Srpska nacija nije homogena kategorija

Šta u svojoj „Sažetoj istoriji Srbije“ piše istoričar Dejan Đokić, da li je istorija srpskog burnija nego drugih naroda, zašto kaže da su Srbiju stvarali migranti, da li je kroz istoriju Srbija bila više na zapadu ili na istoku…

Intervju Dejan Đokić, istoričar

Dejan Đokić je profesor istorije na Goldsmits koledžu Univerziteta u Londonu, naučni saradnik britanske Fondacije Liverhjum i gostujući profesor na katedri za jugoistočnu Evropu na Univerzitetu Humbolt u Berlinu. 2019. je bio jedan od 30 dobitnika prestižne nagrade ’Mid-Career Fellowship’ koju dodeljuje Britanska akademija. Diplomirao je i doktorirao na Školi za istočnoevropske i slovenske studije Univerziteta u Londonu, a postdoktorsku specijalizaciju je završio na njujorškom Kolumbija univerzitetu. Autor je, između ostalog, knjiga Elusive Compromise: A History of Interwar Yugoslavia (2007; srpski prevod 2010, makedonski prevod 2016), i Pašić and Trumbić: The Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (2010). Uskoro iz štampe, u izdanju Cambridge University Press, izlazi i knjiga A Concise History of Serbia (Sažeta istorija Srbije) koju će naredne godine u srpskom prevodu objaviti novosadska Akademska knjiga. To je bio i povod za ovaj razgovor. Trenutno piše ‘kolektivnu autobiografiju’ poslednje generacije vojnika JNA.

Vi ste istoričar, pa je prirodno vaše interesovanje za istoriju Srbije. Ipak, šta vas je navelo da napišete ovu knjigu?
Na ideju je došla urednica edicije ‘Sažete istorije’ Kembridž universiti presa, koja mi je predložila da napišem Sažetu istoriju Srbije. Izdavač mi je dao više prostora nego što smo prvobitno planirali, pa knjiga nije baš ‘sažeta’; ona nije uvek ni istorija Srbije, jer država pod tim imenom nije postojala u većem delu perioda koji knjiga pokriva. Ipak, originalni naslov je ostao. Imao sam potpunu slobodu da osmislim strukturu, fokus i opseg knjige; jedino je, kao što je uobičajeno u anglo-američkoj praksi, izdavač odredio broj reči, ilustracija i mapa.
Kao istoričar Jugoslavije i Evrope u 20. veku, morao sam da izučavam istorijske periode i probleme kojima se nisam ranije ozbiljno bavio. Tokom istraživanja sam zaključio da 19. vek ne mogu da razumem bez izučavanja ranijih vekova, pa sam sve dalje išao u prošlost. Knjiga pokriva celokupnu istoriju Srba i Srbije, odnosno od onog perioda kada možemo nešto manje-više pouzdano da tvrdimo o njihovoj istoriji, pa sve do danas.
Knjiga počinje sa seobama Slovena i Avara na Balkan u šestom i sedmom veku, a završava se savremenim seobama Slovena: sa Balkana, uglavnom u zapadnu Evropu i severnu Ameriku, i, poslednjih meseci, iz Rusije i u manjem broju Ukrajine, u Srbiju. Najnovije seobe se odvijaju paralelno sa migracijama stanovništva Afrike i Azije, koje, prolazeći kroz Srbiju i Balkan, takođe beži od rata i siromaštva, na zapad. Tako sam knjigu otvorio i zatvorio ‘migracionim krizama’.

