Monthly Archives: maj 2019

Istorija se često zloupotrebljava

Kulen Vakuf kao paradigma

Intervju Maks Bergholc

Posle više od 10 godina istraživanja, 2016. je Max Bergholz, danas profesor istorije na Univerzitetu Concordia u Montrealu, objavio knjigu “Nasilje kao generativna sila – Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskog zajednici”. Knjiga je dobila niz priznanja: Joseph Rothschild Instituta Harriman Univerziteta Columbia; Herbert Baxter Adams Američkog istorijskog društva, kao i nagradu Laura Shannon Univerziteta Notr Dam. Prošle godine objavljen je prevod knjige (Buybook, Sarajevo/Zagreb), a tokom maja ove godine održano je osam promocija i tribina u Sarajevu, Zagrebu, Bihaću, Banjaluci i Beogradu. 

Napisali ste jednu veliku i važnu knjigu o malom gradu u Bosni. Kako ste došli do te teme?
Na neki način to je bila velika slučajnost. Nameravao sam da napišem doktorsku disertaciju o sećanjima na Drugi svetski rat na prostorima bivše Jugoslavije i obilazio sam, negde od 2004, arhive po Zagrebu i Beogradu. U septembru 2006. došao sam u Sarajevo, tražio sam još jedan lokalni slučaj gde bih mogao analizirati neki sukob na lokalnoj razini oko sjećanja na žrtve iz Drugog svetskog rata. Arhivisti BiH nisu bili baš raspoloženi da mi izađu u susret, ali sam ja bio uporan i dolazio svakog dana da pitam da li su nešto našli. Posle nekoliko sedmica najzad su me pustili da uđem u depo arhiva koji se nalazio u podrumu i žena koja me je tamo odvela rekla mi je da imam 15 minuta jer ona posle mora da ide sa drugaricama na kafu. Okretao sam se oko sebe i ugledao plavi fascikl koji je bio ispisan rukom. Tu su bili izveštaji napisani tokom osamdesetih godina prošlog stoleća, sa terena iz cijele Bosne i Hercegovine, o situaciji u vezi sa stratištima. Prelistavajući, naišao sam na nekoliko pasusa koji su govorili o pokolju muslimanskog življa od, kako je bilo napisano, ustanika, koji su uglavnom bili njihove komšije. Tada sam prvi put čuo za jedan gradić na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji se zove Kulen Vakuf, mali grad na obalama Une.
I počeli ste da istražujete taj slučaj?
I ne samo to. Taj događaj je praktično potpuno preokrenuo moju prvobitnu zamisao. Odmah sam seo u autobus i putovao devet sati do Bihaća, gde sam uzeo taksi za Kulen Vakuf, pošto nije bilo autobuske linije. Kada sam izašao iz automobila išao sam prema mostu, u susret mi je dolazio jedan stariji čovek koji je odmah video da sam stranac i pitao me je: “Otkud vi ovde?” Ja sam odgovorio da sam čuo da se nešto strašno dogodilo ovde 41. i pitao ga zna li nešto o tome. On mi je rekao: “Dođite sa mnom, upoznajte jednog koji je preživeo.”
 
Šta ste otkrili?
Mnogo stvari. Hteo sam da utvrdim kako dolazi do jednog tako strašnog i masovnog zločina u jednoj maloj sredini, zločina koji nisu izvršili neki stranci koji dođu iz velikog sveta nego ljudi koji su do juče živeli zajedno. Otkrio sam, najpre, da je tom zločinu nad muslimanima prethodio zločin nad pravoslavnim stanovništvom. Naime, nakon aprila 1941. i formiranja Nezavisne Države Hrvatske, na tom području su nastale ustaške formacije. Međutim, niko od njih nije bio član ustaškog pokreta prije 41, taj pokret nije ni postojao tamo. To su uglavnom bili ljudi sa margine, raznih zanimanja, seljaci, trgovci, radnici, ali koji nisu bili ni najugledniji ni najpametniji u tom kraju. Ali oni su vidjeli neočekivane i velike mogućnosti da preko noći postanu gospodari svega. I to su iskoristili. Na početku nije bilo ubijanja, tokom maja i juna. Ali su te ustaše gotovo svakodnevno odlazile u srpska sela i pljačkale ih. Muškarci su pobegli u šumu, a pošto je među njima bilo pripadnika vojske, bili su i naoružani. Oni su se zvali ustanici, nisu dakle bili ni partizani ni četnici. Onda su se izgleda lokalne ustaše uplašile da bi mogli biti napadnuti, pa su rešili da napadnu prvi i napravili su pokolj u nekoliko srpskih sela. Onda su se ustanici organizovali i krenuli da napadnu Kulen Vakuf. Međutim, naišli su na kolonu ljudi koji su bežali iz grada, uglavnom starci, žene i dece, i onda su na krajnje bestijalan način svoj bes iskalili na tim nedužnim ljudima. Bilo je među ustanicima i onih koji su pokušavali da spreče zločin, da obuzdaju svoje sunarodnike, od kojih je najpoznatije ime potonjeg generala Đoke Jovanića, ali nisu uspeli mnogo da postignu. Pošto je kasnije dobar deo ustanika prišao partizanima, posle Drugog svetskog rata tim žrtvama nije mogao da bude podignut spomenik jer bi to značilo priznanje tog velikog zločina o kojem se samo krišom pričalo.

Pokušavali ste da objasnite kako je došlo do tih strašnih zločina?
Da, ja sam na neki način pretpostavljao da je u nekoj bližoj ili daljoj prošlosti među tim narodima bilo nekih sukoba ili bar međusobne mržnje, koja je buknula 41. godine. I išao sam unazad, sve dublje u prošlost. Pokušavao sam da utvrdim da li je bilo nekih velikih sukoba ili mržnje između stanovništva tog kraja, za vreme prve Jugoslavije, pa u u vreme Prvog svetskog rata i pre njega, išao sam do 19. veka. Ono što sam vidio kroz izvore išlo je potpuno protiv mojih pretpostavki. Ustanovio sam, prvo, da na tom području nije bila neka duga tradicija ratovanja, nasilja, čak ni nacionalističkih tenzija ili mržnje. Uglavnom osim, recimo, dva slučaja krajem devetnaestog stoljeća tokom seljačke bune od 75. do 78. i tokom prvih godina nakon osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nije bilo nasilja. Uglavnom su muslimani, pravoslavci i katolici živeli u miru. A ipak je došlo do nasilja, i to ekstremnog nasilja tokom 41. godine.

MAKS BERGHOLC: ZLOČIN IMA I IME I PREZIME

I šta ste ustanovili?
Saznao sam, recimo, da je vrlo mali broj ljudi bio potreban da se počne to nasilje na etničkoj osnovi. Tih ustaša nije bio veliki broj, 100-110 ukupno. To je manje od jedan odsto stanovništva koje su bili u muslimani i katolici na tom području. I drugo, njih nije vodila nikakva velika ideologija, nisu ni te pljačke započele u ime neke ideje, velike hrvatske ili slično. Razlozi su bili mnogo prizemniji.

Znači li to da treba da dođe do drugačijeg razumevanja prošlosti?
Smatram da je apsolutno neodgovoran stav tumačenja istorije kao nekog usuda, kao nečeg što je neizbežno i što se ponavlja, što sam često sretao u Srbiji, ali čega ima i na drugim stranama. Naše ponašanje, svaki čin ima svoj uzrok i meni je bilo bitno da sve objasnim, naravno, na osnovu izvora kojima sam raspolagao, ne na mističan nego na racionalan način. To je bio jedan od najvećih ciljeva ove knjige – da pružim racionalno, logično objašnjenje za takve zločine, a ne samo da opisujem događaje. To je i razlog što sam tu priču uporedio s nekim drugim slučajevima širom svijeta. Da vidimo da nasilje nije nešto što je specifično samo za ove prostore. I ne samo to nego da je ono kroz istoriju izuzetak. To nije konstantno stanje. Ima mnogo više godina mira i suživota nego nasilja. To znači da nasilje nije normalno stanje, ono je izuzetak, i to se mora objasniti.

Sa čim ste poredili Kulen Vakuf?
Sa Ruandom 94. Ima mnogo više ozbiljnijih istraživanja tog slučaja nego za Bosnu i ona pokazuju da veliki broj uglavnom muškaraca, ali i žena, koji su učestvovali u genocidu nisu pre toga mrzeli svoje komšije koji su bili etnički Tutsi. Oni su u tome učestvovali uglavnom radi pljačke, dakle neke koristi, kao i često zbog nekih faktora koji su bili važni u tom trenutku, a ne zbog dugotrajnih istorijskih faktora. Dotad je mnogo njih živelo u miru, kao što je bio slučaj ovde. Ima mnogo antropologa koji se bave nasiljem i Indiji tokom šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina na lokalnoj razini. Ako čitamo njihove radove, vidimo da u nekim situacijama gde na prvi pogled izgleda da je to etnički sukob, kad malo bolje pogledamo, recimo na nivou kvarta, sela. Na taj način ono što se desilo na ovom području u svim ratovima ne izgleda kao nešto misteriozno.

Kad smo već kod poređenja, može li se napraviti neka paralela između 41. i 92?
Prije svega želio bih reći da se ja ne slažem s konstatacijom da je 92. samo repriza 41. jer je to, navodno, sve jedan rat. Zato što je između tih ratova nekoliko decenija mira. Dakle, to su dva događaja. Uzroci za svaki rat, za svaku manifestaciju nasilja su drugačiji, a svaki se mora objasniti u svom kontekstu. Međutim, meni se čini, iako nisam istraživao ratove devedesetih, da ima nekih sličnosti. Recimo, važnost pljačke. Jesu li članovi paravojnih formacija bili velike pristalice apstraktne nacionalističke političke ideologije ili su, isto kao na području Kulen Vakufa 41, videli sjajnu mogućnost da uzmu šta god žele i da se preko noći obogate. Najveći broj nije ratovao zato što je želeo stvoriti neku novu državu ili bilo šta drugo nego da iskoristi neočekivane mogućnosti radi ličnog bogaćenja. Važnost ideologija ostaje na nivou najvažnijih političara, i tada i u ovom ratu. Ali kad gledamo one koji su počinili zločine, situacija je mnogo složenija.

Šta bi iz takvog objašnjenja sledilo kao neka poruka za budućnost?
Mislim da je možda najvažnija stvar pitanje odgovornosti za zločine. Zločini se ni tada ni u ovom ratu nisu desili zbog istorije kao neke apstraktne sile. Kad pokušavamo rekonstruisati nasilje na mikronivou, šta vidimo. Ne vidimo nešto apstraktno, vidimo konkretno ponašanje, konkretne odluke, ličnosti, ljudski čin. To je glavna stvar. Otud mislim da je važna poruka da se istorija ne ponavlja, istorija se ne dešava zbog apstraktnih faktora nego zbog ljudskog ponašanja. I drugo, važno je kako mi kao istoričari, kao društvo, kao političari “pričamo”, tj. objašnjavamo povijest. Želimo li da otkrijemo i ispričamo kako se nešto zaista desilo ili hoćemo da prikažemo događaje kao nešto mistično i fatalističko.

Hoćete da kažete da političari zloupotrebljavaju istoriju zarad svojih ciljeva?
Kako da ne. To je njihov interes, da opisuju istoriju kao da je trenutno stanje, recimo, etnička podeljenost, nešto permanentno, što je uvek bilo i što će biti. Kao sudbina. I ne samo to, ima suviše slučajeva među istoričarima i među političarima, čak i među običnim ljudima, da pristupaju istorijskim događajima selektivno. Recimo, Kulen Vakuf 41. ne može biti ispričan samo kao priča, recimo, o stradanja pravoslavaca, stradanju katolika ili stradanju muslimana ili spasavanju komšija. Sve to može da čini samo elemente jedne celovite priče. Ali danas je ta priča uglavnom podeljena na četiri ili pet odvojenih priča. Nije samo pitanje kako se može objasniti povijest nego kako se ona može pričati, to je veoma bitno. Mora postojati hrabrost da svoj posao ne radimo na tako selektivan način.

Mislite na istoričare?
Mislim na njih, to jest na nas, ja sam jedan od njih. Miljenko Jergović je napisao osvrt o mojoj knjizi i na kraju je napisao nešto ovako: nevjerojatno kako je ova knjiga neprihvatljiva nacionalistima i bivšim komunistima zato što pruža jednu priču umjesto četiri ili šest. I još je rekao da je on prvi put pročitao takvu verziju prošlosti o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Kad pričamo samo jednu stranu priče, to je politička odluka. Ja mislim da je to neodgovorno, mada mogu da razumem ljude, i svaki istoričar živi u nekom kontekstu. U ovom kontekstu nije tako lako opisati istoriju van tog okvira. Nema podrške za to. Ako želiš napisati ovakvu verziju povijesti, svi su protiv tebe. Možda ja imam malo više slobode jer ne radim u nekoj instituciji ovde. Mi kao istoričari moramo biti dovoljno hrabri i pokušati napisati istoriju na taj način. Ne moramo da se slažemo u svemu, ali mora da postoji neka saglasnost među nama da nećemo ispričati samo muslimansku priču, ili samo srpsku priču, ili samo hrvatsku priču. Svi su bili u sukobu – to je jedna celovita priča, to se mora objasniti na taj način, a ne selektivno. Ovo drugo je politika.

