Zato što volimo Rusiju, to Srbiju košta milijarde

Ruska ljubav koštala je Srbiju samo po osnovu nenaplaćene rudne rente za eksploataciju nafte i gasa najmanje milijardu evra

 

Srpsko-ruski odnosi

 

Gromopucatelno najavljivana i propraćena, prošlonedeljna poseta ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova Beogradu – jer Srbiji nije donela ništa, ako se ne računa orden Lavrovljevom srpskom kolegi Ivici Dačiću, a i Rusija je slično prošla pošto nije dobila diplomatski status za svoj tzv. humanitarni centar u Nišu – bila bi brzo zaboravljena. Da tako ne bude – u suprotnom ne bi bilo ni ovog teksta – pobrinuo se, međutim, Vojislav Šešelj tj. njegov predlog Skupštini Autonomne pokrajine Vojvodine da se i na njenoj teritoriji podigne ruski humanitarni centar. Predsednik vojvođanske skupštine Ištvan Pastor brže-bolje je izjavio da je predlog podnet po pe-esu, pa je sad ostalo da se vidi kako će se centralne vlasti u Beogradu s tim izboriti
Ne bi čudilo da je Šešeljeva ideja teledirigovana iz Moskve, što će se ubrzo videti iz ruskih reakcija. To jest – da li će, ako ne baš sam Lavrov, onda neki ruski zvaničnik nižeg ranga izjaviti da njima nije u planu izgradnja još jednog takvog centra, da su zadovoljni centrom u Nišu ili da im ne treba drugi, tj. na drugom mestu, ili nešto slično što bi vlastima u Beogradu, a i svima ostalima bio jasan znak da Putin nije iza Šešelja. Bilo bi nekako blam i za Rusiju i za Putina da je drugačije, zar ne.

 

LAKIROVKA: U stvari, ako je bilo nekog rezultata posete Sergeja Lavrova Beogradu, onda je to dalje produbljivanje i jačanje mita o nikad i ničim pomućenim i poremećenim srpsko-ruskim odnosima. To jest, o “180 godina prijateljstva, poverenja i saradnje”, kako glasi naslov zajedničkog novinskog članka koji su napisali Lavrov i Dačić. Povod za taj napis bila je, naime, godišnjica – takvo je makar zvanično tumačenje – uspostavljanja diplomatskih odnosa između Srbije i Rusije, što je zapravo takođe mit jer je, istina, ruski konzul te 1838. došao u vazalnu kneževinu Srbiju kod kneza Miloša u Kragujevac, ali konzul još nije i ambasador, i drugo, “odnos” podrazumeva aktivno učešće obe strane, a nikakav Milošev izaslanik nije tada otišao u Petrograd da se predstavi ruskom caru.

KAD PUTIN ODLIKUJE DAČIĆA, TO NIJE ZATO ŠTO MU SE DAČIĆ NEŠTO POSEBNO SVIĐA NITI ŠTO LEPO PEVA – MADA PEVA LEPO, TO JE FAKAT – ŠTO POTVRĐUJE I ČINJENICA DA GA TURCI ZBOG TOGA NISU ODLIKOVALI IAKO JE NJIMA PEVAO JOŠ LEPŠE

No, nije to ni toliko važno. Značajnije je da se rusko-srpski odnosi sagledaju “u celini i celosti”, što bi rekao Žika Obretković. Opet, naravno, ne iz bilo kakve pizme i da bi se terao mak na konac nego prosto zato što realno sagledavanje stvari, svuda pa i u diplomatiji, omogućava najbolju zaštitu sopstvenih interesa. “Lakirovka”, to iz sopstvene prošlosti dobro znaju i u Rusiji i u Srbiji, nikada nije donosila dobra najširim slojevima stanovništva. Povlašćenim pojedincima i grupama jeste, ali građanima nije.

Dakle, u rusko-srpskim odnosima bilo je svetlih momenata, ali bilo je i tamnih. Što je posebno zanimljivo – što se više približavamo savremenom dobu, kada se odnosi među zemljama, kao i ljudima, umnožavaju i usložnjavaju, sve je više ovih drugih. Naravno, nekako je bolje u životu sećati se lepih stvari, ali opet ne valja ni sasvim zaboraviti iskustvo upravo zbog toga, kao što je maločas rečeno, da biste u budućnosti mogli bolje da zaštitite svoje interese. Zapravo, kada je reč o državama, to je jedino i važno jer se odnosi među njima ne zasnivaju na simpatijama nego na interesima. Tako da kad Putin odlikuje Dačića, to nije zato što mu se Dačić nešto posebno sviđa niti što lepo peva – mada peva lepo, to je fakat – što potvrđuje i činjenica da ga Turci zbog toga nisu odlikovali iako je njima pevao još lepše – nego iz nekog drugog, znanog ili neznanog razloga.

