Paradigma RTB

Ako 5.000 ili 50.000, a možda i svih 500.000 radnika može da dobija plate a da ih ne zaradi, zašto ne bi moglo i 500 radnika Goše? I, naravno, zna se ko može da im ih da. Takav režim zakonito završava u diktaturi

 

Kada je Zoran Đinđić kao premijer posetio Rudarsko-topioničarski basen “Bor”, rekao je radnicima da za njih ima dve vesti: jednu dobru i jednu lošu. Loša je, počeo je Đinđić po običaju gutanjem “žabe”, da u RTB-u više nema bakra, a dobra da ni 99 odsto sveta nema bakar. Poruka je – ne zalazeći ovde u konkretne detalje – bila jasna: ako neko preduzeće stalno radi sa gubitkom, onda nema nikakvog opravdanja da ono postoji. To je osnovno načelo u ekonomiji i ako se ono ne poštuje onda se i dešava da vam stalno iskaču neki skriveni dugovi, nepredviđeni troškovi i drugi “kosturi iz ormara”.

Kao što je ovih dana iskočio jedan u vidu presude međunarodne arbitraže iz Ženeve da Srbija, zbog nepoštovanja obaveza koje je (na osnovu ugovora zaključenog 1996) imao RTB Bor, grčkoj kompaniji Mitilineos mora da isplati 40 (ili 30 – kako, prema pisanju Politike, tvrdi advokatska kancelarija Karanović-Nikolić, zastupnik naše države u tom sporu – svejedno) miliona evra.

Ova odluka je izazvala prilično uzbuđenje u domaćoj javnosti koje se, međutim, uglavnom svelo na zgražavanje i jadikovanje. Nekako se nije ulazilo u koren problema, manje-više je pažnja koncentrisana na opisivanje situacije. Elem, prema raspoloživim informacijama, problem je prvi put nastao još za vreme Miloševića, 2000. godine, kada je, umesto da se ispune obaveze prema Grcima, novac dobijen prodajom bakra iskorišćen za isplatu plata radnicima. Posle toga je Đinđićeva vlada sve uredno plaćala – što je ovog verovatno i nateralo da zaposlenima kaže to što im je rekao.

Prelomni trenutak nastaje 2004, za vreme čuvenog legaliste Vojislava Koštunice. Tada je, naime, RTB “Bor” (na osnovu zakona kojim se preduzećima u državnom vlasništvu zabranjuje da plaćaju ranije obaveze bez prethodnog odobrenja Vlade) počeo da “redovno ne ispunjava” obaveze prema Mitilineosu, tj. prestao je sa uplatama u novcu i/li metalu. Onda su i sve kasnije vlade nastavile s tom “politikom”, pa i ova sadašnja – iako ministar privrede Goran Knežević, u standardnom naprednjačkom maniru, za sve što se danas dešava u Srbiji pokušava da okrivi bivšu vlast – jer je izmenama Zakona o privatizaciji u decembru 2012. ponovo ozakonila dotadašnju praksu.

U stvari, i u tome je poenta, sve te vlade od 2004. ponavljale su ono što je uradila “bivša vlast” 2000. godine. Brinule su o radničkim platama. I tome su pretpostavljale sve druge obaveze. Ne prezajući – valjda je to u skladu s njihovim shvatanjem “suvereniteta” – ni od (državnog) nasilja, uvijenog u celofan zakona doduše. To, razume se, nije važilo samo za “Bor” nego i za stotine drugih državnih i (verovali ili ne) društvenih, tj. preduzeća u restrukturiranju koje niko nije hteo da kupi, a sama nisu mogla da opstanu, pa ih je država dotacijama održavala u životu. Tačnije, održavala je “u životu” radnike (pošto su preduzeća praktično bila mrtva) dajući im plate iako ništa nisu radili. To je bio socijalizam na kvadrat.

Zato se sad i radnici Goše bune. Ako 5.000 ili 50.000, a možda i svih 500.000 radnika može da dobija plate a da ih ne zaradi, zašto ne bi moglo i njih 500? I, naravno, zna se ko može da im ih da.

Takav režim zakonito završava u diktaturi.

 

 

Mijat Lakićević

Peščanik.net, 1 septembar 2017.

 

 

Leave a Comment