Daily Archives: 25.01.2024

Jahači magle

Odgovor Miladinu Kovačeviću, direktoru Republičkog zavoda za statistiku

Možda je vreme da se dr Miladin Kovačević za trenutak zamisli. Jer, kako sam kaže, toliki ekonomisti (i ekonomski novinari) na jednoj strani, a on sâm na drugoj. Neću da kažem da u matematici ima mesta za demokratiju nego da nije valjda da su svi oni (tj. mi) „politički ostrašćeni“, a jedino on politički neiskvaren i nevin kao beba. I drugo, neće biti ni da je bruto domaći proizvod toliko komplikovan da samo jedan čovek zna da ga izračuna. U nedavnoj polemici koju je sa g. Kovačevićem vodio na stranicama Novog magazina je profesor Ljubomir Madžar (na koga se i ja u svom pređašnjem tekstu pozivam) sve pokušaje metodoloških mistifikacija ubedljivo razobličio.

U stvari, problem uopšte i nije u metodologiji nego u – manipulaciji. Sledstveno tome, moje primedbe se zapravo i ne odnose na Zavod za statistiku i njegov obračun BDP-a. Otud mi je malo nejasno zašto se g. Kovačević uopšte javlja kad njega niko nije dirao, još manje optuživao za bilo kakvu „zaveru“, od koje se on sad, kao, brani.

Ono što sam napisao – i što direktor RZS i ne pokušava da demantuje – jeste da podaci o visini bruto domaćeg proizvoda – iako „knjigovodstveno“ tačni – ne odgovaraju stvarnosti, tj. ne daju pravu sliku onoga što je zaista dobijeno, da tako kažem, na terenu. I to dvostruko.

Prvo, kada je reč o iskazivanju BDP-a u evrima – a što političari na vlasti, Siniša Mali i Aleksandar Vučić pre svega, isključivo koriste – zato što se tada u BDP uračunava i inflacija. Zbog toga BDP u evrima poslednjih nekoliko godina raste po 10-15 odsto, što je čisto računski tačno ali, kao što sam i napisao, nema veze sa istinom. Inače bi po rastu BDP-a Srbija bila svetski šampion, čemu, nažalost, nije ni blizu. Indikativno je da ovu „računsku malverzaciju“ g. Kovačević u svom članku ne pominje, iz čega zaključujem da se sa mnom slaže, što mi je, razume se, drago.

Drugo, kada je reč o „naduvavanju“ BDP-a izraženog u dinarima, najbolje će se suština videti na jednom „plastičnom“ mada zapravo sasvim realnom, tj. iz života primeru. Sećate se, dragi čitaoci, a i vi dragi g. Kovačeviću, auto-puta Ub – Lajkovac. Posle samo godinu dana on je toliko propao da je praktično morao ponovo da se gradi. Da li je prvi put njegova puna cena (prema projektu) ušla u BDP? Jeste. A kada je drugi put napravljen isti taj auto-put, da li je njegova vrednost ponovo ušla u vrednost BDP-a? Jeste, naravno. Dakle, nasuprot onoj reklami „platiš jedan, dobiješ dva“, mi smo platili dva puta, a dobili jedan isti auto-put. Ovo je drastičan primer (mada nije jedini takav) koji ilustruje, blago rečeno, neefikasnost javnih investicija u Srbiji.

Evo još jednog primera. Iz razgovora sa čelnicima međunarodnih banaka saznao sam da oni kada finansiraju infrastrukturne objekte u Srbiji angažuju svoje stručnjake da procene vrednost radova. Zašto? Zato da bi tačno znali koliko para treba da daju. Posledica – kilometar pruge kreditirane iz tog izvora košta znatno manje nego kada se ona finansira iz zajma koji daju, recimo, Kinezi. Ne treba biti doktor nauka, pa razumeti da građani Srbije ni u ovom slučaju ne dobijaju adekvatnu (u izvesnom smislu mogli bismo da kažemo tržišnu) vrednost za novac koji su potrošili. I da će ta razlika otići u nečije (a čije ako ne vlasti i vlastima bliskih privrednika) privatne džepove.

Zanimljivo je da g. Kovačeviću to izgleda ne smeta. Jer kaže da ja svojim tekstom šaljem „poruku“ da bi „Srbija trebalo da odustane od projekta Ekspo zato što postoji rizik i mogućnost korupcije“.

Najpre, bilo bi dobro kada bi g. Kovačević rekao šta je tačno Ekspo? I koliko će to da košta, i kakva se, makar okvirno, zarada očekuje. Jer, pre samo šest meseci, kada je Srbija dobila organizaciju, ova priredba je obuhvatala manje-više jednu beogradsku opštinu (Surčin) i izgradnju objekata makar posredno povezanih sa Ekspom. Sada je u Ekspo ugurana praktično cela Srbija i sve što će se u njoj u naredne tri godine graditi – od puteva i pruga preko naučno-tehnoloških parkova do banja, bolnica i dečjih vrtića. A cena se kretala od 12 milijardi evra u avgustu 2023. preko 15 milijardi u decembru do 18 milijardi evra, što je suma koju je izneo Aleksandar Vučić u subotu 20. januara 2024. „Kad je bal – nek je maskenbal“.