Ima se utisak da je i u samoj Srbiji retko pisana njena istorija, uglavnom se pisala istorija Srba, srpskog naroda i slično. Kako na to gledate?
Istoričari u Srbiji ne pišu velike sinteze nego uglavnom radove koji se bave kraćim periodima i užim temama; tako je sa doktorskim tezama, što je razumljivo, ali je često tako i kada je reč o istoričarima koji nisu na početku karijere. Ti radovi su informativni, neretko odlični, i mnoge sam koristio dok sam pisao knjigu. Istoričari u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji ne pišu ni istorije Jugoslavije, Balkana i Evrope, nego se te knjige prevode sa stranih jezika. Istoriografija u Srbiji je uglavnom konzervativna; nema mnogo primera istoričara koji prate najnovije trendove u istoriografiji. Izuzetaka, naravno, ima, posebno među istoričarima srednje i mlađe generacije.
Osamdesetih godina prošlog veka je izašla u Beogradu višetomna Istorija srpskog naroda, u čijem pisanju su učestvovali maltene svi vodeći srpski istoričari. Odlučili su da napišu istoriju srpskog naroda a ne Srbije, jer nacija navodno ima duži i uočljiviji kontinuitet nego država. Ova višetomna studija predstavlja kapitalno delo; počinje praistorijom i završava se sa 1918. godinom, kada je prestala da postoji srpska država. Iako je srpska nacija nastavila da postoji, savremeni događaji su ostali bez svoje istorije. Kasniji pokušaji da se napiše istorija Srbije ili srpskog naroda se ne izdvajaju originalnošću, niti modernim pristupom pisanju istorije, ali zato prate dominantne ideološke narative u Srbiji.
Moja knjiga je istovremeno i istorija Srbije i istorija srpskog naroda. Izazov s kojim sam se suočio – da u dužem periodu koji pokriva knjiga nije postojala srpska država – nije specifičan za istoričara Srbije. S njim se suočavaju i istoričari Bugarske, Grčke, Italije, Nemačke… Ja sam u tome video priliku da se odmaknem od istorije institucija i nacionalne istorije i da pratim transnacionalne, transimperijalne protoke ljudi, ideja, dobara, bez kojih nije moguće razumeti doba pre nacionalnih država, ali ni moderno doba.

Mi volimo da mislimo da je naša istorija burna. Da li je ona burnija od istorije drugih naroda i država ili je u granicama evropskih standarda, da tako kažemo?
Srpska istorija je često bila burna, a uvek je bila deo širih istorijskih procesa, čak i kada je naizgled bila odsečena od sveta… Moja knjiga je dakle i istorija Srbije u širem, regionalnom, pa i evropskom kontekstu. Pitanje „koliko je istorija Srbije posebna“, provejava kroz knjigu. Postoje neke specifičnosti u istoriji Srbije, ali se ona ne može izučavati bez transnacionalnih, transimperijalnih, regionalnih kontakata i kulturnih razmena, ali i sukoba sa okolinom. Kao istoričar koji piše u vremenu kada se moderna istorijska nauka odmakla od uskih, nacionalnih okvira, Srbiju sam posmatrao kao deo šireg konteksta; na neki način, napisao sam transnacionalnu nacionalnu istoriju. Bez dobrih nacionalnih istorija nije lako pisati transnacionalne i globalne istorije, pa se nadam da će moja knjiga i u tom smislu da doprinese istoriografiji.

