Vučić i Vujović, a tu su negde i Mali i Brnabić

Staljinizam u zenitu. Prvo protivnika proglase izdajnikom, pa lopovom ili obrnuto, svejedno. Uglavnom “hazjajin” vas je precrtao. A Mali je s finansijama vrlo spretan, ne toliko makroekonomskim koliko mikroekonomskim, ali upravo je to sada gazdi potrebno

Prema jednoj “teoriji”, medijski napad na Dušana Vujovića, bivšeg ministra finansija, predstavlja pokušaj “spasavanje redova Siniše”. To jest, treba da skrene pažnju sa lažnog doktorata aktuelnog ministra finansija Malog. Koga onaj Teodorović davi ko zmija žabu.

Uz brojne afere koje su ga pratile (privatizacija Vršačkih vinograda, 24 stana, prebijanje supruge, rušenje Savamale, da pomenem samo neke) i koje je uspevao da preživi kao mačka sa devet života, ova poslednja preti da ga načisto dokusuri. Jer, pojava falsifikatora u ulozi ministra finansija mora svuda da izazove samo (pod)smeh, iz čega zakonito proističe pad kredibiliteta države i njenog rejtinga na finansijskim tržištima. Pojavljivanje u svetu u kojem (treba da) se kreće – recimo, sastanci s kolegama, godišnje sesije međunarodnih finansijskih ustanova itd. – izaziva nepovoljne posledice po državu. I po njega lično, verovatno, ali to je manje bitno.

Radi se o tome, ako je neko propustio, da je najpre iz anonimnih izvora u Nemanjinoj 11, kako je 13. maja pisao Blic, Vujović “samo mesec dana pre odlaska iz Vlade potpisao štetan sporazum” jer je “Elektroprivredu Srbije stavio pod patronat Svetske banke”. A onda je, posle samo tri dana, 16. maja, na istom mestu, samo iz izvora “ondašnje gradske vlasti”, obnarodovano da je Vujović nelegalno došao do dva stana (koje je “ekspresno” legalizovao) od ukupno 250 kvadrata u strogom centru Beograda.

Ovaj mali linč dogodio se, zapravo, svega dva meseca nakon što je mnogohvaljeni “tvorac srpskog fiskalnog čuda” početkom marta nakratko boravio u Srbiji. I za to kratko vreme Vujović je, međutim, uspeo da se mnogo zameri vlastima u Srbiji. Jer je prvo na Kopaonik biznis forumu, a potom i u intervjuima, oštro, mada biranim rečima, kritikovao ekonomsku politiku. S jedne strane, zbog izostanka institucionalnih reformi, a sa druge zbog (rastuće) korupcije, kao ključnih uzroka zaostajanja.

Metod obračuna upotrebljen protiv Vujovića, naravno, nije nov. Staljinizam u zenitu – to je to. Prvo protivnika proglase izdajnikom, pa lopovom ili obrnuto, svejedno. Uglavnom “hazjajin” vas je precrtao. A Mali je s finansijama vrlo spretan, ne toliko makroekonomskim koliko mikroekonomskim, ali upravo je to sada gazdi potrebno.

Prema drugoj “školi mišljenja”, međutim, u ovom blickrigu, ma koliko prljavom, nema ničeg ličnog. Stvar je čisto principijelne prirode. Radi se o reformi Elektroprivrede Srbije. To je jasno rekao predsednik Sindikata EPS-a Milan Đorđević, ali jasno je i da on ne govori u svoje ime iako govori za svoj račun. S tim što je njegov račun prava sitnica u poređenju s računom njegovih nalogodavaca.

Naime, EPS je već odavno, umesto da bude zamajac, postao kočnica razvoja srpske privrede. Loše rukovođenje najvećim preduzećem u zemlji sa 30.000 zaposlenih – u stvari, tačan broj i nije poznat javnosti – i godišnjim prihodom od 250 milijardi dinara, građanima Srbije, kroz neostvareni bruto domaći proizvod, nanosi godišnju štetu od bar 200-300 miliona evra. Šteta je još i veća ako se zna da je oko trećine zaposlenih višak; pre svih onih koji trenutno vode firmu, naravno.