Mijat Lakićević (Foto: Đurađ Šimić)
Novi magazin, 30. maj 2019.

Liberalizam je antidepresiv

Poslednji odgovor Mariju Reljanoviću: Nije sporno da država treba da vodi određenu socijalnu politiku, ali pokazalo se da tu politiku efikasnije, pravičnije i pravednije vodi liberalna kapitalistička država

Nedavno se Branko Milanović na Tviteru pohvalio kako ima čast i zadovoljstvo da na Univerzitetu Groningen održi “Angus Medison predavanje”. Medison je britanski ekonomski istoričar, koji je ustanovio sad već čuvenu Medison bazu podataka koja sadrži informacije o bruto domaćem proizvodu po stanovniku za takoreći ceo svet, od srednjeg veka naovamo. Zašto to pominjem? Zato što je Vladimir Gligorov, koga u svom tekstu Mario Reljanović suprotstavlja Ljubomiru Madžaru, koristio podatke iz te Medison baze. Koju, međutim, Madžar 1990. i da je hteo nije mogao da koristi jer je napravljena tek desetak godina kasnije. Tako da je Madžar za 1950. koristio podatke iz knjige Iva Vinskog “Društveni proizvod svijeta” iz 1976, a za 1986. podatke Svetske banke iz 1988. Još nešto, podaci u Medison bazi obračunati su u tzv. stalnim dolarima iz 1990, a podaci Svetske banke u tekućim dolarima. Dakle, da je Madžar mogao da koristi Medison bazu, i da je to učinio, tada bi i kod njega BDP Jugoslavije po stanovniku bio oko 6.000 dolara (umesto 2.300), ali bi, recimo, i BDP/pc Grčke bio 9.440 USD umesto 3.680 (kako piše u navedenoj tabeli), kao što bi i BDP/pc Austrije bio 16.100 umesto (prikazanih) 9.990 dolara. Dakle, nema nikakve proizvoljnosti, a pogotovo kod Madžara nema namere da se stvari prikažu gorim nego što jesu, kao što kaže Reljanović. To je uvreda na račun profesora Ljubomira Madžara, kojoj ne vidim ni motiv ni razlog.

A nema ni nesaglasnosti između Gligorova i Madžara, naprotiv. Kada se pogleda grafikon koji Gligorov daje u svom tekstu, vidi se da je BDP/pc SFRJ tokom čitave pretposlednje decenije 20. veka jedna ravna linija, znači – stagnira. Manje-više isto govore i podaci Ibrahima Latifića – koga Reljanović iz nepoznatog razloga zove Latifović – da u kvalitet i održivost tog isforsiranog industrijskog rasta (plaćenog ogromnom neefikasnošću i gubicima) sada ne ulazim.

Zatim, iako prethodno kaže da podaci nisu važni, Reljanović navodi čitav niz podataka kojima dokazuje razvoj u SFR Jugoslaviji. Potpuno nepotrebno. Ja sam napisao da ostvareni rast BDP-a od 4,5 odsto uopšte nije mali i jasno je da iz toga moraju proizaći i drugi podaci o rastu društvenog blagostanja i životnog standarda uopšte. Ali poređenja koja sam naveo, a kojima Reljanović neće da vidi svrhu, pokazuju da su u isto vreme drugi, tj. kapitalističke zemlje, u svakom, ne samo ekonomskom smislu postigle (mnogo) više. Ne samo da su Austrija i Italija za tir, četiri decenije povećale razliku u odnosu na Sloveniju, odnosno Hrvatsku, nego je Grčka pretekla Srbiju (iza koje je bila sredinom veka) i onda joj je još i odmakla za 40 odsto. To je po mom mišljenju poražavajuće.

Da kažem sada nešto i o nekim Reljanovićevim stavovima. Mario Reljanović piše: “Naprosto sam ukazao da je i takav, loše zamišljen i još gore sproveden sistem, bio daleko bolji od neoliberalnog užasa koji danas živimo”. Da je stanje daleko od dobrog, s tim se nije teško složiti, ali svako ko je gledao ‘Dr Hausa’ zna da je za propisivanje terapije ključna dijagnoza, tj. utvrđivanje uzroka bolesti. Dakle, kada Reljanović kaže “neoliberalni” užas, to nije doktrinarno pitanje, to je pitanje života i smrti, takoreći.

S tim u vezi, najpre, kada iznosi podatak da je BDP Srbije danas na tri četvrtine onoga iz 1989, čovek bi mogao da pomisli da je Srbija tada počela da uvodi nekakav (neo)liberalizam, pa se zato strmoglavila. Znamo, naravno, da nije bilo tako. Znamo da se Srbija usprotivila liberalnim reformama vlade Ante Markovića, da je pod udruženim vođstvom levice i desnice izabrala rat i da je posle decenije ratovanja i sukoba i sa susedima i sa celim svetom izašla s prepolovljenim bruto domaćim proizvodom. I da se od tada uglavnom presporo i nedosledno iz tog bunara izvlači

Važnije – šta u Srbiji danas ima liberalno, pa još i neo? Recimo, ključni Reljanovićev argument – državne subvencije stranim firmama, ne da nije liberalno nego je sušta suprotnost liberalizmu. To je čist državni intervencionizam, dakle etatizam, upravo, navodno, da bi se pomoglo siromašnima, tj. nezaposlenima.
Gde je Srbija danas najslabija? U vladavini prava. O tome sam pisao u prvom tekstu, pa neću da (se) ponavljam, ali najveći problem u Srbiji danas – iz čega izviru i socijalna nesigurnost, i siromaštvo, i nizak privredni rast, i korupcija, da pomenem samo neke od savremenih srpskih pošasti – jeste nepoštovanje zakona. Čak više nego njihov kvalitet jer su mnogi od njih, kako se to kaže, usklađeni sa evropskim standardima, ali se ne sprovode. A vladavina prava je temeljno liberalno načelo. Ergo, ono što Srbiji treba, to je pre svega liberalizam.

“Profit pojedinca ne sme biti iznad kvaliteta života zajednice”, napisao je takođe Reljanović. Možda će me optužiti da sam je izvukao iz konteksta, ali mene ova rečenica plaši. I miriše mi – sad će se Mario Reljanović zgroziti – na staljinizam. U krajnjoj liniji, tako da kažem. Mislim da je to pogrešan put. Profit pojedinca je uslov kvalitetnog života zajednice. Zajednica koja pojedincima omogući da stiču profit podiže kvalitet svog života. A iznad svih je zakon.

“Ne smeju se oduzimati stanovi onima koji nemaju da plate dug zato što su socijalno ugroženi”, kaže Reljanović i pominje u tom kontekstu Kori Udovički, koja, uzgred, niti sebe smatra niti je u ekonomskim krugovima smatraju neoliberal(k)om. U praksi, uvek je pitanje mere ključno. Dakle, šta je mera socijalne ugroženosti. Da li je socijalno ugrožen neko ko živi u trosobnom stanu u centru Beograda vrednom 300.000 evra – a to je primer koji je pomenula, ako se dobro sećam, Udovički – i da ne plaća struju i komunalije zato što je socijalno ugrožen. U Srbiji ima mnogo ljudi koji imaju izuzetno vredne nekretnine, a koji hoće da primaju socijalnu pomoć. Ako već tako govorimo, kolokvijalno i pomalo neobavezno, kao što se u gradskom prevozu češće švercuju ljudi koji su sasvim lepo obučeni, dakle dobrostojeći, a karte redovno kupuju siromašni, tako i, uopšte uzev, struju, komunalije i slične obaveze od značaja za “kvalitet života zajednice”, što bi rekao Reljanović, ne plaćaju ne oni koji nemaju nego oni koji to sebi daju za pravo, a često imaju i neku vezu, partijsku ili drugu. A kada dođe izvršitelj na vrata, angažuju nevladine organizacije da protestuju. Naravno, u Beogradu, gde ima televizija, a tamo gde ima istinski siromašnih, po selima, i ne zalaze. A i šta će, tamo nema struje; a nema ni asfaltnog puta do tamo.

Ili, uzmimo ovaj slučaj s kreditima u švajcarcima. Jasno je da tu banke nisu bile sasvim fer (jer su sav rizik prebacile na zajmoprimca), ali je još jasnije da su se mnogi zaduživali daleko preko gubera, kao da kredit nikad neće morati da vrate. I sad oni koji su bili oprezni i štedljivi treba da plaćaju dugove rasipnika. To je socijalna država u Srbiji. Tako da kada se neko, pa i Reljanović, zalaže za državnu intervenciju u bilo kojoj oblasti, treba da ima u vidu realnu državu i realnog vlastodršca, dakle upravo Vučića, a ne Periklea, kao što levičari u Srbiji po pravilu rade.

Dakle, nije sporno da država treba da vodi određenu, u skladu s mogućnostima, socijalnu politiku, ali pokazalo se da tu politiku daleko bolje, efikasnije, pravičnije i pravednije vodi liberalna kapitalistička država nego sve druge varijante koje su dosad isprobane. Zato sam (uz sve rezerve) pomenuo “brend” Francuske (buržoaske) revolucije “Sloboda, jednakost, bratstvo” jer kao ideal otvorenog društva, zasnovanog na vladavini prava, daje dovoljno širok okvir za usmeravanje, dogradnju i popravljanje.

Ako bude potrebe, predlažem da ovaj razgovor nastavimo u kafani. Ulaz slobodan.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 30. maj 2019.

Država je uvek imala otpor prema Univerzitetu

Danas se vrlo često dešava da prilikom donošenja zakona Univerzitet to saznaje među poslednjima

Vladan Kuzmanović, dekan Građevinskog fakulteta

Ovih dana Beogradski univerzitet je u centru pažnje, nažalost ne baš u pozitivnom kontekstu, kako se to kaže. Ali, ako bismo uzeli da je ta afera sa doktoratom ministra finansija Siniše Malog samo jedan njegov ružan san, kakav je uloga visokih škola u Srbiji danas, da li je uticaj Univerziteta u društvu danas dovoljno velik, tačnije adekvatan onome što bi trebalo da bude. To je bila tema razgovora sa Vladanom Kuzmanovićem, dekanom beogradskog Građevinskog fakulteta.

Kakav je, po vašem mišljenju, generalno odnos između Univerziteta i društva danas u Srbiji?
Mi kao Građevinski fakultet, a mislim da je raspoloženje na celom Univerzitetu manje-više takvo, nismo zadovoljni položajem Univerziteta u društvu. Koliko je to nasleđe nekih prošlih vremena, koliko su prethodne garniture rektorskog kolegijuma tome doprinele, a koliko je današnja politika, država, ministarstva, neosetljiva i na potrebe i na predloge Univerziteta, to možda nije lako reći. Ali, u svakom slučaju, u današnje vreme se vrlo često dešava, prilikom donošenja zakona, recimo, da to Univerzitet saznaje među poslednjima. Dakle, kad je već proces u završnoj fazi, kada malo može da se utiče, kad može samo nešto malo da se popravi. Umesto da Univerzitet od početka bude uključen u izradu zakona, da budemo među onima koji predlažu, sagledavaju koncepciju tog zakona i daju mu strateške okvire.

Imate li u vidu nešto konkretno?
Evo, uzmimo najnoviji zakon o naučnoistraživačkoj delatnosti. Univerzitet je posredno, privatnim vezama, dobio neke materijale, kada je njegova izrada u nadležnom ministarstvu već uveliko bila odmakla. Moglo je mnogo brže da se dođe do mnogo boljeg rešenja, kojim bi i država i naučna zajednica bili zadovoljni. Generalno, iako se mora priznati da su državni sekretari ili pomoćnici ministara, pogotovo u visokom obrazovanju, često naše kolege s fakulteta, dnevna politika po pravilu pobeđuje, pa se glas Univerziteta ne čuje.

Ovo što ste govorili više je odnos države i Univerziteta. A kakav je odnos sa društvom u celini?
Mnogo bolje sarađujemo. Sa javnim preduzećima, s privatnim kompanijama imamo mnogo bolju saradnju nego direktno s ministarstvima. Građevinski fakultet se pojavljuje u ulozi stručne kontrole, nadzora u izvođenju objekta, u fazi projektovanja, naši profesori kao konsultanti… Jesmo uključeni u sve najvažnije objekte koji se u Srbiji grade.

BEZ KVALITETA VISOKOG OBRAZOVANJA NEMA NI UGLEDA PROFESORA NI UTICAJA UNIVERZITETA U DRUŠTVU

Nekad se mnogo govorilo o potrebi tešnje saradnje između nauke i privrede, naročito kroz naučnoistraživački rad, kakvo je danas tu stanje?
Saradnja privrede i visokog obrazovanja zavisi od mogućnosti privrede. Privreda mora da bude razvijena, snabdevena visokim tehnologijama osposobljenim da prihvate istraživanja koje univerziteti i fakulteti sprovode. Ako je privreda slaba, ako nemate firme koje imaju visoku tehnologiju, onda nije moguće ni primeniti to čime se nauka bavi. Sa druge strane, nauka mora da oseti potrebe privrede i da onda radi na takvim naučnoistraživačkim projektima, na rešenjima koja će pomoći našoj današnjoj privredi. Recimo, mi smo kao fakultet uključeni u Savet za zelenu izgradnju, gde se primenjuju nove tehnologije, potencira energetska efikasnost, upotreba savremenih materijala i slično.