Koji su glavni nalazi vaše knjige?
Kada sam počeo da radim na knjizi, nisam imao unapred zacrtane teze, a i nije lako analizirati tako dugačak period, odnosno istorijske periode i epohe koji nisu mnogo povezani, osim u glavama nacionalista koji vide kontinuitet između srednjevekovnih, feudalnih srpskih političkih organizacija sa modernom Srbijom. Srbija je relativno mlada država, koja je nastala spletom okolnosti u prvoj polovini 19. veka, kada je došlo do kolapsa sultanove vlasti na periferijama carstva usled pobune nekada elitnih janjičarskih trupa, i priliva centralnoevropskih romantičarskih ideja o naciji koje su doneli habsburški Srbi. Crkva jeste predstavljala sponu sa ranijim periodom, ali je i tu kontinuitet sa srednjim vekom upitan. Pećka patrijaršija je ugašena sa raspadom srednjevekovne države, pa je obnovljena u 16. veku, u drugim okolnostima, kao jedna od zvaničnih crkava u Osmanskom carstvu, da bi bila ukinuta u 18. veku. Kada je Srpska pravoslavna crkva osnovana 1920. godine ona je bila naslednica Pećke patrijaršije, ali je u mnogo čemu bila i nova institucija, čije je ‘ujedinjenje’ naišlo na slična iskušenja i probleme kao stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, iako se u slučaju crkve naizgled radilo o srpskoj, a ne multinacionalnoj organizaciji.
Problem kontinuiteta postoji i unutar epoha. Pitanje je, na primer, da li se mogu povući direktne paralele između Srbije sa početka 20. veka i današnje Srbije, tj. bez uzimanja u obzir događaja do kojih je došlo u međuvremenu, pre svega ogromnih žrtava u dva svetska rata, jugoslovenskog iskustva, ukidanja višestranačkog sistema – još 1929, a ne tek 1945. – državnog socijalizma u vreme Hladnog rata, kulta ličnosti doživotnih vladara, i na kraju raspada Jugoslavije i ratova devedesetih.
Kao i ostale knjige u Kembridžovoj ediciji u kojoj se pojavljuje, moja knjiga je pre svega politička istorija, ali sam pažnju posvetio i istoriji društva, privrede, kulture, seksualnosti. Odmakao sam se od tradicionalne istorije ‘velikih muškaraca’, i u naraciju uveo žene, kao i druge marginalne i manje vidljive grupe, poput Jevreja, Muslimana, Albanaca, Vlaha, Cincara, Roma, čije istorije takođe čine istoriju Srbije.

A koje su glavne teme?
Uprkos problemu (dis)kontinuiteta, nekoliko tema provejava kroz knjigu. Jedna su migracije. Srbiju su kroz istoriju stvarali migranti, i ona je opstajala i obnavljala se zahvaljujući prilivu i odlivu stanovništva. Još jedna centralna tema knjige je suživot, ali i sukobi, sa narodima sa kojima Srbi dele životni prostor, zatim odnosi sa velikim silama i susednim državama. Srbi su granični narod, čiji je identitet kroz vekove evoluirao i nastavlja da evoluira, koji se obnavljao i bivao iznova ‘zamišljan’. Kroz istoriju je postojalo više ’srpskih centara’; danas osim Srbije deo jedne susedne zemlje nosi srpsko ime, a u jednoj drugoj susednoj državi skoro polovina stanovništva se izjašnjava kao Srbi, odnosno govore srpski jezik, dok većina pripada srpskoj crkvi. Kao i druge nacije, srpska nacija nije homogena kategorija, niti je u njenoj tradiciji da to bude, uprkos željama i pokušajima nacionalnih ideologa da ostvare nacionalno jedinstvo, neretko u cilju opstanka na vlasti nacionalnog vođe.

Da li se mogu izdvojiti neki prelomni momenti u istoriji Srbije i koji bi oni bili?
Takvih momenata je tokom perioda koji pokriva knjiga bilo više, a neki su to postali tek kroz istorijsku perspektivu i uz naknadnu pamet. Na primer, pad Smedereva 1459. su njegovi stanovnici doživeli kao katastrofu i veliku traumu, posebno u kontekstu apokaliptičnih predviđanja posle pada Carigrada samo nekoliko godina ranije. Međutim, tadašnji Srbi nisu mogli da pretpostave da će nastupiti viševekovna vladavina Osmanlija, samo povremeno prekidana periodima Habsburške vlasti. Smederevo je privremeno palo pod osmansku vlast samo dvadeset godina ranije, i generalno se smatralo, s pravom, da su Osmanlije verski tolerantniji nego pretežno katoličke zemlje poput Mađarske ili Venecije. Posle pada despotovine kružile su glasine da se izbeglo srpsko plemstvo zajedno sa mađarskim saveznicima sprema da oslobodi Smederevo, a bile su rasprostranjene i glasine, ili nada, da će doći do obnove Vizantije.

