Plate i primanja

Plate u javnom sektoru su prema podacima Republičkog zavoda za statistiku u januaru 2018. bile za petinu veće nego u privatnom. U privatnom je prosek bio oko 46.000, a u javnom oko 56.000 dinara

 

Plate (neto, razume se) u javnom sektoru, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u januaru 2018. godine bile su za petinu veće nego u privatnom. U ovom drugom prosečna zarada je bila 46.681 dinar, a u prvom 56.585 dinara. U odnosu na prosek, 50.048 dinara, plata u javnom sektoru bila je za oko 10 odsto viša, dok je u privatnom za otprilike isto toliko bila niža. Ovaj frapantni podatak, međutim, nikog nije uzbudio. Da li se u javnom sektoru radi više nego u privatnom – ne, naprotiv. Da li je u njemu produktivnost veća – takođe naprotiv. Ima ipak nečeg što je bolje u javnom sektoru. Kvalifikaciona struktura. Dakle, u državi radi više ljudi sa visokom i višom stručnom spremom nego u privatnim firmama. To bi mogao da bude opravdan razlog za veće plate. Ali, kad se uzmu u obzir falš diplome, onda taj argument, ako ne sasvim, onda u velikoj meri, gubi na snazi. Jer, kad privatnici zapošljavaju njima je zaista važno da iza diplome stoji znanje; u državnom sektoru, pak, najvažnije je da partijska knjižica bude prava, diploma može da bude i lažna. Dakle, bolje kvalifikacije zaposlenih u državnom sektoru više su mit nego stvarnost.

Ima još jedna stvar koja delimično objašnjava ovaj “platni disparitet”. Istina je, naime, da privatnici deo zarada isplaćuju na crno, tj. na ruke, tako da su plate u njemu stvarno veće nego što su formalno prikazane. Poreska policija je, međutim, ovu vrstu “snalaženja” u poslednje vreme prilično sasekla, tako da i taj argument u sudaru sa činjenicama bledi. Sve u svemu, razlika između plata u javnom i privatnom sektoru su neopravdane i nedopustive.

Dok je (opravdano) smanjivao plate državnih uposlenika Vučić je to objašnjavao i potrebom da im se makar približe, ako već ne mogu i da ih premaše (što bi možda bilo i najbolje) zarade zaposlenih kod privatnika. Sudeći po najnovijim podacima, međutim, Vučić je od takve politike odustao i stvari se (o)kreću u suprotnom smeru. Povećanjem plata u javnom sektoru od početka ove godine (u proseku) za devet odsto Vučić je već obezbedio njihov realan rast od oko 5-6 odsto (s obzirom da je rast cena planiran na oko tri odsto), što je duplo više od predviđenog rasta bruto domaćeg proizvoda i istovremeno i očekivanog rasta plata u privatnom sektoru.

Osim očiglednog povećanja socijalne nepravde to ima i višestruke negativne ekonomske posledice, što naravno ima povratno dejstvo na socijalnom i kulturnom planu.

Najpre, visoko opterećenje privatnog sektora, da bi se podmirile potrebe države, povećava troškove privređivanja. To smanjuje sredstva za investicije. Niske privatne investicije najveći su ograničavajući faktor razvoja srpske privrede. Ispod potrebnog nivoa su doduše i javne investicije, ali iz sasvim suprotnog razloga. Država, naime, već godinama ne uspeva da obavi sva planirana ulaganja zato što, jednostavno rečeno, nema potrebne stručne i druge sposobnosti. Što je, pak, posledica višegodišnje negativne selekcije i partijskog zapošljavanja.

Istovremeno, oni sposobni, pošto ne mogu da se zaposle u državnom sektoru, a ni u privatnom zbog niskih investicija nema dovoljno posla – odlaze iz zemlje.

Niske investicije imaju još jednu lošu posledicu. One smanjuju tehničko-tehnološku modernizaciju preduzeća, što obara njihovu konkurentnost na svetskom tržištu. Zbog toga izvoz raste sporo, što dovodi do sporijeg rasta prihoda, a što opet, povratno deluje kako na visinu zarada tako i na visinu investicija. I tako u krug.

Kada je reč o platama, treba imati u vidu jednu generalnu karakteristiku. Plate u Srbiji, naravno, kada se uporede sa drugim zemljama, jesu niske, ali kada se u obzir uzme produktivnost, ni takve kakve su nisu zaslužene. Prema analizi koju su nedavno objavili ekonomisti Milojko Arsić i Nemanja Vuksanović, od 17 zemalja centralno-istočne Evrope, iza Srbije, u kojoj je 2017. godine prosečna plata iznosila 404 evra, bile su samo Makedonija (387 evra) i Albaniji (378 evra). Ako se, pak, u obzir uzmu cene (što je realnije poređenje) i zemlje rangiraju po kupovnoj snazi prosečne plate, onda su iza Srbije (sa platom po kupovnoj snazi od 933 evra) Bosna i Hercegovina (929 evra), Albanija (913) i Bugarska (902), dok je Makedonija (952 evra) izbila ispred Srbije.

Poređenja sa nama (nekada) bliskom Slovenijom, odnosno sa najrazvijenijom Nemačkom, pokazuju da je u prvoj prosečna plata (merena njenom kupovnom moći) 1,4 puta, a u drugoj 2,4 puta veća nego u Srbiji. Međutim, razlika u produktivnosti još je veća: produktivnost prosečnog radnika u Sloveniji veća je 1,7 puta, a u Nemačkoj 2,7 puta nego u Srbiji. Dakle, ispada da smo, u proseku, bolje plaćeni nego što radimo.

Ako se sada vratimo na početak teksta i uzmemo u obzir visinu plata u javnom i privatnom sektoru, tj. ničim opravdanu razliku između njih, nameće se zaključak da su zaposleni u prvom plaćeni mnogo više nego što doprinose, a u privatnom mnogo manje od njihovog doprinosa opštem dobru i napretku celokupne zajednice.

No, umesto da se pažnja javnosti skoncentriše na nepovoljan ambijent za biznis i da se zahteva smanjenje opterećenja privrede, sa jedne, odnosno državne uloge u ekonomiji, ali i društvenoj “nadgradnji” u celini, sa druge strane – u Srbiji se neprestano zagovara sve veća uloga države u ekonomiji, a onda vodi borba za kontrolu nad državnim resursima, odnosno za veće parče kolača u politički dirigovanoj preraspodeli društvenog bogatstva.

Da za kraj pokušamo da unesemo jednu vedru notu u ovu sumornu priču. Svojevremeno su jednog bankara, koji je iz privatne banke prešao u državnu službu, pitali zašto je to uradio kada mu je plata sada mnogo manja. Plata jeste mala, odgovorio je (bivši) bankar, ali su primanja velika.

 

 

 

Mijat Lakićević

Peščanik.net, 10. april 2018.

 

 

Leave a Comment