Đinđić je kao iznimno obrazovan čovjek jako dobro znao za Sofoklovu opomenu svim ambicioznim političarima: izgube li kontakt sa svojom ljudskom dimenzijom, loše im se piše. A tragični je paradoks kod Đinđića što je upravo zbog inzistiranja na tom ljudskom kontaktu izgubio vlastiti život položivši ga na „oltar“ bolje i izglednije demokratske budućnosti Srbije. Lakićević je uvjeren. ne uzalud
Mijat Lakićević. „Zoran Đinđić: Prosvet(l)itelj“, Akademska knjiga, Novi Sad, 2022.
Ugledni srpski publicist i novinar Mijat Lakićević, zamjenik glavnog i odgovornog urednika beogradskog tjednika „Novi magazin“, među rijetkim tamošnjim tiskovinama koja je sačuvala profesionalni dignitet i objektivnost, nastavljajući u pustoši informativnog sivila i žutila, svoju borbu za istinu, a protiv propagandnih i pogromaških populističko-mafijaških vjetrenjača koje je beskrupulozno, bez stida podigla šešeljevsko-vučićevska nacionalistička elita na vlasti, objavio je nedavno svoju novu, iznimno interesantnu i nadasve instruktivnu knjigu naslovljenu „Zoran Đinđić: Prosvet(l)itelj“, u Akademskoj knjizi iz Novog Sada. To je zapravo biografija mučki ubijenog (12. ožujka, 2003.g.) premijera Republike Srbije, osobe koja je u sebi sjedinila razornu kritičku misao i moć rasuđivanja, filozofsku radoznalost, enciklopedijsko znanje, iskustvo dugogodišnjeg života u Njemačkoj, na demokratskom i pluralnom Zapadu, ali i politički nerv i viziju državnika koji je shvatio kakvi sve to utezi pritišću i vuku Srbiju unazad, na dno pakla u bezdan. Utoliko su prisutne i paralele kod onih koji pišu o bivšem srbijanskom premijeru, a koje se povlače između međuratnog čehoslovačkog predsjednika i jednog od najvećih srednjoeuropskih intelektualaca minulog stoljeća Tomaša Masaryka i Zorana Đinđića; obojica su bili po struci i vokaciji filozofi, ali i državnici koji su pokuša(va)li modernizirati svoje zemlje i uvesti ih u zajednicu demokratski uređenih država i civilizacijski razvijenih društava.
KARIZMA LIDERA: Usprkos izglednoj i blistavoj akademskoj karijeri (nuđen mu je posao u prestižnom institutu u Beču, a kasnije, već kao premijeru, i profesura na Harvardu), Đinđić se odlučio baviti i posvetiti „prljavom poslu“ politike, pokušavajući spasiti državu i narod u kojoj je i s kojim je živio. Svojedobno je Bijant (590.-530. g. p.n.e.), jedan od takozvanih sedmorice mudraca na kojima počiva (pisana) povijest zapadne civilizacije precizno upozoro kako „moć razotkriva čovjeka“ i ta se sintagma u cijelosti može primijeniti i na Zorana Đinđića, jer je svojim ponašanjem i djelovanjem, knjigama i političkom aktivnošću pokazao i potvrdio svoju intelektualnu superiornost i ljudsku izuzetnost; naprosto je posjedovao Bogom danu karizmu lidera, dokazujući iz dana u dan kako mu nije stalo do osobne promocije, već do pozitivnih rezultata i pomaka u demokratskom razvoju Srbije koja se u raspadajućoj Jugoslaviji našla u kandžama Miloševićeve satrapske vlasti. A, ratovi koje je ta vlast 90-ih godina minulog stoljeća vodila na koncu su rezultirali posvemašnjim rasulom SFRJ, bivše zajedničke države, kao i posvemašnjim osiromašenjem građana Srbije, njenom međunarodnom izolacijom i sankcijama koje su samo dodatno pogodovale ubrzanom razbijanju društva od strane korumpiranih političara, histeričnih nacionalista i beskrupuloznih populista uvezanih sumnjivim poslovnim vezama i kriminalnim interesima sa mafijašima i policijsko-sigurnosnim službama koje su u njihovo ime kontrolirali i zastrašivali „nepoćudne“ građane, pa ih i fizički likvidirali (primjerice Ivana Stambolića) za koje su pretpostavili da bi se mogli staviti na čelo otpora protiv njihove strahovlade. Jednom riječju, nemilosrdno su se obračunavali sa svima koji su imali građanske hrabrosti suprotstaviti se tom zlu, a Đinđić je svojom politikom želio stati tomu na put.
