Bojkot bojkota

Nije Srbija dovde došla zato što nije bilo lustracije nego zato što su postojale dve bitno različite vizije. Jedna Đinđićeva, koja je poražena, i druga Koštuničina, koja je pobedila. I još pobeđuje

Bojkot treba odbaciti. Što pre, to bolje.
Čini se, međutim, da ideja o bojkotu izbora ima sve više pristalica.
Zašto onda građani da protestuju? Ako će lideri opozicije posle da kažu da im uslovi ne odgovaraju i da neće na izbore?
Čak i da je reč samo o taktičkoj pretnji – tj. pritisku da se vlast umilostivi i urazumi, te omogući koliko-toliko fer i poštene izbore – ta zamisao nije dobra. I ako Vučić “popusti”, to će biti malo i više će koristiti njemu jer je (navodno) pokazao spremnost na “kompromis” nego što će opozicija stvarno dobiti. Uostalom, šta bi se tačno dobilo bojkotom, osim i ovako skromnog “odsustva prisustva” u parlamentu, još niko nije objasnio.
Povrh toga, i realizacija bojkota zahteva veliku energiju i snažnu organizaciju. Ako je opozicija sposobna za takvu mobilizaciju, zašto te kapacitete ne upotrebi – uporedo sa borbom za izborne uslove – da građane animira da na izbore izađu. Ni jedno ni drugo nije baš bilo uočljivo na dosadašnjim izborima. Prošlogodišnji beogradski – kada je opozicija promašila “zicer” – to najbolje potvrđuju.
Na predstojećim izborima, međutim, energija i organizacija neće biti dovoljne. Potreban je program. Jedan deo tog programa, verovatno i najbogatiji, mogu da čine nepočinstva i zlodela aktuelne vlasti. Jednom sam ih nabrojao, pa sad ne moram, ima ih u svakom slučaju mnogo. Drugi pak deo tog programa, onaj “pozitivan”, treba da bude – otvaranje perspektive. Upravo tu, međutim, kao da opozicija najviše greši, odnosno tu njen program ima najviše rupa. Na dva ključna polja ona se opredelila za “zamrznuti konflikt”. Jedno je Kosovo, a drugo Evropa. U pogledu prvog, opozicija je, čini se, zauzela još tvrđi i nepomirljiviji stav od vlasti. Na nacionalizmu, međutim, kao što sam nažalost takođe pisao, opozicija nikada neće moći da pobedi Vučića.
Sa druge strane, na spoljnopolitičkom planu, opozicija gotovo da vodi neku “izolacionističku” politiku. Nema nijedne susedne zemlje, nema nijedne evropske zemlje, ni Evropske unije u celini, s kojom je opozicija u dobrim odnosima. S kojima razgovaraju, konsultuju se, kojima objašnjavaju svoje namere i ciljeve. Ako toga i ima, to je vrlo, vrlo retko. To ne znači da evropski potezi prema opoziciji nemaju mana, ali ta se politika može popraviti samo saradnjom, a ne antagoniziranjem sa Evropom. Inače, to bi ličilo na onog popa koji se naljutio na selo. Valja se nadati, da u vezi sa ovim dodam, da se u opoziciji niko ne zanosi mišlju da Rusiji može biti bliži od Dačića i Vulina.
Još se manje treba zaluđivati nekom novom petooktobarskom revolucijom. Pa onda još i “obećavati” lustracije i preke sudove. Tu najpre treba imati u vidu da je 5. oktobar došao posle 24. septembra. Dakle, posle izbora. I drugo, nije Srbija dovde došla zato što nije bilo lustracije nego zato što su postojale dve bitno različite vizije. Jedna Đinđićeva, koja je poražena, i druga Koštuničina, koja je pobedila. I još pobeđuje.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 8. januar 2019.

Leave a Comment