ikakvih lukobrana obale Srbije. Ali, o tome je u ovom trenutku prerano konkretnije govoriti.
Drugi razlog je zapravo lokalnog karaktera, do juče bismo ga mogli zvati i domaćim. Radi se, nije teško pogoditi, o carinama od 100 odsto koje je Kosovo uvelo na robu iz (centralne) Srbije. Prema računici koju je u najnovijem broju Makroekonomskih analiza i trendova izneo Ivan Nikolić, ta bi zabrana mogla privredni rast Srbije da smanji 0,5 do 0,7 procentnih poena. Što znači da bi rast BDP-a u ovoj godini pao na (ispod) tri odsto. Doduše, neki privrednici, poput Radovana Vukadinovića, direktora gornjomilanovačkog Metalca, tu su procenu pokušali da ublaže rekavši da će dobar broj preduzeća naći nova tržišta, ali i da šteta bude upola manja, to će za inače spororastuću srpsku privredu biti značajan gubitak.
Nizak privredni rast je, dakle, glavni ekonomski problem Srbije. Ali i politički. Što se vidi iz marketinški do “besvesti” eksploatisanih podataka o (relativno) visokoj stopi rasta tokom prošle godine. A još više po frontalnom napadu na Ljubomira Madžara zbog tvrdnje da je Srbija, zajedno sa Hrvatskom, na dnu razvojne lestvice u celoj centralno-istočnoj Evropi. Nije se znalo sa koje strane – da li sa državnog vrha ili od botovske pešadije – stižu “udarci”. Koji su, naravno, svi mašili jer ako se ne uzme u obzir samo prošla nego pet ili 10 poslednjih godina, onda su podaci nesumnjivo na Madžarevoj strani.
Madžar je, zapravo, tu svoju (negativnu – za aktuelnu vlast) ocenu izneo još krajem prošle godine na savetovanju ekonomista (22. decembra, Naučno društvo ekonomista Srbije i beogradski Ekonomski fakultet), čija je glavna tema bio privredni razvoj. Tačnije, zašto Srbija ekonomski zaostaje i šta je potrebno uraditi da bi se taj trend prekinuo i preokrenuo?

ŠTEDNJA = ULAGANJA: Lako je njima da štede kad su bogati. To je otprilike predstava koja važi u Srbiji. A u stvari, istina je obrnuta: oni su bogati zato što štede. Naravno, ovde se ne misli, ili bar ne prvenstveno, na “klasičnu” štednju građana u bankama ili slamaricama. Nego na opšte, društveno odlaganje potrošnje danas da bi se više moglo trošiti sutra. Drugim rečima – reč je o investicijama.
Nije ni uteha ni opravdanje za ove današnje, misli se – vlasti, ali investicije u Srbiji niske su odavno. Kako je na pomenutom skupu podsetio Milojko Arsić, u Srbiji su investicije bile visoke samo u doba socijalizma, kada su bile zakonski propisivane. Mada su i u tom “sistemu” od početka osamdesetih kada je zemlja zapala u krizu bile vrlo niske. Tokom devedesetih investicije su se srozale na još niži nivo, da bi posle obaranja Miloševića 2000. porasle, ali ni tada, ako se uzme prosek celog razdoblja, nisu bile na potrebnom nivou. Od krize 2008. investicije opet padaju na vrlo niske grane. Međutim, kada su uporede razdoblja pre i posle devedesetih, konstatuje Arsić, pokazuje se da Srbija nije uspela da administrativne metode obezbeđivanja visokih investicija zameni metodama zasnovanim na investicionim podsticajima.
Sve u svemu, ukupne investicije u Srbiji danas su od proseka centralno-istočne Evrope i Zapadnog Balkana niže za preko pet odsto bruto domaćeg proizvoda. Zašto su, međutim, investicije niske? To jest, šta smeta da budu veće. Kada se pogledaju “neposredne determinante investicija”, Kaže Arsić, “može se reći da su one u Srbiji čak i povoljne”. Kamatne stope su već nekoliko godina niske, a isto važi i za poreze na dohotke od kapitala. Naime, mada su pre neku godinu porezi na dobit i na dividendu povećani sa 10 na 15 odsto, i dalje su niski u poređenju sa drugim zemljama. Takođe, poreske olakšice su visoke i dodatno snižavaju troškove upotrebe kapitala, konačno subvencije u novcu i naturi visoke su, pa i one dodatno snižavaju troškove upotrebe kapitala.