Ovo, naravno, nije prilika da se zalazi u neku dalju i dublju prošlost – mada bi jedna trezvena i opsežna analiza rusko-srpskih odnosa bila više nego poželjna – ali nema zapravo ni potrebe jer se i aktuelna mitologija crpi iz sasvim svežih događaja. Jedan od takvih, koji se redovno zaobilazi, jeste činjenica da je Rusija u Ujedinjenim nacijama glasala za sankcije Srbiji sredinom devedesetih godina. Ako će neko reći da je to bila Jeljcinova Rusija, onda se valja podsetiti da je Putinova povukla ruske trupe sa Kosova 2002. godine. Vladimir Vladimirovič je, da podsetimo, na vlast došao dve godine ranije, dakle imao je sasvim dovoljno vremena da se upozna sa “situacijom na terenu” i nije doneo “ishitrenu” odluku. Ali, održavanje bataljona vojnika košta, dok “telegrami podrške” ne koštaju ništa. Štaviše, na njima se čak i zaradi. Pa je tako Rusija zaradila čitavu Naftnu industriju Srbije. Ali – o tom, malo potom.

Centralna manifestacija srpsko-ruskog “samita”, dakle jednog “par ekselans” spoljnopolitičkog događaja, što susret ministara spoljnih poslova svakako jeste, održana je u “crkvenom objektu”. Reč je, zapravo, o otkrivanju mozaika u kupoli Hrama Svetog Save na Vračaru. Izradu mozaika (“površine 1.248 kvadratnih metara, na kojem je radilo 70 ruskih i srpskih majstora pod rukovodstvom narodnog umetnika Ruske Federacije Nikolaja Muhina”) finansirala je ruska kompanija Gaspromnjeft. Ipak, tih četiri miliona evra, koliko su Rusi poklonili Srbiji, tačnije Srpskoj pravoslavnoj crkvi, manje je od polovine jednog procenta (sasvim precizno – 0,4 odsto) sume koju je Gaspromnjeft samo na rudnoj renti zaradio u Srbiji. Naime, naknada za eksploataciju nafte i gasa (prema propisima zaostalim još iz socijalističkih vremena, a da se ne bi opterećivala društvena preduzeća) u Srbiji iznosi svega tri odsto njihove cene na svetskom tržištu. U drugim zemljama ona je po pravilu nekoliko puta veća. U samoj Rusiji iznosi 22 odsto, u Rumuniji čak 27 odsto. Kada je pre 10 godina potpisivan energetski sporazum sa Rusijom, predviđeno je da rudna renta može da se menja samo uz pristanak kupca, dakle ruske strane. Svi kasniji pokušaji srpskih vlasti, doduše ne osobito snažni, da se renta poveća, nailazili su na odlučno rusko odbijanje.

I DA OVE GODINE NE PADA SEDAMDESETOGODIŠNJICA TOG PREKRETNIČKOG TRENUTKA U SRPSKOJ ISTORIJI, KADA SE GOVORI O SRPSKO-RUSKIM ODNOSIMA MORALO BI SE PODSETITI NA REZOLUCIJU INFORMBIROA. JER, ZABORAVLJENO JE, ALI RUSIJA JE BILA PRVA ZEMLJA KOJA JE SRBIJI UVELA OŠTRE SANKCIJE

Ako se uzme u obzir da je prosečna godišnja vrednost proizvodnje nafte i gasa na vojvođanskim poljima, prema sasvim konzervativnim procenama, iznosila oko 500 miliona evra, godišnji gubitak Srbije iznosio je (po osnovu razlike između ruske i srpske rudne rente) oko 100 miliona evra. Dakle, od 2008. kada je NIS privatizovan, to je milijardu evra. Iako smo mi majstori da (skoro) sve upropastimo, čini se da bi život u Srbiji ipak bio lakši s tom milijardicom. Možda ne bi bilo potrebe da se (toliko) smanjuju penzije, a svakako bi bilo više novca za škole i bolnice, ne bismo morali da uzimamo skupe kredite od Kineza za pruge i puteve… Sve u svemu – vajdica.
Ali, tako je to kad volimo da volimo Rusiju. Niko nam nije kriv.