U Srbiji se danas gotovo zatire sećanje na Drugi svetski rat, osim na Jasenovac, dok se glorifikuje srpska srednjevekovna istorija, a naročito Prvi svetski rat. Kakav je vaš odnos prema tim događajima.
Revizionizam je važan preduslov za napredak istorije kao naučne discipline. Kod nas je, međutim, on postao sinonim za zloupotrebu istorije u cilju nacionalističkih i političkih projekata. Preispitivanje prethodnih saznanja i interpretacija je neophodno i to uključuje i istoriju Prvog i Drugog svetskog rata. Međutim, pod plaštom revizionizma, često se teži rehabilitaciji ratnih zločinaca i kvislinga ili produbljivanju nacionalnih mitova – ali samo ‘naših’, dok se u slučaju ‘drugih’, revizionisti drže starih ideoloških interpretacija – na primer kada se radi o broju ratnih žrtava u dva svetska rata. U ovome učestvuju neki istoričari, filmski i pozorišni reditelji, sveštenici, pravnici, pisci i novinari, a često iza svega stoji vlast. Ipak, za sada su ti pokušaji uglavnom neuspeli, i ne verujem da će izdržati test vremena. Što se tiče glorifikacije srednjovekovne istorije, i ponovnog ‘izmišljanja tradicije’, Srbija tu nije usamljena, ne samo u regionu. Svi nacionalizmi traže ‘zlatno doba’ iz prošlosti, koje treba da pruži legitimitet savremenim političkim programima i ideološkim narativima. Današnja nacionalistička istoriografija ne nudi ništa novo i svakako ne ide u korak sa savremenim trendovima u nauci. Međutim, očigledno ima podršku države. Tragikomičan projekat sa spomenikom Stefanu Nemanji, iako Beograd nije bio deo države kojom je vladao veliki župan, samo jedan je primer. Od serije o Nemanjićima na državnoj televiziji se makar odustalo jer je publika prepoznala loš kvalitet, ali je spomenik nažalost završen uz verovatno ogromne troškove o kojima se samo nagađa, iako se radi o novcu poreskih obveznika.

Pojedini istoričari prvu deceniju 20. veka, uprkos kraljeubistvu 1903, smatraju „zlatnim dobom“ Srbije. Kakav je vaš pogled na to vreme?
Istorija pokazuje da je bilo revolucionarnih prevrata koji su doneli napredak, a počivali su na ubistvu monarha. Može da se raspravlja o karakteru promena koje su usledile posle ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović, koje je izazvalo opštu osudu tadašnje ‘međunarodne zajednice’, uključujući i carsku Rusiju. Velika Britanija i Holandija, obe kraljevine, prekinule su diplomatske odnose sa Srbijom sve dok oficiri-kraljeubice nisu bili penzionisani, do čega je došlo 1906, na treću godišnjicu Majskog prevrata. Period posle 1903. nije predstavljao zlatno doba srpske demokratije – osim ako nam standardi nisu niski, što nije isključeno. Oficiri-zaverenici su pokušavali da utiču na rad vlade, bilo je korupcije, političkog nasilja a, kao i u ostatku Evrope, žene nisu imale pravo glasa. Vodili su se i osvajački – u našoj istoriografiji poznati kao oslobodilački – ratovi 1912/13, u kojima je ubijeno ili proterano mnogo nedužnih civila, Albanaca i južnoslovenskih muslimana, ali i Bugara, a stradalo je i dosta srpskih vojnika i civila. S druge strane, uprkos svim nedostacima demokratije u Srbiji s početka 20. veka – koju treba porediti sa stanjem demokratije u tadašnjoj Evropi, pre svega balkanskim državama, a ne sa savremenim standardima na zapadu – nijedna politička partija nije zagovarala napuštanje parlamentarne demokratije i uvođenje političkih sistema kakvi su tada postojali u carskoj Rusiji ili imperijalnoj Austro-Ugarskoj. Postojala je prilična sloboda i pluralizam medija, a tadašnji vladar, kralj Petar Karađorđević, imao je mnogo manje uticaja na društvo nego sadašnji vladar, predsednik Vučić. Političkom scenom je dominirao Nikola Pašić, predsednik Narodne radikalne stranke, ali je on imao jaku opoziciju pre svega u vidu Samostalnih radikala, mlađih i liberalnijih pripadnika NRS koji su se odvojili od stranke i koji će u međuratnom periodu predstavljati osnovu jugoslovenske Demokratske stranke. Postojala je i jaka tradicija socijalističkih ideja u Srbiji, koja je danas, nažalost, skoro sasvim potisnuta iz ‘kolektivne svesti’.
To je takođe bio period kada je Beograd postao de fakto jugoslovenski kulturni, pa i politički centar. Krajem 1905. dolazi do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, koja pobeđuje na izborima za hrvatski sabor naredne godine, i mnogi habsburški Jugosloveni gledaju na Srbiju kao na južnoslovenski Pijemont. Dolazak kralja Petra, Karađorđevog unuka, na presto Srbije se poklopio sa obeležavanjem stogodišnjice Prvog srpskog ustanka, ali su manifestacije poprimile pre svega pan-jugoslovenski karakter, sa brojnim gostima iz Hrvatske, Slovenije, Bosne, Vojvodine, Crne Gore i Bugarske.

