Snaga Srbije

Bilo je prirodno, s obzirom na sve okolnosti, da ovo bude vlada kontinuiteta. Ali – ne baš u toj meri. Ispostavlja se da je “partnerstvo” koje premijerka Brnabić naziva posebnom snagom, u stvari najveća slabost Srbije

 

Ne, neće ovde biti reči o Bogoljubu Kariću i njegovom pokretu Snaga Srbije. Radi se o izjavi premijerke Ane Brnabić koja je na obeležavanju prvih sto dana svog mandata istakla da je “partnerstvo između predsednika Republike i Vlade “posebna snaga” koju Srbija ima. Zbilja, odavno se nije desilo da između ova dva državna vrha vlada takva harmonija kao sada. Nije to bilo ni u vreme Tadića i Cvetkovića – iako je Somborac premijera prikazivao kao kafe kuvaricu, on je realno bio mnogo nezavisniji – a ni dok je funkciju šefa države “obnašao” Tomislav Nikolić. Umeo je Nikolić, štaviše, ne samo da se distancira od Vučića nego i da udari kontru, naročito svojim proruskim izjavama, tako da je srpska (pre svega) spoljna politika delovala poprilično šizofreno. Što svakako nije bilo dobro.

Sada se, međutim, otišlo u drugu krajnost, pa ne samo što je ta politika – i spoljna i unutrašnja – usklađena nego je jedinstvo “duha i dela” takvo i toliko da je premijerka izgubila svaku individualnost i samosvojnost.

Naravno, nije ovde reč o personalnim odnosima između dva najviša državna funkcionera, to jest dve institucije, nego o tome da praktično postoji samo jedna od njih. Politika se vodi i odluke donose na Andrićevom vencu, dok u Nemanjinoj 11 sede puki izvršioci.

Ako skandal sa nošenjem intervjua ruskom ambasadoru (benevolentno) pripišemo premijerkinom početn(ičk)om nesnalaženju, dva su događaja ponajviše ukazala na to da je Ana Brnabić od glave do pete u Vučićevom referentnom sistemu. Na već pomenutom spoljnopolitičkom planu to se videlo kada je, nakon sastanka kod Vučića, oštro kritikovala Evropsku uniju “zbog dvostrukih standarda” i najavila pismo u kojem će od EU tražiti da objasni njene stavove oko Katalonije i Kosova, od čega na kraju nije bilo ništa (što je dobro), ali je bruka zbog neispunjenog obećanja pala samo na nju. Drugi primer, na unutrašnjem planu, jesu Vranjske, gde se premijerka ne samo prilično hladno ponela prema humanoj dimenziji tog slučaja nego i (što je “sistemski” važnije) nerazumevanje situacije u kojoj se nalaze mediji u Srbiji. Umesto da se pozabavi stvaranjem uslova za ravnopravan položaj svih učesnika na tržištu, Ana Brnabić je uzela da procenjuje koji su mediji “objektivni”, a koji nisu.

Nasuprot tome, predsednica Vlade je pokazala puno razumevanje za ministra Vulina koji je na osnovane sumnje i relevantna pitanja o načinu na koji je stekao stan u Beogradu odgovorio gomilom očiglednih neistina i uvreda na račun onih koji su ta pitanja postavljali. Očekivalo se da Ana Brnabić, valjda i zbog ličnog iskustva, pokaže više afiniteta prema pravu i pravdi, naročito za manje i slabije, odnosno za obične građane, ali se ona stavila na stranu nosilaca vlasti.

Konačno, generalno gledano, bilo je prirodno, s obzirom na sve okolnosti, da ovo bude vlada kontinuiteta. Ali – ne baš u toj meri. To jest, ništa manje prirodno ne bi bilo, pogotovo što je to u svom ekspozeu premijerka i najavila, da je sa nekim lošim „navikama“ prekinuto. No, blokada reformi, koja je počela prošle godine raspisivanjem parlamentarnih izbora, nastavljena je i pošto su na najviša mesta u državi došla nova lica. Premijerka u tom pogledu nije pokazala mnogo ni inicijative ni entuzijazma. Istovremeno, ceđenje “suve drenovine”, tj. srpske privrede, nastavljeno je, što je rezultiralo (pre)punom državnom kasom, ali vrlo niskim investicijama. I aktuelnim, ali i potencijalnim, daljim zaostajanjem Srbije za zemljama ispred kojih je nekada daleko bila.

Tako da se, na kraju, ispostavlja da je “partnerstvo” koje premijerka Brnabić naziva posebnom snagom, u stvari najveća slabost Srbije.

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin, 19. oktobar 2017.

 

 

Leave a Comment