Koliko ima naučnoistraživačkog rada u privredi, u samim preduzećima, ili se saradnja ogleda u tome što firme od fakulteta traže određene usluge?
Uglavnom traže naše usluge. Nema danas tako velikih firmi koje sebi mogu da dopuste da imaju neki naučnoistraživački centar u svom sastavu, to je prosto luksuz. Ranije je, recimo, Energoprojekt imao stručni savet, imale su velike firme poput Komgrapa, Trudbenika, svoje laboratorije, gde su vršili neka ispitivanja. Svaka firma je imala ponekog doktora nauka. Danas toga nema. Kada organizujemo, na primer, neke kongrese i simpozijume, vrlo malo ljudi nam dođe iz privrede iako imaju teme, imaju odlične projekte, mogli bi da napišu radove koji bi bili interesantni za publiku, za istraživače, profesore sa raznoraznih fakulteta. Možda su oni izgubili interes za to, ali čini mi se da je još veći problem što poslovodstvo nema sluha da pošalje te ljude dva-tri dana na Zlatibor ili Palić, da oni predstave to što su radili. Mi se sada trudimo da animiramo svoje kolege koji imaju dobre reference, dobre projekte, da ne bude da se istraživanja i dobre stvari rade samo na fakultetu.

Da li je na Zapadu drugačije, ili u Sloveniji, recimo?
Slično je i u Sloveniji. Na pravom Zapadu, u zapadnoj Evropi, na konferencijama se često prikazuju naučnoistraživački radovi koje je finansirala njihova privreda. Ali to je drugi svet. Recimo, ETH iz Ciriha, čuveni univerzitet, ima godišnji budžet od milijardu evra za istraživanja. To su uglavnom projekti koje oni rade za potrebe privrede. A naš budžet je nekih pet, šest miliona evra godišnje. Od toga jedan deo dobijamo od Ministarstva nauke, a deo su naši sopstveni prihodi. Nažalost, država ne plaća više od 20-25 odsto naših materijalnih troškova – za struju, vodu, grejanje i ostale komunalije.

IAKO SU DRŽAVNI SEKRETARI ILI POMOĆNICI MINISTARA, POGOTOVO U VISOKOM OBRAZOVANJU, ČESTO SA FAKULTETA, DNEVNA POLITIKA PO PRAVILU POBEĐUJE, PA SE GLAS UNIVERZITETA NE ČUJE

To važi za sve fakultete na Beogradskom univerzitetu?
Da, država godišnje pokriva najviše četvrtinu naših materijalnih troškova. A državni smo fakulteti.

A plate?
Redovni profesor sa četrdeset godina radnog staža na Građevinskom fakultetu nikada nije imao ni hiljadu maraka ni hiljadu evra. Ako neko zarađuje više, onda je to iz sopstvenih sredstava. Na fakultetima koji imaju veliki broj studenata, poput Pravnog ili Ekonomskog, drugačija je situacija. Ali za naš budžet, ako treba da dodamo iz sopstvenih sredstava za plate, to je veliki izdatak. A pri tom moramo da ulažemo u laboratorije, u opremu, instalacije kako bismo mogli da radimo istraživanja, tako da za plate ne ostane mnogo.

Od ukupnih troškova Građevinskog fakulteta, koliko daje država, a koliko vi sami zaradite, bilo od studenata, bilo od projekata?
Kad se sve skupi, država pokriva manje od polovine naših rashoda.

Jesu li za mali uticaj visokog obrazovanja pre svega krivi sami profesori koji su se, uljuljkani udobnošću svoje pozicije, povlačili iz društvenog života?
Pozicija profesora na fakultetu omogućava možda neki status u društvu, ali čini mi se da profesori fakulteta sami o sebi nemaju takvo mišljenje. Možda ih više društvo tako doživljava. Položaj Univerziteta možda jeste vremenom nekako oslabio, ali, sa druge strane, evo ja sam 25 godina na fakultetu, nisam siguran da je uticaj naučnoistraživačke javnosti bio veći. Nekako je uvek država imala, ne mogu da kažem otpor prema Univerzitetu, ali… Hajde da napravimo paralelu, Srpska akademija nauka je još na višem nivou nego što je Univerzitet u Beogradu, pa, složićemo se, ni ona nema neki uticaj niti na globalnu politiku niti na neka rešenja koja se u državi usvajaju. Ako je to tako, onda nije prirodno očekivati ni da Univerzitet ima neku mnogo značajniju ulogu.

VLADAN KUZMANOVIĆ: DRŽAVA POKRIVA MANJE OD POLOVINE NAŠIH RASHODA, A DRŽAVNI SMO FAKULTET

Vi ste angažovani i Privrednoj komori Srbije, kakve utiske nosite iz te sfere?
Svakako je najupečatljivije to da mi danas gotovo da nemamo građevinsku industriju. Mi smo imali gigante koji su zapošljavali desetine hiljada ljudi. Mislim na Trudbenik, Komgrap, PIM, Rad, itd., velike građevinske firme koje sad praktično više ne postoje, Mostogradnja jedva preživljava zahvaljujući tome što se praktično na državnom nivou ugovori neki posao, nije bitno da li sa Kinezima ili nekim drugim. Gde se ove naše kompanije pojavljuju kao podizvođači. I onda nemaju reference, pa ni na nekim narednim poslovima ne mogu da konkurišu jer nemaju reference. Svi vam gledaju reference otprilike unazad pet godina. Problem je što naša država zakonima nije propisala takav postupak kod tendera da mogu i naše firme da se jave na posao. Tako da je sad moguće da strana firma osnuje kompaniju u Srbiji, ima direktora i dvoje-troje zaposlenih, a vuče reference iz zemlje matice. Više puta smo na taj problem ukazivali Ministarstvu, i mi i kolege iz Energoprojekta, iz Mostogradnje koji su članovi Upravnog odbora Privredne komore građevinske industrije Srbije, i da moraju građevinske kompanije da se dovedu u ravnopravan položaj, ali ništa nismo uspeli. A neophodno je da se naše građevinske kompanije osnaže.

Sve češće se čuje da nema građevinskih radnika. Kakav je vaš uvid?
Tačno, imamo problem i s radnicima. Za Beograd na vodi “uvozili su” radnike iz Turske mislim, pa ih neko u tom lancu nije u nekom trenutku platio, pa je nastao problem. Taj odliv radne snage koji prati Rumuniju, Bugarsku, uveliko se dešava i kod nas.

A kako su plaćeni građevinski inženjeri?
Zavisi, naravno, od firme, ali početna plata inženjera pripravnika je 500-600 evra, što je dobra startna pozicija, sa mogućnošću da već na narednim projektima kroz godinu, dve napreduje i da ta plata bude veća.

Odlaze li diplomci?
Podjednako, ima mnogo onih koji odlaze, ali i mnogo onih koji ostaju. Nama od onih koji završe osnovne studije svega pet odsto ne upiše master studije, ali zato imamo mnogo onih koji petu godinu master studija studiraju iz radnog odnosa. Znači, zaposle se posle četvrte godine jer posle četiri godine oni su diplomirani inženjeri građevinarstva, i master studije, koje kod nas traju godinu dana, studiraju iz radnog odnosa.

A kakvi su brucoši, često se mnogi žale na nedovoljno znanje onih koji upisuju fakultete.
U svakoj generaciji, tako je bilo ranije, tako je i danas, imate kod nas na fakultetu 10 do 15 odsto onih koji su briljantni, koji gde god da upišu završiće i biće perfektni stručnjaci. Imate one, recimo, njih dvadesetak odsto, koji na fakultet zalutaju, koji upišu fakultet da bi imali markicu za prevoz, smeštaj u domu itd. E sad, ona sredina, onih 50-60 odsto, to je zapravo nama ciljna grupa, da od tih prosečnih srednjoškolaca koji kod nas dođu napravimo što boljeg inženjera. To je izazov.

PREMA NOVOM KONCEPTU UNIVERZITETA I U EVROPI I U AMERICI, STUDENT TREBA DA NAUČI ONO ŠTO ĆE MU KORISTITI, RECIMO, U PRVIH PET GODINA PROFESIONALNE KARIJERE

I kakvi su ti prosečni?
Mi ne možemo da izmislimo druge đake. Ali postoji i manjak interesovanja kod tih đaka i nešto slabije obrazovanje. Kad bismo davali zadatke kao što smo davali pre 20 ili 30 godina, sigurno bi procenat uspešnosti na polaganjima bio manji. Ali to je manje važno. Koncept je važan. Mi imamo strategiju razvoja građevinarstva koju su Amerikanci radili 2007-2008. godine, to je za nas friško, kao da je juče pravljeno. I oni imaju iste probleme. I oni sad sagledavaju šta njihov inženjer u 21. veku treba da zna. I to je vrlo interesantno. Nekad se učilo sve ono što jednom inženjeru za 40 ili 50 godina njegove karijere može da padne pod ruku da radi, da projektuje, da izvodi. Međutim, sad je zaista pitanje treba li to da bude tako. S jedne strane, tehnologije se brzo menjaju, a sa druge, nema svaki inženjer priliku da radi sve. Otud, prema novom konceptu i u Evropi i u Americi, student treba da nauči ono što će mu koristiti, recimo, u prvih pet godina profesionalne karijere, kad će imati nekog mentora, starijeg kolegu u birou. Sve ono što će mu eventualno jednog dana zatrebati on treba da stekne kroz permanentno usavršavanje, na kojem se posebno insistira. Dakle – celoživotno obrazovanje. Prosto je nemoguće sad u 21. veku da nekoga za pet godina naučite sve što će mu trebati narednih 50 godina. A i ako ga naučite, verovatno će zaboraviti kroz dve, tri ili pet godina. Dakle, koncept je da mi mladim inženjerima damo dobre osnove, kako mi volimo da kažemo široko akademsko obrazovanje, da mogu da se sutradan u privredi uhvate ukoštac s praktično svim izazovima, a da istovremeno dobiju znanja i veštine koje će im biti najpotrebnije u prvih pet godina bavljenja profesijom.

OBRAZLOŽENJE ZA OSNIVANJE GRAĐEVINSKOG FAKULTETA U KRALJEVU GLASILO JE DA JE TAMO BIO ZEMLJOTRES, PA ĆE IM TREBATI INŽENJERA

U Srbiji ima sedam državnih građevinskih fakulteta: Subotica, Novi Sad, Beograd, Niš, Priština, koji je u Kosovskoj Mitrovici, Novi Pazar i odskoro u Kraljevu. Postoji i jedan privatni , ali on je za graditeljski menadžment. Treba li Srbiji toliko građevinskih fakulteta?
Zanimljivo je kako je nastao taj u Kraljevu. Obrazloženje je bilo da je tamo bio zemljotres, pa im trebaju građevinski inženjeri. Mi smo smatrali da je to potpuno nepotrebno i nismo hteli ni na koji način da se uključimo u njegovo otvaranje iako su nas zvali.
Ne bih da kažem nešto loše, ali da bi se podigao kvalitet studija mora da postoji neka koncentracija. Ne može svaki grad sa preko 50.000 stanovnika da otvori fakultet. Bilo koji, ne građevinski ili mašinski. A bez kvaliteta nema ni ugleda profesora ni uticaja univerziteta u društvu.

Mijat Lakićević (Foto: Đurađ Šimić)
Novi magazin, 22. maj 2019.

Šta je istina o privrednom rastu SFR Jugoslavije

Mario Reljanović tvrdi da “je rast BDP-a u ozloglašenom komunizmu bio u kontinuitetu ekstremno visok, oko sedam odsto godišnje u proseku za period 1955-1990. godine”. Podaci kojima ja raspolažem su bitno drugačiji

Hteo bih da se osvrnem na tvrdnju Maria Reljanovića da “je rast BDP-a u ozloglašenom komunizmu bio u kontinuitetu ekstremno visok, oko sedam odsto godišnje u proseku za period 1955-1990. godine”. Naime, podaci kojima raspolažem su bitno drugačiji.

Prema publikaciji “O dva veka razvoja Srbije – beleške Miodraga Nikolića”, koju je 2017. izdao Republički zavod za statistiku, Jugoslavija je u razdoblju od 1950. do 1990. ostvarila sledeći rast. Za prvu deceniju (1950-1960) indeks rasta je iznosio 187 (što znači da je ukupan rast bio 87 odsto, odnosno da je prosečna godišnja stopa rasta iznosila oko 6,5 odsto); za drugu 184 (6,3%); za treću 174 (5,7%) i za četvrtu (1980-1990) indeks je bio 96, što znači da je zabeležen godišnji pad BDP-a od oko 0,4 odsto. Na osnovu toga dolazi se do zaključka da je prosečna godišnja stopa rasta između 1950. i 1990. godine iznosila 4,5 odsto. To uopšte nije mala stopa, ali je daleko od sedam odsto, koliko pominje Reljanović.