Nigde nisam napisao – to je lako proveriti – da od Ekspa treba odustati. Ali jesam, priznajem, izražavao određene rezerve prema načinu na koji se odlučuje o krupnim društvenim stvarima i postavio neka pitanja, praktično ista ona na koja sam odgovore zatražio i od g. Kovačevića. Ali umesto odgovora stižu diskvalifikacije (da sam „politički motivisan“) i denuncijacije (protiv sam razvoja Srbije, takoreći – izdajnik). A umesto razjašnjenja – diže se još veća prašina i pravi se još gušća magla. Što u izvesnom smislu mogu da razumem. Milijarde evra su na stolu.

Zar dr Miladin Kovačević stvarno misli da je Srbija dečji vrtić, a da su građanke i građani Srbije dečica koju veliki vaspitač uspavljuje bajkama za laku noć?

Na kraju, reč-dve o „modelu rasta“ koji, takođe na kraju svog reagovanja, pominje g. Kovačević. Mnogo je znakova koji ukazuju da Aleksandar Vučić, ne samo kada je o ekonomiji reč, voli da se ugleda na Kinu. Pa evo i ovaj srpski „Skok u budućnost“ asocira na kineski „Veliki skok unapred“, koji je pre više od pola veka lansirao Mao Cedung (prema novoj transkripciji Mao Zedong). Taj model je doveo do velike gladi i Kineze koštao 30-40 miliona života. Nisam toliki pesimista. U Srbiji neće doći do gladi, prosto je to nemoguće, ali da će doći do velike pljačke, to je nesumnjivo. Sa druge strane, nikakvog ekonomskog skoka neće biti. O tome svedoče godišnje stope rasta koje je sâm Aleksandar Vučić najavio: 3-4 odsto u proseku, pa toliko je bilo i pre korone, bez ikakvih (navodno) gigantskih poduhvata i teatralnih prezentacija

Mijat Lakićević
Medija centar, 25. januar 2024.

Reagovanje direktora Republičkog zavoda za statistiku na tekst „Hleba i igara – srpski EKSPO“

Portali Medija centar i Danas.rs

Predmet: Reagovanje na tekst „Hleba i igara – srpski EKSPO“, autora Mijata Lakićevića, koji je objavljen na portalu Medija centra, 11. januara 2024, i portalu Danas.rs, 18. januara 2024. u rubrici Lični stavovi.

Zaista je neverovatno da se, po ko zna koji put, od strane ekonomista i ekonomskih novinara iznova mogu čuti teorije zavere o „veštačkom naduvavanju BDP-a“ ili „lažnom rastu BDP-a“ tj. da se putem naduvavanja cena građevinskih radova za javne infrastrukturne projekte od strane vlasti veštački „naduvava“ ili „precenjuje“ BDP. U više navrata sam bio prinuđen da ovu besmislenu politikantsku mantru pobijam, misleći da niko ozbiljan više neće posezati za njom, makar nakon okončanja izbornih ciklusa. Ali eto, ponovo sam prinuđen da reagujem na ovu vrstu dezinformacija i teorija zavere – ovoga puta iz pera g. Mijata Lakićevića.

Da ponovim ono što sam već više puta rekao: Teorija zavere o „prenaduvanom BDP-u“ je prosto posledica nepoznavanja metodologije sistema nacionalnih računa i obračuna BDP-a koji se obračunava po međunarodno utvrđenim standardima i formulama. „Naduvavanje“ BDP-a na način na koji g. Lakićević pokušava da nam objasni jednostavno je – nemoguće. Naime, ukoliko je proizvođač dobara i usluga, bez obzira da li je reč o trgovcu na pijaci, zanatliji, novinaru (kao što je g. Lakićević) ili građevincu, uspeo da u realnoj transakciji boljim ugovaranjem cene, za sebe ostvari veći iznos marže i dobitka – ne znači da je uticao na „naduvavanje“ BDP-a. Isto kao što BDP Rusije ili Saudijske Arabije nije „lažan“, precenjen ili „naduvan“ zbog rasta cena gasa i nafte. Takođe, mogli bismo, ako bismo sledili „logiku“ g. Lakićevića da govorimo i „izduvanosti“ ili potcenjenosti BDP-a zato što EPS i druga javna preduzeća svoje proizvode i usluge prodaju ispod nekakve „realne“ tržišne cene i „međunarodnih standarda efikasnosti“.

