Bolje hauzmajstor nego čuvarkuća

Srbiji ne treba samo čuvar koji će paziti da se kuća ne sruši nego majstor koji će kuću obnoviti i dograditi

 

Šta da se radi

 

Dugačak je spisak poslova i radnih zadataka koje je Džejms Ruf, šef Međunarodnog monetarnog fonda za Srbiju, napuštajući 13. juna Beograd ostavio “u amanet” upravo postavljenom ministru finansija Siniši Malom. Sa druge strane, ima samo jedna stvar od koje bi Mali trebalo da se uzdrži – da ne povećava plate i penzije. Do kraja ove godine, naravno. Možda bi stvar bila jednostavnija kada bi se o tim stvarima stvarno pitao ministar finansija – kako god se zvao. Nažalost, u Srbiji stvari ne stoje tako.

 

 

MINISTAR NOVI, ZADACI STARI: Ministar finansija je novi, ali su zadaci stari. I trebalo je – sasvim ili u najvećoj meri – već da budu obavljeni. Ali eto, nisu. Uprkos tome, međutim, tro/dupli predsednik – i Vlade ranije, i države sada, vladajuću stranku da i ne pominjemo – Aleksandar Vučić je ipak od MMF-a dobio “vrlo laskave ocene” i sa uspehom je, u februaru 2018, okončao trogodišnji, tzv. stendbaj, aranžman.

Šta je to što je Džejms Ruf, doduše ne baš “taksativno” nego više, kao, neformalno – naveo? 1) Uređivanje sistema zarada i zapošljavanja u javnom sektoru; 2) Unapređenje efikasnosti javnih službi; 3) Reforma poreske administracije; 4) Rasterećenje privrede; 5) Reforma javnih preduzeća; 6) Konačno rešavanje sudbine preduzeća u restrukturiranju; 7) Bolje upravljanje javnim investicijama; 8) Jačanje fiskalnih pravila; 9) Reforma nadzora i regulacije u finansijskom sektoru i – mada bi se moglo naći još – 10) Unapređenje kvaliteta i transparentnosti državne statistike.

Šta je radila Vlada Srbije, postavlja se pitanje, kad sve to nije uradila. A naplatila je kao da je radila. Naime, proces finansijske konsolidacije, tj. sređivanje državne blagajne, trebalo je da bude praćen preuređenjem celokupne državne kuće. Građani Srbije su to platili ne samo tako što su im smanjene plate (zaposlenima u javnom sektoru) i penzije nego i povećanim izdvajanjem iz privrede. Naime, samo u poslednje tri godine – 2015, 2016. i 2017. – iz privrede je izvučeno dodatnih gotovo 650 milijardi dinara (tj. oko pet i po milijardi evra) u odnosu na izdvajanja iz 2014. godine. Kada se tome dodaju prvopomenuti izgubljeni prihodi zbog smanjenja plata i penzija od oko 500 miliona evra godišnje, tj. 1,5 milijardi evra za protekle tri godine (2015-2017), suma kojom su građani i privreda “dotirali” državu penje se na neverovatnih sedam milijardi evra. Ispravnije rečeno, toliko su građani i privreda platili državi da uradi ono što je obećala, a nije uradila. Nego nam ponovo obećava da će uraditi.

U stvari, baš nešto i ne obećava nego to “prima k znanju”, a obećava da će podići plate i penzije. Što je MMF preporučio da se ne radi. Zašto?

 

FISKALNA STABILIZACIJA JESTE STABILIZOVALA BUDŽET, ALI PO PRILIČNO VISOKOJ CENI. ISTOVREMENO JE, NAIME, NA VISOKOM NIVOU “STABILIZOVALA” I OPTEREĆENJE PRIVREDE, TAKO DA ONA JEDVA DIŠE

 

Zato što su – odgovor je jednostavan – i plate i penzije već povećane. Od 1. januara 2018. plate u javnom sektoru povećane su u proseku devet odsto. Što će građane Srbije ove godine koštati oko 35 milijardi dinara. Što je još važnije, to povećanje je znatno veće od onog koje je ekonomski opravdano. Bilo bi u redu, naime, da su plate porasle 5-6 odsto (3,5 odsto rast BDP-a i oko dva odsto inflacija). Takođe, to povećanje je dvostruko veće nego u privatnom sektoru, gde su plate porasle 4,5 odsto. Tako da su danas plate u javnom sektoru oko 20 odsto veće nego u privatnom, za šta nema nikakvog razumnog razloga. Osim, naravno, ako se pod tim ne podrazumeva “podmazivanje glasačke mašine”.

Penzije su pak od 1. januara povećane oko pet odsto. Što je iz budžeta odnelo oko 25 milijardi. Problem s penzijama danas je, međutim, pre svega u tome što još nije ukinut zakon kojim su one, tačnije natprosečne, (privremeno) smanjene. Ukidanje tog zakona godišnje košta oko 25 milijardi dinara. Ministar Mali je, najavljujući nakon sastanka sa Rufom potpuno ukidanje ovog zakona do kraja godine, rekao da će se u septembru, kada misija MMF-a ponovo dolazi u Beograd, proceniti da li će penzije porasti od novembra ili od decembra. Što zavisi od toga koliko bude para u budžetu, ali verovatno još više od tekućih političkih potreba.

