Cum grano salis

Zašto Tuzla treba da bude jedan od centara povezivanja nacija i kultura u regionu

 

Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle

 

Razgovor sa Jasminom Imamovićem, gradonačelnikom Tuzle, obavljen je za vreme skupa “Bih i Srbija u dijalogu – odgovor civilnog društva”, održanog krajem maja (NM 370). Za poznavaoce nije nikakvo čudo što se jedan takav događaj zbio baš u ovom gradu, ali takvih, istini za volju, nije baš previše. Zato nam se učinilo korisnim da malo bolje osvetlimo i Tuzlu i ljude koji, za razliku od vodećih političara, ako već ne mogu sasvim da razmontiraju balkansko bure baruta, makar da oko njega pogase fitilje.

 

Kako je došlo do toga da se ovaj skup… održava u Tuzli i, uopšte, kakva je uloga Tuzle u pokušajima smirenja i pomirenja na ovim našim, kako se to kaže, prostorima?

Nezamenljiva i dugotrajna. Tuzla je najstariji grad u Bosni i Hercegovini i jedan od najstarijih na Balkanu. Ima najstariju proizvodnju soli u Evropi. Na području Tuzle nalaze se i veliki rudnici uglja. Da ne idem u detalje, sa 23 nacije u vremenu Austrougarske, zbog dobro razvijene industrije, ali i kulture, te sa dobro razvijenom tradicijom normalnog zajedničkog življenja, Tuzla pokazuje svoju snagu u Drugom svjetskom ratu. Tada su ugledni muslimani više puta, rizikujući i sopstveni život, spasli srpski narod i srpske svetinje od represalija i razaranja. Nije ovo prilika da se o tome više govori, ali primera zaista ima mnogo. Zatim, oktobra 1943. ovde je bila stvorena slobodna teritorija najveća na prostoru pod Hitlerom. Ta, kako je nekad zovu, “Tuzlanska republika” trajala je 40 dana.

Na izborima 1990. Tuzlaci vrlo uvjerljivo okreću leđa nacionalistima, 73 odsto glasova dobila je antinacionalistička koalicija. Najviše glasova tada dobijaju Reformisti Ante Markovića, a onda bivši komunisti, ali i Socijalistički savez, Liberali i Demokratska stranka, a ne SDA, SDS i HDZ. Oni su ovdje na izborima 90. potučene do koljena.

 

Rat?

Ovdje smo u ratu ponavljali da je antinacionalizam najviši nivo BiH patriotizma i lokalnog tuzlanskog patriotizma. Ponavljali smo da se od fašizma možeš braniti samo antifašizmom, protiv mržnje ljubavlju i vjerujte da je ovdje bilo lakše da ste Srbin ili Hrvat tokom rata nego Bošnjak. Naročito je postojala empatija u ratnim okolnostima. Evo jedne anegdote. Bodo Kovačević, Slobodan Kovačević, Indexi, došli su ovdje da sviraju, rat je bio, bili smo u kafani zajedno i sad došli borci s linije fronta, s puškama, i stalno prilaze Bodi i govore mu, evo ovaj moj drug je Srbin, Bodo, baš nam je drago da si ovdje. A Slobodan Kovačević je Bošnjak. Uopšte nije Srbin, samo se zove Slobodan. Ja mu kažem: Bodo, pa što ne kažeš ljudima da nisi Srbin, on kaže: neću, baš mi je lijepo. To je bilo u kafani “Kazan mahala”.

 

Tuzla je u SFR Jugoslaviji bila jak industrijski centar, kakva je danas situacija.

Tuzla je i dalje najveći proizvođač struje u Bosni i Hercegovini. I dalje je veliki proizvođač soli, zatim sode u Lukavcu. Obnovljena je jaka firma, nekadašnji Siporex, sad kao deo austrijske firme vezane za građevinske materijale; ponovo se diže industrija deterdženata. Proizvodnja piva, sokova i vode takođe dobro posluje. Javili su se i neki novi pravci razvoja. U Tuzli je sjedište najveće trgovinske firme u Bosni i Hercegovini, riječ je o ogromnom lancu Bingo. Ova firma, sa oko 7.000 zaposlenih, sve više se bavi i proizvodnjom. Recimo, najveći je proizvođač jaja u bivšoj Jugoslaviji. Ona je zapravo pokrenula i proizvodnju deterdženata. Napravili smo i jedan zaokret, razvija se turizam zahvaljujući slanim jezerima, za šta smo 2012. dobili nagradu UN-ove svjetske turističke organizacije. Mi smo najjača ljetnja turistička destinacija u Bosni i Hercegovini, sve više radi i aerodrom, koji ima više letova nego sarajevski. Imamo vrlo jak tehnološki park, biznis inovacioni centar.

 

Ne možemo, naravno, a da ne spomenemo veliku regionalnu književnu manifestaciju koju organizujete.

Književni susreti “Cum grano salis” ove godine će biti održani 18. put, a 17. put će biti dodijeljena nagrada “Meša Selimović” za najbolji roman na govornom prostoru četiri države: Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To je sad postala vrlo prestižna nagrada; dobili su je mnogi poznati pisci, ali je neke i učinila poznatim, recimo Ivicu Đikića, prema čijem je romanu “Cirkus Kolumbija” Danis Tanović napravio film. Mirko Kovač je u jednom od svojih posljednjih intervjua rekao da mu je nagrada “Meša Selimović” najdraža. Kovač je rekao da su svi normalni ljudi Tuzlu smatrali svojom slobodnom teritorijom u najtežim vremenima. Nagrade su dobili i Filip David, Miljenko Jergović, Irfan Horozović… Andrej Nikolaidis ju je dobio prošle godine, Slobodan Šnajder pretprošle. Okupljaju se ovdje veliki pisci, veliki mislioci, i sve su to normalni ljudi, oni koji nisu izgubili obraz u teškim ratnim vremenima.