Sličan zaključak može se izvesti i iz knjige Ljubomira Madžara “Suton socijalističkih privreda”, obimne (na blizu 500 stranica) uporedne analize razvoja socijalističkih i kapitalističkih zemalja izdate 1990. Podaci koje navodi Madžar dati su u sledećoj tabeli:

Stope rasta jugoslovenske privrede
Razdoblje Porast (%)
1952-60. 8,91
1960-64. 8,11
1964-70. 5,11
1970-80. 5,74
1980-87. 0,83

Iz tabele sledi da je Jugoslavija u razdoblju 1952-1987. ostvarila prosečan godišnji privredni rast od oko 4,8 odsto. To je vrlo blizu, mada nešto više (zato što su izostali podaci za slabije rane pedesete i kasne osamdesete godine) od gorepomenutih 4,5 odsto.

Međutim, ono što je u Madžarevoj knjizi posebno zanimljivo jeste sledeći zaključak. “Za preko 40 godina izgradnje socijalizma (do 1986) naša zemlja – u sklopu zemalja koje su relevantne za komparativnu analizu – nije uspela da sačuva onaj relativni položaj koji je nasledila od prethodnog razdoblja. Taj položaj je bio rezultat kapitalističkog razvoja do Drugog svetskog rata i, naravno, početne pozicije za taj razvitak nasleđene su iz ranijih vremena. U dosad odigranim rundama borbe za privredni i društveni progres nova Jugoslavija nije izašla kao pobednik. Moglo bi se reći da je gubila na poene (kroz opadanje procentno izraženih indeksa relativnog nivoa), da je time na ivici nokdauna i da nam ostaje nada da se nokdaun neće izroditi u nokaut”.

Kao što sada znamo, do nokauta je, nažalost, zaista došlo. Ali to za našu priču nije važno; važna je pomenuta uporedna analiza. Madžar je poredio – kao zemlje sličnog stepena razvoja – Austriju, Grčku, Italiju, Japan, Mađarsku, Tursku i Španiju, sa jedne, i Jugoslaviju, Srbiju, užu Srbiju, Vojvodinu, Hrvatsku i Sloveniju, sa druge strane. Evo tabele.

Dohodak po stanovniku (u USD)
Zemlja 1950. 1986.
Austrija 1,108 9.99
Grčka 430 3.68
Italija 1.022 8.55
Japan 591 12.84
Mađarska 769 2.02
Turska 389 1.11
Jugoslavija 469 2.3
– Srbija 407 2.075
– Uža Srbija 450 2.291
– Vojvodina 387 2.714
– Hrvatska 532 2.873
– Slovenija 820 4.664

Madžar je posebno ukazao na rezultate poređenja Srbije i Grčke, Hrvatske i Italije, te Slovenije i Austrije. Srbija je 1950. bila po stepenu razvoja vrlo blizu Grčkoj, tj. na 94,7 odsto grčkog nivoa, da bi 1986. bila na svega 56,4 odsto grčkog stepena razvijenosti. Posebno je porazno što je uža Srbija (dakle, bez Vojvodine i Kosova) 1950. bila razvijenija od Grčke 4,7 odsto, dok je 1986. pala na 62,3 odsto grčkog nivoa.

Hrvatska je pak 1950. bila upola nerazvijenija od Italije (52,1 odsto), dok je 1986. pala na trećinu (33,6 odsto) italijanskog nivoa. Slično je prošla i Slovenija, koja je 1950. bila na tri četvrtine (74 odsto) austrijskog stepena razvijenosti, da bi 1986. pala na ispod polovine (46,7 odsto).

Sa druge strane, Mađarska je 1950. bila dvostruko razvijenija od Vojvodine, da bi je posle tri i po decenije Vojvodina pretekla za trećinu (bila je razvijenija 34,4 odsto). Madžar posebno pominje da je slično kao Mađarska pod socijalizmom prošla i Čehoslovačka, “koja je po retrogradnim procesima u svom razvoju ni manje ni više nego paradigmatičan primer – ona se od prosperitetne, tehnološki napredne i kulturno emancipovane zemlje, postepeno pretvara u stagnantno društvo i nerazvijenu zemlju”.

U vezi sa ekonomskim merenjima treba pomenuti i sledeći Madžarev zaključak: “manipulacija, doterivanja cifara i falsifikata” odlika su socijalističke statistike. “Statistika socijalističkih zemalja bila je institucionalno tako postavljena i u odnosu na ekonomsku politiku u tolikoj meri instrumentalizovana, da se sa sigurnošću može reći da su u njoj razvojni rezultati uvek precenjeni, a nikada nisu potcenjeni”. Govoreći o statistici u SSSR-u, Madžar se poziva na Birmana, koji “otvoreno i bez ograda ističe da su zvanični podaci o industrijskom rastu direktno preuveličani; kako bi… uopšte bilo moguće da se od 1940. do 1980. godine industrijska proizvodnja poveća 20 puta”.

Madžar poredi razvoj dve velike grupe socijalističkih (cela istočna Evropa, plus Jugoslavija i Kina) i kapitalističkih zemalja (cela zapadna Evropa, plus SAD, Kanada, Japan, Turska i Indija) između 1950. i 1980. U knjizi je data velika tabela, ali ću ja ovde navesti samo dva Madžareva zaključka. Prvo, da su socijalističke zemlje znatno precenjivale svoje stope rasta. I, drugo, da uprkos tome, “socijalističke zemlje nisu ostvarile brži rast od kapitalističkih zemalja”. I ima, zapravo, još jedan, treći zaključak: “politički uticaj na statistički iskaz razvojnih rezultata” iziskuje da se “kao jedino pouzdan pristup” uzme “utvrđivanje konačnog rezultata velikog socijalističkog privredno-političkog eksperimenta”.

Jer, “za zemlje koje sve vreme iskazuju visoke stope, na kraju se ispostavi da se nisu makle mnogo od početka. Komparacija nivoa prikazuje razvojne rezultate socijalističkih zemalja u daleko nepovoljnijem svetlu nego komparacije stopa… Nalazi su zastrašujući… Zaostajanje svih socijalističkih zemalja… toliko je drastično, da bi to mogao biti povod za istinski dalekosežno, pa stoga zasad još uvek malo verovatno preispitivanje vladajuće doktrine. Koliko vredi revolucionarni preobražaj koji je Srbiju bacio na 60 odsto grčkog nivoa”.

Najzad, kaže Madžar: “Cifre ništa ne govore o kvalitetu. Inferiornost socijalističkog sveta upravo je tu spektakularna i beznadežna… Iza kvaliteta krije se čitav jedan univerzum činilaca blagostanja… Inferiornost u kvantitativnim pokazateljima je nesumnjiva. Možda bi ih na mahove trebalo ipak ignorisati jer stvaraju privid da su razlike manje nego što jesu. Možda su prave razlike ipak one koje se javljaju na beskrajnom području kvaliteta i o kojima nikad nećemo imati dovoljno realističnu predstavu.”

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 26. maj 2019.

NATO, bato, samo NATO

Kao da neko brani Srbima (i Srpkinjama, dabome) da krenu “putem spasenja”. Pod uslovom, jedinim, da njihovo spasenje drugi narodi ne moraju da plate svojim glavama

Iskreni, pravi srpski nacionalista, Srbin sa dna kace, što se kaže, on bi se danas svom snagom zalagao za članstvo Srbije u Severnoatlantskoj ugovornoj organizaciji (North Atlantic Treaty Organisation), poznatoj kao NATO.

Iako bi mu to donelo mnogo rizika. Možda i osudu sredine, ušuškane i samozadovoljne u svom položaju. Nije lako odreći se privilegija, izložiti se osudi okruženja. Treba napustiti taj udoban i siguran svet i suprotstaviti se većinskom mišljenju. Ne naroda, razume se, koliko god se u njegovo ime i u njegovom interesu, navodno, govorilo. Nego svog društvanceta, lepo razmeštenog i vrlo uticajnog. Tamo gde se dele pare i sinekure.

Ali danas su takvi Srbi retki, ako ih uopšte ima. Preostali su salonski i kabinetski nacionalisti koji su, na jedan ili drugi način, na državnim jaslama. Što, viđi vraga, praktično znači da ih na jedan ili drugi način plaća – inače omrznuti – Vučić. Preko državnih fondova ili preko fondova koji su šatro nezavisni, ali zapravo rade u dosluhu s njim.

Da bi, međutim, čitava predstava delovala ubedljivije, oni su se podelili u grupe i partije, bilo civilne bilo crkvene, pa se još, da bi održavali tenziju i zavaravali naciju, drže “neprijateljski”. Čak i ulaze u međusobne, manje ili veće, verbalne, razume se, sukobe.

Tako se oni šetkaju po televizijama, jedni po jednim, drugi po drugim, gde kukaju kako ne mogu da dođu do izražaja, kako su skrajnuti i nemaju pristup medijima. A u stvari su dobro raspoređeni i svi duvaju u istu tikvu. I održavaju Vučića na vlasti.

Kao da neko brani Srbima (i Srpkinjama, dabome) da krenu “putem spasenja”. Pod uslovom, jedinim, da njihovo spasenje drugi narodi ne moraju da plate svojim glavama.

Da je Jugoslavija 1989. ušla u NATO, ne bi se raspala. Da je Srbija 1999. ušla u NATO – ne bi se raspala. Nego bi slavila 610. i 10. rođendan. Pravi srpski nacionalista bi ove, 2019. godine, iz toga izvukao neko naravoučenije.

Jer, jasno je: članstvo u NATO donosi političku stabilnost. Politička stabilnost je osnov ekonomske stabilnosti. Stabilnost privlači investitore, investicije donose radna mesta i zarade; bez zarade nema novca, a bez novca nema kulturnog razvitka. Bez ekonomskog i kulturnog napretka nema (opstanka) nacije.

Logika je gvozdena, ali zahteva napore i žrtve. Srpski nacionalisti, međutim, bar ovi koji trenutno preovlađuju, nisu baš skloni ni naporima ni žrtvama. Dobrovoljni davaoci tuđe krvi, to je njihova glavna karakterna osobina. Ostap-benderovski slogan “Ideje naše, benzin vaš” njihov je moto.

I kao što sam rekao: onaj Srbin sa dna kace danas bi kazao: NATO, bato, samo NATO.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 23. maj 2019.

Napred, u prošlost

Na tribini “Da li je i kakva levica savremenom društvu potrebna” svi su govornici nedvosmisleno bili protiv kapitalizma i za socijalizam. Od levice bi se pak očekivalo da, ako ga već stalno i s pravom traži u društvu, i sama ponudi prostor za dijalog. Ostao je utisak da je kapitalizam, manje-više, kriv za sva zla ovog sveta. Osim onih u Severnoj Koreji i na Kubi. I bez obzira na to što je Venecuela, ta velika levičarska nada u 21. veku, tako neslavno propala

Ovih je dana, pre 230 godina, počela Francuska revolucija. Odnosno, Francuska buržoaska revolucija, kako su učene generacije đaka u SFR Jugoslaviji. Da bi se tako istakao “kvalitativni skok” naše – tj. tada naše, sad smo je se manje-više odrekli – socijalističke revolucije.
U stvari, taj epitet “buržoaska” došao je od reči “buržoa”, što znači građanin, pa bi prevedeno u potpunosti 14. jul, Dan pada Bastilje, bio praznik Francuske građanske revolucije.
Dok se socijalistička revolucija nazivala još i proleterskom. Jer, tako je zamišljao Marks u Komunističkom manifestu, taj veliki istorijski preokret izvode radnici. Sticajem okolnosti, izveli su ga intelektualci. I seljaci, pošto radnika nije bilo. Osim u nazivima brigada i divizija. Tako je bilo svuda – i u Rusiji pre, i u Kini posle – osim tamo gde je revolucija došla na sovjetskim tenkovima.

MONOLOG NA LEVICI: Prvobitna ideja ovog teksta bila je nešto drugačija, ali sam posle tribine “Da li je i kakva levica savremenom društvu potrebna” u okviru programa “Nije filozofski ćutati”, izvršio samokritiku, “revidirao” i vraćena je na pravi put. Možda će, dakle, neko reći: ma kakva levica, to je marginalna stvar, ali nije baš tako. Jer, Socijalistička partija Srbije trenutno je najveći koalicioni partner vladajuće Srpske napredne stranke, a pored nje tu su i Socijaldemokratska partija Rasima Ljajića i Vulinov Pokret socijalista. Jovo Bakić će se na ovo sigurno nasmejati, ali Dačićev “narativ” o Međunarodnom monetarnom fondu nije drugačiji od onog koji praktikuje Levi samit, recimo. A i Bakić je tu negde.
Elem, da se vratimo na Filozofski, svi govornici – pored Bakića Đokica Jovanović, Biljana Đorđević i Anja Ilić – nedvosmisleno su bili protiv kapitalizma i svi nedvosmisleno za socijalizam. Uzgred, očekivalo bi se od levice da, ako ga već stalno i s pravom traži u društvu, i sama ponudi prostor za dijalog. Ovog puta, nažalost, vladao je monolog.
Uprkos tome, niko se od pomenutih nije potrudio da, ako ne baš definiše, onda makar navede neke osnovne odlike jednog i drugog “društvenog sistema”. Mada je posle svega ostao utisak da to i nije potrebno pošto je kapitalizam, manje-više, kriv za sva zla ovog sveta. Osim onih u Severnoj Koreji i na Kubi. I bez obzira na to što je Venecuela, ta velika levičarska nada u 21. veku, tako neslavno propala.
Zanimljivo je da se po pravilu nikad u tom kontekstu ne pominje (savremena) Kina. Iako je stepen političkih sloboda u njoj ravan nuli, korupcija dostiže neslućene visine, položaj radničke klase je poput onog u Engleskoj 19. veka, a briga o životnoj sredini praktično ne postoji. Kao da se u njoj vidi sila koja će da sruši (neo)liberalnu Ameriku, pa joj se sve oprašta. Uzgred, kao, pomenuh ekologiju, najveća ekološka katastrofa u 20. veku dogodila se u “prvoj zemlji socijalizma”.
U stvari, o socijalizmu je, ako sam dobro zapamtio, rečeno samo to da su njegove osnovne vrednosti: sloboda, jednakost i solidarnost. Došlo mi je u tom trenutku da kažem: drugarice i drugovi, advokatska kancelarija Robespjer, Danton i Mara će vas tužiti zbog plagijata, pošto ste neovlašćeno preuzeli dve trećine njihovog rada. Bila bi to šala, naravno.
Međutim, sad ozbiljno, ko ne zna za “Liberte, Egalite, Fraternite”. Bratstvo? Pa to je viši stepen bliskosti od solidarnosti. Znači li to da je buržoazija pre dva veka pred kapitalizam postavljala više ciljeve nego (danas) proletarijat pred socijalizam. Ali to i nije najvažnije.
Nekako je “najsimptomatičnije” da se na pomenutoj tribini niko nije zapitao zašto je socijalizam propao. Jer, socijalizam se prosto urušio, sam od sebe, kao zgrada čije su zidove pojeli buđ i memla. Takvih primera nema mnogo u svetskoj istoriji, ako ih uopšte ima. Kakvo je, dakle, bilo to društvo, to je ključno pitanje, ako se danas ono ponovo želi nametnuti kao ideal?

