Vučićev strah od davljenja

Vučić se okružio odanim, ali nesposobnim ljudima. Gašić, Stefanović, Vulin, Đurić pokazali su se potpuno neupotrebljivim. Oni mogu da proganjaju opoziciju i medije, jaki su na rečima i umeju“stostruko da zagalame”, ali za tihi rad na terenu, za pažljivo prikupljanje i analizu informacija, nisu obučeni

 

Dovoljno je da gledate krimi-serije, pa da shvatite da je za otkrivanje ubice najvažnije otkrivanje motiva. To važi i za političko ubistvo. U tom kontekstu zanimljivo je da predsednik Srbije Aleksandar Vučić atentat na Olivera Ivanovića nije nazvao političkim ubistvom, iako je o tome nesumnjivo reč, nego terorističkim aktom. To jeste manje-više isto, ali kao da se Vučić bojao da upotrebom direktnijeg termina ne navede javnost da počinioce, tj. nalogodavce, traži među Ivanovićevim političkim protivnicima. Upotrebom termina terorizam proširen je dijapazon potencijalno involviranih do bezgraničnosti.

Ubistvo Olivera Ivanovića se – neizbežno, po svoj prilici – upoređuje sa ubistvom Zorana Đinđića. Razlike su, međutim, drastične, možda i preovlađujuće. Dok je Đinđić kao premijer bio jedan od politički najmoćnijih ljudi – mnogi su ga optuživali i da je uzurpirao svu vlast – Ivanović je praktično bio na političkoj margini, daleko od poluga vlasti. Uprkos tome, međutim, Ivanović nije bio politički bezopasna ličnost, naprotiv. Mada, praktično isključivo, samo potencijalno. Naime on je, kao čovek mira, dijaloga i saradnje, bio pretnja za sve kojima konflikt između Srba i Albanaca odgovara. Makar i zamrznut, ali da bi (i) takav ostao on povremeno mora da se podgreje.

U stvari, ako se već bavimo analogijama, koje naravno nikad nisu savršene, Ivanovićevo smaknuće više liči na ubistvo Rajhl-Kira kod Osijeka, na samom početku rata u Hrvatskoj, kada su ekstremisti ubili čoveka koji se borio protiv rata i zalagao za pomirenje Srba i Hrvata.

Nema, dakle, sumnje da je Oliver Ivanović ubijen da bi se sprečila stabilizacija, odnosno povećala destabilizacija (severa) Kosova. S obzirom na to, ne bi se reklo da Ivanovićevo ubistvo odgovara predsedniku Vučiću i njegovoj politici koja ipak ide za tim da se kosovski čvor nekako razreši. Što ga, naravno, ne oslobađa odgovornosti za zaoštravanje i antagoniziranje političke klime – tj. za svojevrsno igranje vatrom, zbog čega i požar koji izbije deluje kao posledica upravo te igre, makar ga izazvao i neki piroman – ali to je ipak “drugi par rukava”.

Ne odgovara to ubistvo, čini se, ni Albancima jer i njih “zveckanje oružjem” udaljava od cilja. Generalno, ne odgovara nikome ko Srbiju i Kosovo i čitav ovaj region vidi kao deo Evropske unije. I NATO alijanse.

Tragična smrt Olivera Ivanovića – čije posledice u ovom trenutku nije moguće sagledati – nameće dva pitanja. Prvo je kako to da za jednog tako obrazovanog i civilizovanog čoveka (posebno se sad ističe njegovo poznavanje albanskog jezika) kao što je Ivanović, nije bilo mesta u Vučićevoj “ekipi” za sever Kosova. Malo je verovatno da je predsednik sebi to pitanje postavio, a trebalo bi. Ali jedno drugo sigurno jeste. To pitanje glasi – čemu služe svi ti njegovi bezbednjaci? Jer to ubistvo je pokazalo da Vučić, uprkos svim naporima da uspostavi kontrolu nad tim područjem, u šta je kroz sastavljanje Srpske liste uložio silan novac i energiju, tu kontrolu uspostavio nije. Tražeći verne, Vučić je izgubio iz vida sposobne. Okružio se odanim, ali nesposobnim ljudima. Gašić, Stefanović, Vulin, Đurić pokazali su se potpuno neupotrebljivim. To jest, oni mogu da proganjaju opoziciju i medije, jaki su na rečima i umeju“stostruko da zagalame”, ali za tihi rad na terenu, za pažljivo prikupljanje i analizu informacija, za to nisu obučeni.

U to se Vučić sada uverio. Zato se i uplašio. I sve je očitije da je on jedan uplašen čovek. Zato valjda i viče toliko da se ničega ne boji.

Sigurno mu se stalno vraća slika onog psića pod vodom koga su mu pokazali u Moskvi.

 

 

Mijat Lakićević

Peščanik.net, 20. januar 2018.

 

 

Leave a Comment