 

PROVERENO FIJAT NJET: Još je u jednoj prilici ruski predsednik bio srca kamenoga. Ima evo već 10 godina – eto, slučajno, baš kao i u slučaju NIS – kako Srbija moli Rusiju da odobri bescarinski uvoz 10.000 “fijata” iz kragujevačke fabrike. Srbiji bi to mnogo značilo, a za Rusiju je to praktično ništa jer čini manje od jedan odsto ruskog uvoza automobila. Molioci su se menjali – Koštunica, Tadić, Nikolić, Vučić, ali je uvek sa druge strane bio nepokolebljivi Vladimir Putin.

Tako su zapravo ostala izneverena naša najveća očekivanja od sporazuma o slobodnoj trgovini sa Rusijom. Da podsetimo, nakon raspada SFRJ, pa i dok je taj raspad bio u toku, u srpskoj javnosti, ne samo najširoj nego i užoj, stručnoj, vladalo je snažno uverenje da će Srbija, sad kad se otresla bivših jugoslovenskih republika, moći ekonomski da valorizuje svoje, kako se takođe verovalo, tradicionalno i duboko prijateljstvo sa Rusijom. Računalo se da će Srbija zahvaljujući Rusiji mnogo lakše nego druge eks-Ju zemlje preboleti gubitak tržišta bivših bratskih republika.
Ta očekivanja pojačala su i dva snažna podsticaja. Najpre je to bio sporazum o slobodnoj trgovini, koji je Srbija sa Rusijom potpisala mnogo pre nego sa Evropskom unijom, još za vreme Miloševića, uoči septembarskih izbora 2000. godine. Kad već to pominjemo, ne možemo a da ne ukažemo na činjenicu da je to bio potez sa jasnom političkom pozadinom, odnosno snažan signal na koju stranu naginje tada tek ustoličeni ruski predsednik Vladimir Putin.

IMA EVO VEĆ 10 GODINA KAKO SRBIJA MOLI RUSIJU DA ODOBRI BESCARINSKI UVOZ 10.000 “FIJATA” IZ KRAGUJEVAČKE FABRIKE. SRBIJI BI TO MNOGO ZNAČILO, A ZA RUSIJU JE TO PRAKTIČNO NIŠTA JER ČINI MANJE OD JEDAN ODSTO RUSKOG UVOZA AUTOMOBILA. MOLIOCI SU SE MENJALI – KOŠTUNICA, TADIĆ, NIKOLIĆ, VUČIĆ, ALI JE UVEK SA DRUGE STRANE BIO NEPOKOLEBLJIVI VLADIMIR PUTIN

Efekti tog sporazuma bili su, međutim, praktično zanemarljivi. Dva kasnija proširenja sporazuma takođe nisu dovela ni do kakvog spektakularnog rasta srpsko-ruske robne razmene.

Ni drugi podsticaj – trgovinski rat između Rusije, sa jedne, i zemalja Evropske unije i SAD, sa druge strane, tačnije ruski “veto” na uvoz njihove robe, od čega se očekivalo da će Srbija kao prijateljska zemlja profitirati, osim možda za poljoprivredu, nije zapravo doneo nikakve naročite rezultate. Sve u svemu, uprkos tim silnim, što subjektivnim što objektivnim podsticajima, rast srpsko-ruske trgovine bio je čak ispod rasta robne razmene sa Evropskom unijom ili zemljama Cefte i danas čini tek 6-7 odsto ukupne spoljne trgovine Srbije (2,3 naspram 35 milijardi evra).

Ali, u stvari, ne dešava se sad prvi put da srpske nade u Rusiju ostanu nasukane na hridima surove stvarnosti. Odmah posle Drugog svetskog rata tadašnje vlasti u Beogradu računale su da će moćna sovjetska (koju su oni nesumnjivo poistovećivali sa ruskom) industrija pomoći obnovu razrušene zemlje. Tome je trebalo da posluže zajednička jugoslovensko-sovjetska preduzeća. Kakvo je bilo razočaranje, ne toliko možda partijskih sekretara koliko pogonskih inženjera, kada su videli da se, kako je to napisao Dimitrije Boarov, “ruska strana u ovim preduzećima od samog njihovog osnivanja ponaša gotovo kao okupatorska uprava”. I, naravno, naši na takav odnos nisu pristajali. Rezolucija Informbiroa, koja je došla 1948, počela je tada da se piše.