A, na kraju i sam Đinđić, pokušavajući „utjerati“ red u Srbiji, često se, silom (ne)prilika i sam znao (po)služiti trulim kompromisima (u pravilu kada drugog izlaza iz stupica koje su mu podmetali protvivnici, ali i oponenti iz vlastitog tabora nije vidio), pao je kao žrtva zavjere, odnosno atentata svih onih snaga koje su danas u Vučićevoj Srbiji na vlasti i koje bez ikakvih skrupula traže rehabilitaciju njegovih ubojica. Te snage, to danas jasno vidimo, nikada nisu zapravo bile poražene, a ova knjiga između ostalog želi upozoriti i na tu činjenicu.
INTELEKTUALNA BIOGRAFIJA: U svakom slučaju Lakićević je napisao nasušno potrebnu knjigu za Srbiju, ali i interesantnu i za bivši jugoslavenski prostor, kojom se aktualiziraju danas pomalo zaboravljene ideje o moralnim kodeksima i dužnosti politike i političara, kao i one o modernizaciji Srbije. Pišući intelektualnu biografiju bivšeg srbijanskog premijera, Lakićević ujedno i demitologizira njegovu ličnost, jer Đinđić dakako nije bio čovjek bez mana, dapače, ali njegove zasluge i vizije daleko nadilaze počinjene greške, za koje na koncu osobno najčešće i nije bio kriv. Lakićević je želio upozoriti kako njegova misao ne smije (p)ostati samo „spomenička baština“, kako ne smije biti stavljena ad acta, i u tom pogledu ova je knjiga pokušaj rehabilitacije misli i djela jednog od najznačajnijih novodobnih državnika i filozofa s prostora bivše Jugoslavije.
Zapravo, dogodio se svojevrstan paradoks, snage koje su danas u Beogradu na vlasti, koje su svojedobno histerično prizivale i nagovještavale Đinđićevu smrt, žele se prikazati ikonobraniteljima njegove političke baštine instrumentalizirajući je na najbestidniji i najperfidniji način za svoje prizemne interese. Naprosto je suludo, zapravo bolesno da se na Đinđića pozivaju (svi) oni s kojima za života ne bi nikada zajedno ušao ni u tramvaj i stoga je Lakićevićeva knjiga važna, jer svojim sadržajem upravo to potencira i na to aludira. Naravno, u Srbiji je objavljeno dosta toga vrijednog vezanog uz lik i djelo Zorana Đinđića; prije svega bih spomenuo zbornik radova „Etika odgovornosti“ (na kome je radilo četrnaest autora), a prof. dr. Latinka Perović je objavila veliki esej o njemu u svojoj kapitalnoj studiji „Dominantna i neželjena elita“; u razdoblju 2010.-2013. tiskana su Đinđićeva „Izabrana dela“ u pet knjiga, ali Lakićević je u uvodu svoje knjige naglasio što mu se u njegovu djelu čini najvažnijim: „Da je hteo da ostane samo u filozofiji Z. Đinđić bi verovatno bio mnogo „čistiji“, da ne kažem jednostavniji, kao pojava. Ali, njega to nije zanimalo. On je odbacio celog Marksa, osim one čuvene 11. teze o Fojerbahu koja kaže da su filozofi do sada svet samo različito tumačili, a radi se o tomu da se on promeni…Epoha se našla pred istorijskim izazovom: trebalo je razrešiti vekovima akumuliranu suprotnost između društva i države, pojedinca i kolektiva, slobode i odgovornosti. Đinđić je video da je moderna Evropa te antinomije najuspešnije pomirila. I hteo je da taj recept presadi u Srbiju. Drugim rečima – da Srbiju uvede u Evropu“.