MASA I SIVA MASA: Dve su osnovne karakteristike, i teorijski i praktično, socijalizma: državna (društvena) svojina i jedna partija. Jednom rečju – monopol, kako u politici tako i u ekonomiji. Sa druge strane, odlike kapitalizma su privatna svojina i višepartijski sistem. Ukratko – pluralizam. U “Filozofskom” smislu kapitalizam je zasnovan na individualizmu, socijalizam na kolektivizmu. To se, vulgarno”, može reći i ovako: socijalizam računa na masu; kapitalizam na sivu masu.
Da se vratim na pitanje; socijalizam je propao zato što nije uspeo da reši problem (ekonomskog) razvoja. To jest – proizvodnje. Tačnije, nije to uspevao da rešava stalno, u dužem vremenu. To mu je uspelo u relativno kratkom razdoblju – zahvaljujući ogromnoj koncentraciji resursa itd., da u to ne ulazimo – ali to je trajalo jedva 15-20 godina. Ono što je kapitalizmu uspevalo preko 200 godina, socijalizmu nije uspelo ni deseti deo tog vremena. Zašto? Kapitalizam je uspeo da posle 10.000 godina stagnacije čovečanstvo uvede u period brzog ekonomskog napretka zahvaljujući, prvo, oslobađanju ljudskih potencijala i, drugo, zahvaljujući međuljudskoj saradnji. Nije konkurencija, kao što se često pogrešno misli, glavna odlika kapitalizma nego saradnja između mnogobrojnih aktera na tržištu. Konkurencija dolazi na kraju. Socijalizam se pak pokazao nesposobnim da odgovori na promene koje se dešavaju u privredi. To je u celini bio inertan i okoštao sistem, koji nije pružao motiv za inovacije jer je potpuno potcenio značaj individualnog preduzetništva.
U tom kontekstu posebno je katastrofalne posledice imala kolektivizacija u poljoprivredi, zbog čega socijalizam nije mogao reši problem ishrane sopstvenog stanovništva. Ko zna kakvo bi bilo sećanje na, zbog ubrzane industrijalizacije, danas slavne pedesete godine 20. veka, da nije bilo miliona tona žita koje je Jugoslavija dobijala kao pomoć iz SAD. U SSSR-u su zabeležene godine kada su milioni ljudi bukvalno umirali od gladi, a i u Kini je bilo slično. Kina je počela da proizvodi dovoljno pirinča tek kada su seljaci samoinicijativno i tajno između sebe podelili zadružnu zemlju, što je dovelo do ogromnog skoka produktivnosti. Nakon tog iskustva Kineska komunistička partija dozvoljava prodor nekih kapitalističkih principa u celu privredu. Tako je nasta(ja)lo “kinesko privredno čudo”.
Odustanak od socijalizma u mnogoljudnim zemljama pre svega Azije, ali i Latinske Amerike i severne Afrike, predstavljao je pravi ekonomski zemljotres. Odjednom se tri milijarde ljudi našlo na globalnom tržištu rada. Nudeći ono što su imali – jeftinu radnu snagu. Koju je takvom učinio upravo krah socijalizma. Taj cunami koji je krenuo iz Južnog kineskog mora morao je, nažalost, doći i do obala Evrope i Severne Amerike. Pojavili su se ljudi koji su spremni da rade više za manje para. To je ugrozilo sigurnost radnih mesta u zapadnim ekonomijama. Ali ne samo to nego i sam opstanak tamošnjih kompanija koje su morale da su prilagođavaju novoj situaciji na tržištu.
Otprilike u isto vreme došlo je do još jedne velike promene – treće, pa ubrzo i četvrte tehnološke revolucije. Informaciono-komunikacione tehnologije potpuno su promenile – i način života “običnog” čoveka, ali ono što je ovde važnije – način poslovanja. Uz to, promene su postale i mnogo brže. I jedno i drugo su od učesnika na tržištu stalno tražili nova znanja i veštine. Kompanije su morale da pokažu mnogo veću fleksibilnost i pokretljivost kako bi opstale i napredovale. Sve to neminovno se održavalo na poziciju zaposlenih. Koja više nije mogla biti tako nepovrediva kao ranije.
To se radnicima na zapadu nije dopalo. Mada je, zapravo, glavni “krivac” za relativno pogoršanje njihovog položaja uzdizanje radničke klase na istoku. Svi pozivi na solidarnost bili su uzaludni. Štaviše, mnogi su čak (s)krenuli u populizam, nacionalizam i… tome slično.
Stupanje tri milijarde ljudi na svetsku scenu imalo je, međutim, još jednu važnu posledicu. Zahvaljujući tome, to jest pre svega zahvaljujući rastu životnog standarda stotina miliona ljudi u Kini, došlo je do smanjenja nejednakosti u svetu. Pre tri decenije, tačnije 1988, globalna nejednakost iznosila je 72 đinija, 2008. je bila 70,5 đinija, a 2011. godine 67 đinija; bar tako tvrdi Branko Milanović, a on to zna bolje i od Piketija.

SVOJINA JE SVETINJA: No, da se vratimo u Srbiju, u Niš. Na pomenutoj tribini na Filozofskom Đokica Jovanović je, između ostalog, rekao da su se građani Niša, okupljeni u Udruženom pokretu slobodnih stanara, pobunili protiv države oličene u lokalnom komunalnom preduzeću (zaduženom za grejanje, tj. gradskoj toplani) kako bi odbranili – svoje interese. Preciznije, svoje stanove, odnosno svoje vlasništvo nad tim stanovima. Nije da se hvalim, ali podržao sam ovaj pokret čim je formiran. Međutim, zar privatna svojina nije upravo kapitalistička “svetinja”. Zar u Engleskoj, kolevci kapitalizma, pa i liberalizma kao njegove “teorijske podloge”, dom svakog, pa i najsiromašnijeg čoveka, nije “sveto mesto” u koje ni kraljica ne sme da uđe bez poziva.
Danas je Srbija na svim rang-listama koje pokazuju kvalitet ne samo privrednog ambijenta nego i sve druge aspekte društvenog života najslabije kotirana upravo po kriterijumu poštovanja prava svojine. I s tim tesno povezanog poštovanja ugovora. Ne može se desiti “Hercegovačka” u zemlji u kojoj su ova prava zaštićena. Drugim rečima, u kojoj postoji vladavina prava. Dakle – prava, a ne ljudi, ma kako “umni” bili. A vladavina prava je, da tako kažem, pronađena u kapitalizmu. Kao što su i ljudska prava kapitalistička “izmišljotina”. A ljudska prava se, zar ne, koriste da podriju vladavinu mudrih, malih i velikih narodnih vođa u Kini, Rusiji…
Vladavina prava je zapravo izraz onoga što je Poper nazivao otvorenim društvom. Dakle, društvom koje sebi nije u zadatak stavilo ni da spase čovečanstvo ni da usreći čoveka nego da uspostavi zakone koji štite ljudsku slobodu i pred kojima su svi ljudi jednaki. Pa neka onda svako ljudsko biće svoju sreću traži samo.
To je smisao koji liberte i egalite imaju danas. I zato su se protiv njih digli razni verski fanatici, i duhovni i svetovni, i razne interesne zajednice, i crkvene i partijske. Dok se ta planetarna bitka ne reši, bratstvo-jedinstvo će morati da popričeka. Makar dok ne bude stvorena svetska država. U ovom trenutku, samo 230 godina pošto je taj galski brend lansiran u orbitu, bilo bi nerealno više očekivati.
Ali ako treba da u prošlosti tražimo uzore i inspiracije, onda to nije ova bliža povest od pre tričetvrt veka, nije to doba socijalističkih revolucija, koje su se pokazale kao civilizacijski ćorsokak, nego valja otići još stoleće i po unazad i vratiti se idealima Francuske revolucije. Ne klasi i masi nego pravima čoveka i građanina.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 22. maj 2019.

Kosovo je faktički nezavisno

Šta donosi “politički dogovor” tri građanske stranke, kako da se Srbija suoči sa istinom, za ili protiv razgraničenja, može li Vučić biti smenjen na izborima, koja su tri stuba njegove vladavine

Intervju Aleksandar Olenik, Građanski demokratski forum

Razgovor sa Aleksandrom Olenikom, predsednikom Građanskog demokratskog foruma – otcepljenim krilom Pokreta slobodnih građana Saše Jankovića nakon što je organizaciju preuzeo Sergej Trifunović – vođen je 9. maja, na Dan Evrope, nekada Dan pobede, a dan nakon što je s Koalicijom “Tolerancija”, koja se sastoji od Bošnjačke građanske stranke, Crnogorske stranke i Vlaške narodne stranke, potpisan “politički dogovor” o saradnji. Isti takav dokument potpisan je i oko mesec dana ranije sa Strankom moderne Srbije. Otud je prirodno bilo da intervju započnemo pitanjem o platformi na kojoj je dogovor sklopljen.
“Razlog je jednostavan”, kaže Olenik. “Povezali su nas iste vrednosti i ključni politički stavovi koje zastupamo. Ovo je jedna od najprirodnijih veza koje sam ja imao prilike da vidim u poslednjih 20-30 godina na političkoj sceni Srbije”.
 
Koje biste tačke izdvojili kao ključne?
Najvažnija je – Srbija na Zapadu. Zatim, čovek u centru pažnje, naravno, ljudska prava, osuda svih zločina, genocida, kao i suočavanje sa istinom, sa krivičnim delima, odnosno ratnim zločinima i genocidom koji su vršeni u naše ime, a nakon suočavanja politička i pravna osuda kao minimum uslova za razvitak odnosa u regionu.

Šta vaš dogovor o saradnji podrazumeva?
Zajedničko nastupanje, zajednički rad na terenu, zajedničko sprovođenje politike. Načelno je dogovoren zajednički nastup na izborima, ali za konačnu odluku potrebno je, naravno, da izbori budu raspisani.

ALEKSANDAR OLENIK: LIČNO SAM PROTIV RAZGRANIČENJA, POGOTOVO NA NACIONALNOJ OSNOVI, ALI BIH GA PODRŽAO AKO BI TO BIO JEDINI NAČIN I AKO BI TO RAZGRANIČENJE BILO PODRŽANO OD GRAĐANA I SRBIJE I KOSOVA JER BI OPET DOVELO DO STABILNOSTI

Važno je, međutim, reći da krug potpisnika našeg političkog dogovora nije zatvoren. U toku su razgovori sa još nekoliko organizacija, takođe građanskih. To su Građanska organizacija “Topola”, Niška inicijativa, Udruženje građana iz Zaječara, kao i još neke druge. Mi smo pre jedno mesec dana imali sastanak sa mnogo organizacija, što lokalnih, što onih koje deluju na teritoriji cele Srbije, građanskih, naravno, na kojem smo razgovarali i o politici, i o delovanju, i o načinima udruživanja.