GROMOPUCATELNO NAJAVLJIVANA I PROPRAĆENA, PROŠLONEDELJNA POSETA RUSKOG MINISTRA SPOLJNIH POSLOVA SERGEJA LAVROVA BEOGRADU NIŠTA NIJE DONELA SRBIJI, AKO SE NE RAČUNA ORDEN LAVROVLJEVOM SRPSKOM KOLEGI IVICI DAČIĆU, A I RUSIJA JE SLIČNO PROŠLA POŠTO NIJE DOBILA DIPLOMATSKI STATUS ZA SVOJ TZV. HUMANITARNI CENTAR U NIŠU

I da, dakle, ove godine ne pada sedamdesetogodišnjica tog prekretničkog trenutka u srpskoj istoriji, kada se govori o srpsko-ruskim odnosima na to vreme moralo bi se podsetiti. Jer, zaboravljeno je, ali Rusija je bila prva zemlja koja je Srbiji uvela oštre sankcije, bio je to zapravo prekid odnosa svake vrste (praćen “ratnim igrama” na granici u kojima je, međutim, bilo stvarno mrtvih i ranjenih) sa jedinim ciljem da se spreči samostalna politika tadašnjeg rukovodstva zemlje.

Danas je situacija – između ostalog i zahvaljujući tom “praroditeljskom grehu” – znatno drugačija, tako da se i politika mora prilagoditi izmenjenim okolnostima. Velike zemlje, međutim, ne menjaju svoje strateške ciljeve od danas do sutra. One su kao tankeri kojima za promenu pravca treba mnogo i vremena i snage.

Jasno je, dakle, da Rusija danas ne može otvoreno da kaže da je protiv srpskog puta u Evropsku uniju. Ali, recimo, upravo činjenica da su na Putinovoj listi pohvaljenih i nagrađenih sve sami, blago rečeno, evroskeptici, jasno govori kakve su ruske preferencije i na koju stranu idu njihove želje i čestitke.

Trgovina

Ako uzmemo u obzir celo razdoblje od 2000. do 2016. godine, robna razmena Srbije sa Rusijom rasla je otprilike kao i sa drugim zemljama. Od 2000. do 2017. ukupna robna razmena Srbije sa svetom porasla je blizu osam puta – sa nešto ispod pet na 39 milijardi dolara, a robna razmena sa Rusijom 6,5 puta (sa nešto ispod 400 miliona na 2,6 milijardi dolara). Izvoz Srbije u istom razdoblju, gledano u celini, porastao je gotovo 11 puta (sa 1,6 na 17 milijardi dolara), isto koliko i u Rusiju (sa blizu 90 na blizu milijardu dolara). Ukupan uvoz Srbije pak povećan je 6,5 puta (sa 3,3 na 22 milijarde dolara), a uvoz iz Rusije 5,5 puta, tj. sa oko 300 miliona na 1,6 milijardi dolara.

Energetika

Strateška srpsko-ruska energetska veza donela je Srbiji mnogo glavobolje. Počev od cene za NIS – 400 miliona dolara – iako je jedna Dilojtova analiza “fer tržišnu” vrednost kapitala NIS-a procenila na 2,2 milijarde evra.
Kao jedan od razloga da se prihvati tako niska cena navođeno je tada rusko obećanje – zapisano i u Energetskom sporazumu između dve zemlje – da će izgraditi gasovod Južni tok, od čega je Srbija trebalo da dobije, kako je takođe obećavano, čist godišnji prihod od 200 miliona evra.
Takođe, ugovorom o kupoprodaji NIS-a predviđeno je da kupac do 2020. godine održava proizvodnju u obe tada postojeće rafinerije, dakle i u pančevačkoj i u novosadskoj. Ova druga, međutim, već danas praktično uopšte ne radi.
Dalje, jedino Srbija uvoz prirodni gas preko posrednika, srpsko-ruske firme Jugorosgas u kojoj srpska država ima samo četvrtinu vlasništva. To je za posledicu imalo da u pojedinim razdobljima Srbija skuplje plaća gas nego bilo koja druga zemlja u našem susedstvu.
Kad smo već kod Jugorosgasa, on je dobio ekskluzivno pravo gasifikacije jugoistočne Srbije, ali od toga nije bilo ništa. Pre nekoliko meseci predsednik Vučić se vajkao kako jedan od problema u razgovorima sa stranim investitorima predstavlja nedostatak gasne mreže, ali Jugorosgas kao krivca nije ni pomenuo.
Konačno, nezavisni stručnjaci tvrde da Rusi vrlo neracionalno koriste naftna i gasna polja u Srbiji. Reč je o takozvanom “raubovanju”, što znači da se ne vodi računa o optimalnosti nego samo o brzini eksploatacije, čime se skraćuje eksploatacioni vek ležišta i slabi energetska nezavisnost zemlje.
S vremena na vreme oko toga se podigne buka u medijima, ali bez ikakvog efekta.

 

Mijat Lakićević

Novi magazin br. 357, 1. mart 2018.

 

Leave a Comment