Đinđić je shvatio: kada se baviš politikom „ne možeš se baviti estetikom“, jer je za politiku neophodna doza pragmatizma koju je definirao kroz dvije odrednice: „Prva je spremnost da učiš iz tuđih i vlastitih grešaka i druga – fokusiranje na rešavanje problema. Ali je važno uvek u glavi imati jednu ideju koja će te i u teškoj situaciji držati u životu“.
REFORMATOR I INOVATOR: Prije nego što pokušam nešto šire elaborirati Lakićevićev rukopis, važno je napomenuti za one koji u RH ne znaju o kakvom se autoru radi; navest ću samo neke činjenice iz njegove bogate profesionalne karijere i odmah ću naglasiti da se radi o upućenom autoru širokih interesa i impresivnih stvaralačkih dosega. Do sada je priredio i(li) objavio nekoliko knjiga: „Prelom 72“ (o padu srpskih liberala 1972.), „Kolumna karikatura“ (sadrži kolumne Vladimira Gligorova i karikature Predraga Koraksića), „Ispred vremena“ (bavi se magazinom „Ekonomska politika“, vodećom tiskovinom u SFRJ tog tipa i kriznim razdobljem u Jugoslaviji između 1963.-1973.), a u koautorstvu s Dimitrijem Boarovim objavio je „Kako smo izgubili (Našu) borbu“ (misli na slavne beogradske dnevne novine koje su u vrijeme Miloševićeva režima branile čast istine i slobode, kao i profesionalnu etiku neovisnog novinarstva), a kruna njegova rada bila je knjiga „Desimir Tošić: između ekstrema“ (o perjanici srpskog egzila i demokratske misli), o kojoj sam već ranije pisao u „Novom listu“.
Knjiga o Đinđiću po erudiciji i snazi izričaja ne zaostaje (izuzev po obimu) za prethodno napisanom i već spomenutom knjigom o Tošiću, ali se razlikuju intencionalno, ova o Đinđiću nije samo portret ličnosti, već i pomalo očajnički poziv da si građani Srbije osvijeste situaciju u kojoj žive, vrate idejama ljudske i moralne odgovornosti, demokratske tranzicije i modernizacije, jer Srbiji drugog puta nema. Đinđić je novodobni rodonačelnik te i takve prosvjetiteljske, preporodne misli i nije ga Lakićević bez razloga nazvao prosvet(l)iteljem, odnosno doveo u vezu sa Dositejem Obradovićem koji se „onomad“, jednako kao i Đinđić „jučer“, našao pred istim zidom nerazumijevanja i pred istom zadaćom: učiniti Srbiju modernom, pristojno uređenom građanskom zajednicom. Ili kako je to dobro zapazio poznati filozof i dugogodišnji lider Demokratske stranke (DS) Dragoljub Mićunović: „Đinđić je bio hrabar političar, reformator i inovator, a kada se uputio tim stazama dobro je znao koje ga sve opasnosti vrebaju. Znao je da nije popularno terati Srbiju da trči kad to nije navikla. Ali, kao veliki političar nije odustajao od svoje vizije brze Srbije , makar ga povremeno i ne voleli, a želeo je da ga vole“.
Ovu misao bi mogli nadopuniti i riječima Vladimira Gligorova: „U času kada je Slobodan Milošević prebačen u Ševeningen moralo je svima biti jasno da će se preispitati celokupna skorašnja istorija i da će biti ugroženi mnogi interesi. Jer, ideja je bila da se samo ukloni Milošević i da se obezbedi međunarodna legitimnost, a ne da se revidira nacionalni interes i da se dovedu u pitanje sve one privatne dobiti stečene na tom interesu…Jedno je da se skloni Milošević, a drugo da odu svi oko njega…Značajnu ulogu u politici koja je vođena od dolaska Miloševića na vlast pa sve do danas (Gligorov je tekst napisao 2006., ali je i dalje aktualan) imaju kreatori intelektualne javnosti čiji bi pogled na svet bio osporen ukoliko bi se prihvatio, čak i na uzdržan način nekakav neoliberalizam. To bi značilo da su svi: i Akademija nauka i Dobrica Ćosić i Matija Bećković i Srpska pravoslavna crkva…da su svi oni jednostavno pogrešili. Ne bi to bio samo poraz u ratu i politici, već bi to bio moralni i intelektualni poraz“.