S obzirom na aktuelnu situaciju, tj. na dilemu istok ili zapad u kojoj se Srbija danas nalazi, šta nas o tom pitanju uči istorija, da li je Srbija bila više okrenuta Zapadu, tj. Evropi, ili Istoku, tj. Rusiji?
Podela na istok i zapad je pre svega hladnoratovska i ponovo je ojačala zbog izbijanja novog Hladnog rata koji sve više preti da preraste u treći svetski rat. Navodna tradicionalna samoidentifikacija Srba kao naroda koji nije ni na istoku ni na zapadu, odnosno koji je i na istoku i na zapadu, lažno je pripisana Svetom Savi u drugoj polovini prošlog veka. Srednjevekovni Srbi nisu razmišljali u ovim kategorijama, a ako su sebe negde videli to je bilo na zapadu, u smislu da su živeli zapadno od Carigrada, političkim i duhovnim centrom tadašnjeg sveta. Što se tiče veza između Srbije i Rusije, one nesumnjivo postoje, jer se radi o slovenskim, pravoslavnim narodima, koji su u istoriji često, ali ne uvek, bili na istoj strani. Rusija je, prema međunarodnim ugovorima, u 19. veku bila garant autonomije Srbije unutar Osmanskog carstva, prvo sama a kasnije sa ostalim velikim silama. Dve države su bile i saveznice u oba svetska rata (1941-45. kao Jugoslavija i SSSR). Međutim, Srbija u 19. veku za političke modele bira Belgiju i Francusku. Diplomatski odnosi između Moskve i Beograda, prekinuti za vreme Ruske revolucije, uspostavljeni su tek 1940. godine. Jugoslavija je posle Drugog svetskog rata kopirala sovjetski sistem, ali je već 1948. došlo do sukoba između Beograda i Moskve. Titova Jugoslavija zatim razvija svoju verziju državnog socijalizma, što joj omogućava da igra izvesnu ulogu u svetskoj politici, koja možda nije bila tako važna kako se tada činilo, ali je ipak daleko prevazilazila veličinu i ekonomsku moć jugoslovenske države. Današnje proruske stavove u Srbiji i podršku Putinovom tragičnom ratu u Ukrajini, treba pre svega razumeti u kontekstu ruske podrške Srbiji na međunarodnom planu oko statusa Kosova. Bojim se da prilično veliki deo srpskog društva koji podržava rusku invaziju na Ukrajinu i ratne zločine i razaranja od strane ruske vojske, verovatno na taj način implicitno pokazuje nespremnost da se kritički suoči sa ulogom Srbije i srpskih vojski u ratovima tokom 90-ih godina prošlog veka.
Vaše pitanje sugeriše da je Evropa ono što se simbolično, ne samo geografski, smatra zapadom, a da sve ostalo, pre svega Rusija, nije Evropa. Međutim, pre 24. februara 2022, ni Ukrajina nije bila Evropa, ali sada jeste, a Rusija tek sada navodno nije… Simboličke granice Evrope su se dakle pomerile na istok. Da li to znači da je Srbija konačno u Evropi? Ili je tamo gde je uvek bila: sastavni deo istorije Evrope, mesto na kom se sreću i prepliću jugoistočna i centralna Evropa, različiti narodi, religije, ideologije, velike sile; granični region stvoren kroz migracije, koji nije lako uklopiti u stereotipne podele na istok i zapad, i koji zahteva preispitivanje i redefinisanje ovih podela?

