Ana u zemlji nasilja

Nasilje vlasti bilo je usmereno protiv opozicije i imalo je neuporedivo teže, direktne ili indirektne posledice. Izgubljeno je 10 ljudskih života, a još veći broj izbegnut je zahvaljujući samo sticaju srećnih okolnosti. A materijalna šteta je ogromna, bar hiljadu puta veća od onih nekoliko slomljenih stakala na zgradi RTS-a

“Zato ne, za atmosferu nasilja u društvu nismo odgovorni mi, već oni…” Na tu rečenicu mogao bi se svesti autorski tekst predsednice Vlade Srbije u Politici. “Mi” to je, naravno, vlast, “oni” su, naravno, opozicija.

Da se opoziciji ima mnogo toga zameriti, nije sporno. Na kraju krajeva, dobar deo onoga što je napisala, Ana Brnabić nije morala sama da smišlja – sve je to mogla naći u međusobnim (verbalnim) obračunima između raznoraznih delova šarolike opozicione političke scene. Jer, opozicija niti je bila jedinstvena niti sada govori tako unisono kao vlast. U kojoj se zapravo čuje samo jedan glas, glas predsednika Vučića, bez obzira na to kroz čija usta izlazi.

Međutim, nije to najvažnije. Ključno je da u traženju uzroka svakako nezadovoljavajućeg stanja u društvu, a pre svega za atmosferu nasilja, predsednica Vlade nije našla ništa, ni najmanju greščicu, na strani vlasti. Jedini i isključivi krivac je opozicija.

Recimo, nije ni pomenula slučaj Borka Stefanovića, kome je u Kruševcu razbijena glava udarcem koji ga je lako mogao i ubiti.

Ili, recimo, slučaj žene Stanije Gligorijević, koja je smrtno stradala zbog nasilničkog ponašanja vlasti na drumu.

Treće, paljenje kuće, praktično pokušaj ubistva novinara Milana Jovanovića u Grockoj, sa čim je direktno povezan visoki funkcioner vladajuće stranke.

Četvrto, “slučaj Jutka” – za koji bi predsednica Vlade imala pravo da pokaže i povećanu osetljivost, a nije pokazala nikakvu – seksualno nasilje opet visokog funkcionera vladajuće stranke i predsednika opštine Brus.

Kad smo već “na lokalu”, nedavni izbori u Lučanima školski su primer nasilja kojim se urušava demokratija i onemogućava slobodno izražavanje političke volje građana.

U tom kontekstu – ucene i pretnje kojima su izloženi zaposleni u javnim ustanovama da bi ih se nateralo da idu na mitinge Aleksandra Vučića predstavljaju nasilje kojem po širini i obimu nema premca u Srbiji.

Zabrana prevoznicima i čak ukidanje redovnih autobuskih linija da ljudi koji to dobrovoljno žele ne bi mogli da dođu na proteste opozicije.

Ili, da se vratimo malo u prošlost – rušenje u Savamali, gde ne samo da su nekakvi “fantomi” srušili legalno izgrađene objekte nego je i taj nasilnički čin bio praćen još jednim smrtnim ishodom.

Deveto, pad helikoptera i sedam ljudskih žrtava koje su platile glavom marketinški egzibicionizam jednog ministra.

Deseto, slučajevi “Vulinova tetka” i “Nebojšin tata”, koji zaslužuju da budu navedeni i posebno, ali ih ovde navodimo zajedno. Ana će se dosetiti zašto.

Kad smo već kod snaga reda i zakona koji promovišu bezakonje, ne možemo a da ne pomenemo slučaj Vranjskih. U očajanju, posle višegodišnjih neprekidnih pokušaja finansijske policije da uguši novine, njihov vlasnik Vukašin Obradović stupio je u štrajk glađu. Štrajk je već bio poodmakao kada se Ana Brnabić našla u Vranju, ali nije našla za shodno da poseti Obradovića; “vadila” se da nije dovoljno upoznata sa celim slučajem.

Na kraju ovog “spiska”, koji bi mogao da bude i znatno duži – Oliver Ivanović. Šta god u vezi sa ubistvom jednog od lidera opozicije bude otkriveno, a teško da će se ikada pronaći i ubice i nalogodavci, TV-spot kojim je Ivanović bukvalno “satanizovan” uoči izbora na severu Kosova bio je akt brutalnog političkog nasilja. U svakoj slobodnoj, demokratskoj i normalnoj zemlji tako nešto ne bi bilo ni snimljeno, a kamoli danima emitovano na televiziji koju predsednik najviše voli i koja najviše voli predsednika.

Sve u svemu, nasilje opozicije bilo je praćeno jednim (svakako nedopustivim) šamarom, i to između pripadnika opozicije; nasilje vlasti bilo je usmereno protiv opozicije i imalo je neuporedivo teže, direktne ili indirektne posledice. Izgubljeno je 10 ljudskih života, a još veći broj izbegnut je zahvaljujući samo sticaju srećnih okolnosti. A materijalna šteta je ogromna, bar hiljadu puta veća od onih nekoliko slomljenih stakala na zgradi RTS-a.

Ništa od toga u svom “autorskom tekstu” nije videla predsednica Vlade Srbije. Blago Ani Brnabić. To ne bi mogao svako.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 16. april 2019.

Leave a Comment