A upravo je sve to Đinđić svojom politikom dovodio u pitanje i stoga ga je pod svaku cijenu trebalo onemogućiti, pa i silom skloniti s javne scene.
POLITIČKO I FILOZOFSKO SAZRIJEVANJE: Zoran Đinđić je rođen 1. kolovoza 1952. u Bosanskom Šamcu, a u Beogradu je 1971. upisao studij filozofije gdje se svojom agilnošću istaknuo među kolegama i preuzeo čelno mjesto u Savezu studenata. Na skupu sveučilištaraca u Ljubljani, koji je policija zabranila, još se uvijek živo osjećala pobuna i duh 1968; Đinđić je pred prisutnim sudionicima zagovarao radikalne, revolucionarne stavove, podvrgao je kritici tadašnje vladajuće socijalističke autoritete i policija ga je, zajedno s kolegama uhitila. Osuđen je na uvjetnu kaznu zatvora i samim time je dospio na listu nepoćudnih i oduzeta mu je putovnica. Bez ogleda na sve neprilike u kojima se našao, u rekordnom je roku diplomirao (pisao je o filozofiji Karla Korscha) i po preporuci svoga profesora, poznatog beogradskog filozofa Ljube Tadića, uputio se u Njemačku; u to su vrijeme jugoslavenske vlasti intenzivno lobirale da Tito dobije Nobelovu nagradu za mir, pa su „olabavile“ pritisak na svoje oponenete, što je iskoristio i Đinđić kako bi kod Habermasovog učenika Albrechta Wellmera (iz)radio doktorsku disertaciju koju je obranio također u rekordnom roku od dvije godine.
Kasnije, tj.1987. godine objavio je prerađen doktorat u knjizi pod naslovom „Jesen dijalektike“. Potom se vratio u Jugoslaviju na odsluženje vojnog roka, da bi se odmah po svršetku vratio u Njemačku na usavršavanje postdoktorskih studija kao stipendist Humboldtove fondacije, a mentor mu je sada bio Jürgen Habermas s kojim se kasnije idejno razišao. U Njemačkoj (Konstanza, Frankfurt…) je proveo deset godina i to je bilo vrijeme njegovog političkog i filozofskog sazrijevanja, usvojio je temeljne vrijednosti zapadnoeuropske civilizacije, način života, svjedočio je njemačkom suočavanju sa prošlošću, tj. s nacizmom, ali je i intelektualno usvojio duhovnu (o)poruku slavnog sociologa Maxa Webera koja ga je uvelike oblikovala kao ličnost. Još od studentskih dana bio je fasciniran njemačkom klasičnom filozofijom; uostalom, svoj magisterij posvetio je nastanku sustava u klasičnoj filozofiji njemačkog idealizma iz čega je kasnije nastala i knjiga naslovljena „Subjektivnost i nasilje“. Kant i Hegel su mu bili uzori, baveći se njima sve više je uviđao slabosti Marxove filozofije i kako tvrdi dr. Latinka Perović, svojom kritičkom mišlju „pomerao je granice političke filozofije koje je kasnije kondenzovao u eseju Srbija – što je to? (1989.)“.
PROTIVNIK MILOŠEVIĆA: Kada su se u Europi počeli osjećati „vjetrovi promjena“, tada je shvatio da će se na „Starom kontinentu“ a time i u čitavom svijet iz temelja mijenjati politički ustroj društva, odlučio se vratiti u svoju zemlju kako bi i sam aktivno su-djelovao u tim revolucionarnim, prevratničkim procesima. Po povratku u Beograd zaposlio se u Centru za filozofiju i društvenu teoriju u kojem su glavnu riječ vodili bivši, smijenjeni i udaljeni profesori Filozofskog fakulteta, praksisovci Mihailo Marković, Ljuba Tadić, Svetozar Stojanović, Miladin Životić, Zaga Pešić Golubović, Dragoljub Mićunović, Nebojša Popov i Trivo Inđić, ali i „novi disidenti“ poput dr. Vojislava Koštunice i dr. Koste Čavoškog. Centar je prerastao u oporbeno središte vladajućem komunističkom režimu i bio nositelj antidogmatske, kritičke misli i Đinđić, koji nikada nije bio član SKJ, tu se (s)našao kao riba u vodi; intenzivno je radio, pisao i objavljivao, a iz serije eseja pisanih za beogradske „Književne novine“ nastala je kasnije njegova najpoznatija knjiga „Jugoslavija kao nedovršena država“ u kojoj je na teorijski relevantan način afirmirao liberalnu misao o pojedincu, društvu i politici.