ŠTEDNJA = ULAGANJA: Lako je njima da štede kad su bogati. To je otprilike predstava koja važi u Srbiji. A u stvari, istina je obrnuta: oni su bogati zato što štede. Naravno, ovde se ne misli, ili bar ne prvenstveno, na “klasičnu” štednju građana u bankama ili slamaricama. Nego na opšte, društveno odlaganje potrošnje danas da bi se više moglo trošiti sutra. Drugim rečima – reč je o investicijama.
Nije ni uteha ni opravdanje za ove današnje, misli se – vlasti, ali investicije u Srbiji niske su odavno. Kako je na pomenutom skupu podsetio Milojko Arsić, u Srbiji su investicije bile visoke samo u doba socijalizma, kada su bile zakonski propisivane. Mada su i u tom “sistemu” od početka osamdesetih kada je zemlja zapala u krizu bile vrlo niske. Tokom devedesetih investicije su se srozale na još niži nivo, da bi posle obaranja Miloševića 2000. porasle, ali ni tada, ako se uzme prosek celog razdoblja, nisu bile na potrebnom nivou. Od krize 2008. investicije opet padaju na vrlo niske grane. Međutim, kada su uporede razdoblja pre i posle devedesetih, konstatuje Arsić, pokazuje se da Srbija nije uspela da administrativne metode obezbeđivanja visokih investicija zameni metodama zasnovanim na investicionim podsticajima.
Sve u svemu, ukupne investicije u Srbiji danas su od proseka centralno-istočne Evrope i Zapadnog Balkana niže za preko pet odsto bruto domaćeg proizvoda. Zašto su, međutim, investicije niske? To jest, šta smeta da budu veće. Kada se pogledaju “neposredne determinante investicija”, Kaže Arsić, “može se reći da su one u Srbiji čak i povoljne”. Kamatne stope su već nekoliko godina niske, a isto važi i za poreze na dohotke od kapitala. Naime, mada su pre neku godinu porezi na dobit i na dividendu povećani sa 10 na 15 odsto, i dalje su niski u poređenju sa drugim zemljama. Takođe, poreske olakšice su visoke i dodatno snižavaju troškove upotrebe kapitala, konačno subvencije u novcu i naturi visoke su, pa i one dodatno snižavaju troškove upotrebe kapitala.

AKO DOMAĆI INVESTITORI VIDE NASILJE NA IZBORIMA, NASILJE U SKUPŠTINI,
NASILJE NAD MEDIJIMA – TO ZA NJIH ZNAČI POVEĆANI RIZIK JER ZNAJU DA NASILJE
RAĐA SAMO VEĆE NASILJE. I BEŽE IZ ZEMLJE JER SU, MA KAKAV SE NOVI SMAK SVETA
PREDVIĐAO, TAMO RIZICI MANJI

Zašto su onda investicije – domaće, to valja naglasiti jer su strane zapravo visoke – tako male? U najkraćem – zato što je niska domaća štednja. Podaci govore (a slika “plastično” prikazuje) da je štednja u Latinskoj Americi dvostruko veća nego u Srbiji; štednja (reč je o proseku, naravno) u centralno-istočnoj Evropi dva i po puta je veća, a štednja u istočnoj Aziji čak 3,5 puta veća nego u Srbiji. Ne treba, međutim, opravdanje za to, kao što se u nas često čini, tražiti u siromaštvu. Nacije ne moraju biti bogate da bi štedele. Štednja u zemljama poput Rumunije, Bugarske ili Makedonije, u razdoblju između 2013. i 2017. godine, iznosila je 22-23 odsto BDP-a, dok je u Srbiji bila upola manja – oko desetak odsto BDP-a.
Naravno, tu nije kraj ovoj pitalici. Jer, logično se dalje postavlja pitanje zašto je štednja u Srbiji mala. Zar su stanovnici Srbije, da ne kažemo Srbi i Srpkinje, baš tolike raspikuće?