Šta će to značiti za aktuelnu opozicionu političku scenu. Tu je Savez za Srbiju, oko Demokratske stranke se formira takođe jedan blok, gde vidite sebe u odnosu na te grupacije?
U ovom trenutku, nažalost, Demokratska stranka i to ukrupnjavanje oko nje odigrava se u okviru Saveza za Srbiju. Kažem nažalost jer nekako je taj savez ideološki otišao krajnje desno, nacionalistički je orijentisan, kao s kraja prošlog veka, kao devedesetih, i ne vidim zašto je Demokratska stranka tamo. To sam rekao i članovima Demokratske stranke i znam da je veliki broj pristalica, članova, simpatizera Demokratske stranke takođe začuđen zbog odluke da zanemare svoj program.
Sa druge strane je ovaj centar ili ovaj levi deo građanski deo, gde vidim nas, odnosno stranke koje sam već pomenuo, kao i grupaciju oko Ne davimo Beograd, koja se povezuje sa građanskim frontovima po Srbiji. Hoćemo li se na kraju, te dve grupacije, nakon raspisivanja izbora udružiti ili ne, to ostaje da se vidi kada izbori budu raspisani. Ali ja očekujem da kad dođu izbori, ako naravno ne bude bojkota, da ćemo u opozicionom bloku imati tri kolone, Savez za Srbiju kao desno orijentisan i na građanskom krilu dve grupe: ova koju mi pravimo i koju prave građanski frontovi, s tim što postoji mogućnost da to bude i jedna velika grupacija. Trenutno je suviše rano pričati o tome. Ja čak mislim da bi bilo dobro da se do izbora profilišu ove dve građanske grupe, da znamo ko smo, šta smo, koje su nam politike jer se još stvaraju, još izgrađuju stavovi sa obe strane i da onda kada se ukaže potreba možemo konkretno da razgovaramo o saradnji.

VUČIĆ PRISTAJE DA ŠTITI TE LOKALNE NASILNIKE, RAZNE JUTKE, SOMONOVIĆE I PALME, IAKO ZNA DA MU TO MEDIJSKI NANOSI ŠTETU, ALI SU MU ONI ISUVIŠE BITNI U KONTROLI I NARODA I VLASTI NA LOKALNOM NIVOU I ZATO IH ŠTITI DOKLE GOD MOŽE I KOLIKO GOD MOŽE JER MU DAJU NEKU VRSTU NEOGRANIČENE MOĆI U CELOJ SRBIJI

Saradnja s lokalnim pokretima svakako je dobra, ali čini se da je opozicija tu još uvek najinferiornija. Kako mislite to da popravite, planirate li kampanje od vrata do vrata ili slično?
Kampanju od vrata do vrata teško možemo da vodimo jer zahteva veliki broj aktivista da bi se pokrila cela teritorija, ali tamo gde možemo hoćemo. Tu ćemo se maksimalno oslanjati na lokalne organizacije. Generalno, tri su načina da ojačamo svoje prisustvo i uticaj u provinciji. Jedan je da tamo idemo fizički i da razgovaramo, ali je ograničen broj ljudi do kojih možemo da dođemo. Drugi način da dođemo do građana jeste da plasiramo informacije preko medija, gde smo takođe vrlo ograničeni jer pre svega do televizija s nacionalnom frekvencijom ne možemo da dođemo, tačnije ne daju nam ni da priđemo. Treći su društvene mreže, što je kanal limitiran brojem korisnika. Prema poslednjim istraživanjima, Tviter i Fejsbuk, dominantne mreže, ne mogu da pokriju više od 15 odsto građana u Srbiji, to je maksimum. S tim što malo više od 10 odsto odlazi na Fejsbuk, a oko pet odsto na Tviter. Tako da je značaj društvenih mreža manji nego što se u javnosti govori.

Kako sada stvari stoje, izgleda da će na predstojećim izborima jedna od glavnih, a verovatno i glavna tema biti Kosovo. Kakav je vaš stav o tom pitanju?
Pre tri-četiri godine, prema istraživanjima javnog mnjenja, Kosovo je bilo peto, šesto, sedmo pitanje od interesa za građane. U poslednje dve godine javno mnjenje je usmereno na Kosovo, što namerno, što slučajno. I Kosovo je poslednjih godinu do dve prvo pitanje, da li je nametnuto ili nije, ne znam, ali je glavno pitanje i nema razloga da ga izbegavamo kad je već u žiži interesovanja. Naš pristup ovom problemu je sledeći. Prvo, konačno treba da izvadimo glavu iz peska i da kažemo da je Kosovo faktički nezavisno od 1999, kada smo potpisali kapitulaciju, povukli se sa Kosova i izgubili kontrolu nad tom teritorijom. Definicija nezavisnosti je da ako neka grupa ljudi kontroliše neku teritoriju, oni su nezavisni, to je to. I ono što je možda još važnije, mora da se kaže da ta činjenica nije pala s neba nego je to rezultat tragične politike s kraja osamdesetih i devedesetih. Tada je Srbija odabrala da, po mom mišljenju, prekomerno i bez potrebe upotrebi tešku fizičku silu, odnosno vojsku i policiju, prema svojim građanima albanske nacionalnosti, što je direktno dovelo do ovoga o čemu sam malopre govorio. Dakle, prvo da se ne lažemo više, prosto da znamo, Kosovo je nezavisno faktički, pravno nije do kraja, ali faktički jeste nezavisno. Kad stvari postavimo tako, onda možemo da razgovaramo o drugom delu, završnom, odnosno o sporazumu ili, kako to trenutno objašnjavaju, sveobuhvatnom pravno obavezujućem sporazumu. Suština je da se preko tog sporazuma dođe do stabilnosti u regionu, odnosno stabilnosti kako Republike Srbije tako i Kosova. Dokle god je to pitanje otvoreno u Srbiji neće biti stabilnosti, nema napretka, nema ekonomije, niko neće da ulaže tamo gde mi imamo vikend-ratove i vikend državne udare. Ili da se uveče lideri, naš predsednik Vučić i Tači i Haradinaj, druže i mire među sobom, a onda ujutru huškaju građane jedne na druge, pričaju o nekim upadima, o nekim sukobima, pa se onda opet uveče mire… Ta nestabilnost možda koristi njima, takozvanim liderima, ali građanima ne koristi. Zbog toga mi i stojimo tu gde smo. Mi od te 99. pa naovamo ili stagniramo ili sporo napredujemo, u nekim oblastima i nazadujemo. Ako bi došlo do sporazuma i ako bi on bio podržan od građana sa obe strane, to bi značilo stabilnost, onda bismo mogli i mi i oni, a bilo bi dobro i za region, konačno normalno da krenemo napred. Da kažemo, na primer, investitorima – nema više opasnosti od rata, nema opasnosti od sukoba, granice su dogovorene, definisane, nema ovih barijera u vidu taksi itd.

ALEKSANDAR OLENIK: NE SMEMO VIŠE SAMI SEBE DA LAŽEMO I DA NA TOME GRADIMO POLITIKU

A kako u tom kontekstu gledate na opcije koje se pominju kao rešenje?
Problem je što mi, u stvari, i nemamo pouzdanih informacija, ali da kažem da su se nekako iskristalisale dve opcije. Jedna je to neko razgraničenje, a druga je neki dogovor koji bi se naslanjao ili bi proistekao iz Briselskog sporazuma. Lično sam protiv razgraničenja, pogotovo na nacionalnoj osnovi, ali bih ga podržao ako bi to bio jedini način i ako bi to razgraničenje bilo podržano od građana i Srbije i Kosova jer bi opet dovelo do stabilnosti. Smatram da je bolje rešenje zasnovano na Briselskom sporazumu, koji treba još doraditi, uneti još neke stvari, pa da on predstavlja celovito rešenje.

Mislite li da se s takvim stavom može pridobiti veći broj birača?
Kada o tome razgovaram sa građanima, prijateljima, porodicom, privatno oni kažu – jeste, u pravu si, ali to ne smeš da kažeš na televiziji, ako to kažeš gotovo, nećeš se više baviti politikom, nećeš imati nikakvu podršku. A onda, recimo, odemo na ove proteste, ljudi dođu i kažu: dvadeset, trideset godina nas lažu, pa nismo mi ludi, znamo da smo ga izgubili, a trideset godina nas ubeđuju da nismo, te neke fusnote, te neke zvezdice, a imamo carine koje mi ne kontrolišemo na tom Kosovu. I onda tu treba naći neki balans. Na primer, i političari i opozicioni i ovi na vlasti, kad pijemo kafu, reći će: slažem se s vama, to oko Kosova. A kad ga pitate, pa što ne kažeš to javno: “Ne smem, rastrgli bi me”. Pogotovo ovi na vlasti. Ja ih pitam – ko bi vas rastrgao? Javno mnjenje. Čekajte, pa vi u najvećoj meri formirate javno mnjenje. Ne, ne smemo. A onda isto i opozicija, ovi koji su dugo na sceni, kao ne, ja se slažem da je Kosovo tako kako vi kažete i to je sve u redu, ali ja to ne smem da kažem jer bih izgubio neke poene, procente i slično. Ja mislim da je situacija potpuno suprotna, da je 30 godina laganja građana Srbije, od pobede 99, pa naovamo suviše, i za Srbiju i za Balkan. Mislim da će građani prepoznati, da već prepoznaju to da je vreme da se pogledamo u oči i kažemo – e, izgubili smo, pravili smo greške, hajdemo sad da pravimo kontrolu štete i da vidimo kako možemo da krenemo napred. Taj princip koji važi za Kosovo važi i za sva druga pitanja. Ne smemo više sami sebe da lažemo i da na tome gradimo politiku.

Kako biste, upravo s obzirom na to, okarakterisali politiku Aleksandra Vučića?
Prvo, mislim da su debelo preteralijedno pola godine unazad s tom količinom laži i medijskih manipulacija i da su potcenili građane, ne samo u Beogradu nego i po Srbiji. Ja volim da razgovaram s ljudima, oni kupuju te najjeftinije novine i onda vrlo često čujem komentar – pa ovo stvarno više nema smisla. Sa druge strane, počeli su da koriste strah, da seju strah kao metod koji će im omogućiti da i dalje vladaju. Ljudi kažu: plašim se za posao, za karijeru, za uspeh, moram da uradim ovo ili ono. Ta vrsta vladavine sejanjem straha ograničenog je vremena. Ne možete dugo vremena držati nekog pod strahom. Ne možete ga večito ni ucenjivati. Ljudi ili odlaze iz zemlje, što se nama sve više dešava, ili se na kraju ipak pobune.

Pominjali ste stabilnost kao osnov ekonomskog napretka, članstvo u Evropskoj uniji je pretpostavka stabilnosti, ali ne vidimo čak ni na opozicionoj sceni da se insistira na ulasku u Evropsku uniju, više vlada neko navodno razočaranje.
Vučić se lažno predstavlja kao neko ko Srbiju vodi ka Evropskoj uniji. Jer ulazak ili prilazak blizu Evropske unije znači pravila koja moraju da se poštuju i ne mogu da se prave direktni dogovori, ne mogu da se podmićuju ni ovi ni oni, investitori ili bilo ko drugi, ne može se lagati na državnoj i televizijama s nacionalnom frekvencijom 24 sata dnevno. To su pravila koja ne odgovaraju vlasti. Ali još me više na neki način brine što izgleda ne odgovaraju ni dobrom delu opozicije. Tu pre svega mislim na Savez za Srbiju, inače bi se, u suprotnom, on odlučno zalagao za ulazak u Evropsku uniju, ali mi to ne vidimo. I to je najveći problem koji mi i ostale građanske opcije imamo sa Savezom za Srbiju jer ne vidimo politiku koja bi menjala sistem.

OVA VLAST ĆE TEŠKO BITI SMENJENA NA IZBORIMA JER SUMNJAM DA ĆE DOZVOLITI POŠTENE IZBORE. AKO I BUDE SMENJENA NA IZBORIMA, ONDA TA POBEDA MORA DA BUDE UBEDLJIVA

Šta mislite o dijalogu između vlasti i opozicije koji traži opozicija?
Kad se pomene taj dijalog i zahtevi dela opozicije oko Saveza za Srbiju, meni su prva asocijacija devedesete zato što mislim da se sada, nakon dvehiljadite, opet borimo za smenjivost vlasti na izborima. I opet deo opozicije traži vaninstitucionalne pregovore, okrugle stolove oko fer izbora, izbornih uslova i oko slobode medija, što je meni preslikana situacija iz devedesetih. Mi smatramo da je najbolje da se dijalog vodi tamo gde mu je mesto, ali naravno za to je potrebna saglasnost i volja i opozicije i pozicije. U ovom trenutku ne postoji volja ni jedne ni druge strane. Ko je kriv? Kriva je vlast, naravno, jer su oni prvo počeli sa onih milion idiotskih amandmana na sopstvene zakonske predloge samo da bi onemogućili raspravu, dakle dijalog. Ako nema političke komunikacije u institucijama, onda dolazimo do političkih sukoba koji mogu biti svakojaki. Da li će, kako i kada doći do otvaranje dijaloga, u ovom trenutku ja ne mogu ni da naslutim.

Pomenuste borbu za smenljivost vlasti na izborima, šta mislite hoće li ova vlast biti smenjena na izborima?
Teško će biti smenjena na izborima jer sumnjam da će dozvoliti poštene izbore. Ako i bude smenjena na izborima, onda ta pobeda mora da bude ubedljiva. Ova vlast neće otići sa vlasti ako pobeda opozicije bude sa dva, tri ili pet odsto razlike nego mora da bude preko 10-15 odsto. Mora da bude tako ubedljiva da ne može preko toga da se pređe, bar ne u Evropi. Jako će teško biti doći do toga, tako da mislim da je malo verovatno da će do smene vlasti doći na izborima zato što mi u principu poslednjih par turnusa i nemamo izbore. Reč izbor znači da birate između dve i više stvari, da biste birali između dve i više stvari morate da znate koje su te dve ili više stvari. Ako nemate informacije, a nemate informacije, ako imate ove neke ćelavce u džipovima bez tablica koji idu i uteruju strah i primoravaju ljude da glasaju za koga su obećali i kome su obećali da će da glasaju, kao što smo imali slučaj u Lučanima, vi nemate izbora. Ako bismo imali prave izbore, bez te masovne medijske manipulacije i proizvodnje laži, mislim da bi u tom slučaju došlo do pobede opozicije, i to sa značajnijom razlikom. Kako doći do takvih izbora, to je pitanje.