Kada je Srbija kao država bila najbliža evropskim vrednostima i standardima?
U Srbiji postoji tendencija da se na Evropu gleda nekritički, pomalo pojednostavljeno, kao na sasvim pozitivnu ili kao na sasvim negativnu kategoriju. Ideje progresa i prosvetiteljstva jesu došle iz zapadne i centralne Evrope u Srbiju 19. veka, ali su istovremeno stigle i u Carigrad i ostale delove Osmanskog carstva. Emancipacija od osmanske vlasti se stoga pojednostavljeno tumači u srpskoj istoriografiji kao pojava nerazdvojiva od modernizacije i ‘evropeizacije’ srpskog društva, koja je pritom podrazumevala proterivanje muslimanskog stanovništva. Najdestruktivnije ideologije koje su u 20. veku bile odgovorne za svetske ratove i do tada neviđena stradanja su takođe nastale u zapadnoj i centralnoj Evropi, a ne na Balkanu.
Današnja Srbija, nažalost, nije istinsko demokratsko društvo, koje gaji građanske slobode, slobodu medija, javnih debata, štiti ljudska i prava manjina. Posle oktobra 2000, kada je pao Miloševićev režim, pa i posle marta 2003, kada je ubijen Zoran Đinđić, Srbija je pokazivala izvestan demokratski potencijal. Taj potencijal je postojao i devedesetih, kada je režim usled masovnih protesta morao da popušta pred zahtevima opozicije, sve dok na kraju nije izgubio izbore u jesen 2000. Nažalost, zadnjih godina Srbija je de fakto jednopartijska država, u kojoj se opet, pre svega na silu i odozgo, bez mnogo iskrene podrške u narodu, gradi kult vođe. Opozicione stranke su na ivici relevantnosti. Možda poslednja nada za demokratiju u Srbiji leži na građanskim, lokalnim inicijativama koje se bore za zaštitu životne sredine i koje su jedine uspele da nanesu poraz sadašnjem režimu, iako ta borba nije još završena.
Danas se i neke zemlje Evropske unije udaljuju od zapadnih vrednosti koje pominjete. Za razliku od Miloševića, koji je bio na vlasti u vreme kada je u većem delu istočne Evrope došlo do demokratizacije i kada je postojao entuzijazam za ujedinjenom Evropom slobodnih naroda, Vučić je svoj politički zenit doživeo u vreme kada su i na globalnom nivou, uključujući i bastione liberalne demokratije poput Velike Britanije i SAD, na vlast došli autoritarni populisti. Za razliku od Srbije 90-ih godina prošlog veka, današnja Srbija nije u ratu sa svojim susedima, bez obzira na tenzije sa Hrvatskom i Kosovom, Bosnom i Crnom Gorom. To su ključne razlike između Miloševićevog i Vučićevog doba.

Kaže se da je istorija učiteljica života. Da li smo mi kao narod i država naučili nešto iz istorije i zašto nismo?
Pre bih rekao da je moguće u nekim slučajevima povući izvesne paralele i kontraste između različitih istorijskih perioda i događaja, iako se istorijski konteksti uvek razlikuju. Vratio bih se na vaše zapažanje s početka intervjua, da istoričari u Srbiji ne pišu istorije Srbije. Možda se u njemu krije deo odgovora na ovo pitanje?

Mijat Lakićević
Novi magazin, 10. novembar 2022.

Leave a Comment