 

 

EMEMEFOVA TRILEMA: Te idilične perspektive (s obzirom na to da je republički budžet i ove godine u plusu – za prvih pet meseci dve milijarde dinara, a trebalo je, po planu, da bude u minusu 37 milijardi) pokvarili su, međutim, nezadovoljni građani-vozači koji protestuju zbog skupog goriva. Jer – da benzin i dizel pojeftine nema drugog načina nego da država smanji akcize. A smanjenje akciza smanjuje prihode, a time i mogućnost da Vučić ispuni svoje obećanje i poveća plate i penzije.

Inače, generalno je Srbija sa akcizama baš preterala. One su posle PDV-a postale najvažniji prihod budžeta. Pre pet godina (2012) davale su polovinu prihoda od poreza na dodatu vrednost (181 naspram 367 milijardi dinara); prošle godine, međutim, čak 60 odsto (480 prema 280 milijardi). Prihodi od akciza, dakle, porasli su od 2012. godine do 2017. godine 55 odsto; dok su ukupni prihodi budžeta u isto vreme povećani 40, a od PDV-a 30 odsto.

U stvari, da napravimo malu digresiju, u Srbiji nisu visoke akcize na benzin – one su na proseku okolnih zemalja. Ali akcize na dizel su znatno veće nego u drugim zemljama. Što je, opet, posledica činjenice da su u Srbiji akcize na benzin i na dizel gotovo podjednake – 54,94 dinara po litru kod benzina i 56,5 din./l kod dizela – dok su u drugim zemljama akcize na dizel (iz različitih razloga, a najčešće da bi se subvencionisali poljoprivrednici) znatno niže. Za šta zapravo i nema ekonomskih razloga, fer je da akcize na benzin i na dizel budu (približno) iste. Tu, međutim, ima jedna druga “začkoljica”. Dizel se mnogo više troši, pa u ukupnim prihodima od akciza na derivate nafte (150 milijardi 2017) dizel obezbeđuje oko dve trećine, tj. oko 100 milijardi, a benzin oko petine, tj. 30 milijardi dinara. Ilustracije radi, smanjenje akciza na dizel za samo jedan dinar znači za državnu kasu godišnji pad prihoda od dve milijarde dinara.

Kada se sve skupi, međutim, o tome da je domaća privreda u celini znatno opterećena akcizama najbolje govori podatak da u Srbiji prihodi od akciza (da ponovimo 280 milijardi dinara lane) čine čak šest odsto bruto domaćeg proizvoda, dok je u drugim zemljama uobičajeno da oni iznose oko tri odsto BDP-a (izuzetak je Bugarska, gde prihodi od akciza čine pet odsto BDP-a).

 

NAJBOLJE BI BILO DA SE SMANJE I AKCIZE, I NEPORESKE DAŽBINE, I NAMETI NA RAD

 

Džejms Ruf na (privremenom) rastanku ipak nije preporučio da se akcize smanje. Prema njegovim rečima sudeći, pre svega bi trebalo smanjiti tzv. parafiskalne namete, dakle svakojake takse, naknade i slične dacije. Njih ne samo da je izuzetno mnogo, gotovo šest stotina (sasvim precizno – 591), te predstavljaju veliko finansijsko opterećenje, nego i nametanjem ogromne administracije guše privredu, traže zapošljavanje neproduktivnog osoblja i troše vreme, što se sve, naravno, na kraju takođe svodi na novac.

I treće, već odavno se govori – a i Ruf je to pomenuo – o potrebi smanjenja poreskog opterećenja rada. Štaviše, izgleda da se u MMF-u smatra da bi upravo sa stanovišta privrednog razvoja to bilo najcelishodnije.

Kako sad stvari stoje, izgleda da će – budimo otvoreni – pred Vučićem i Rufom na jesen biti zadatak da odluče koju će varijantu od ove tri prihvatiti, odnosno koji će deo tereta sa preduzeća skinuti. Mada bi zapravo bilo najbolje da izaberu sve tri: to jest da smanje i akcize, i neporeske dažbine, i namete na rad.

Fiskalna stabilizacija, naime, jeste stabilizovala budžet, ali po prilično visokoj ceni. Istovremeno je, naime, na visokom nivou “stabilizovala” i opterećenje privrede, tako da ona jedva diše. Dakle, privredu bi trebalo rasteretiti, a državu učiniti racionalnijom. To znači – smanjiti njene troškove, a povećati efikasnost, tj. kvalitet javnih usluga. To bi u ogromnoj meri popravilo privredni ambijent. Novo poslovno okruženje omogućilo bi veće investicije – pre svega domaće privatne, koje i najviše zaostaju za potrebnim; sada su oko tri i po, a trebalo bi da budu 5-6 milijardi evra – sa svim blagotvornim posledicama koje iz toga proizlaze: veća proizvodnja za privredu, više posla i veće plate za zaposlene, te u konačnici više prihoda za državu.

To bi bio pravi “čuvarkuća” – kako se inače popularno zove novi sporazum koji će Srbija potpisati sa MMF-om. Taj, tzv. PCI aranžman ne uključuje nikakav novac nego podrazumeva samo savetodavnu ulogu MMF-a kroz “instrument za koordinaciju politika”. Ali od koordinacije loših ili nedovoljno dobrih politika nema mnogo koristi.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 373, 21. jun 2018.

 

 

Leave a Comment