Doba izdaje. Ili: vakat za fakat

Najopasnije je kada država viče izdaja. Jer, kao što smo se osvedočili, država u tom slučaju ubija. Ubijen je zbog izdaje Ivan Stambolić, ubijen je Slavko Ćuruvija, ubijen je i Zoran Đinđić. Zato bi u Srbiji reči izdaja i izdajnik trebalo zabraniti

Crkve su izdale vernike, sindikati su izdali radnike, partije su izdale birače, države su izdale građane, građani su izdali sami sebe.

Izdaja je postala najjeftinija srpska reč. Načisto se izlizala od prevelike upotrebe.

Najopasnije je, naravno, neuporedivo najopasnije, kada država viče izdaja. Jer, kao što smo se osvedočili, država u tom slučaju ubija. Ubijen je zbog izdaje Ivan Stambolić, ubijen je Slavko Ćuruvija, ubijen je i Zoran Đinđić.

Zato bi u Srbiji – ako stvarno hoćemo ne samo dijalog nego ako uopšte mislimo da postanemo normalno društvo – reči izdaja i izdajnik trebalo zabraniti. Ili makar na njih staviti “moratorijum”. Inače će biti: Ave, Servie, morituri te salutant.

Pre svega zbog Kosova. Jer, kao što nas drevna prošlost uči – iako to uporno odbijamo – na Kosovu je za izdaju optužen onaj ko izdaju nije počinio.

A novija istorija podseća da je pre tačno 30 godina Slobodan Milošević svoj čuveni govor održao u srcu Kosova, na Gazimestanu. Bila je to neka vrsta novog kosovskog zaveta protiv izdaje. Pre neki dan Vučić je o Kosovu govorio u srcu Beograda, na Terazijama, figurativno govoreći. Na Kosovo može da ode samo ako i kada dobije dozvolu vlasti u Prištini.

Vladeta Janković, Koštuničin intimus, ispravno je u “Utisku nedelje” primetio da glavni cilj Vučićevog mitinga 19. aprila nije bio da (se) pokaže čiji je (miting) veći nego da pripremi svoje pristalice, ali i koalicione partnere, pa i celu Srbiju za ono što izgleda dolazi. Šta je to što nam se bliži, Janković nije identifikovao, samo je rekao da se to njemu ne sviđa. U čemu mu se pridružila i nacionalno takođe senzitivna Ljiljana Smajlović. Nažalost, posle je razgovor otišao u drugom smeru, pa je ova tema, ključna za Srbiju, ostala “nedorečena”.

Vučić pak na Glavnom odboru svoje stranke u Sava centru i na velikom narodnom zboru ispred Skupštine – kao da nije bio isti čovek. Vuk i jagnje, takoreći. No, nije to tako neobično u politici.

Ono što je, međutim, na oba skupa bilo gotovo istovetno, bio je pokušaj da se postavi pitanje Kosova. Odnosno, da se nagovesti da je neko rešenje na vidiku. Iako se još ne vidi šta je to. I za to je, praktično u lice, Vučić dobio onaj povik – “izdaja”. Što, po svemu sudeći, nije bilo po protokolu. Pa je brže-bolje za miting regrutovao “vikare” i njihove pomagače.

Problem je što kad stalno vičete izdaja, kao što to radi Vučić, poput onog čobančeta koje je stalno vikalo vuk, (iz)gubite kredibilitet. To se izgleda sad dešava Vučiću. Makar u Evropi. U Rusiji i Kini možda je drugačije.

Iako 29. april u Berlinu, i sastanak šefova država i vlada Srbije, Albanije i Kosova, sa “triom M” (Merkel, Makron, Mogerini) nije “dan D” – štaviše, naročito se ovi “naši” trude da istaknu kako “nemaju nikakva očekivanja” – teško da makar prvo dvoje pomenutih evropskih lidera može i hoće sebi da dozvoli tek samo još jedan “čapraz divan”. U najmanju ruku, biće to suočavanje sa istinom. Kojoj se može pogledati u oči, ali se može i zažmuriti. Kao, recimo, u Rambujeu pre 20 godina.

Čini se, međutim, da u tom pogledu žmuri i opozicija. Jer, šta ona nudi? Neko će reći: i ne mora da nudi, njena je privilegija da može samo da kritikuje. Ipak, pitanje je može li se na programu “možda ne znamo šta hoćemo, ali znamo šta nećemo” osvojiti poverenje građana Srbije. Kojima je možda dosta neizvesnosti. I koji su, više nego opozicija, spremni na suočavanje sa istinom. I spremniji su da je prihvate. Samo što se niko ne usuđuje da ih pita. A morao bi.

Došao je “vakat za fakat.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 25. april 2019.

Leave a Comment