Zoran Đinđić jedan je i od osnivača Demokratske stranke (veljača, 1990.) godinama najjače oporbene stranke u Srbiji, u čijem su radu sudjelovali brojni istaknuti intelektualci, ali se ubrzo počela fragmentirati, a do pravog raskola je došlo kada su Vojisav Koštunica, dr. Nikola Milošević i Kosta Čavoški osnovali svoje demokratsko-liberalno nacionalističke stranke. Nakon poraza i loših izbornih rezultata sa čela Demokratske stranke bio je smijenjen Dragoljub Mićunović, a na njegovo je mjesto došao Zoran Đinđić (1994.). Još od 1989. Đinđić je radio na profiliranju demokratske alternative unutar post-titovske Jugoslavije, a po njegovom mišljenju koalicija „Zajedno“ (1996.-1997.), kao i ona prethodna, izgubila je izbore upravo zbog nedostatka jasne antimiloševićevske alternative. Jedno kraće vrijeme, sredinom 90-ih godina, Đinđić je obnašao dužnost beogradskog gradonačelnika, ali je zapravo cijelo vrijeme intenzivno radio na stvaranju oporbenog bloka, Saveza za promene, kasnije preraslog u Demokratska opozicija Srbije (DOS), u kojem se nalazilo 18 različitih stranaka. Iako je Đinđić bio „motor“ ove koalicije, on se povukao u drugi plan u korist dr. Vojislava Koštunice shvativši kako on sa svojom nacionalistički obojenom,ali i demokratskom retorikom ima veće šanse kod birača za pobjedu. To je pokazatelj „čuvenog“ Đinđićevog pragmatizma s kojim se znao relativno dobro nositi u brojnim teškim situacijama, ali ga je znao koštati i velikih zabluda.
Bez obzira na sve, kako piše Veljko Lalić: „Milošević je znao tko mu je pravi protivnik“. To je bio Đinđić koji mu je na koncu i došao glave; 5. listopada 2000. godine DOS je, usprkos svim podmetanjima i manipulacijama Miloševićeva režima, pobijedio na izborima, a Zoran Đinđić kao stvarni lider DOS-a postao je premijer. Bio je svjestan odnosa snaga na političkoj sceni, znao je da mu prijete ubojstvom i da su ostaci Miloševićevog režima još uvijek snažni i da će se braniti svim raspoloživim sredstvima. A, kada je kao novi premijer na Vidovdan 2001. g. „isporučio“ Slobodana Miloševića Haškom tribunalu (što je bio uvjet za uključivanje Srbije u procese približavanja EU), mnogi koji su mu aplaudirali, činili su to sa zadrškom, ali još je i više bilo onih koji su ga oštro osuđivali. Bez ogleda na sve to Đinđić je imao „petlju“ uhititi i deportirati Miloševića u interesu budućnosti Srbije.
ATENTAT: Nakon 5. listopada 2000., bio je jedan od rijetkih koji nije podlijegao pobjedničkoj euforiji i kao uvijek otvoreno i kritički je progovarao i o neugodnim stvarima koje Srbija nije bila spremna čuti; o Kosovu, da je to uteg kojeg Srbija što prije treba odbaciti, ali i o negativnostima etničkog mentaliteta kojeg se Srbi moraju riješiti, jer će ih u protivnom skupo koštati. Između ostalog je rekao:“ Da mi nismo bili takvi kakvi smo bili, ne bi bilo ni Miloševića. Znači nije on s Marsa pao. On je kao Hitler u Njemačkoj posledica slabog društva. A društvo smo mi, i opozicija, i Crkva i intelektualci itd. Da je opozicija bila bolja, ranije bi srušila Miloševića. I mi smo odgovorni što je tako dugo bio na vlasti. On treba da odgovara lično, ali je vrlo opasno misliti da je on jedini krivac“.