ULAGANJE = POVERENJE: Odgovor je, naravno, u pomenutim podsticajima. Kojih nema. Naime, da bi ljudi štedeli, što znači investirali u budućnost, potrebno je da u tu budućnost veruju. Ako ne veruju, ako vide kako svakoga dana hiljade ljudi odlazi u inostranstvo, ako se i oni sami spremaju da to uskoro učine, odnosno, kad se radi o biznismenima, ako vide kako se otimaju firme i poslovi, naravno da neće štedeti, to jest investirati. Bar ne u Srbiji.
Sa druge strane, ako se radi o vlasti koja takođe gleda kratkoročno, pa vidi – a u strahu su velike oči – da su joj dani odbrojani, onda ni ona neće baš investirati. Ili će, ako namerava da po svaku cenu sačuva svoju poziciju, kao što je u Srbiji izgleda slučaj, povećavati investicije u vojsku i policiju umesto u zdravstvo i prosvetu.
Iako premijerka Ana Brnabić pokušava da nas uveri u suprotno. Pa je tako pre nekoliko meseci izjavila da Srbija “treba da promeni paradigmu privrednog razvoja”, tj. da treba da se sa “privrede zasnovane na investicijama transformišemo u privredu zasnovanu na inovacijama”.
Ideja, naravno, nije nova, nije ni loša, naprotiv, u najrazvijenijim zemljama to je odavno slučaj, ali je “kvaka” u tome što ona, s obzirom na celokupne prilike koje u Srbiji vladaju, više liči na još jednu marketinšku “patku” nego na ozbiljnu politiku.
Jer, kako kaže već pominjani Arsić, investicije su kod nas niske, tako da nemamo šta da napuštamo, tj. sa čega da “prelazimo”. A drugo, inovacije su posledica investicija u istraživanje i razvoj. Zapravo, ako prethodno niste investirali u tzv. fizički kapital, u mašine i opremu, onda nećete moći da iskoristite ni ljudski kapital jer ljudi neće imati na čemu da pokažu kreativnost. “Investicije i inovacije se ne isključuju, ljudski kapital je komplementaran fizičkom”, ističe Arsić.
Na kraju, kao što je poznato, kapital je “plašljiva zverka”. On voli ne samo ekonomsku sigurnost (nisku inflaciju, stabilan devizni kurs itd.) nego i pravnu (profesionalnu upravu, nezavisno sudstvo) i političku – normalan partijski život, demokratiju. Ako domaći investitori vide nasilje na izborima, nasilje u Skupštini, nasilje nad medijima – to za njih znači povećani rizik jer znaju da nasilje rađa samo veće nasilje. I beže iz zemlje jer su, ma kakav se novi smak sveta predviđao, tamo rizici manji.

Niske domaće investicije

Niske ukupne investicije u Srbiji posledica su osetno nižih javnih investicija, koje su u proseku niže 1,3-2 odsto BDP-a godišnje, i vrlo niskih domaćih privatnih investicija, koje su preko pet odsto BDP-a niže od proseka zapadnog Balkana, a 7-8 odsto BDP-a niže od proseka EU i CIE.
Nasuprot tome, strane direktne investicije su relativno visoke: 3-4 odsto BDP-a veće su od proseka CIE i EU.
Prošle godine se situacija malo popravila jer su investicije porasle (oko jedan odsto BDP-a) usled rasta domaćih javnih i privatnih ulaganja. Ali je jaz u odnosu na zemlje Zapadnog Balkana i centralno-istočne Evrope i dalje veliki i iznosi između 2,4 i 3,7 odsto BDP-a.