Vi, dakle, mislite da Vučić u dogledno vreme neće dozvoliti iole fer i normalne izborne uslove?
U nekoj bliskoj budućnosti ova vlast neće dozvoliti fer izbore. Ona se trenutno zasniva na tri stuba, da tako kažem. Jedan je kontrola i zloupotreba medija, proizvodnja laži, manipulacije, skretanje fokusa javnosti sa bitnih stvari. Drugi stub je u ekonomsko-socijalnoj sferi. To je zloupotreba javnih resursa. Ovaj poslednji miting vlasti to je najbolje pokazao. Kao da imamo ponovo Savez komunista kao jednu jedinu partiju i gde je ceo državni aparat stavljen u funkciju te partije. Sve – autobusi, gorivo, sendviči… Cela ta logistika data je od države. Ako pogledamo samo taj segment, kao da smo u jednopartijskom sistemu. Treći deo je onaj koji ljudi uglavnom ne vide – to su oni lokalni šerifi koji bukvalno seju strah na lokalu, razne jutke, simonovići, palme. Taj način njihovog upravljanja na lokalnom nivou, preko tih šerifa, odnosno nasilnika i manipulatora jer svi su oni nasilnici, a svaka opština ima bar jednog, izuzetno je važan. Sve su to bitni šrafovi u njihovoj hijerarhiji jer ta jedna osoba na lokalu drži pod strahom bukvalno sve ljude koje zna i ucenjuje ih socijalno i ekonomski. I zato Vučić i pristaje da štiti te i takve nasilnike iako zna da mu to medijski nanosi štetu, ali su mu oni isuviše bitni u toj kontroli i naroda i vlasti na lokalnom nivou i zato ih štiti dokle god može i koliko god može jer mu daju neku vrstu neograničene moći na lokalu.

Mijat Lakićević (Foto: Đurađ Šimić)
Novi magazin, 16. maj 2019.

Vučić i Vujović, a tu su negde i Mali i Brnabić

Staljinizam u zenitu. Prvo protivnika proglase izdajnikom, pa lopovom ili obrnuto, svejedno. Uglavnom “hazjajin” vas je precrtao. A Mali je s finansijama vrlo spretan, ne toliko makroekonomskim koliko mikroekonomskim, ali upravo je to sada gazdi potrebno

Prema jednoj “teoriji”, medijski napad na Dušana Vujovića, bivšeg ministra finansija, predstavlja pokušaj “spasavanje redova Siniše”. To jest, treba da skrene pažnju sa lažnog doktorata aktuelnog ministra finansija Malog. Koga onaj Teodorović davi ko zmija žabu.

Uz brojne afere koje su ga pratile (privatizacija Vršačkih vinograda, 24 stana, prebijanje supruge, rušenje Savamale, da pomenem samo neke) i koje je uspevao da preživi kao mačka sa devet života, ova poslednja preti da ga načisto dokusuri. Jer, pojava falsifikatora u ulozi ministra finansija mora svuda da izazove samo (pod)smeh, iz čega zakonito proističe pad kredibiliteta države i njenog rejtinga na finansijskim tržištima. Pojavljivanje u svetu u kojem (treba da) se kreće – recimo, sastanci s kolegama, godišnje sesije međunarodnih finansijskih ustanova itd. – izaziva nepovoljne posledice po državu. I po njega lično, verovatno, ali to je manje bitno.

Radi se o tome, ako je neko propustio, da je najpre iz anonimnih izvora u Nemanjinoj 11, kako je 13. maja pisao Blic, Vujović “samo mesec dana pre odlaska iz Vlade potpisao štetan sporazum” jer je “Elektroprivredu Srbije stavio pod patronat Svetske banke”. A onda je, posle samo tri dana, 16. maja, na istom mestu, samo iz izvora “ondašnje gradske vlasti”, obnarodovano da je Vujović nelegalno došao do dva stana (koje je “ekspresno” legalizovao) od ukupno 250 kvadrata u strogom centru Beograda.

Ovaj mali linč dogodio se, zapravo, svega dva meseca nakon što je mnogohvaljeni “tvorac srpskog fiskalnog čuda” početkom marta nakratko boravio u Srbiji. I za to kratko vreme Vujović je, međutim, uspeo da se mnogo zameri vlastima u Srbiji. Jer je prvo na Kopaonik biznis forumu, a potom i u intervjuima, oštro, mada biranim rečima, kritikovao ekonomsku politiku. S jedne strane, zbog izostanka institucionalnih reformi, a sa druge zbog (rastuće) korupcije, kao ključnih uzroka zaostajanja.

Metod obračuna upotrebljen protiv Vujovića, naravno, nije nov. Staljinizam u zenitu – to je to. Prvo protivnika proglase izdajnikom, pa lopovom ili obrnuto, svejedno. Uglavnom “hazjajin” vas je precrtao. A Mali je s finansijama vrlo spretan, ne toliko makroekonomskim koliko mikroekonomskim, ali upravo je to sada gazdi potrebno.

Prema drugoj “školi mišljenja”, međutim, u ovom blickrigu, ma koliko prljavom, nema ničeg ličnog. Stvar je čisto principijelne prirode. Radi se o reformi Elektroprivrede Srbije. To je jasno rekao predsednik Sindikata EPS-a Milan Đorđević, ali jasno je i da on ne govori u svoje ime iako govori za svoj račun. S tim što je njegov račun prava sitnica u poređenju s računom njegovih nalogodavaca.

Naime, EPS je već odavno, umesto da bude zamajac, postao kočnica razvoja srpske privrede. Loše rukovođenje najvećim preduzećem u zemlji sa 30.000 zaposlenih – u stvari, tačan broj i nije poznat javnosti – i godišnjim prihodom od 250 milijardi dinara, građanima Srbije, kroz neostvareni bruto domaći proizvod, nanosi godišnju štetu od bar 200-300 miliona evra. Šteta je još i veća ako se zna da je oko trećine zaposlenih višak; pre svih onih koji trenutno vode firmu, naravno.

Zbog svega toga EPS je bio prvi na redu za temeljite, tzv. strukturne reforme. Što je i dogovoreno u aranžmanima s Međunarodnim monetarnim fondom, ali i, što je važnije, zapisano u domaćim zakonima. Uprkos tome, već više od pet godina EPS izbegava sve promene, tako da na tom polju dosad praktično ništa nije urađeno. Danas je to jedna glomazna, troma, neefikasna, niskoproduktivna, a visokokoruptivna firma, koja uzalud troši ogromne nacionalne resurse.

Koliko je on “država u državi”, najbolje svedoči činjenica koju je “provalio” Fiskalni savet – da EPS uopšte nije poštovao Zakon o smanjenju plata u javnom sektoru nego ih je, “uz nos” svima, štaviše i povećao. I – nikom ništa; pojeo vuk magarca.

Tokom ovonedeljnog (13-17. maj) boravka misije MMF-a u Srbiji (u okviru aranžmana “čuvarkuća”, koji ne podrazumeva novčana sredstva), neminovno je postavljeno pitanje sprovođenja dogovorenih reformi. Nakon čega je, kao “neformalan” odgovor, čitava ta stvar okvalifikovana kao nacionalna izdaja. Jer je Vujović strancima “dao mogućnost da nam oni budu gazde i da nam kreiraju sudbinu”, te da “zaposleni u EPS-u neće dozvoliti da svetski šalabajzeri odlučuju o srpskom nacionalnom blagu i da nam oni diktiraju kako da se transformišemo”.

Teško da je takva optužba mogla biti isfabrikovana u kabinetu predsednika sindikata. Krupniji su interesi, kao što rekoh, u igri. Naime, svojevremeno su u Srbiji postojala dva paradržavna budžeta koja su služila za “specijalna plaćanja” i za novčane tokove koji treba da ostanu izvan uvida javnosti. Nakon prodaje Naftne industrije Srbije ostala je samo Elektroprivreda. Doduše, tu su još i Telekom, Srbijagas, Pošta, ali je njihov godišnji obrt mnogo manji. Krkobabić preko Pošte, recimo, raspolaže sa svega jednom desetinom sume (25 milijardi dinara) kojom manipuliše vrhuška SNS-a. Dok je SPS, pošto je valjda veći partner, kao svoj feud dobio je 80 milijardi, tj. Srbijagas.

Dakle, nema ničeg uporedivog sa EPS-om. Kroz njegovo knjigovodstvo može da prođe finansiranje svega i svačega, arčenje para i šakom i kapom.

Ali, ima još zainteresovanih za o(p)stanak Elektroprivrede Srbije ovakve kakva jeste. To su oni koji je na neki način sada sisaju. Bilo tako što od EPS-a jeftino dobijaju struju, ispod svake cene, bilo tako što električnu energiju prodaju EPS-u po cenama po kojima nikome ne bi mogli.

U prvom slučaju, tim dampinškim cenama, na sopstvenu, tj. štetu građana Srbije, EPS sprečava konkurenciju, odnosno ulazak drugih distributivnih kompanija na tržište. Uzgred, po pravilima Evropske energetske zajednice, čiji je Srbija član, (elektro)distribucija treba da bude odvojena od proizvodnje, što je Srbija svojevremeno i uradila, ali je onda ponovo spojila te dve delatnosti u istu firmu.

U drugom slučaju vlasnici tzv. obnovljivih izvora energije (zahvaljujući tzv. “fid-in” tarifama) prodaju EPS-u struju po cenama znatno većim od one po kojoj EPS tu istu struju prodaje potrošačima. EPS bi to mogao da izbegne tako što bi sam gradio velike hidroelektrane (jer ima još mnogo raspoloživih kapaciteta), iz kojih je struja znatno jeftinija, te bi tako i njegovo poslovanje bilo rentabilnije. Ali EPS to ne radi. Zašto? Pa jasno je valjda zašto.

“Porodično srebro” postalo je “zlatna koka” za aktuelnu vlast i njene klijente.

Profesionalno upravljanje Elektroprivredom Srbije, odnosno njeno stavljanje pod stručnu kontrolu, mnoge od navedenih poslova bi onemogućilo i zatvorilo bi mnoge kanale odliva novca iz EPS-a i njegovog ulivanja u privatne džepove. Zato sad i viču – ovi što viču ono što im odozgo sufliraju – drž’te lopova. I – izdaja, izdaja.

Koja se “teorija” od ove dve iznete vama čini ispravnom? Slutim da su obe tačne.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 18. maj 2019.

Bitka za Kalemegdan

Plašim se da će se i ova bitka završiti kao i ona iz 1915. i da ćemo ponovo morati preći neku novu golgotu kako bismo vratili Srbiju. Ipak, kako god, svako uništeno nasleđe, bilo ono prirodno ili kulturno, uništava se trajno i bespovratno

Intervju: Estela Radonjić Živkov, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture

Nekad se iza kulisa odvijaju bitke teže i veće od onih na javnoj sceni. Jednu takvu vode zaposleni u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture protiv ubedljive manjine u svojoj ustanovi, ali manjine koja ima pozicije i moć i podržava vlast koja zbog gondole hoće da sruši ono što nije uspelo neprijateljskim silama kroz vekove. Tim povodom razgovarali smo sa Estelom Radonjić Živkov, jednom od stručnjaka koja je najogorčeniji protivnik gondole.

Da li je ovo odlučna bitka za Kalemegdan?
Ja bih pre rekla da se na Kalemegdanu danas vodi odlučujuća bitka za budućnost našeg kulturnog i prirodnog nasleđa, ali i bitka od čijeg ishoda zavisi da li ćemo nastaviti život u društvu evropskih demokratskih država ili će prevagnuti oni koji nas vode ka totalitarnom režimu u kojem jedan čovek odlučuje o svemu.

Da li je ovaj današnji neprijatelj opasniji od onih Austrijanaca 1915? 
Neprijatelj svakako nije lak. Ovaj “rat”, sa jedne strane, vode pojedinci kojima ne treba sistem, ne trebaju institucije, ne trebaju stručnjaci i znanje. Oni su sami odlučili da je projekat gondole genijalan i da će ga sprovesti. U njihovoj svesti su sve napred pomenute instance tu da aminuju i pripreme teren da se njihova ideja ostvari. Dosad im je ovo polazilo za rukom: tako je srušena upravna zgrada Ikarusa na Novom Beogradu, kasarna Kadinjača u Valjevu, prodaje se memorijalni kompleks na Jabuci, popločava se Beograd, uništena je Slavija, gradi se Beograd na vodi, uništavaju se reke širom Srbije, zidaju zgradurine u nacionalnim parkovima.
Kalemegdan je ponovo preuzeo simboličku ulogu mesta na kojem se vodi odlučujuća bitka. Ukoliko “padne” Kalemegdan, devastacija svih kulturnih i prirodnih resursa može legitimno da bude nastavljena. U odbranu nasleđa koje smo dobili od predaka i koje po dužnosti koju nam je propisao civilizacijski ili evolutivni zavet moramo predati sledećim generacijama na dalje čuvanje, ustala je struka, građani, pa čak i neke institucije ili bar stručnjaci u njima. Posle dužeg vremena na istoj strani su SANU, veliki broj profesora BU, strukovne organizacije i udruženja, veliki broj stručnjaka koji se bave zaštitom nasleđa. Nažalost, plašim se da će se i ova bitka završiti kao i ona iz 1915. i da ćemo ponovo morati preći neku novu golgotu kako bismo vratili Srbiju. Ipak, kako god, svako uništeno nasleđe, bilo ono prirodno ili kulturno, uništava se trajno i bespovratno. Jednom uništene ostatke Singidunuma niko nikada neće moći da vrati.

