Paradigma Tijanić

Šta god neko mislio o Aleksandru Tijaniću, on će ipak ostati najpoznatiji po tome što je napisao: ‘Ako Đinđić preživi, Srbija neće’

 

Rasprava o predlogu da Aleksandar Tijanić, poznati novinar, dobije ulicu u Beogradu, utihnula je pre nego što je i počela. U obilju drugih i važnijih tema to možda i nije iznenađujuće, ali opet, čini se da ni ona nije za potcenjivanje jer, zapravo, ukazuje na širi politički kontekst i opštije društvene tendencije. Otud mislim da još nije kasno da se o njoj nešto kaže.

U stvari, o tome sam govorio još pre dve i po godine na okruglom stolu “Liberalne komunikacije danas – ekonomija, politika, mediji”, koji je 11. februara 2016. u ime Fakulteta za medije i komunikaciju organizovao Novica Milić. Na skupu smo, možda će nekoga zanimati, učestvovali Ljubomir Madžar, Danica Popović, Vladimir Gligorov, Boris Begović, Ivan Milenković, pomenuti Milić i ja. Bilo je planirano da se rasprava publikuje u posebnom zborniku, ali knjiga još nije objavljena, a ka’će – i da li će – ne znamo. Nešto od svog izlaganja ja sam objavio na blogu, ali se i to, nakon što je blog proletos temeljito razoren, izgubilo. Sve sam to – hvala Gejtsu – sačuvao u svom računaru, pa ću iskoristiti mogućnost da nešto od toga ovde ponovim. Dakle, evo šta sam uzgred, u radu pod naslovom “Liberalizam u Srbiji danas: medijska (op)scena” – između ostalog napisao. Citiram:

“Po ubedljivo većinskom, gotovo unisonom mišljenju, glavni problem medija – ako se izuzme onaj ekonomsko-socijalni – jeste tabloidizacija. Svojevrsni varvarizam u koji su zapali mediji u Srbiji svakako jeste nešto jako loše i njegove posledice su teške. Ali, to nije najgore što (nam) se dešava. Taj primitivizam, ma koliko veliki i težak, samo je opsena, pirotehnička magla, dimna zavesa iza koje se krije nešto drugo, što strateški i dugoročno predstavlja najveću opasnost. Kako za same medije tako i za građane Srbije.

To je antiliberalna, antizapadna i antizapadnjačka vrednosna orijentacija. I to, naravno, ne u tabloidima, jer oni toliko daleko i ne dosežu, njih ideologija i ne zanima, nego u tzv. ‘mejnstrim’, uglavnom državnim, ali i privatnim, medijima, elektronskim i naročito štampanim. Dakle, onima koji imaju ulogu tzv. ‘opinion mejkera’, koji kreiraju javno mnjenje, tj., još preciznije i važnije, kreiraju stavove i ponašanja tzv. ‘desižn mejkera’, donosilaca odluka.

Antizapadnjaštvo ima više formi i odvija se na ‘širokom frontu’. Kao prvi primer, na užem, ‘esnafskom’ planu, za to može da posluži promocija, odnosno svojevrsna profesionalna i medijska rehabilitacija Aleksandra Tijanića. Reč je, naravno, o odluci da jedna staleška nagrada, i to za novinarsku borbenost (‘borbeni’ su, kažu, jako bili i nemački fašisti, za razliku od italijanskih, recimo) dobije njegovo ime. Šta god neko mislio o Aleksandru Tijaniću, on će ipak ostati najpoznatiji po tome što je napisao: ‘Ako Đinđić preživi, Srbija neće’. Tijanić je, kao što je poznato, bio jedan od najvećih protivnika Đinđićeve vlade, prema opštoj oceni najbolje i najliberalnije – iako se za samog Đinđića možda i ne može reći da je bio neki veliki liberal u klasičnom smislu te reči – Vlade Srbije u poslednjih 15, a možda i 150 godina. Daleko bi nas odvelo da sad analiziramo – na kraju, nije ovo ni vreme ni mesto za to – zašto je to učinjeno, ali je sigurno da taj čin nije bio motivisan profesionalnim načelima. U suštini, iza njega je stajala potreba da se ugradi još jedna kockica u mozaik antievropske politike snaga okupljenih (između ostalog i na dočeku jedne Nove godine) oko čoveka kome je Tijanić bio savetnik, to jest Vojislava Koštunice.

U prilog tome govori i činjenica da priznanje u vidu profesionalne nagrade sa sopstvenim imenom nije pripalo Slavku Ćuruviji, koji je zbog svog novinarskog i političkog angažmana ubijen. To bi nesumnjivo bilo i logičnije i pravednije. Ali ne, njemu je valjda dovoljna novinarsko-policijska istražna komisija”.

Ovim rečima bih danas mogao da dodam i sledeće. Jedan mudrac je rekao: “Čovekovu suštinu ne određuju njegove sposobnosti nego izbori koje pravi”. Aleksandar Tijanić je tri puta, u ključnim trenucima za budućnost Srbije, napravio pogrešan izbor. Prvi put kada je odlučio da bude ministar u vladi Slobodana Miloševića. Drugi put kada je postao prijatelj sa Mirjanom Marković. I treći put kada je sve svoje potencijale stavio u službu borbe protiv Zorana Đinđića, kreirajući atmosferu u kojoj je ubistvo prvog demokratskog premijera Srbije postalo neizbežno.

Ako neko želi da se pobliže upozna sa “likom i delom” čoveka čije se ime nameće kao novinarski etalon, najbolje je da pročita knjigu-dosije “Slučaj službenika Aleksandra Tijanića”, koju je 2005. godine izdao Yukom. Tu je sve zapisano. A ima i slika.

 

 

Mijat Lakićević

Peščanik.net, 17. novembar 2018.

 

 

Leave a Comment