Takav Đinđić nije bio kamen spoticanja samo nacionalistima već i dijelovima ranjive i razjedinjene koalicije; iako se javno, danima, pa i mjesecima u medijima najavljivala njegova likvidacija, sigurnosne službe, koje Đinđić, iako premijer, nije posvema kontrolirao, ne samo da se na to nisu obazirale, već su pojedini dijelovi unutar nje aktivno sudjelovali u pripremi atentata. Osim toga, sve te prijetnje sam je Đinđić nekako olako, fatalistički otklanjao minimalizirajući opasnost iako je, prema riječima svjedoka, bio duboko svjestan kako do atentata lako može doći svakog trena. Znamo što se dogodilo 12. ožujka 2003.; on je ubijen, a vrijedi citirati riječi poznatog kazališnog redatelja i pisca Zlatka Pakovića koji je precizno detektirao sve ono što je prethodilo, ali što je slijedilo nakon Đinđićeve likvidacije:
„O atentatu na premijera Đinđića do dana današnjeg nije stvoren diskurs kao o atentatu na državu, kao o simboličkom ubistvu nacije, u političkom smislu reči nacija…Izgledalo je da država odmah po atentatu najzad preuzima odgovornost i da će likvidirati one strukture nadustavne moći u sebi koje su izvršile njeno obezglavljenje. Uvedeno je vanredno stanje u kojem su se građani osećali slobodno, dok su oni nečiste savesti govorili da je nelegalno. Ali, o toj Akciji sablja danas se isključivo govori kao o suspenziji osnovnih ljudskih prava…Činilo se da će država s ubijenim premijerom rešiti one probleme koje nije mogla da reši sa živim, te da će žrtva u svojoj tragičnosti prouzrokovati društvenu katarzu na koju se predugo čekalo…Ali, u atentatu na premijera nije nađen smisao: taj gnusni čin nije pojmljen i iz tog (ne)poimanja nije proizašla konkretna politička i društvena akcija. To je drugo ubistvo Zorana Đinđića, njega su izvršili teoretičari i profesori humanističkih disciplina…“
Lakćević je u svojoj knjizi, pozivajući se na Đinđićevog ministra prosvjete (i profesora Pravnog fakuteta u Beogradu) dr. Gašu Kneževića, želio naglasiti da je Zoran Đinđić prije svega bio prosvjetitelj i da je cijelog života bio okrenut „prosvećivanju svega oko sebe i svih oko sebe“. Radomir Konstantinović, pisac slavne „Filozofije palanke“ dovodio ga je u vezu sa Dositejem Obradovićem; pisao je: kao što je Obradović otišao u svijet da bi bolje sagledao Srbiju, da bi je vidio iz perspektive kulture i slobode, to je isto pokušao učiniti i Zoran Đinđić.
I na kraju, najbolji odgovor tko je zapravo bio Zoran Đinđić možda je dala dr. Latinka Perović u predgovoru Lakićevićeve knjige u kojem je konstatirala: „Nema suštinske granice između Zorana Đinđića filozofa i Zorana Đinđića političara. Naprotiv, drugi se bez prvoga ne može razumeti…Zato je izuzetno značajna knjiga Mijata Lakićevića, jer ona pokazuje da Srbija – nakon katastrofe kao posledice pogrešnog izbora na razmeđi drugog i trećeg milenijuma – može postati država s perspektivom za nove generacije samo ako se vrati orijentaciji koja je nasilno prekinuta 12. marta 2003. godine“.
Đinđić je kao iznimno obrazovan čovjek jako dobro znao za Sofoklovu opomenu svim ambicioznim političarima: izgube li kontakt sa svojom ljudskom dimenzijom loše im se piše. A tragični je paradoks kod Đinđića što je upravo zarad inzistiranja na tom ljudskom kontaktu izgubio vlastiti život položivši ga na „oltar“ bolje i izglednije demokratske budućnosti Srbije. Lakićević je uvjeren, ne uzalud.
Jaroslav Pecnik
Prikaz knjige objavljen je u Novom listu, Rijeka, 9. oktobra 2022.