Branko Milanović je pogrešio

Dok u Kini nije bilo zamene demokratije za rast jer nije bilo demokratije, dotle je u Srbiji ova “vezana trgovina” izostala jer nije bilo rasta. Samo što su Kinezi makar dobili rast, dok su Srbi izgubili demokratiju. Duplo golo.

Što ti je propaganda. Vučićevo “sitno kolo do kola” čulo se ne do Stambola nego do Bristola. I to onog u Americi. Simbolički govoreći, naravno.

Svakodnevno ponavljanje priče o ubrzanom razvoju Srbije, liderstvu u regionu, pa i šire, u Evropi, prihvaćeno je i tamo gde se ne bi očekivalo. Pa smo tako nedavno i od najboljih poznavalaca – a Branko Milanović je nesumnjivo ime koje zaslužuje najveće poštovanje – čuli da Srbija beleži visok privredni rast. Što je zatim objašnjeno “zamenom demokratije za rast”. To jest time što su njeni stanovnici zarad bržeg ekonomskog razvoja žrtvovali slobodu, ljudska prava i slično.

Ostaviću ovog puta po strani pitanje – takođe važno – da li je zaista i u kojoj meri reč o dobrovoljnoj žrtvi, a koliko se radi o sili i iznudi. Pozabaviću se samo rastom.

A tu podaci govore da Srbija “pod Vučićem” nije ostvarila nikakav spektakularan napredak. Naprotiv. U razdoblju od 2013. do 2019. (da prvu godinu Vučićeve vladavine, 2012, kao i prošlu 2020, godinu korone, benevolentno preskočimo) Srbija je ostvarila prosečan godišnji rast bruto domaćeg proizvoda od 2,1 odsto. U isto vreme zemlje Centralno-istočne Evrope zabeležile su prosečan rast BDP-a od 3,4 odsto. Dakle, Srbija se razvijala za trećinu sporije. To je ogroman zaostatak. Zapravo, od 11 zemalja CIE niži godišnji rast BDP-a od Srbije imala je samo Hrvatska.

Ali zato u regionu Jugoistočne Evrope nije bilo nijedne zemlje koja je bila gora od Srbije. Sve su one – Albanija (2,5 odsto), Bosna i Hercegovina (2,7), Makedonija (2,8), Crna Gora (3,4), Kosovo (3,5 odsto) – u razdoblju 2013–2019. ostvarile veću stopu privrednog rasta.

Nije tako uvek bilo. Poređenja radi, u periodu od 2001. do 2008. Srbija je imala prosečan rast BDP-a od 6,6 odsto (od nje su bile bolje samo Letonija i Litvanija, koje su imale nešto malo iznad sedam odsto), dok je prosek zemalja CIE bio 5,4 odsto. U razdoblju 2008–2012. Srbija je zabeležila pad BDP-a od 0,2 odsto, dok je Centralno-istočna Evropa imala dvostruko veći prosečan godišnji pad – 0,4 odsto.

Uzgred, nije zgoreg napomenuti da je za razdoblje nakon 2013, u skladu s metodologijom Evropske unije, urađena revizija procene BDP-a, što je znatno podiglo stopu rasta. Takva revizija nije urađena za prethodne godine (2001–2012), navodno zbog nedostatka para. Kada bi to bilo urađeno, stopa rasta BDP-a do 2013. sigurno bi porasla.

Konačno, treba imati u vidu da se nešto veće stope ekonomskog rasta Srbije 2018. i 2019. godine – kada je rast iznosio 4,4 odnosno 4,2 odsto – podudaraju sa izuzetno niskim rastom industrije. Industrija je, naime, 2018. porasla 1,3 odsto, a 2019. 0,3 odsto. Istovremeno, građevinarstvo je 2019. poraslo čitavih 28,5 odsto. I rast drugih privrednih grana nekoliko puta je veći od industrijskog: trgovina i usluge po devet odsto; saobraćaj 6,4 odsto; telekomunikacije 5,7 odsto itd.

To je posledica zaokreta u privrednoj politici. Pošto su zbog lošeg ekonomskog ambijenta izostajale investicije u industriju, vlast odlučuje da (po kineskom receptu) započne velike građevinske projekte. To samo po sebi i ne mora da bude loše (mada je smisao nekih projekata krajnje upitan: gasovoda Balkanski tok ili auto-puta Kraljevo – Kruševac, recimo), ali je problem što je njihova vrednost fiktivna i služi tome da se veštački, tj. na papiru, poveća stopa privrednog rasta.

Sve u svemu, dok u Kini nije bilo zamene demokratije za rast jer nije bilo demokratije, dotle je u Srbiji ova “vezana trgovina” izostala jer nije bilo rasta. Samo što su Kinezi makar dobili rast, dok su Srbi izgubili demokratiju.

Duplo golo.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 12. jul 2021.

Leave a Comment