 

KADA JE PAPA FRANJO BIO U SARAJEVU REKAO JE U JEDNOM ČASU “FRATELANCA E UNITA”, ŠTO NA ITALIJANSKOM DOSLOVNO ZNAČI BRATSTVO I JEDINSTVO. I ZBUNIO SE MALI PREVODILAC, POBOJAO SE DA ĆE MU NEKO PRIGOVORITI I NEKAKO JE TO PREVEO SA STRAHOM, U NEKOGA JE GLEDAO TAMO, KAO DA SE MISLIO SMIJEM LI JA OVO KAZAT

 

Da se vratimo glavnoj temi. Šta očekujete od ove akcije, šta je za grad i za vas njen najvažniji smisao?

Ja cijeloga života, što u knjigama u mom poslu, smisao vidim u širenju ljubavi. Moja religija je ljubav. Ljubav čovjeka prema čovjeku. Kažu – tolerancija, to je kad podnosiš nekog iako ti ide na živce. Ja bih rekao da širimo misiju bratstva među ljudima. Zašto je neko proglasio “bratstvo i jedinstvo” zabranjenim riječima?

 

Imate, u vezi s tim, jednu zanimljivu anegdotu.

Kada je Papa Franjo bio u Sarajevu, rekao je u jednom času “fratelanca e unita”, što na italijanskom doslovno znači bratstvo i jedinstvo. I zbunio se mali prevodilac, pobojao se da će mu neko prigovoriti i nekako je to preveo sa strahom, u nekoga je gledao tamo, kao da se mislio smijem li ja ovo kazat. U kakvu smo mi to stanje dospjeli… Šta ima loše u tome da vi budete moj brat ako ja vama nudim da budemo braća. Može li biti ljudskija ponuda. Nama je zabranjeno da kažemo da želimo da budemo braća i da treba da budemo jedinstveni ako imamo zajednički interes u nekoj stvari. Da se vratim na vaše pitanje, ja od ove inicijative očekujem da se antinacionalisti, antifašisti, ljudi koji hoće normalnost, povežu i umreže da bi građanima omogućili ono što žele. A svuda u svetu građani žele mir i slobodu, posao, kvalitetan život. I mi ne smemo prestati nastojati da se za to borimo.

 

Zar vam to, s obzirom na aktuelne prilike, ne deluje pomalo utopistički?

Mi ne smijemo prestati nastojati jer ćemo biti krivi pred samim sobom. Treba udarati u isto mjesto dok ne pukne i pri tome se mnogo ne sekirati – to je naša svakodnevna misija, misija ljubavi. Ja očekujem da se mi angažujemo, svako na polju koje mu odgovara – u politici, nauci, kulturi, umjetnosti. A kad je tako, onda bolje da smo jedna mreža. Zajedno smo jači. Da razmjenimo mišljenje, da saznamo, da čujemo malo pametne ljude, ljude vrijedne poštovanja, da oni govore, da se mladi ljudi s njima poistovjete. I da nastojimo. A šta treba da nastojimo? Pa da ovo nenormalno stanje postane normalno, da nenormalni dijalog postane normalan dijalog.

 

Tuzla je zaista neverovatno bogata regionalnim manifestacijama?

Ja volim što se sve to događa u Tuzli. I ona je, kao što ste primetili, već prepoznata kao svojevrsni institut regionalnog okupljanja. Ona je to kroz pomenute književne susrete “Cum grano salis”, kroz regionalni festival umjetnosti mladih “Kaleidoskop”, kroz “Interdifep”, likovno bijenale, posvjećeno Ismetu Mujezinoviću. Tuzla je grad potpuno otvorenih vrata, grad normalnosti, kad nam dođu iz drugih djelova BiH: kažu blago vama, kod vas normalno. Pa napravite i vi da i kod vas bude normalno. I to je misija – da se disharmonija pretvori u harmoniju. Jer – šta će nam disharmonija. Nemamo vremena, kratki su naši životi. Daj da nam bude razumno dobro, da dobro komuniciramo i da se umrežimo. Političari imaju strukture vlasti, profesionalce koji rade za platu, imaju partijske strukture. A mi nemamo nikakve strukture. I zato, evo, ja nudim da jedan od važnih punktova naše saradnje bude ova kuća u kojoj razgovaramo, kuća Ismeta Mujezinovića, koji je proglašen za najboljeg slikara Bosne i Hercegovine 20. stoljeća.

Veoma je važno da svi ljudi, kada se vrate u svoje gradove, požele da se opet sastanemo. Onda smo napravili jedan važan korak. I važno je da budemo mreža. Ja ne govorim napamet. Kad sam maštao o regionalnim književnim susretima “Cum grano salis” (“Sa zrnom soli”), u Tuzli je mnogo ljudi mislilo: Jasmin opet nešto mašta. A mi ove godine imamo 18. književne susrete “Cum grano salis” i 17. put dodjeljujemo nagradu “Meša Selimović”.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 374, 28. jun 2018.

 

 

Leave a Comment