Ima li sličnih primera u svetu da se tako značajan istorijski spomenik tako vandalski uništava?
Ima primera uništavanja spomenika, ali oni svakako nisu svojstveni civilizovanom savremenom svetu kojem mi, navodno, težimo. Neki se danas, opravdavajući vandalizam koji se priprema nad baštinom Beograda, pozivaju na neke primere iz sveta gde su postavljene gondole kako bi obezbedile pristup spomenicima kojima je teško prići. Ali u tim slučajevima nije uništen nijedan deo nasleđa već se stanice gondola postavljaju van samih utvrđenja i spomenika. Beogradska tvrđava za to ne može da bude primer jer od nje počinje Beograd i lako je dostupna sa svih strana.

Ova vlast govori o tradiciji, poziva se na tradiciju, a istovremeno je ruši i dezavuiše?
Ova vlast se pozivala na tradiciju dok je postajala vlast, otkad je na vlasti o tradiciji ni traga ni glasa. Pogledajte samo budžet Ministarstva kulture, odnos prema nacionalnim ustanovama koje treba da sprovode kulturnu politiku zaštite te iste tradicije. Naši spomenici kulture koji su na Listi svetske baštine finansiraju se ove godine sa 150.000 evra od Ministarstva kulture. Koliko je tradicija važna, lako se vidi jednostavnim obilaskom Srbije. Štitimo ćirilicu zakonima, a kuća Aleksandra Sandića, sekretara Vuka Karadžića, koji je bio glavni protagonista ćirilice, koji je preveo mnoga dela na srpski jezik, stoji pod najlonom gotovo u ruševnom stanju više od 10 godina, a za njenu obnovu ne treba više od 20-30.000 evra. Ovakvih primera je na stotine. Da postoji želja da se bavimo tradicijom i baštinom, ne bismo imali najmanje utvrđenih spomenika kulture u celom regionu. Mi ih imamo nešto više od 2.500, a Hrvati nešto manje od 7.000.

Borimo se u Unesku za kosovske manastire, a rušimo spomenike u Beogradu. Može li se to objasniti?
Problem oko uništavanja delova Beogradske tvrđave, koja se u sastavu Rimskog limesa nalazi na preliminarnoj listi Uneska, stigao je do mnogih svetskih organizacija koje se bave zaštitom nasleđa. Predstavnici nekih od njih ovih dana su u Beogradu pokušavajući da spreče izgradnju gondole. U kontekstu očuvanja srpskih srednjovekovnih spomenika na Kosovu i Metohiji i želji Kosova da uđe u Unesko, ovakav loš publicitet nam nimalo nije potreban. Vlast ovih dana izokreće ovo pitanje i optužuje sve protivnike gondole i uništenja kulturnog dobra da pomaže Kosovu da uđe u Unesko. To je gotovo isto kao i štrajk glađu ministra odbrane protiv nasilja.

Šta je Zavod dosad preduzeo na odbrani Kalemegdana? Kome ste pisali, s kim radite, tj. sarađujete u Srbiji? Ima li reakcija i kakve su?
Zavod, tačnije njegovo rukovodstvo, nažalost nije preduzeo ništa sem da legalizuje želje vlasti. Nestručnost vlasti dovela je do toga da je napravljeno nekoliko proceduralnih grešaka, što je proizvelo obustavu pripremnih zemljanih radova na izgradnji gondole. Praksa u službi zaštite, a verovatno i u drugim službama, takva je da je često potreban samo jedan tzv. obrađivač i potpis direktora da bi neko rešenje izašlo iz Zavoda. Republički zavod, koji je centralna ustanova zaštite, ima direktorku kojoj je pre godinu dana istekao mandat. Činjenica da još nije postavljen novi direktor, iako je pre četiri meseca sproveden konkurs, govori o tome u kakvom su položaju i direktorica i Zavod.
Većina zaposlenih se Apelom usprotivila izgradnji gondole i uništenju Beogradske tvrđave. Apel je upućen na više adresa, ali ni od koga nismo dobili odgovor. Stručni savet Republičkog zavoda takođe se izjasnio da je protiv gondole, ali ni to zasad nema nikakvog efekta.

Kakvi su vaši dalji potezi. Verujete li da se taj monstruozni plan aktuelne vlasti može osujetiti?
Mi ćemo se na sve moguće načine boriti za očuvanje kulturnog nasleđa Srbije, ali i profesije i dostojanstva ustanove u kojoj radimo. Hoćemo li u tome uspeti, pokazaće vreme koje svakako ostaje kao jedini pravi sudija.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 9. maj 2019.

Mali manipulator

Ekonomska 2019. godina počela je prilično loše. Vlast to krije obećavajući svetlu budućnost. Što dalju, to svetliju

Ekonomija

“Spremili smo malog topa, prepala se sva Evropa.” Eto ova parafraza slavnih stihova iz još čuvenijeg filma “Ko to tamo peva”, prvo je što padne čoveku na pamet kad čuje izjavu srpskog ministra finansija Siniše Malog o brutalnom razvoju Srbije prošle godine, kojim je naša zemlja “pokorila Evropu”.
U stvari, dva puta se početkom ovog meseca Mali javno hvalio izvanrednim rezultatima privrede Srbije. Najpre je 3. maja, gostujući na jednoj televiziji, izjavio kako će “prema prognozama Svetske banke i MMF, Srbija do 2023. biti nosilac ekonomskog razvoja regiona”. A onda se, pošto je valjda (ispravno) shvatio da biti najbolji u jednom prilično lošem regionu i nije neki uspeh, na predavanju omladini Srpske napredne stranke pohvalio kako je “Srbija u TOP 10 ekonomija Evrope”. Što je, blago rečeno, jedna obična manipulacija. Pošto se radi samo o tome da je Srbija po stopi rasta u prošloj godini, sa 4,3 odsto, bila među prvih 10 zemalja Evrope. A to je, priznaće čak i naprednjaci, nešto sasvim drugo nego “biti u top 10 ekonomija”, kako god široko to “top” razumeli.
Doduše, onda se mali “ispravio”, rekavši o čemu se zapravo radi, ali je i dodao: “po stopi rasta više se ne poredimo i ne takmičimo sa zemljama u regionu već sa zemljama u Evropi”. Što je opet manipulacija pošto razvijene zemlje “u principu” ne mogu da rastu brzo i imaju niže stope rasta od nerazvijenih.

PAD INDUSTRIJE: Pored toga, razumljivo je zašto je ministar finansija govorio o relativno udaljenoj budućnosti. Zato što, naime, ovogodišnja budućnost uopšte nije tako ružičasta. Jer, ekonomski rezultati ostvareni u prvom kvartalu 2019. ni najmanje nisu za pohvalu. Naime, industrijska proizvodnja u prva tri meseca bila je 1,9 odsto manja nego u istom razdoblju prošle godine. Posebno zabrinjava što je prerađivačka industrija podbacila još više – čak 5,9 odsto.
I kada se dodatno “objektivizuju podaci, pa uklone tzv. sezonski uticaji, industrijska proizvodnja je opet manja od prošlogodišnjeg proseka: ukupno 0,6 odsto, a samo prerađivački deo 4,6 odsto. Martovska proizvodnja bila je 2,8 odsto manja nego u istom mesecu 2018. godine.
Desezonirani indeks industrijske proizvodnje za mart 2019. u odnosu na februar iste godine pokazuje da je u celokupnoj industriji došlo do pada od 1,6 odsto, dok je u prerađivačkoj pad iznosio 6,7 odsto.

AKO SE NE DESI NEKO VELIKO ČUDO – ONO “MALO” IZ NEMAČKE KOJE OBEĆAVA PREDSEDNIK VUČIĆ, NEĆE BITI DOVOLJNO – SRBIJA ĆE OVE GODINE OSTVARITI PRIVREDNI RAST OD OKO TRI ODSTO, ŠTO JE ZNATNO ISPOD PLANIRANIH 3,5 ODSTO.

Da nije bilo malih i srednjih preduzeća, bilo bi – crno bez imalo belog. Ovako, kada se sektor MSP uključi u statistički uzorak, onda je industrijska proizvodnja u martu 2019. u odnosu na prosek 2018. kod ukupne industrijske proizvodnje veća 2,3 odsto, ali je kod prerađivačke industrije i dalje manja – 3,6 odsto.
Ništa od ovih obespokojavajućih podataka nije pomenuo u svojim javnim nastupima, bez obzira na to da li se obraćao najširem televizijskom auditorijumu ili partijskom članstvu. Komunisti su nekada, iako narodu nisu otkrivali pravo stanje stvari, na partijskim sastancima iznosili prave podatke i o njima diskutovali. Naprednjaci i svoje članove drže u mraku.
Doduše, usporavanje je počelo još sredinom prošle godine. Posle stope od 4,9 odsto u prvoj polovini godine, rast je pao na 4,1 odsto u trećem i 3,4 odsto u četvrtom tromesečju. Na to su uticali i objektivni i subjektivni faktori. Sa jedne strane, usporavanje privreda Nemačke i Italije, kao i uvođenje kvota na izvoz čelika u Evropsku uniju (mada je Evropska komisija obećala da će, ako se pokaže da to mnogo pogađa srpsku ekonomiju, kvote ukinuti). Na to se nadovezalo uvođenje kosovskih taksi, čije efekte (zbog šverca koji zamenjuje legalne trgovinske kanale, kao i zbog zamene kosovskog drugim tržištima) nije lako proceniti, ali svakako nisu zanemarljivi.
Ključne su ipak bile tzv. subjektivne slabosti. One su, s jedne strane, privremenog karaktera (poput problema u EPS-u, što je u međuvremenu otklonjeno), a sa druge strane sistemske slabosti koje već godinama onemogućavaju brži razvoj srpske ekonomije. To je ono što se kolokvijalno naziva korupcija i nedostatak vladavine prava. A na čemu vlast ne da ne radi nego u pogledu ovih performansi privrednog sistema Srbija pada na svetskim rang-listama.

RAST DINARA: Te sistemske slabosti ključni su razlog za brži rast uvoza od izvoza, što naravno nije dobro. Od januara do kraja marta 2019. izvoz je (4,1 milijardu evra) bio 6,9 odsto veći nego u prvom tromesečju prošle godine. Istovremeno, međutim, uvoz (5,5 milijardi evra) porastao je mnogo više – devet odsto.
Ono što je još gore – brži rast izvoza od uvoza traje već treću godinu. Jedan od ključnih razloga je jačanje dinara. Evropska valuta je pala sa 122-123 dinara na 118 dinara za jedan evro. Dakle, dinar je ojačao 6-7 odsto u poslednje tri godine.

INDUSTRIJSKA PROIZVODNJA U PRVA TRI MESECA BILA JE 1,9 ODSTO MANJA NEGO U ISTOM RAZDOBLJU PROŠLE GODINE. POSEBNO ZABRINJAVA ŠTO JE PRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA PODBACILA JOŠ VIŠE – ČAK 5,9 ODSTO.

“To nije posledica rasta konkurentnosti srpske privrede”, kaže ekonomista Milojko Arsić. Naime, “produktivnost je u tom razdoblju i u Nemačkoj i u Srbiji porasla jedan odsto, što znači da bi kurs trebalo da ostane nepromenjen, ali je dinar ojačao. Tome je takođe pripomogao i brži rast plata, naročito u javnom sektoru, za koji nije bilo ekonomskog opravdanja”, ističe Arsić u kratkom razgovoru za Novi magazin.
Prema Arsićevom mišljenju, “bolje bi bilo da je dinar oslabio, a da je fiskalna politika bila manje restriktivna. Drugim rečima – da je poresko opterećenje manje, a da su javne investicije veće”. Trebalo je, recimo, smatra Arsić, poresko opterećenje plata smanjiti ne za jedan procentni poen, tj. sa 64 na 63 odsto, kao što je učinjeno, nego na 60 odsto. Sa druge strane, javne investicije morale su da budu veće. Naravno, ne u vojsku i policiju nego u infrastrukturu, škole i bolnice.
To možda ponajbolje pokazuje na koga vlast misli da se oslanja u svojim budućim nastojanjima da ostane na vlasti.
A to se, opet, najbolje pokazuje kroz rast bruto domaćeg proizvoda. Koji je u prvom tromesečju ove godine, u poređenju sa istim razdobljem prošle, iznosio svega 2,3 odsto. I ako se ne desi neko veliko čudo – ono “malo” iz Nemačke koje je ovih dana obećao predsednik Vučić, neće biti dovoljno – Srbija će ove godine ostvariti privredni rast od oko tri odsto, što je znatno ispod planiranih 3,5 odsto. A još više ispod prošlogodišnjih 4,3 odsto.

Mijat Lakićević
Novi magazin 9. maj 2019.