Zbog svega toga EPS je bio prvi na redu za temeljite, tzv. strukturne reforme. Što je i dogovoreno u aranžmanima s Međunarodnim monetarnim fondom, ali i, što je važnije, zapisano u domaćim zakonima. Uprkos tome, već više od pet godina EPS izbegava sve promene, tako da na tom polju dosad praktično ništa nije urađeno. Danas je to jedna glomazna, troma, neefikasna, niskoproduktivna, a visokokoruptivna firma, koja uzalud troši ogromne nacionalne resurse.

Koliko je on “država u državi”, najbolje svedoči činjenica koju je “provalio” Fiskalni savet – da EPS uopšte nije poštovao Zakon o smanjenju plata u javnom sektoru nego ih je, “uz nos” svima, štaviše i povećao. I – nikom ništa; pojeo vuk magarca.

Tokom ovonedeljnog (13-17. maj) boravka misije MMF-a u Srbiji (u okviru aranžmana “čuvarkuća”, koji ne podrazumeva novčana sredstva), neminovno je postavljeno pitanje sprovođenja dogovorenih reformi. Nakon čega je, kao “neformalan” odgovor, čitava ta stvar okvalifikovana kao nacionalna izdaja. Jer je Vujović strancima “dao mogućnost da nam oni budu gazde i da nam kreiraju sudbinu”, te da “zaposleni u EPS-u neće dozvoliti da svetski šalabajzeri odlučuju o srpskom nacionalnom blagu i da nam oni diktiraju kako da se transformišemo”.

Teško da je takva optužba mogla biti isfabrikovana u kabinetu predsednika sindikata. Krupniji su interesi, kao što rekoh, u igri. Naime, svojevremeno su u Srbiji postojala dva paradržavna budžeta koja su služila za “specijalna plaćanja” i za novčane tokove koji treba da ostanu izvan uvida javnosti. Nakon prodaje Naftne industrije Srbije ostala je samo Elektroprivreda. Doduše, tu su još i Telekom, Srbijagas, Pošta, ali je njihov godišnji obrt mnogo manji. Krkobabić preko Pošte, recimo, raspolaže sa svega jednom desetinom sume (25 milijardi dinara) kojom manipuliše vrhuška SNS-a. Dok je SPS, pošto je valjda veći partner, kao svoj feud dobio je 80 milijardi, tj. Srbijagas.

Dakle, nema ničeg uporedivog sa EPS-om. Kroz njegovo knjigovodstvo može da prođe finansiranje svega i svačega, arčenje para i šakom i kapom.

Ali, ima još zainteresovanih za o(p)stanak Elektroprivrede Srbije ovakve kakva jeste. To su oni koji je na neki način sada sisaju. Bilo tako što od EPS-a jeftino dobijaju struju, ispod svake cene, bilo tako što električnu energiju prodaju EPS-u po cenama po kojima nikome ne bi mogli.

U prvom slučaju, tim dampinškim cenama, na sopstvenu, tj. štetu građana Srbije, EPS sprečava konkurenciju, odnosno ulazak drugih distributivnih kompanija na tržište. Uzgred, po pravilima Evropske energetske zajednice, čiji je Srbija član, (elektro)distribucija treba da bude odvojena od proizvodnje, što je Srbija svojevremeno i uradila, ali je onda ponovo spojila te dve delatnosti u istu firmu.

U drugom slučaju vlasnici tzv. obnovljivih izvora energije (zahvaljujući tzv. “fid-in” tarifama) prodaju EPS-u struju po cenama znatno većim od one po kojoj EPS tu istu struju prodaje potrošačima. EPS bi to mogao da izbegne tako što bi sam gradio velike hidroelektrane (jer ima još mnogo raspoloživih kapaciteta), iz kojih je struja znatno jeftinija, te bi tako i njegovo poslovanje bilo rentabilnije. Ali EPS to ne radi. Zašto? Pa jasno je valjda zašto.

“Porodično srebro” postalo je “zlatna koka” za aktuelnu vlast i njene klijente.

Profesionalno upravljanje Elektroprivredom Srbije, odnosno njeno stavljanje pod stručnu kontrolu, mnoge od navedenih poslova bi onemogućilo i zatvorilo bi mnoge kanale odliva novca iz EPS-a i njegovog ulivanja u privatne džepove. Zato sad i viču – ovi što viču ono što im odozgo sufliraju – drž’te lopova. I – izdaja, izdaja.

Koja se “teorija” od ove dve iznete vama čini ispravnom? Slutim da su obe tačne.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 18. maj 2019.

Leave a Comment