Država, kočnica razvoja

Da je Srbija investirala koliko i zemlje centralno-istočne Evrope, naravno relativno, tj. u odnosu na svoj BDP, to bi u poslednjih desetak godina donelo više od četiri milijarde evra novih ulaganja ili, recimo, oko 400 kilometara više auto-puteva, rekao je na pomenutom savetovanju Pavle Petrović, predsednik Fiskalnog saveta. U poslednjih pet godina, istina, investicije rastu, ali “zahvaljujući” veoma niskoj osnovi iz 2013. godine. Tako da, i pored povećanja u poslednjih nekoliko godina, javne investicije u Srbiji još nisu dostigle svoje pretkrizne nivoe (pre 2009. godine).
Višegodišnji prosek zemalja CIE je 4,5 odsto BDP-a, ali u periodima ubrzane izgradnje infrastrukture, što je otprilike razdoblje u kojem se Srbija sada nalazi, izdvajale su i preko pet odsto BDP-a:
– Hrvatska (6% 2001-2009);
– Češka (5% 1995-2011);
– Bugarska (5,1% 2007-2010; 5,3% 2013-2015);
– Rumunija (5% 2006-2017; preko 6% u 2007. i 2008).
To bi omogućilo sustizanje zemalja CIE, unapredilo pristup infrastrukturi i njen kvalitet i, naravno, dovelo do ubrzanja privrednog rasta.
Dakle, Srbija bi morala da poveća javne investicije na pet odsto BDP-a. Na prvi pogled, ona se tom cilju približava jer je javna ulaganja sa prošlogodišnjih 3,6 povećala na četiri odsto BDP-a. Ali, problem je što to povećanje nije otišlo u infrastrukturu, zdravstvo i školstvo nego u vojsku i policiju.

Mraz dolazi iz Moskve

Najveća ruska investicija u Srbiji u poslednjih desetak godina jeste onaj mozaik za hram Sv. Save. Za koji kažu da vredi oko pet miliona evra. Zato je i predviđeno da ruski predsednik tamo održi govor. Jer, osim tog opijuma “dlja naroda” što bi rekao Bulgakov, Rusija nema šta drugo da ponudi Srbiji.
Rusija je u ogromnoj krizi i tako će biti, tj. biće sve gore sve dok bure (barel = 149 litara) nafte bude koštalo 50 dolara. Kad bude 150 kao pre desetak godina, biće to druga priča, ali zasad stvari stoje tako. I tako će biti još dugo.
Ako slušate ministre u Vladi Republike Srbije, ministra Antića, recimo, energetika će biti u vrhu agende razgovora. Koje će to, međutim, teme tačno biti – nije poznato. Pretpostavlja se gas, ali Rusija tu zapravo nema ništa da ponudi; sve što je nudila – izjalovilo se.
Ministar bez portfelja “zadužen za visoke tehnologije” Nenad Popović najavio je čak sedam sporazuma. Reč je, navodno, o izvozu softvera. Možda bi nešto mogao da napravi Biosens institut, ali ni njemu ni ostalima, ako ima ekonomskih rezona, nije potrebna nikakva državna pomoć.
Najavljeni su i “novi projekti” u infrastrukturi. Zasad se zna samo to da je “njihova vrednost” 230 miliona evra, ali se ne zna ni o čemu se radi ni da li je reč o zajmu, mada najverovatnije jeste, a ako je kredit, pod kojima uslovima itd.
Sve u svemu, ispada da je najznačajniji deo Putinove posete onaj u Hramu na Vračaru i oko njega. Što je, ma kako malo bilo, zapravo isuviše jer Rusija u ovom trenutku svojom podrškom “zamrznutom konfliktu” zapravo zamrzava celu Srbiju. Kako je to pre pola veka rekao Zdenjek Mlinar – Mraz dolazi iz Kremlja.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 17. januar 2017.

Leave a Comment