Da čitaocima, i g. Lakićeviću, pojasnim i razliku između nominalnog i realnog rasta BDP-a koju on, opet spinujući neku teoriju zavere, bezrazložno mistifikuje. Nominalni rast je, prosto rečeno, zbir realne stope rasta ekonomske aktivnosti (realne stope rasta) i stope inflacije – i tako je u svakoj zemlji – i u zavisnosti od visine stope inflacije biće veća ili manja razlika između nominalnog i realnog BDP-a iz kojeg su eliminisani efekti rasta cena. Dakle, nikakve misterije i zavere tu nema i zato svaka nacionalna statistička institucija objavljuje kako nominalni BDP tako i realni BDP iskazan u cenama prethodne godine, kako bi se sagledali efekti inflacije na nominalni rast, odnosno kako bi se prikazao realni rast privrede. Kada je reč o obračunu realne stope rasta BDP-a i građevinarstva kao delatnosti, realne stope rasta u građevinarstvu se upravo obračunavaju tako da se eliminiše mogućnost onoga o čemu g. Lakićević govori – to misteriozno „precenjivanje BDP-a“. Stope realnog rasta delatnosti građevinarstva se obračunavaju na osnovu realnih, fizičkih pokazatelja (izgrađeni kvadratni metri i kilometri) a vrednost građevinskih radova koje obračunava statistika obuhvata samo troškove izgradnje (materijal, troškove radne snage i ostale direktne troškove gradnje), ne i profitnu marginu u kojoj se jedino može kriti to „naduvavanje“ cene o kojoj govori g. Lakićević. Samim tim, eliminacijom ovog elementa (profitne margine) iz obračuna vrednosti građevinskih radova i indeksa realnog rasta građevinarstva, metodološki je isključena mogućnost veštačkog naduvavanja realnog rasta – kako građevinske industrije tako i BDP-a.

Uvek se može govoriti o opravdanosti i efektivnosti javnih investicija i njihovoj održivosti, o javnim nabavkama i drugim dobro poznatim problemima efikasnosti države kao poslodavca i investitora, ali kada bi pomenute „sumnjive“ investicije i pomenute paušalne i nepotkrepljene cifre i procenti „podmazivanja“ zaista postojali u magnitudi o kojoj govori g. Lakićević to bi neminovno ostavilo teške i očevidne posledice u vidu rasta budžetskog deficita, javnog duga i u problemima sa naplatom poreskih prihoda koji ne bi bili praćeni rastom realnog BDP-a. To se, već godinama unazad, od kako se ova ingeniozna teorija o „veštačkom naduvavanju BDP-a“ javlja, niti jeste ostvarilo i, naravno – niti će. Uvek će, kao i u svakoj zemlji, postojati primeri korupcije i neracionalnog trošenja državnog novca, „podmazivanja“, promašenih investicija i projekata, ali i u Srbiji, kao i većini evropskih zemalja, pod striktnim fiskalnim monitoringom MMF-a i EU, reč je o ekscesima koje, naravno, ne treba ignorisati, ali koje materijalno značajno ne utiču na samu ekonomiju i državne finansije.
Investicije, strani kapital i rast privrede i zarada građana su najbolje sredstvo za borbu protiv korupcije jer ovom zlu oduzimaju njenu osnovnu pokretačku snagu i u tom smislu, ako želimo da pričamo o Ekspu, on predstavlja gigantsku ekonomsku i investicionu šansu Srbije koju ona ne sme propustiti. Čini se da je poruka g. Lakićevića da bi Srbija trebalo da odustane od ovog projekta zato što postoji rizik i mogućnost korupcije od, kako on procenjuje, 10% „podmazivanja“. Ispada da bi bilo najbolje da se u Srbiji ne pokreće nijedan projekat, da se ne izgradi nijedan put ili most kako bismo tako iskorenili „podmazivanje“ i korupciju ili, ne daj Bože, to „naduvavanje BDP-a“ kojim se obmanjuju građani.

Da zaključim, sa stanovišta čiste metodologije obračuna BDP-a, nominalnog i realnog, priča o „veštačkom naduvavanju“ i „lažnom rastu“ po osnovu javnih investicija su jeftina politička besmislica i popularna predizborna fikcija koju, u nedostatku argumenata, ideja i vizija, pokreću politički motivisani ekonomisti i novinari, kako bi po svaku cenu dezavuisali i diskreditovali model rasta ustanovljen 2015. godine. Ovaj model je produkovao impresivan investicioni i građevinski bum u Srbiji koji je uz SDI glavna pokretačka snaga naše privrede i zbog kojeg je uspela relativno dobro da prebrodi najveće svetske ekonomske poremećaje (pandemija, rat u Ukrajini, lanci snabdevanja itd.) i održava rast svoje privrede, otvarajući sebi nove investicione perspektive i izvore rasta kakav Ekspo sigurno jeste.

Direktor, Dr Miladin Kovačević
Medija centar, 18. januar 2024.

Originalni dokument u prilogu.